26243851-recnik-ekonomskih-pojmova

DRŽAVNI UNIVERZITET U NOVOM PAZARU PRAVNO-EKONOMSKI FAKULTET DEPARTMAN ZA EKONOMIJU

EKONOMSKI POJMOVI

Ažio Ažio (engl. premium, agio, njem. Agio, Aufgeld, fr. agio, prime) je oznaka u poslovanju s vrijednosnim papirima kojom se označava višak iznad nominalne vrijednosti, a izražava se često u postocima u odnosu na nominalnu vrijednost. Njime se označava i višak koji se mora platiti pri kupnji efektivnog novca ili devizu iznad pariteta. Azijska valutna jedinica Azijska valutna jedinica (engl. asian currency unit – ACU, njem. asiatische Währungseinheit) je obračunska jedinica za depozite normirane na dolare koji se drže na odvojenim računima u bankama u Singapuru, Hong Kongu i drugim azijskim financijskim središtima. Izraz se odnosi na dolarske depozite nerezidenata u azijskim financijskim središtima.

ORION Feb. EKONOMSKI POJMOVI 1

Avizo Avizo (engl. notification, njem. Benachrichtigung, Avis(o)) je poslovna obavijest o tekućoj promjeni; sadrži osnovne elemente onoga o čemu se daje obavijest. Koristi se osobito u međunarodnim bankovnim poslovima i vanjskoj trgovini, a najčešće kao izvještaj o izvršenim promjenama na računu. Od primitka aviza (telefonskog, telegrafskog, teleprinterskog, pismenog tj. običnog ili usmenog) počinju teći ugovorom predviđeni rokovi. Najčešća aviza su u otvaranju akreditiva, izdavanju garancije, izdavanju naloga za plaćanje, prispijeću robe itd. Avizirajuća banka Avizirajuća banka (engl. notifying bank, njem. avisierende Bank) posjeduje u financijskom dijelu vanjskotrgovinskog poslovanja za neku drugu banku, tako da samo obavještava (avizira) ili po potrebi prima i prosljeđuje određene dokumente bez preuzimanja obveze sigurnosti za njihovu isplatu. Nema ovlaštenja u pogledu ispitivanja ispunjenja uvjeta, isplate ili negociranja svote na koju dokumenti glase. Averzija prema riziku 2


Averzija prema riziku (engl. risk aversion, njem. Risikoaversion) je odbojnost prema riziku koju ima većina investitora, odnosno svaki prosječni investitor. Prema tome konceptu investitor koji ima averziju prema riziku penalizirat će potencijalne investicije proporcionalno prema veličini rizika predstavljenog disperzijom mogućih rezultata oko onog očekivanog. Koncept averzije prema riziku najčešće se izvodi iz koncepta opadajuće korisnosti novca. Sama averzija prema riziku može se primjenom određenih matematičkih metoda procijeniti utvrđivanjem rastuće krivulje averzije prema riziku u odnosu na veličinu rizika. AVCO AVCO (krat. od engl. average cost) je akronim za “prosječni trošak”, odnosno metodu procjene promjena u vrijednosti zaliha nekog proizvoda u određenom razdoblju. Avalni kredit Avalni kredit je oblik kratkoročnog kredita kojim banka osigurava tražiocu davanje avala na njegove mjenične obveze do ugovorenog avalnog limita. Takvoj mjenici podiže se vrijednost, jer lakše cirkulira u prometu i lakše se eskontira. U 3


međunarodnoj razmjeni je česta i banke je uz pokriće i proviziju daju svojim komitentima uvoznicima pri kupnji robe na kredit. U takvim slučajevima se na mjenici koju izvoznik trasira na uvoznika, a uvoznik akceptira, bankovnim avalom utvrđuje uvoznikov akcept i omogućuje izvozniku da dođe do prvoklasne mjenice. Avans Avans (engl. advance payment, njem. Anzahlung, Vorschuss) ili predujam, novčana svota koja pri sklapanju ugovora ili u tijeku njegova ispunjenja jedna ugovorna strana daje na račun ispunjenja obveze (solutio), još prije nego što je tražbina dospjela. Prema tome, avans nije konačno ispunjenje ugovorne obveze davaoca avansa, pa ni djelomično ni bezuvjetno plaćanje ugovorene cijene ili druge vrste naknade, jer se ona daje po ispunjenju ugovorene radnje primatelja avansa, a sve pod općim uvjetom da je ugovor uredno ispunjen. Avans se daje u svrhu ispunjenja ugovora, jer se na taj način olakšava, a ponekad upravo i omogućuje ispunjenje, osobito ugovora o djelu i, još više, ugovora o građenju. Avans se, u pravilu, daje u novcu; on prelazi u vlasništvo svoga primatelja, s time da se nakon ispunjenja ugovora uračunava u ispunjenje obveze davaoca avansa. 4


Aval Aval (njem. Aval) je naziv koji se u mjeničnom pravu rabi kao sinonim za neprikriveno mjenično jamstvo, tj. jamstvo kojim mjenični jamac (avalist) jamči za ispunjenje mjenične obveze nekoga od mjeničnih dužnika. U pogledu osobnih svojstava prospektivnog avalista, vrijede opća pravila o mjenično-pravnoj sposobnosti, a avalist podjednako može biti i neki od potpisnika mjenice i treća osoba. Aval se može dati za čitavu mjeničnu svotu ili samo za određeni dio te svote, i to za obvezu bilo kojeg mjeničnog obveznika. Ako iz avala nije vidljivo za čiju obvezu je dat, uzet će se da je dat za obvezu trasanta. Avalist odgovara za ispunjenje obveze solidarno s osobom za čiju obvezu je aval dao, a njegova obveza je valjana i u slučaju ako bi obveza za koju je aval dan bila ništava, osim u slučaju kada je ta obveza ništava iz formalnih razloga. Samo u posljednjem slučaju ništava je i obveza avalista. Aval se daje avalistovim potpisivanjem mjenice ili alonža na bilo kojem mjestu, ali uz naznaku “per aval”, “kao jamac”, “kao poruk” ili drugim izrazom istog značenja. Istodobno, svaki potpis na licu mjenice – osim potpisa trasanta i trasata 5


– uzima se kao aval. Avalist koji isplati mjenicu samom isplatom stječe prava iz mjenice prema onome za koga je dao aval, kao i prema onima koji toj osobi odgovaraju (pravo na regres). Od avala, neprikrivenog mjeničnog jamstva, valja razlikovati žiro, tj. prikriveno mjenično jamstvo. Autorsko pravo Autorsko pravo (engl. copyright, njem. Autorenrecht, Urheberrecht) je skup pravnih normi koje uređuju odnose u vezi sa stvaranjem književnih, znanstvenih i umjetničkih djela svih vrsta. Postupanje s navedenim djelima zadire u područje osobnih interesa autora i društvene zajednice, pa autorsko pravo mora uskladiti autorove interese s interesima zajednice. Autorsko pravo obuhvaća autorova imovinska i moralna prava. Imovinska prava sastoje s u iskorištavanju autorskog djela, kao što su objavljivanje, reproduciranje, umnožavanje, prikazivanje, izvođenje i sl. Za svako iskorištavanje u pravilu autora pripada naknada za njegova života i određeno vrijeme poslije smrti njegovim srodnicima. Moralna prava čine autorovo pravo da bude priznat i označivan tvorcem djela, s posebnim pravom da traži zabranu svake izmjene djela. Postoje u svijetu dva temeljna sustava 6


civilnopravne zaštite: kontinentalni i anglo-američki. Na međunarodnom planu postoji više svjetskih unifikacija autorskog prava, a kao prva međunarodna konvencija za zaštitu intelektualnog stvaralaštva poznata je Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela iz 1886., s kasnijim izmjenama i dopunama. Autorsko djelo Autorsko djelo (engl. autor’s work, njem. Autorschaft, Urheberwerk) je originalna intelektualna tvorevina koju je izradila određena osoba. Sastoji se od ideje koja je konkretizirana u određenom obliku na području književnosti, znanosti, umjetnosti i drugih područja stvaralaštva. Autorskim djelom smatraju se pisana djela, govorna djela, dramska i dramsko-glazbena djela, glazbena djela, djela s područja slikarstva, kiparstva, arhitekture, fotografska djela itd. Autorizirane dionice Autorizirane dionice (engl. authorized stocks, njem. autorisiertes (Aktien)kapital) ili odobrene dionice je maksimalan broj dionica koje se mogu emitirati pod uvjetima ugovora o inkorporiranju.

7


Ako korporacija (dioničko poduzeće) želi izvršiti dodatnu emisiju dionica, mora se izmijeniti taj član ugovora. Broj autoriziranih dionica iskazuje se u poslovnim knjigama jer predstavlja potencijalnu emisiju oslobođenu od administrativne procedure njihova odobravanja. Automatsko plaćanje Automatsko plaćanje (engl. automatic transfer) je poseban aranžman banke s klijentima (poduzećima ili fizičkim osobama) koji imaju račun kod banke da za određene namjene i u rokovima dospijeća s tog računa obave plaćanja bez pojedinačnih naloga vlasnika računa. O izvršenim plaćanjima banka redovito obavještava vlasnika računa. Autobanka Autobanka (engl. drive-in counter, njem. Autobank) je bankovni šalter (poslovnica) u kojem je omogućen pristup i posluživanje mušterija a da ne izlaze iz svojih automobila. Australijska burza Australijska burza (engl. Australian Stock Exchange – ASX) je nacionalna burza vrijednosnih papira sa sjedištem u Sydney, uspostavljena 1987. objedinjavanjem 8


šest burzovnih mjesta: Adelaide, Brisbane, Hobart, Melbourne, Perth i Sydney, koja su povezana automatiziranim sustavom trgovanja (SEATS). Od 1993. koristi kompjutorizirani sustav trgovanja (FAST). Aukcijsko tržište Aukcijsko tržište (engl. auction market, njem. Auktionsmarkt) je mjesto gdje se obavlja kupnja, odnosno prodaja robe na taj način da se nadmetanjem postiže najviša cijena. To nadmetanje može početi od najniže ili pak od najviše cijene. Aukcijska kupnja, odnosno prodaja odvija se preko aukcijskog posrednika koji je, u pravilu, odličan poznavalac robe koju prodaje (u različitim zemljama različito se naziva: auction broker, selling broker, Auktion Makler, Verkaufs Makler itd.). Razlikujemo aukcije na malo (prodaju se pojedinačni predmeti, uglavnom antikviteti, umjetnički predmeti, različite vrijedne zbirke, stare knjige, dragocjenosti i sl.), aukcije na veliko (npr. aukcije žitarica u velikim svjetskim lukama) te međunarodne aukcije. U užem smislu aukcijsko tržište je tržište vrijednosnih papira i deviza gdje se kupnja ili prodaja odvija preko brokera ili agenata na burzi. Na tom tržištu može postojati u pravilu jedan prodavalac i mnogo potencijalnih kupaca, ali i drugi različiti oblici i odnosi. 9


Aukcija Aukcija (engl. auction, njem. Auktion, Versteigerung) je postupak formiranja cijene u toku kojega se mogući kupci nadmeću cijenom koju su spremni ponuditi za traženu stvar. Pobjeđuje onaj kupac koji ponudi najviše, te on ima pravo kupiti željenu količinu po ponuđenoj cijeni. Aukcije se održavaju u mnogo različitih oblika: od najjednostavnijih kakvi su česti na sajmovima, na kojima kupci izvikuju cijenu za prikazani komad robe, do najsloženijih, tzv. kontinuiranih aukcija. Na takvim aukcijama se proces nadmetanja odvija neprekidno za sve vrste robe koja se nudi na prodaju, i to dvostrano. To znači da cijene istovremeno mijenjaju i kupci i nudioci. Primjer takvih aukcija su burze kapitala i robne burze. Aukcija je najprecizniji postupak određivanja cijene, budući da se svaka ponuđena roba prodaje po najvišoj cijeni koju trenutno može postići na tržištu. Loša strana aukcije je ta što na tržištu može sudjelovati relativno malo sudionika, te vrlo visoka cijena transakcije. Stoga se aukcijsko (otvoreno) tržište primjenjuje onda kada se posluje s velikim količinama robe, uz relativno mali broj transakcija, ili

10


kad je riječ o robi čiji vlasnici žele u svakom trenutku znati po kojoj se najvišoj cijeni mogu prodati ili kupiti (npr. dionice). Aukcijska tržišta, za razliku od tržišta na kojem se poslovi sklapaju neposrednim dogovorom, trebaju mnogo strožu kontrolu, što uvjetuje da su takva tržišta često institucionalno i prostorno vrlo jasno određena. To stvara dopunske troškove trgovanja, pa se formiranje takvih tržišta isplati samo kada se kontinuirano trguje velikim vrijednostima, tako da se sudionicima isplati snositi troškove tržišta kako bi postigli najbolju cijenu. Auditivna oglašivačka sredstva Auditivna oglašivačka sredstva (engl. auditive advertising media, njem. akustische Werbemittel) su sredstva oglašivanja koja koriste čujne signale: ljudski glas, izgovorene riječi, glazbu, šumove, zvučne signale, igrokaz, gramofonske ploče, magnetofonske vrpce, CD. U turizmu se najviše koriste: oglašivački govor, pjesme, kasete i usmeno oglašavanje. Atomiziranost tržišta

11


Atomiziranost tržišta (engl. atomized market, njem. die atomistische Konkurrenz), naziv za tržište razvijene strukture i u pogledu ponude i u pogledu potražnje. Pri takvom odnosu, dakle, pod pritiskom velikog broja subjekata potražnje i velikog broja subjekata ponude, oblikuje se tržišna cijena za robu na koju ne utječe pojedini potraživalac ni ponuđač. Oni su prisiljeni prilagoditi svoje ponašanje tržišnoj situaciji. Atenska burza Atenska burza (engl. Athens Stock Exchange – ASE) je glavna grčka burza vrijednosnih papira, osnovana 1876, transformirana 1995. u društvo s ograničenom odgovornošću pod nadzorom ministarstva gospodarstva. Koristi automatizirani sustav trgovanja (XTS). Burzom upravlja Odbor direktora od 9 članova. At Limit Nalog klijenta brokeru da proda ili kupi vrijednosni papir ili robu po zadanoj cijeni. Ako je riječ o kupnji onda se specificira najviša kupovna cijena, a ako je riječ o prodaji onda se navodi minimalna prodajna cijena. Uz ovaj tip naloga obvezna je

12


specifikacija i rok u kojem vrijede zadani limiti. Rok može biti zatvoren tj. definiran po broju dana važenja ili otvoren što znači da vrijedi do opoziva. At or better At or better je burzovni izraz koji znači; 1. kod kupnje vrijednosnih papira – kupi po najvišoj cijeni datoj u nalogu ili po nižoj; 2. kod prodaje vrijednosnih papira – prodaj po cijeni određenoj u nalogu ili po višoj cijeni. At Best Nalog klijenta brokeru da proda vrijednosni papir ili robu po optimalnoj cijeni. Ako kiijent kupuje onda je to po najmanjoj cijeni, a ako prodaje onda je to po najvišoj cijeni. Ovi nalozi se izvršavaju ili trenutno ili u prvoj mogućoj prilici. Asignati Asignati je papirni novac u Francuskoj u doba revolucije kojemu su kao pokriće služila zaplijenjena feudalna i crkvena dobra; bili su glavni instrument financiranja države. Izdavani kao državne obveznice na koje se plaćalo 5% kamata, pretvorili

13


su se 1792. u zakonsko sredstvo plaćanja i zamijenili dotadašnju valutu na osnovi plemenitih metala. Emitiranje velike količine asignata dovelo je do naglog porasta cijena robe i do pada tečaja asignata; vrijednost im je 1796. pala na trećinu. Postali su simbol za prvu hiperinflaciju u povijesti Zapadne Europe. Asignacija u stečaju Asignacija u stečaju (engl. assignment in bankruptcy, njem. Übertragung, Zession, fr. transfert, cession) je voluntaristička metoda likvidacije poduzeća. Asignacija se provodi tako što vjerovnici preuzimaju imovinu poduzeća u krizi. Njome se namiruju potraživanja vjerovnika poduzeća u likvidaciji bez prodaje njegove imovine. Provodi se mimo legalnog postupka likvidacije tako da iziskuje manje troškove likvidacije. Može je inicirati dužnik ili njegovi vjerovnici. Asignacija Asignacija (engl. assignment, njem. Abtretung); 1. transfer prava, 2. dokumenat kojim se transferira pravo.

14


Pravo transfera može biti interes na osiguranom predmetu, prava i obveze iz ugovora o osiguranju i obveza za premiju osiguranja. ARR ARR (akr. od engl. accounting rate of return) je metoda procjene vrijednosti dionica na temelju knjigovodstvenih podataka na takav način da se predviđeni budući dobici stavljaju u omjer sa stopom povrata koju očekuju ulagači. Arbitražna teorija procjene Arbitražna teorija procjene (engl. arbitrage pricing theory – APT) je model vrednovanja vrijednosnog papira. Za razliku od CAPM koji sistemski rizik ocjenjuje samo jednim parametrom beta koeficijentom, APT raščlanjuje rizik na više komponenti. Kako se u pripremi modela može koristiti i faktorska analiza komponente se nazivaju i faktorima. Richard Roll je 1977. upozorio na slabu točku CAPM modela, a to je određivanje tržišnog portfelja. Promjenom ocjene tržnog portfelja, npr. sa S&P 500 na Wilshirelist koja sadrži 5000 dionica, može se znatno promijeniti očekivani prinos dionice.

15


APT model je razvio Stephen Ross čija su istraživanja pokazala da vrijednost dionica ovisi o sljedeće četiri varijable (regresija): inflaciji, industrijskoj proizvodnji, sklonosti investitora rizika i kamatne stope. Očekivani prihod dionice proporcionalan je osjetljivosti dionice na svaku varijablu u modelu. CAPM je specijalni slučaj APT modela u slučaju kada APT model sadrži samo jednu varijablu osjetljivost dionice na kretanje tržišnog portfelja. Premda su neka istraživanja pokazala da APT model bolje pretkazuje prihod dionica, određivanje komponenti modela i kompleksnost matematičkih postupaka su uzrok da se i dalje najčešće koristi CAPM ili klasična Markowitzeva portfeljna analiza. Argument kupnje Argument kupnje (engl. buying argument, njem. Kaufentscheidungsfaktor) je činjenica, tvrdnja i stav o proizvodu ili usluzi kojeg kupac valorizira prilikom odlučivanja o kupnji. Najčešći argumenti kupnje su prednosti proizvoda (product benefits) sa stanovišta kupca (namjena proizvoda, funkcije, trajnost, servisi, postkupovne usluge i sl.). Među njima, cijena proizvoda i uvjeti plaćanja, odnosno kupovine (krediti i sl.) najčešći su argument.

16


Argumenti kupnje mogu biti racionalni (ekonomski, tehnički, tehnološki), emotivni (osjećaji, samopouzdanje, vlastita percepcija) i socijalni (statusni simboli, pripadnost grupi). Prikazivanje argumenata kupnje sastavni je dio tehnika i vještina prodavanja i pregovaranja, dionice prezentacije i demonstracije proizvoda. Osnovni cilj ovih tehnika je “uvući” kupca u proizvod, kupcu omogućiti da sam iskuša proizvod, da ga primi, u njega sjedne, njim rukuje. Dobar proizvod, naime, najbolji je argument kupnje. U procesu kupovine proizvod mijenja vlasnika na dva načina: ekonomski i psihološki; proizvod ekonomski postaje vlasništvom kupca kada ga on plati, kada za njega prodavaču da financijsku protuvrijednost. Psihološki, proizvod promijeni vlasnika kada ga kupac doživi kao svog, kada ga “osjeti”. Argumenti kupnje u tom procesu igraju ključnu ulogu. Nasuprot argumentima kupnje stoje protukupovni argumenti, koje možemo označiti i kao “percepciju rizika”. Kupac u donošenju odluke o kupnji, kao dijelu svog ponašanja (consumer behavior) svjesno i nesvjesno “važe” argumente kupnje i argumente protiv kupnje. Arbitraža, burzovna

17


Arbitraža, burzovna (engl. arbitrage, njem. Börsenarbitrage, Wertpapierarbitrage, Devisenarbitrage) je ostvarivanje dobiti na razlici kamata, tečajeva ili cijena na različitim burzama (na dvije ili više). To su specifične transakcije na burzama. Naročito su, u posljednje vrijeme, raširene intervalutarne transakcije. No, u konačnici, i te transakcije, vezano uz ponudi i potražnju, utječu na stabilizaciju i ujednačavanje cijena na burzama. Arbitraža Arbitraža predstavlja ostvarivanje dobiti, odnosno profitiranje na temelju trgovanja istim vrijednosnicama, valutama ili robom unutar dvaju ili više tržišta. Pretpostavka prosudbe je postojanje nepravilnosti (anomalija). Na temelju uočavanja razlika u cijeni dva predmeta trgovine, unutar dva ili više tržišta, arbitražer kupuje npr. valutu na jednom tržištu, i prodaje je na drugom. Uobičajeno je da robu prodaje skuplje nego što je je platio. Apstraktna potražnja Apstraktna potražnja (engl. abstract demand, njem. die abstrakte Nachfrage) je potražnja na osnovi misaonog izlučivanja, izdvajanja; iskazuje se modelom potražnje, tj. zamišljenom potražnjom na osnovi niza predodžbi što nastaju u 18


svijesti potrošača o mogućem zadovoljenju neke potrebe – željenog proizvoda ili usluge. Model apstraktne potražnje zasniva se na postupku u kojem se u mislima, primjenom različitih razina apstrakcije, grupiraju i kategoriziraju bitne karakteristike i očekivana svojstva nekog proizvoda ili usluge, a namjerno se odvajaju nebitni elementi za zadovoljenje određene potrebe. Na taj način je apstraktna potražnja dio spoznajnog procesa koji dovodi do latentne/potencijalne, a potom i do efektivne/stvarne potražnje. Iako se ne može precizno mjeriti, utvrditi ili pak primijeniti (bez prevođenja u stvarnu potražnju), apstraktna potražnja ipak i poticajno djeluje na inovaciju proizvoda i usluga te joj tržitelji, primjenom brojnih tehnika istraživanja i ispitivanja želja potrošača, pridaju dužnu pažnju. Apsorpcijska moć tržišta Apsorpcijska moć tržišta (engl. absortive capacity of market, market potential, njem. Marktabschöpfung, Marktabsorption) je moć ili sposobnost nekog tržišta da u određenom vremenu potroši određenu količinu nekog proizvoda ili usluge. Radi

19


se o količini robe koju tržište može konzumirati, što u najvećoj mjeri zavisi od potražnje na tržištu. Kako je potražnja, u osnovi, sastavljena od dva bitna elementa – kupovne moći i potrebe, to se može konstatirati da ta dva elementa prioritetno određuju apsorpcijsku moć ili sposobnost tržišta. Preduvjet da se utvrdi apsorpcijska moć pojedinih tržišta je marketinška aktivnost istraživanja tržišta. Globalno, možemo promatrati apsorpcijsku moć nacionalnih tržišta pomoću nekih općih pokazatelja (društveni proizvod neke zemlje per capita dohodak). Na taj način možemo doći do približnih rezultata, ali ne i sasvim točnih i primjenjivih za marketinški nastup. Uz apsorpcijsku moć nacionalnih tržišta postoje i regionalne različitosti, što zahtijeva suptilnija istraživanja. Od poznavanja, odnosno rezultata istraživanja apsorpcijske moći nekog tržišta zavisi i cjelokupna marketinška strategija, posebno u području distribucije, cijena i promocije. Istraživanjem ovog fenomena bave se specijalizirane institucije (kod nas npr. CE-MA Zagreb, u Italiji Nacionalni institut za produktivnost, u SAD je poznata metoda “index Thompson” agencije J. W. Thompson itd.). Aprecijacija 20


Aprecija je pojam kojim se označava porast vrijednosti novca. Obično se izražava kao intervalutarna vrijednost što znači da se aprecijacija jedne valute istovremeno odražava i kao deprecijacija druge valute. APEX APEX (krat. za engl. advance purchase excursion fares) je posebna izletnička tarifa s vremenskim ograničenjem kupovine karte i s još nekim drugim ograničenjima koja putnik treba prihvatiti njezinom kupovinom. Uvođenje tarife APEX u međunarodnom zračnom prometu omogućilo je bilo kojem potencijalnom putniku, bez obzira na dob ili pripadnost određenoj skupini, da kupi uslugu prijevoza po nižoj cijeni. Takve tarife zahtijevale su kupovinu povratne karte unaprijed i određivale minimalno trajanje boravka u krajnjem odredištu. Jeftinije tarife ponuđene su kao nova alternativa putnicima turističke klase. Iako je cijena bila znatno niža od pune cijene u turističkoj klasi, putnicima se nudila ista kvaliteta usluge. One su postale rasprostranjene na tržištu SAD 1975. godine kad je American Airlines uveo svoju prvu super-server tarifu (u slobodnom prijevodu: vrlo niska tarifa koja putnicima omogućava vrlo velike uštede). 21


Izvorna ideja uvođenja ove tarife bila je želja da se stimulira novi segment potražnje za uslugama zračnog prometa koji će moći popuniti mjesta koja bi inače ostala prazna i na taj način zrakoplovnoj kompaniji osigurati stvaranje dodatnog prihoda. Primjenom ograničenja obvezne kupovine povratne karte unaprijed te određivanjem minimalne dužine boravka u krajnjem odredištu zrakoplovne kompanije nadale su se da će na taj način uvesti na tržište zračnog prometa novu vrstu usluge. Apel Apel (engl. appeal, njem. Appel) je oznaka za prodajnu argumentaciju u procesu gospodarskog oglašavanja, odnosno impuls za kupovinu, a poziva se na široku lepezu želja, sklonosti, potreba i zahtjeva (korisnost, ljubav, ljepota i dr.). U tom smislu mogu se u gospodarskom oglašavanju koristiti apeli na korisnost, na strah, humor, glazbu, seks i sl. Apel na korisnost ima za cilj da se potaknu i motiviraju ljudi na izravne ili neizravne koristi koje će imati kupovinom, odnosno korištenjem oglašivanog proizvoda i usluge. Apelom na strah ukazuje se na negativne posljedice do kojih može doći ako se ne koristi promovirani proizvod (npr. nekorištenje godišnjeg 22


odmora ili apstinencijom od turističkog putovanja izlažemo se mogućnosti da nas okolina ne prihvati na odgovarajući način i sl.). Apel na humor služi da bi oglašivač ostvario različite komunikacijske ciljeve: ostvarivanje pozornosti, utjecaj na stavove, povećanje recepcije poruke i naravno ono najvažnije – ostvarenje kupnje. To isto vrijedi i za apel na seks koji nesumnjivo privlači pozornost ali je upitno koliko utječe na odluku o kupnji. Napjevi, popularne melodije, aranžmani klasične i popularne glazbe mogu privući pozornost i stvarati emotivni ugođaj i raspoloženje slušatelja te ih na toj osnovi navesti da budu receptivniji na argumente iz poruke turističkog oglašavanja. Anuitet Anuitet je iznos kojim se otplaćuje kredit ili zajam u određenom vremenskom razdoblju. Anuitet predstavlja utvrđeni iznos koji se otplaćuje postupno prema amortizacijskom planu. U anuitet je uključen i dio duga i pripadajuće kamate, a određuje se tako da po dospijeću dug bude u potpunosti isplaćen. Anuitetna metoda Anuitetna metoda (engl. annuity method, njem. Annuitätsmethode) je metoda ispitivanja financijske efikasnosti investicijskih opcija kojom se svi iznosi 23


primitaka i izdataka svode na prosječnu godišnju razinu preko anuitetnog faktora (anuitetni faktor, koji čini recipročnu vrijednost diskontnog faktora jednakih periodičnih iznosa, izračunat je u V. financijskim tablicama za različite diskontne stope i određena razdoblja). Po anuitetnoj metodi svi se iznosi novčanih primitaka i tekućih novčanih izdataka, te inicijalnih investicijskih ulaganja najprije svode na vrijeme početka efektuiranja određene investicijske opcije. Da bi se to postiglo, na iznose novčanih primitaka i izdataka primjenjuje se tehnika diskontiranja, a na inicijalna ulaganja primjenjuje se ukamaćivanje. Iznosi diskontiranih novčanih primitaka, novčanih izdataka i ukamaćenih inicijalnih ulaganja zbrajaju se. Dobiveni se zbroj korištenjem anuitetnog faktora svodi na prosječni godišnji iznos. Prema ovoj metodi investicijska je mogućnost efikasna ako su prosječni godišnji anuiteti primitaka veći ili jednaki prosječnim godišnjim anuitetima novčanih izdataka kojima je dodan prosječni godišnji iznos inicijalnih ulaganja. Ovo je varijanta metode čiste sadašnje vrijednosti. Nije prikladna za rangiranje investicijskih opcija koje imaju različit vijek efektuiranja, jer su iznosi anuiteta međusobno vremenski neusporedivi. Antimonopolni zakoni 24


Antimonopolni zakoni (engl. antitrust laws, njem. die amerikanischen Kartellgesetze) su specijalni zakoni zaštite konkurencije koji se uvode i primjenjuju radi izbjegavanja zloupotrebe moći na tržištu. Ovi su zakoni naročito strogi u SAD-u i Europskoj uniji gdje se bilo kakva sumnja u sklapanju tajnih dogovora o monopolističkoj proizvodnji, geografskoj podjeli tržišta, određivanju cijene i sl. iznosi pred sud te se za prekršitelje primjenjuju ugovorene sankcije u obliku novčanih kazni i kazni zatvorom. Brojne su i značajne razlike u regulaciji i primjeni antimonopolnih zakona između SAD-a i EU. U SAD-u provedba ovih zakona ima sljedeća dva osnovna cilja: a) zaštititi američke potrošače tako da im osigura da imaju korist od proizvoda i ideja inozemne konkurencije na isti način kao i kod domaćih proizvođača; b) omogućiti, tj. dopustiti svim američkim poduzećima koja sudjeluju u izvozu robe, usluga i/ili kapitala da se natječu prema svojim prednostima i da ne budu odbačena primjenom restrikcija nametnutih od strane više ili manje moralnih konkurenata. Američki antimonopolni zakoni, za razliku od onih u EU, vrijede ekstrateritorijalno, tj. primjenjuju se na američka poduzeća u njihovim transakcijama na domaćem i 25


međunarodnom tržištu. Također, od europskih se razlikuju i po tzv. “per se” konceptu; određene se aktivnosti, kao npr. fiksiranje cijena, smatraju ilegalnim “per se”, a to znači da su ilegalne čak i kad od njih nema štete ili povreda. Dugotrajna tradicija provođenja antimonopolnih zakona imala je značajan utjecaj na poslovne operacije američkih međunarodnih poduzeća, kao i na međunarodna poduzeća stranog porijekla koja posluju na američkom tržištu. Zemlje Europske unije postaju sve aktivnije u primjeni antimonopolnih zakona (njemački su najoštriji nakon američkih). Iako svaka od zemalja članica ima neke antimonopolne zakone, Common Market Commision – Zajednička tržišna komisija, čije se funkcije ponekad protežu na razinu vladinih, provodi odredbe ovih zakona na europskoj razini. U skladu sa sporazumom zemalja članica, poduzećima nije dopuštena zloupotreba dominantnog položaja na tržištu, bilo da se radi o čitavom teritoriju EU, odnosno o njegovu znatnom dijelu. Najviše povreda načinjeno je u području cijena i distribucije, a nekoliko je velikih europskih međunarodnih poduzeća osuđeno zbog fuzioniranja. Neki od najpoznatijih antimonopolnih zakona jesu: Sherman Act (1890), Clayton Act (1914), Federal Trade Commission (FTC) Act (1914), Robinson Patman Act (1936), 26


Miller-Tydings Act (1937), Whecler-Lea Amendment (1938), Lonham Trademark Act (1946), Cellerr-Kefaurer Antimerger Act (1950). Antidampinški zakoni Damping kao cjenovna strategija prodaje proizvoda na inozemnim tržištima ispod troškova proizvodnje ili ispod cijene koja vrijedi za potrošača u zemlji porijekla, nerijetko se javlja kao problem kako za razvijene, tako i za zemlje u razvoju. Zbog toga vlade mnogih zemalja često donose zakone protiv dampinga da bi zaštitile domaću industriju. Primjena dampinga s teoretskog se stajališta ne može u potpunosti osporiti. Naime, svaka bi poslovna aktivnost trebala slobodno primijeniti bilo koju cijenu za koju smatra da bi dugoročno bila korisna. Prema tome, na različitim tržištima mogu biti primijenjene različite cijene, temeljene na potrošnji i konkurenciji. Protuargument je da su cjenovne razlike striktno usmjerene na slabljenje konkurencije i da će kao takve dugoročno pogoditi sve sudionike na tržištu određenog proizvoda. Naročito u međunarodnom poslovanju damping sprečava uredan razvoj domaće industrije. Promatrano s tog stajališta, napadi na tržišne

27


suparnike dampingom destruktivan i beskrupulozan način osiguranja položaja na tržištu, te iz tog razloga zemlje uvode antidampinške zakone. U razdoblju 70-ih i 80-ih godina antidampinški zakoni često doživljavaju praktično ostvarenje u SAD. npr. 1976. godine ustanovljeno je da čak 23 od 28 stranih proizvođača automobila na američkom tržištu primjenjuje dampinšku strategiju. Za dampinške su cijene na tom tržištu optuženi i japanski proizvođači televizora, te poduzeća za proizvodnju čelika. Vlade europskih zemalja također su uvele primjenu antidampinških propisa na uvoz čelika i drugih proizvoda koji se uvoze po niskim cijenama. Poslovni subjekti koji obavljaju međunarodne transakcije moraju voditi računa o činjenici da postojanje antidampinških zakona ograničava slobodu u ustanovljavanju cijena čak i u slučaju prekapacitarnosti ili zastoja industrije. Prednost koju antidampinški zakoni pružaju nekom poduzeću jest zaštita od nelojalne konkurencije. Antiinflacijska politika Antiinflacijska politika (engl. anti-inflationary policy, njem. antiinflationäre/gegeninflationäre Maßnahmen) je skup mjera koje poduzima vlada jedne države u okviru opće ekonomske politike kako bi suzbila inflaciju; 28


obično se rabi kao sinonim za stabilizacijsku politiku, odnosno njezin je najvažniji i najsloženiji dio. Kombinacija mjera antiinflacijske politike ovisi o uzroku/karakteru inflacije. Za suzbijanje inflacije nastale viškom agregatne potražnje prema agregatnoj ponudi primjenjuje se ortodoksni antiinflacijski program – restriktivna monetarna politika (ograničavanje stopa rasta monetarnih agregata, kamata, deviznog tečaja) i restriktivna fiskalna politika (politika poreza, carina i ostalih davanja, politika državnih rashoda i dr.) u odgovarajućoj kombinaciji. Troškovna inflacija i na njoj temeljena inercijska inflacija (inflacijska očekivanja) suzbija se mjerama heterodoksnog programa: uvođenje sidra (zamrznut ili utvrđen rast) za plaće, cijene, neke monetarne agregate i devizni tečaj. Ortodoksni antiinflacijski program u određenom razdoblju izaziva neizbježne recesijske posljedice. Borba protiv inflacije obično rezultira smanjenjem proizvodnje, zaposlenosti i potrošnje. Zbog toga se sve više primjenjuje politika dohodaka – kontrola plaća i cijena, dobrovoljne smjernice, porezna politika i strategija jačanja tržišta. Anticipativni obračun kamata 29


Anticipativni obračun kamata je način obračuna kamata u kojem se one obračunavaju početkom termina od konačne vrijednosti glavnice. Uz jednaku glavnicu, stopu i broj dana efektivna stopa će kod anticipativnog obračuna kamata biti veća, nepovoljnija za dužnika, nego li kod dekurzivnog obračuna kamata. Anormalni rizik Anormalni rizik (engl. abnormal risk, njem. anomales Risiko, fr. risque anormal) je rizik s nepovoljnijim svojstvima u odnosu na prosječan rizik. U osiguranju osoba upotrebljava se za osobe koje zbog bolesti, invalidnosti ili tjelesne težine veće od uobičajene predstavljaju veći rizik u pogledu smrtnosti ili sklonosti nesretnom slučaju. Anatocizam Anatocizam (engl. anatocism, njem. Zinsezins) je zaračunavanje i naplaćivanje kamate na kamatu. Naziv potječe iz starogrčkog prava te je preko rimskog i pandektnog prava preuzet u suvremene pravne sustave. Anatocizam je vrlo često značio lihvarstvo i dovodio do prezaduženosti dužnika, tako da je bio zabranjen još u rimskom pravu. U našem obveznom pravu također je zabranjen, s tim da je 30


zakonom moguće ustanoviti iznimke. Zabrana anatocizma u praksi se često izigrava ugovaranjem i zaračunavanjem raznih provizija, troškova i sl. Analiza trenda Analiza trenda (engl. trend analysis, njem. Trendanalyse) je način predviđanja kroz ekstrapolaciju trendova iz prethodnog razdoblja u budućnost. Trend predočuje dugoročnu tendenciju razvoja kretanja nekih varijabli ili njihovih povezanosti (kovarijacija) u određenom vremenu. Kvalitetno predviđanje pomoću analize trenda zahtijeva: 1. utvrđivanje nekog pokazatelja poslovne aktivnosti koji najbolje izražava njezino kretanje u dužem razdoblju; 2. postojanje visoke i konzistentne povezanosti između izabranog pokazatelja poslovanja i varijable koja se predviđa (primjerice, broja zaposlenih); 3. utvrđivanje dovoljno dugog razdoblja praćenja povezanosti odabranih varijabli u prošlosti kako bi se predvidio njihov trend kretanja u budućnosti (dobar izbor i određenje funkcije vremena); 4. visoka stručnost i stabilnost uvjeta i povezanost varijabli u prethodnom (prošlom) i predviđenom (budućem) razdoblju. 31


Primarno je sredstvo analize trenda regresijska analiza koja predviđa jednu, zavisnu, varijablu u odnosu na jednu ili više nezavisnih varijabli. Analiza točke pokrića Analiza točke pokrića (engl. break-even analysis, njem. Deckungsrechnung) je instrument planiranja i kontrole uspjeha kojim se utvrđuje prag dobitka, odnosno točka pokrića poslovanja. U osnovnom modelu se linearnoj promjeni prihoda nekog proizvoda suprotstavljaju linearni troškovi, i to ovisno o količini proizvodnje. Kod malih količina proizvodnje nekog proizvoda ukupni troškovi mogu premašivati njegov ukupan promet, i to zbog pojave fiksnih troškova. Kritična količina proizvodnje i prodaje kod koje dolazi do izjednačavanja kumuliranih prihoda i troškova naziva se točkom pokrića ili pragom dobitka. Ovakav jednostavni model analize točke pokrića za jedan proizvod te za konstantne prodajne cijene i konstantne varijabilne jedinične troškove može se proširivati u različite smjerove za više proizvoda, za nelinearne proizvodne i troškovne funkcije itd. Također postoje dinamička i stohastička analiza točke pokrića. Analiza rizika 32


Analiza rizika (engl. risk analysis, njem. Risikoanalyse) je sustavna analiza stupnja rizika vezanog uz ulaganje kapitala. Njom se procjenjuje distribucija vjerojatnosti za svaki faktor koji utječe na investicijski projekt i stimuliraju moguće kombinacije vrijednosti svakog faktora kako bi se odredio raspon mogućih ishoda i vjerojatnost njihova događanja. Rizik izražava varijabilnost očekivanog budućeg povrata na investirani kapital i stoga se u njegovu utvrđivanju koriste statističke tehnike vjerojatnosti kao pomoć pri donošenju pravih odluka kojima bi se rizik predvidio i smanjio. Analiza novčanog toka Analiza novčanog toka (engl. cash flow analysis, njem. Cash-flow-Analyse, Finanzflussanalyse) je postupak analiziranja promjena u financijskom položaju poduzeća. Izvješća sastavljena na temelju računovodstvene konvencije zasnivaju se na obračunskim, računovodstvenim kategorijama pa ne mogu pružiti dovoljno informacija o tokovima sredstava. Analiza novčanog toka prikazuje tokove novčanih sredstava kroz izvještajno razdoblje. Postupak obuhvaća analizu novčanih primitaka (zadržani dobitak i nenovčani troškovi, povećanje dugoročnih dugova, vlasničke glavnice i tekućih 33


obveza te smanjenje fiksne i nenovčane tekuće imovine) i novčanih izdataka (isplata dividendi, smanjenje dugoročnih dugova, vlasničke glavnice, tekućih obveza te povećanje fiksne i nenovčane tekuće imovine). Moderna financijska analiza usmjerena je na uočavanje novčanih tokova kao realnih i ključnih kategorija za donošenje financijskih odluka. Metodološki je usklađena s planiranjem novčanog toka, pruža vrlo vrijedne informacije o odstupanjima u primicima, izdacima i njihovoj razlici. Izuzetno je važna za analizu i upravljanje likvidnošću poslovanja i preduvjet je upravljanja novčanim tokom. Analiza izvedivosti Analiza izvedivosti (engl. feasibility study, njem. Realisationsanalyse) je analiza ostvarivosti za korisnu realizaciju nekog programa ili projekta, njegove investicijske rentabilnosti i profitabilnosti. Po svom sadržaju objedinjuje sadržaj detaljnog razvojnog poslovnog plana, projektnog zadatka i investicijskog programa, odnosno financijske analize o podobnosti turističkog projekta ili programa za realizaciju i njegovu isplativost. Analiza kritičnih pitanja

34


Analiza kritičnih pitanja (engl. critical question analysis) je sredstvo strategijskog razvoja koje zahtijeva nalaženje odgovora na četiri ključna pitanja vezana uz budući strategijski razvoj: a) Što su svrhe i ciljevi organizacije? b) Kakva je sadašnja pozicija i situacije organizacije? c) U kakvoj vrsti okoline organizacija sada djeluje? d) Što treba napraviti da bi uspješnije ostvarivala organizacijske ciljeve u budućnosti? Analiza fluktuacije Analiza fluktuacije (engl. turnover analysis, njem. Fluktuationsanalyse) pokušava utvrditi zbog čega zaposleni napuštaju poduzeće, a provodi se u okviru procjene budućih potreba za zaposlenima. Vrlo je važna jer velika fluktuacija izaziva dodatne visoke troškove i upozorava na nezadovoljstvo zaposlenih stanjem u poduzeću. Uvriježena su dva oblika analize fluktuacije: kvalitativna i kvantitativna analiza. 1. Kvalitativna analiza fluktuacije ispituje strukturalne razloge i osobne motive za promjenu radnog mjesta zaposlenih, provodi se pomoću tzv. izlaznog intervjua, a 35


ima za cilj utvrditi mjere za smanjenje fluktuacije. 2. Kvantitativna analiza fluktuacije razlučuje broj odlazaka po određenim grupacijama kao što su cijelo poduzeće, pojedini dijelovi poduzeća, funkcijska područja, određena zanimanja, spol, ugovorni status, kao i usporedba s prošlim proračunskim razdobljem ili s drugim poduzećima. Uz određene grupacije treba razlučivati i različite razloge fluktuacije kao što su smrt, bolest, otkazi, selidbe itd. Stopa fluktuacije je postotni odnos broja otišlih iz poduzeća i ukupnog broja prosječno zaposlenih za određeno razdoblje. Izračunavanje stope fluktuacije nije unificirano pa stoga, prilikom usporedbe dviju stopa, treba voditi računa o načinu formiranja veličine koje se uzimaju u formulu i razdoblju za koje se stopa fluktuacije izračunava. Analiza financijskih izvještaja Analiza financijskih izvještaja (engl. analysis of financial statements) je dio poslovne analize, provodi se sa svrhom upoznavanja ekonomske i financijske snage i mogućih perspektiva u položaju poduzeća. Osnovne su podloge te analize: a) bilanca kao prikaz imovine i obveza poduzeća na određeni dan, 36


b) račun dobiti i gubitka kao prikaz prihoda, rashoda i njihove razlike za određeno razdoblje, c) izvještaj o novčanom toku kao prikaz primitaka, izdataka i njihove razlike za određeno razdoblje, d) izvještaj o promjenama vlasničke glavnice za određeno razdoblje, te e) bilješke uz financijska izvješća. Postupak analize sastoji se od primjene analitičkih pravila i tehnika na financijske izvještaje u namjeri da se kroz njihova mjerenja i međusobne odnose izvedu značajne i korisne informacije za donošenje financijskih odluka. Korisnici tih podataka mogu biti vlasnici, kreditori, revizori, država i dr. Analizom se utvrđuje sadašnje stanje poduzeća, iznose se realni i objektivni podaci o likvidnosti poduzeća, financijskoj stabilnosti, zaduženosti i rentabilnosti, definiraju se uzroci i simptomi financijskih problema u poduzeću. Sa stajališta korisnika razlikujemo eksternu i internu analizu financijskih izvještaja. Analiza doprinosa pokriću fiksnih troškova Analiza doprinosa pokriću fiksnih troškova (njem. Deckungsbeitragsanalyse) je raščlanjivanje ukupnih troškova na varijabilnu komponentu, ovisno o stupnju 37


korištenja kapaciteta, i fiksnu komponentu, neovisnu o stupnju korištenja kapaciteta, jedan je od preduvjeta upravljanja troškovima i poslovanjem. Menedžment mora raspolagati informacijama o tome koliko neki proizvod pridonosi pokriću fiksnih troškova. Sve dok je prodajna cijena iznad varijabilnih troškova, tj. sve dok se pokriva barem jedan dio fiksnih troškova, govori se o doprinosu pokriću fiksnih troškova. Razumljivo je da različiti proizvodi imaju različite varijabilne troškove, a uz istu veličinu ukupnih fiksnih troškova, oni imaju različite doprinose pokriću fiksnih troškova. Analiza doprinosa pokrića omogućuje spoznaju o tome koliki je doprinos pokriću fiksnih troškova pojedinog proizvoda, grupe proizvoda, proizvodne linije itd. Informacije o doprinosu pokriću fiksnih troškova čine podlogu za odluke o strukturi proizvodnog programa te za upravljanje uspjehom poslovanja. Analiza dobavljača Analiza dobavljača (engl. vendor analysis, njem. Lieferantenanalyse) je procjena izvora opskrbe na temelju kriterija za izbor dobavljača. Biranje dobavljača uključuje uzimanje u obzir mnogo faktora o kojima organizacija treba voditi računa, posebno prigodom nabave osnovnih predmeta, odnosno robe, kao i 38


usluga. Ona tako treba uzeti u obzir cijena, kvalitetu, ugled dobavljača, prošlo iskustvo s dobavljačem, točnost isporuke i uslugu, odnosno servis nakon prodaje, njegovu lokaciju i fleksibilnost. U tom kontekstu organizacija treba voditi računa i o prihvaćenoj politici zaliha. S obzirom na povećanje broja kriterija za izbor dobavljača u suvremenim uvjetima poslovanja i primjenu suvremenih proizvodnih i poslovnih sustava, dolazi do znatnih promjena glede izbora i odnosa s dobavljačima. Tako se uglavnom njihov broj smanjuje (na nekoliko, ili čak na samo jednoga) i oni umjesto konkurenata postaju suradnici tvrtke, kojima se daje dugoročna slika o potražnji, za koju se očekuje da će biti namirivana njihovom proizvodnjom i distributivnim sustavom. Na taj se način često postižu dugoročni ugovori s pojedinim dobavljačima, uspostavljajući tako potpuno nove odnose međunarodnog povjerenja, otvorenosti i kooperacije. Analitička evidencija Analitička evidencija (engl. subledger recording) je dio računovodstva i to knjigovodstva kao dijela računovodstva. Još se naziva analitičko knjigovodstvo ili pomoćne knjige. Analitička evidencija proizišla je iz potrebe korisnika informacija 39


da se neki (i/ili čak svi) sintetički ili osnovni konti glavne knjige vode detaljnije. U tim analitičkim evidencijama vode se stanja i kretanja imovine, obveza i kapitala, prihoda, rashoda, rezultata i elemenata raspoređivanja rezultata za kojim korisnici informacija imaju potrebu detaljnijeg praćenja. Osnovni sadržaj analitičke evidencije jesu analitička konta. To su raščlanjeni sintetički ili osnovni konti (trocifreni konti), tj. oni su dio sintetičkog konta. Sintetički konto (trocifreni) konto raščlanjuje se prema dekadnom sustavu za analitička konta. Ako je sintetički konto npr. “materijal u skladištu”, analitička konta mogu biti npr. materijal “A”, materijal “B” i slično. Nastali poslovni događaj bilježi se jednako na sintetičkom i na analitičkom kontu. Suma proknjiženih iznosa na lijevim (dugovnim) i desnim (potražnim) stranama svih analitičkih konta treba odgovarati sumi lijeve (dugovne) i desne (potražne) strane određenog sintetičkog konta raščlanjenog na dotična analitička konta. Amsterdamska burza Amsterdamska burza (engl. Amsterdam Stock Exchange – ASE) je najstarija burza na svijetu i najveća burza u Europi za opcije, osnovana 1611. godine. To je privatno udruženje koje je u opcijsku burzu preraslo 1876. godine. 40


Osnivači su i kotiraju na Burzi Philips, Royal Duch, Unilever i AKZO – poduzeća poznata na engleskom i sjevernoameričkom tržištu, koja su utjecala na njezin međunarodni karakter. Amsterdamska burza tradicionalno je pod međunarodnim utjecajem, koji proizlazi iz relativnog posebno niskog prosječnog odnosa tečaja/dobiti, kao i iz vlastitih dividendnih isplata za dionice poduzeća koja kotiraju na Burzi. Amortizacija zajma Amortizacija zajma (engl. loan amortization, njem. Tilgung einer Anleihe) je postupak isplate obveza po zajmovima, tj. otplata glavnice i isplata pripadajućeg iznosa kamata. Za razliku od amortizacije obveznica, amortizacija dugoročnog zajma najčešće se obavlja višekratno (serijski). Pri tome su mogući razni oblici amortizacijskih planova (jednaki anuiteti, anuiteti s jednakim otplatnim kvotama ili pak tzv. varijabilni anuiteti) kao i određeni period prije početka amortizacije zajma kroz koji miruje obveza amortizacije zajma. Amortizacija obveznica

41


Amortizacija obveznica (engl. bonds amortization, bonds redemption) je postupak isplate tražbina iz obveznica, dakle otplata glavnice i isplata pripadajućih kamata. Može se obavljati jednokratnom isplatom glavnice i kamata nakon isteka perioda označenog u obveznici, jednokratnom isplatom glavnice uz periodična (godišnja, a češće polugodišnja ili tromjesečna) plaćanja kamata, te serijskim (višekratnim) isplatama glavnice i pripadajućih kamata u obliku godišnjih, češće polugodišnjih (tromjesečnih) anuiteta. Amortizacija dugova Amortizacija dugova (engl. loans amortization, loans redemption, njem. Tilgung Amortisation) je postupak otplate dugova i plaćanja pripadajućih kamata. Dugovi se amortiziraju prema amortizacijskom planu koji je ugovoren prilikom uspostavljanja kreditnog odnosa. Mogu se amortizirati jednokratno ili višekratno. Pri višekratnoj amortizaciji mogu se kombinirati različiti modeli anuiteta. Amortizacija Amortizacija su načini obračuna (engl. depreciation, capital recovery, njem. Abschreibung, Wertminderung, fr. amortissement). Amortizacija je postupno umanjivanje vrijednosti imovine poduzeća, a obračunava se godišnje prema 42


zakonom predviđenim postupkom. Kako se iznos amortizacije oduzima svake godine od porezne osnovice, način amortizacije utječe na odluku o načinu financiranja nabavke opreme. Najraširenija je linearna amortizacija prema kojoj je iznos godišnje amortizacije uvijek jednak, a izračunava se tako da se razlika nabavne i otpisne vrijednosti podjeli sa brojem godina amortizacije opreme. Svake se godine dakle knjižna vrijednost umanjuje za isti postotak početne vrijednosti. Postoji i nekoliko modela ubrzane deprecijacije koji se koriste ako se želi postići veće umanjenje poreza u prvim godinama nakon nabavke opreme. Amortizacija fiksnom stopom svake godine umanjuje knjižnu vrijednost opreme za isti postotak, ali za razliku od literarne amortizacije ne od početne vrijednosti opreme, već od knjižne vrijednosti opreme prethodne godine. U zemljama u kojima je zakonski bila propisana ova metoda maksimalna fiksna stopa bila je 200% stope otpisa po linearnoj metodi (double declining balance, krat. DDB), a često su korištene i 150% i 175% veće stope. Tako, npr. ako je period amortizacije pet godina, tada je stopa po linearnoj metodi 20% (100x1/5) pa stopa amortizacije po fiksnoj stopi 200% iznosi 40%. U ovom načinu obračuna 43


početna vrijednost opreme se ne umanjuje za otpisnu vrijednost, ali se koristi pri određivanju posljednjeg iznosa amortizacije. Naime ovom metodom se iznos amortizacije asimptotski približava nuli pa je godina u kojoj knjižna vrijednost postane manja od otpisne vrijednosti ujedno završna godina amortizacije. Još brža amortizacija se postiže kombiniranjem metode fiksne stope i linearne metode pri obračunu metodom fiksne stope u određenoj godini iznos deprecijacije postaje naime veći nego li kada bi se preostala knjižna vrijednost amortizirala linearnom metodom. Upravo ova metoda je osnova za ACRS (engl. accelarated capital recovery method, fr. amortissement degressif), način amortizacije propisan u SAD 1981. godine, i MACRS (engl. modified accelarated capital recovery method), koja je propisana zakonom 1986. godine. Ove metode pretpostavljaju da se oprema počinje koristiti u polovici prve godine pa je propisano da se amortizacija u prvoj godini umanji za 50% što umanjuje efekte ubrzane amortizacije. U ekonomskim analizama često se koristi i metoda zbroja-broja-godina (sum-of-year-digits). Amortizacija za pojedinu godinu računa se tako da se kvocijent broja preostalih godina i zbroja broja godina pomnoži razlikom knjižne vrijednosti i otpisne 44


vrijednosti. Zbroj-broja-godina je zbroj aritmetičkog niza 1, 2,..., n, gdje je n broj godina amortizacije (npr. za n = 8 zbroj-broja-godina je 1+2+3+4+5+6+7+8=36). Metoda zbroja-broja-godina spada u grupu ubrzanih modela amortizacije, ali ne umanjuje knjižnu vrijednost tako brzo kao MACRS ili DDB modeli. AMEX AMEX (engl. American Stock Exchange, Little Board) je druga po značaju burza vrijednosnim papirima u SAD. Specijalizirala se i u trgovanju opcijama. Altmanov model Altmanov model (engl. Altman"s model, njem. Altman Modell) je postupak ocjene financijskog zdravlja poduzeća, te se često koristi i za ocjenu njegova boniteta. Razvijen je 1968. godine u SAD-u, a sastoji se od pet poslovnih pokazatelja, ponderiranih i zbrojenih. Zbroj ponderiranih pokazatelja naziva se još i Z-faktor i on omogućuje ukupnu ocjenu poslovanja poduzeća. Velika je prednost Altmanova modela pokušaj izvođenja cjelovite ocjene poslovanja poduzeća – njegova financijskog zdravlja, kreditne sposobnosti i uspješnosti – te u jednostavnosti promjene. 45


Modelu se prigovara nedovoljna teorijska utemeljenost prilikom izbora pokazatelja, tako da postoje i pojedine varijante modela i pondera. Ponderi pojedinih pokazatelja rezultat su empirijskih istraživanja provedenih u SAD-u. Smatra se da se vrijednost Z faktora može kretati u rasponu od –4 do +8. Pri tome ako je vrijednost Z-faktora manja od 1,81, smatra se da je poduzeće u izuzetno nepovoljnoj financijskoj poziciji, odnosno da je kandidat za stečaj. Nalazi li se vrijednost Z-faktora u rasponu od 1,81 do 2,99 riječ je o financijski ugroženom poduzeću (siva zona). Poduzeća kod kojih je vrijednost Z-faktora iznad 2,99 smatraju se financijski zdravim poduzećima. Primjenjuje li se Altmanov model u našim prilikama, treba uvijek imati na umu kako su ponderi i navedene usporedne veličine rezultat istraživanja poduzeća američkog gospodarstva sedamdesetih godina ovog stoljeća. Alternativna obveza Alternativna obveza (engl. alternative obligation, njem. Alternativverpflichtung) jeobveza kod koje dužnik duguje dvije ili više činidaba, ali čim ispuni jednu od njih, oslobađa se obveze. Alternativna obveza zasniva se, u pravilu, ugovorom, ali može nastati i jednostranim aktom pa i na temelju zakona. Izbor se smatra 46


obavljenim kad strana kojoj pripada pravo izbora izvijesti drugu stranu o onome što je izabrala i od tog trenutka izbor se više ne može mijenjati bez pristanka druge strane. Pravo izbora prestaje i kad je dužnik počeo ispunjavati bilo koju od više činidaba. Dužnik ima pravo izbora sve dok u postupku prisilnog izvršenja jedna od dugovalnih stvari ne bude u cijelosti ili djelomično predana vjerovniku po njegovu izboru. Postane li koja od činidaba nemogućom zbog događaja za koji nijedna od strana ne odgovara, obveza se ograničava na preostale činidbe. Ako za nemogućnost jedne činidbe odgovara dužnik, obveza se ograničava na preostalu činidbu, osim ako je pravo izbora imao vjerovnik koji tada može po svom izboru tražiti preostalu činidbu ili naknadu štete. Ako jedna činidba postane nemoguća zbog događaja za koji je kriv vjerovnik, dužnikova obveza prestaje, ali u slučaju da je dužnik imao pravo izbora, može zahtijevati naknadu štete i ispuniti svoju obvezu preostalom činidbom, a ako pravo izbora ima vjerovnik, on može dati naknadu štete i zahtijevati preostalu činidbu. Od alternativne obveze valja razlikovati fakultativnu obvezu, čiji je predmet obveze samo jedna činidba, ali je

47


dužnik ovlašten obvezu ispuniti ispunjenjem neke druge određene činidbe (facultas alternativa). Alonge Alonge (njem. Allonge, Erneuerungsshein) je, papir koji se fizički spaja s mjenicom u onom slučaju kada na njezinoj poleđini više nema mjesta za upisivanje indosamenata, a posljednji indosatar je želi dalje indosirati. Alonge neće biti potreban onda kada je posljednji indosament na poleđini mjenice bjanko indosament ili indosament na donositelja, a bit će potreban onda kad je posljednji indosament na poleđini mjenice puni indosament budući se u potonjem slučaju ovlašteni imatelj mjenice legitimira neprekinutim nizom punih indosamenata, a osoba koja se time ne može legitimirati ne uzima se ovlaštenim imateljem mjenice, pa mjenični dužnik neće biti dužan takvoj osobi isplatiti mjeničnu svotu. Alfa dionice Alfa dionice su oznaka za dionice najvećih kompanija kojima se najviše trguje, a izlistane su na Londonskoj burzi. Predstavljaju britanski ekvivalent američkim blue-chip dionicama. Kako čine i najveći dio prometa na burzi (do 80%) podliježu i

48


posebno strogom nadzoru trgovanja za raliku od beta, gama i delta dionica koje su zbog niže razine kapitalizacije i burzovnog prometa pod blažim nadzorom. Alokacija troškova Alokacija troškova (engl. allocation of costs, njem. Kostenzuteilung, fr. repartition des frais) ili razvrstavanje troškova je računovodstveni postupak kojim se indirektni troškovi (režijski troškovi), odnosno troškovi uslužnih odjela razvrstavaju na proizvodne pogone (odjele). Ovaj proces sastoji se iz tri faze: 1. sakupljanje troškova koji su predmet razvrstavanja; 2. utvrđivanje svih odjela koji pružaju usluge proizvodnim odjelima (pogonima) kao i potencijalne alokacijske osnove ili “ključa” za razvrstavanje troškova uslužnih odjela; 3. izbor najpogodnije metode za alokaciju troškova. Dvije su osnovne metode alokacije: 1. direktna metoda, tj. u jednom koraku se troškovi uslužnih odjela razvrstavaju na proizvodne pogone, i 2. indirektna ili metoda koraka znači najprije (prema dokumentaciji) razvrstavanje 49


troškova uslužnih odjela na ostale uslužne i proizvodne odjele a zatim sve te troškove samo na proizvodne pogone. Pod terminom alokacija troškova često se misli na apsorpciju troškova koja predstavlja razvrstavanje svih (ukupnih) troškova za nosioce troškova, odnosno učinke (proizvode i/ili usluge). Akvizicija poduzeća Akvizicija poduzeća (engl. acquisition, njem. Erwerb, Übernahme, fr. acquisition) je poseban oblik poslovne kombinacije, formalno ili neformalno spajanje dviju ili više poslovnih jedinica u jednu. U najširem smislu akvizicija poduzeća označava svako stjecanje druge tvrtke ili značajnijeg udjela u vlasničkoj glavnici druge tvrtke od strane tzv. akviziterske tvrtke bez obzira na to je li to stjecanje ostvareno kupnjom imovine ili vlasničkog udjela akvirirane tvrtke ili pak udruživanjem vlasničkih interesa. Pri tome je svejedno prestaje li akviriranoj tvrtki kontinuitet poslovanja ili ona nastavlja poslovanje pod svojom tvrtkom ali pod kontrolom akviziterske tvrtke. U užem smislu akvizicija označava stjecanje neke tvrtke od strane druge tvrtke kupnjom njezine cjelokupne imovine ili kupnjom njezine vlasničke glavnice, 50


odnosno većinskog udjela u njenoj vlasničkoj glavnici. Prilikom kupnje cjelokupne imovine akviriranoj tvrtki prestaje kontinuitet poslovanja odnosno ona se legalno likvidira. U slučaju kupnje cjelokupne vlasničke glavnice akviriranoj tvrtki može također prestati kontinuitet poslovanja. U tom slučaju akvizicija rezultira fuzijom. Ako akviziterska tvrtka ne stekne cjelokupnu vlasničku glavnicu akvirirane tvrtke, akvirirana tvrtka nastavlja s kontinuitetom poslovanja pod kontrolom akviziterske tvrtke. U tom slučaju postoji opasnost od dvostrukog oporezivanja poslovnog rezultata akvirirane i akviziterske tvrtke. Akvizicija se može izvoditi na temelju ponude za akviziciju upravi tvrtke koja se namjerava preuzeti ili pak direktom javnom ponudom vlasnicima tvrtke koja se namjerava akvirirati odnosno kupnjom redovnih dionica tvrtke koja se namjerava akvirirati na otvorenom tržištu. Kad se ponuda za akviziciju uputi upravi tvrtke koja se namjerava akvirirati, to govori o prijateljskoj akviziciji, a u drugim slučajevima riječ je o neprijateljskoj akviziciji. Akvizicija

51


Akvizicija (engl. acquisition, njem. Erwerb) je pribavljanje poslova (prikupljanje narudžbi, pretplata, oglasi i dr.) preko posebnih osoba – akvizitera. Akvizicija je dio marketinške funkcije poduzeća orijentirane na proširenje tržišta robe i usluga. Naročito se koristi u gospodarskom oglašavanju, publicističkoj i izdavačkoj djelatnosti. Za razliku od pravnog zastupnika koji obično ima prava zaključivanja ugovora u ime i za račun poduzeća, akviziter po pravilu samo prikuplja narudžbe na tiskanim narudžbenicama koje popunjene dostavlja poduzeću. To je zapravo vrsta trgovačkih putnika s ograničenim ovlaštenjima. Akviziteri mogu biti i privatne fizičke osobe. Akumulirana deprecijacija Akumulirana deprecijacija (engl. accumulated currency depreciation, njem. akkumulierte (aufgelaufene) Währungsabwertung) nastaje u uvjetima fiksnih deviznih tečajeva smanjenjem intervalutarne vrijednosti novca nakon kojeg ne nastupa službena objava monetarnih vlasti o utvrđivanju niže vrijednosti domaće valute prema nekoj stabilnoj valuti (devalvacija), već se uvode dodatne vanjskotrgovinske restrikcije, a pitanje devalvacije nastoji se odgoditi. 52


Iako predstavlja najjednostavniji način za usklađivanje stvarne i službene vrijednosti valute; ona redovito nailazi na otpor pri kojem se ističe: da su sadašnje teškoće slučajne ili prolazne; da se privreda ne nalazi u stanju “fundamentalne neravnoteže” koju propisuje MMF za provođenje devalvacije; da česte devalvacije narušavaju ugled zemlje jer održavaju financijsku nestabilnost i izazivaju špekulacije na burzi, da neće nastupiti uravnoteženje platne bilance zbog nedovoljne ekspanzije izvoza, odnosno kontrakcije uvoza, da devalvacija povećava vrijednost dugova u inozemstvu itd. Posljedica ovakvog rješenja je da ono omogućuje provedbu interesa od sumnjive vrijednosti za zajednicu. Stalna i velika pasiva u platnoj bilanci zemlje produbljuje se, što može dovesti do iscrpljivanja monetarnih rezervi, sloma centralne banke i opće krize u zemlji. Iako deprecijacija u pravilu nastupa kada je porast prosječne produktivnosti niži od porasta svjetske produktivnosti rada, ona može biti i rezultat inflacijske ekonomske politike države, naročito deficitarnog financiranja radi suzbijanja konjunkturnih oscilacija, odnosno radi ubrzavanja privrednog razvoja.

53


Pri fleksibilnom deviznom tečaju deprecijacija se očituje u padu ovog tečaja na deviznom tržištu, pa se ne javlja potreba usklađivanja stvarne (tržišne) i službene vrijednosti novca. Akumulirana amortizacija Akumulirana amortizacija (engl. accumulated depreciation, njem. Abschreibung für Abnutzung – AfA) je iznos smanjenja vrijednosti stalne imovine zbog njezina tehničkog ili ekonomskog trošenja. Poznat je i kao ispravak vrijednosti. Stalna se imovina ne troši jednokratnom upotrebom u poslovnom procesu, stoga je uz evidentiranje nabavne vrijednosti stalne imovine potrebno odvojeno prikazivati ispravke vrijednosti i sadašnju vrijednost stalne imovine. Kad se od nabavne vrijednosti stalne imovine oduzme ispravak vrijednosti, dobije se knjigovodstvena, tj. sadašnja vrijednost stalne imovine. Vrijednost utroška stalne imovine prikazuje se na kontu ispravka vrijednosti (vrijednost utroška dobije se korištenjem jednog od načina obračuna amortizacije). Ispravak vrijednosti je stavka bilance stanja, a evidentira se na kontrapoziciji od pozicije stalnih sredstava. Početno stanje kao i povećanje ispravka vrijednosti (nakon svakog obračuna amortizacije) knjiže se na potražnoj strani konta. 54


Akumulacija ili prikupljanje Akumulacija ili prikupljanje (engl. accumulation, njem. Akkumulation, Anhäufung); 1. u investicijskom, ulagačkom smislu; a) profiti, dobici, koji se ne razdjeljuju dioničarima kao dividende, već se prenose na račun kapitala (engl. capital account, njem. Kapitalkonto); b) namjerno, pažljivo kontrolirano prikupljanje paketa (blokova) vrijednosnica, koje ne mora biti popraćeno velikim porastom cijene zbog povećanja potražnje. Drugim riječima, kupnja velikog broja vrijednosnica na kontrolirani način da bi se izbjeglo znatno povećanje cijene. U slučaju prikupljanja koje se obavlja za račun velikog, institucionalnog investitora, program može trajati tjednima pa i mjesecima; 2. novčana akumulacija. Akumulacija Akumulacija (engl. accumulation, njem. Akkumulation); 1. skupljanje kapitala, novčanih sredstava ili dobara radi održanja kontinuiteta proizvodnje ili potrošnje ili pak za njihovo povećanje; stvaranje novčanih pričuva,

55


štednja; 2. proces taloženja materijala razorenog erozijom, abrazijom ili denudacijom. U hidrologiji akumulacija je naziv za umjetno stvorenu nakupinu vode izgradnjom brane (akumulacijsko jezero). U turizmu se takve akumulacije ili jezera mogu iskoristiti za različite vrste ili oblike turističkih kretanja (kupanje, izleti, ribolov). Aktuarska stopa Aktuarska stopa (fr. taux actuariel) je u Francuskoj naziv za stvarnu cijenu financijskog posla, kod kredita se koristi i naziv efektivna globalna stopa (taux effectif global, krat. TEG). Aktuarska matematika Aktuarska matematika (engl. actuarial mathematics, njem. Versicherungsmathematik, fr. mathèmatiques actuarielles) je najznačajniji dio osiguranja koji matematičkim metodama na temelju računa vjerojatnosti i statistike utvrđuje cjenike osiguranja, potrebne garantne rezerve i druge rezerve u osiguranju, način reosiguravateljnog pokrića, visinu samopridržaja i druge elemente poslovne politike. 56


Posebno je veliko značenje osiguravateljne matematike u utvrđivanju cjenika i raspodjele udjela u dobiti u svim oblicima životnih i bolesničkih osiguranja, a bitna je i na području ulaganja sredstava. Razvojem računalne tehnologije povećane su mogućnosti razvoja osiguravateljne matematike. Aktivno tržište Aktivno tržište (engl. active market) je živo tržište, tržište kojeg su obilježje brojni poslovi kupoprodaje vrijednosnica, odnosno velike količine kupoprodaja vrijednosnica ili robe. Raspon između ponudbene i zahtijevane cijene na živom tržištu obično je manji od onih na tržištima u mirovanju. Veliki ulagači skloni su takvom tržištu, budući da njihove trgovine velikim paketima vrijednosnica, općenito, znatno manje utječu na kretanje cijena unutar trgovanja koje je vrlo živo. Živi ili aktivni račun je račun kojim upravlja broker što obavlja česte kupnje ili prodaje. Živa ili aktivna vrijednosnica je instrument koji se vrlo često kupuje ili prodaje, te čija je kotacija ili odredba vrijednosti u svakom trenutku na raspolaganju javnosti. Također i određeno izdanje vrijednosnica koje nailazi na stalno i vrlo široko tržište, te koje se bez većih napora kupuje i prodaje. 57


Aktuar Aktuar (engl. actuary, njem. Aktuar, Versicherungsmathematiker) je osoba specijalizirana za izračun rizika i vjerojatnosti nastanka nekog događaja koja svoja znanja upotrebljava u financijskim i poslovnim problemima, posebno onima koji uključuju neizvjesne buduće događaje. Primjenjuje aktuarsku matematiku, a posebno teoriju vjerojatnosti i statistike i financijsku matematiku na probleme osiguranja, investicija, financijskog menedžmenta i demografije. Svoje proračune temelji na osiguravateljnoj statistici, a u životnim osiguranjima posebno na aktuarskim tablicama. Naziv potječe od latinske riječi actuarius, a prvi put je zakonski upotrijebljena u Engleskoj 1819. U većini zemalja postoje društva aktuara, u Hrvatskoj pod nazivom Hrvatsko aktuarsko društvo. Aktivno osiguranje Aktivno osiguranje (engl. insurance in force, njem. Aktivversicherung, die zur Zeit gültige Versicherung, fr. assurance en cours) je privatno osiguranje pojedinaca za zaštitu interesa na određenoj, postojećoj imovini ili pravima – potraživanja (npr. osiguranja kućanstva i drugi oblici civilnih osiguranja). 58


Ovo je osiguranje u pravilu ograničeno osiguranom svotom. Suprotnost je pasivno osiguranje. Aktivni vrijednosni papiri Aktivni vrijednosni papiri (engl. active stocks, active securities, njem. rege gehandelte Papiere) su vrijednosni papiri za koje postoji vrlo česta ponuda i potražnja, te cijene kojih su lako dostupne investicijskoj javnosti. Aktivni račun Aktivni račun (engl. active account) u bankovnom smislu je račun unutar kojeg su isplate i polozi vrlo česti; u investicijskom smislu račun kojim upravlja broker, unutar kojeg su česte kupnje i prodaje. Aktivni poslovi reosiguranja Aktivni poslovi reosiguranja (engl. active reinsurance) je poslovanje reosiguravajućeg društva kojim preuzima u pokriće rizike od drugih društava. Primjerice primanje dijela rizika iz osiguranja što ga je zaključio osiguravatelj, odnosno primanje dijela rizika od reosiguravatelja za rizik koji je preuzeo od osiguravatelja, odnosno reosiguravatelja. Preuzimanje rizika od reosiguravatelja naziva se još i retrocesija. 59


Aktivni bankovni poslovi Aktivni bankovni poslovi (engl. loan business, njem. Aktivgeschäfte) po kriteriju funkcionalnosti kreditni poslovi banaka, koji se sa stanovišta njene bilance javljaju kao plasmani u njenoj aktivi. U tim poslovima banka je vjerovnik, a korisnik kredita dužnik od kojeg ona naplaćuje kamate. Multikreditna struktura banaka bazira se na sistematizaciji kreditnih oblika prema sljedećim kriterijima: ročnoj strukturi kredita; osiguranju kredita; metodi otplate kredita; namjeni kredita; izvorima kreditnih resursa; i ostalim oblicima. Ročna struktura ili dospjelost otplate obuhvaća tri tradicionalna oblika kreditiranja: kratkoročne, srednjoročne i dugoročne kredita. Iza konvencionalno određenih rokova dospijeća kredita, stoji suštinsko razlikovanje tri kvalitativno različita oblika kreditiranja privrede i ostalih subjekata, premda se formalno aktivni poslovi banke u gruboj podjeli dijele na aktivne kratkoročne i aktivne dugoročne bankovne poslove. Kratkoročni krediti imaju rokove dospijeća do godine dana, financiraju tekuću aktivnost i likvidnost subjekata i pokriveni su kratkoročnim izvorima. U ove kredite spadaju: krediti po tekućim računima, eskontni, lombardni, akceptni, 60


rambursni i avalni kredit. Kratkoročnim aktivnim poslovima banka svojim komitentima stavlja na raspolaganje odgovarajuća sredstva plaćanja za obavljanje njihovih tekućih transakcija, a mogu imati fiksirane rokove dospijeća ili klauzulu “na zahtjev” (on demand basis) kada se moraju otplaćivati na zahtjev banke, što predstavlja znatno oštrije uvjete financiranja. Srednjoročni krediti se odobravaju s rokovima dospijeća od jedne do pet godina, financiraju trajna obrtna sredstva, investicije manjeg obujma, a pokrivaju se iz izvora sredstava koja imaju srednjoročnu dospjelost (osnovni resursi su štedni depoziti stanovništva). U zemljama razvijene tržišne privrede srednjoročni krediti se odnose pretežno na potrošačke kredite, dok se u zemljama u razvoju ovim kreditima uglavnom financiraju ulaganja u obrtna sredstva poduzeća. Dugoročni krediti imaju rokove dospijeća iznad pet godina, financiraju krupne investicijske i razvojne programe i alimentiraju se isključivo iz dugoročnih financijskih potencijala. U ove kredite spadaju: hipotekarni, građevinski, industrijski i investicijski krediti. Ovi su krediti uglavnom vezani za financiranje sektora privrede i dijelom za financiranje stambene gradnje, gdje se velikom

61


obujmu angažiranja resursa i dugih perioda aktivizacije ulaganja prilagođavaju rokovi i ostali uvjeti kreditiranja. Aktivnim dugoročnim poslovima banka svojim komitentima osigurava vrijednost, odnosno kapital i platežna sredstva zajedno. Specijalna kategorija kredita prema ročnoj strukturi dospijevanja jesu revolving krediti, koji se formalno mogu svrstati u kratkoročne, a prema stvarnom roku dospijevanja u srednjoročne bankovne kredite, pa imaju mješovite karakteristike jednih i drugih. Prosječni rokovi dospijevanja ovih kredita su od dvije do tri godine, pri čemu je uvjet da ukupno zaduženje ne može probiti razinu originalno ugovorenog duga. Najčešće se koriste za financiranje odgovarajućih privrednih organizacija, a zbog svojih se karakteristika nazivaju kontinuiranim zaduženjem. S obzirom na različite ekonomske implikacije navedenih vrsta bankovnih kredita, pitanje njihovih izvora predstavlja izuzetno važan aspekt stabilnosti novca. Aktivna strategija upravljanja portfeljem (Active Management Strategy) Aktivna strategija upravljanja portfeljem tolerira određena odstupanja od benchmarka s namjerom postizanja iznadprosječnih rezultata. Ovakva strategija

62


može rezultirati “outperformance-om” ili “underperformance-om” tj. ispodprosječnim ili nadprosječnim rezultatom. Aktivna kamata Aktivna kamata (engl. interest received, interest earned, njem. Aktivzins, fr. interets crediteurs) je kamata koju banka obračunava i naplaćuje na kredite. Visina kamate ovisi o općoj razini kamatnih stopa, valuti kredita, roku na koji je kredit odobren i procjeni rizika, te je na dulje rokove i veće rizike viša i obrnuto. Aktivizacijski period Aktivizacijski period (njem. aktiver Zeitabschnitt) je razdoblje uvođenja nekog gospodarskog djelovanja, u kojem se obično ne postižu iznadprosječni rezultati. U nekim djelatnostima, posebice u tržišnoj aktivnosti (marketingu), npr. promociji, to je obično razdoblje povećanih investicija, jer uvođenje novog proizvoda na tržište ili poznatog proizvoda na novo tržište uvijek zahtijeva povećana ulaganja. Aktiva Aktiva (engl. assets, njem. Aktiva, Vermögenswerte, Aktivposten, fr. actif, avoir) su sredstva koja neki gospodarski subjekt posjeduje u određenom trenutku. Može 63


biti financijska i realna. Financijska aktiva su sva financijska sredstva koja posjeduje poduzeće ili pojedinac. Realnu aktivu čine stvari, oprema, zgrada ili zemljište, odnosno neopipljivo pravo u posjedu poduzeća ili pojedinca koje ima vrijednost. Prema funkcionalnosti (uporabi) aktiva se dijeli na poslovnu (za poslovne aktivnosti poduzeća) i neposlovnu. Poslovna aktiva dijeli se na dvije vrste: tekuću aktivu i fiksnu aktivu. Tekuća aktiva, koja se redovito može pretvoriti u gotovinu, uključuje gotovinu u blagajni, potraživanja od kupaca, zalihe i utržive vrijednosnice. Fiksna ili netekuća aktiva, koja se ne može redovito pretvoriti u gotovinu a da se ne ometu poslovne operacije i koja se općenito drži dulje od jedne godine, uključuje zemljište, zgrade, opremu i dugoročne investicije. Neopipljiva aktiva je vrsta fiksne aktive koja se sastoji od određenih nematerijalnih prava i prihoda poduzeća, patenata, prava izdavanja (copyright), trgovačkog znaka i ugleda poduzeća. Neposlovna aktiva obuhvaća sva ostala sredstva koja nisu namijenjena poslovanju (sportski objekti, odmarališta i dr.). Aktiva je dio bilance stanja zajedno s pasivom i neto vrijednošću.

64


Aktiva u bilanci po foliju (oblik bilance) na lijevoj je strani (u Velikoj Britaniji na desnoj), a u bilanci po pagini je ispred (iznad) pasive. Suma aktive mora uvijek biti jednaka sumi pasive. Aktiva pokazuje stanje sredstava poduzeća ili pojedinca na neki određeni datum (godišnja bilanca stanja obično je s datumom 31. prosinca). Primjenom računala u poslovanju i knjigovodstvu mogu se bilježiti i promjene aktive iz sata u sat. U bankarstvu aktivu čine uglavnom financijska sredstva prikupljena aktivnim bankovnim poslovima: davanjem kontokorentnih, eskontnih, lombardnih, akceptnih, rambursnih i hipotekarnih zajmova. Realna aktiva bilježi se samo u bilanci njezina vlasnika, a financijska aktiva bilježi se u dvjema bilancama: u bilanci dužnika i u bilanci vjerovnika. Akreditiv s odgođenim plaćanjem Akreditiv s odgođenim plaćanjem (engl. deferred payment letter of credit, njem. Akkreditiv mit Aufgeschobenezahlung) je takav akreditiv pri kojem bančina obveza isplate akreditivne svote korisniku akreditiva ne dospijeva odmah poslije podnošenja urednih dokumenata i isteka roka za njihovo ispitivanje od strane banke. Pri takvom akreditivu njezina obveza dospijeva u onom roku koji je 65


naznačen u samom akreditivu, pri čemu se taj rok može odrediti na bilo koji od uobičajenih načina određivanja rokova (točnim danom, istekom određenog broja dana, tjedana i sl.). Gospodarski, takvim akreditivom može se postići kratkoročno kreditiranje kupca od strane prodavaoca. Akreditiv Akreditiv (engl. letter of credit, njem. Akkreditiv) je pojam koji se najčešće rabi da bi se njime označio odnos između dužnika plaćanja kao osobe koja banci daje nalog za otvaranje akreditiva, banke koja otvara akreditiv i dužnikova vjerovnika kao korisnika akreditiva, koji otvaranjem akreditiva stječe potraživanje akreditivne svote od banke koja je otvorila akreditiv. Posljednje spomenuti odnos je nezavisan od pravnog odnosa dužnika i vjerovnika koji je dao povod za otvaranje akreditiva. Katkad se pojmom akreditiva označuje i pisani dokument koji povodom primljenih uputa za otvaranje akreditiva banka upućuje korisniku i u kojem su sadržani svi relevantni elementi akreditivne obveze koju time banka preuzima prema korisniku akreditiva. O akreditivu se često govori kao o trostranom odnosu iako se mogu razlučiti i odvojeno promatrati dva pravna odnosa: između nalogodavca i banke i između 66


banke i korisnika. U švicarskom pravu govori se o trostranom odnosu podvrgnutom pravilima o asignaciji, dok se u znatnom broju drugih prava govori o dva pravna odnosa u kojima su prava i obveze stranaka međusobno odvojeni. Ono što ovaj odnos individualizira prema drugim pravnim odnosima jest obveza banke prema korisniku koja sadrži više posebnih točno određenih obilježja. Otvaranjem akreditiva banka se obvezuje korisniku isplatiti određenu novčanu svotu ili akceptirati ili negocirati mjenicu ako korisnik do isteka roka naznačenog u akreditivu ispuni uvjete koji su u njemu naznačeni. Bančina obveza prema korisniku je apstraktna, a ne kauzalna obveza. S obzirom na sadržaj i obilježja bančine obveze prema korisniku akreditiva postoji više podjela i vrsta akreditiva: obični i dokumentarni akreditiv, opozivni i neopozivni akreditiv, isplatni, akceptni i negocijacijski akreditiv, revolving akreditiv, packing akreditiv, red clause akreditiv, akreditiv s odgođenim plaćanjem. Posebno treba spomenuti stand by akreditiv, koji je bliži bankarskoj garanciji nego akreditivu. Akontacija Akontacija (engl. advance payment, njem. Vorschuss) ili predujam je novčana svota koju pri sklapanju ugovora ili u tijeku njegova ispunjenja jedna ugovorna 67


stranka daje na račun svoje ugovorne obveze drugoj stranci, radi olakšavanja ispunjenja obveze te druge stranke. Akontacija se daje u pravilu u novcu i prelazi u vlasništvo primatelja, s tim da se poslije ispunjenja ugovora uračunava u ispunjenje obveze davaoca. Akcize Akcize (engl. excise duties, njem. Verbrauchssteuern, fr. droits d’accises) su trošarine, posredni porezi (ne ubiru se izravno od pojedinaca, već preko proizvođača, prodavača i drugih posrednika) na domaća dobra i usluge. Nameću se kao pristojbe za neke državne usluge, kao regulacijski nameti na djelatnosti kao što je kockanje ili zračni prijevoz, te što je najvažnije, kao porezi na potrošnju dobara. Akcize se najčešće naplaćuju na alkoholna pića, duhan, te naftu i njene prerađevine. Nameću se kao specifični porezi, na jedinicu težine ili volumena, ad valorem, ili na profite od prodaje. Akcesornost Akcesornost (njem. Akzessorietät) je ovisnost odgovornosti neke osobe vjerovniku o postojanju obveze glavnog ili prethodnog dužnika. Akcesornost kod 68


1. jamstva: znači da se jamstvo može dati samo za valjanu obvezu bez obzira na sadržaj. Ako obveza glavnog dužnika nije ni nastala ili je utrnula, ne možemo je pojačati jamstvom. Zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca; 2 ugovorne kazne (penala): sporazum o ugovornoj kazni dijeli pravnu sudbinu glavne obveze, na čije se osiguranje odnosi. Ugovorna se kazna ne plaća ako je do neispunjenja ili zakašnjenja došlo uzrokom za koji dužnik ne odgovara (npr. viša sila); 3. cesije: svaka cesija je akcesorni pravni posao kojim uvijek prethodi neki glavni pravni posao, tako da razlozi cediranja mogu biti vrlo različiti (npr. plaćanje duga, kupnja, davanje kredita i sl.). Akcesorna bankarska garancija Akcesorna bankarska garancija (njem. akzessorische Bankgarantie) je takva bankarska garancija gdje banka izdatnik garancije njezinim izdavanjem ne preuzima vlastitu i samostalnu obvezu prema korisniku garancije, već time preuzima jamstvo za ispunjenje obveze korisnikova glavnog dužnika (a svog nalogodavca) iz pravnog odnosa između korisnika kao vjerovnika i svog nalogodavca kao glavnog dužnika. Takva bankarska garancija još se naziva bankarska garancija s naslova jamstva (bankarska garancija). 69


Akceptni nalog Akceptni nalog (njem. Akzeptauftrag, Bankakzept) je naziv obrasca (formulara) koji se koristi u platnom prometu između pravnih osoba. To je nalog organizaciji ovlaštenoj za obavljanje poslova platnog prometa za prijenos određene svote novčane tražbine s računa izdatnika akceptnog naloga u korist računa druge pravne osobe. Prva posebnost ovog naloga sastoji se u tome što taj nalog izdatnik ne podnosi izravno organizaciji ovlaštenoj za obavljanje poslova platnog prometa, već ga predaje osobi (u pravilu svom vjerovniku) u korist čijeg računa će se prenijeti potraživanje na računu, a ta osoba ga podnosi spomenutoj organizaciji. Ona ga podnosi toj organizaciji radi prijenosa – što je druga posebnost – tek na dan dospijeća njezina potraživanja od izdatnika akceptnog naloga. Izdavanje i predaja akceptnog naloga vjerovniku uzimaju se kao jedan od načina osiguranja vjerovnikove tražbine od izdatnika akceptnog naloga. Budući da je takav nalog u načelu neopoziv i da organizacija za platni promet obavlja prijenos tražbine bez suglasnosti izdatnika, akceptni nalog se može uzeti sigurnim u onoj

70


mjeri u kojoj na dan dospijeća tražbine na računu izdatnika tog naloga ima dovoljno sredstava iz kojih se nalog može naplatiti. Akceptni kredit Akceptni kredit je kredit kojim banka ne stavlja na raspolaganje komitentna sredstva, već samo poslovni ugled i kreditnu sposobnost, pa se ovi krediti ubrajaju u kredite za preuzimanje obveze. Banka u okviru ugovorenog akceptnog kredita s komitentom, akceptira mjenice koje na nju trasira (vuče) korisnik kredita i time se obvezuje da će sama platiti mjenični iznos ako trasant izdane mjenice ne iskupi mjenicu o njenom dospijeću. Akceptni akreditiv Akceptni akreditiv (njem. Akzeptakkreditiv) jetakva vrsta dokumentarnog akreditiva pri kojem banka ne preuzima obvezu isplate akreditivne svote korisniku akreditiva, već obvezu akceptiranja mjenice koju je izdao korisnik akreditiva. Starije Revizije UCP za dokumentarne akreditive govorile su o bračnoj obvezi da akceptira mjenicu, dok je prema UCP, Revizija 1993., u akreditivnu obvezu banke izrijekom uvršteno i plaćanje, a ne samo akceptiranje mjenice (“da akceptira i plati”), što bi moglo dovesti do zaključka kako pod primjenom tih 71


pravila banka koja je u ispunjenju akreditivne obveze akceptirala mjenicu u slučaju njezina neplaćanja odgovara korisniku akreditiva i prema pravilima mjeničnog prava i zbog neispunjenja akreditivne obveze. Akceptna provizija Akceptna provizija (engl. accepting commission, njem. Akzeptprovision) je naknada banci kod akceptnog kredita. Kreće se od 1 do 2 posto. Plaća je obično onaj za čiji je račun banka akceptirala mjenicu. Tu provizija može platiti i trasant (izdavalac mjenice) u želji da dođe do mjenice s obvezom banke, jer time postaje sposobnija za eskontiranje i prodaju, odnosno daljnje refinanciranje. Akceptant Akceptant je izraz kojim se u mjeničnom pravu označava onaj trasat mjenice koji je mjenicu akceptirao i time prihvatio mjeničnu obvezu. Od trenutka akcepta mjenice trasat se naziva akceptantom i ujedno postaje glavni mjenični dužnik. Akcept mjenice Akcept mjenice (njem. Wechselakzept) je izraz kojim se kod trasirane mjenice označava prihvat mjenične obveze od strane trasata kojega je pri izdavanju 72


mjenice – naznačivanjem njegovih osobnih podataka i naznačivanjem svojstva trasata – trasant pozvao da akceptira mjenicu. Akceptiranjem mjenice trasat postaje akceptant i ujedno glavni mjenični dužnik. Akceptiranje mjenice obavlja se potpisivanjem mjenice prvenstveno na njezinu licu uz naznaku prihvata, tj. preuzimanja mjenične obveze, što se očituje riječju “prihvaćam”, “akceptiram” ili sl. Akcept mora biti bezuvjetan, ali može biti djelomičan, tj. ograničen na dio mjenične svote. U slučaju odbijanja akcepta mjenični ovlaštenik može podići protest zbog neakceptiranja. Pri izdavanju mjenice trasant može odrediti rok podnošenja mjenice na akcept, a također i zabraniti podnošenje mjenice na akcept. Akcelerator Akcelerator (engl. accelerator, njem. Akzelerator) izražava zavisnost investicija od relativne promjene u potražnji ukupno ili jednog dijela. Pri tome promjene induciranih investicija su veće od promjena potražnje koja je uzrokovala povećanje investicija. Drugim riječima, ako je potrošnja veća ta povećana trošenja izazvat će porast investicija za nove tvornice, opremu ili materijal za proizvodnju robe i usluga. To 73


će s druge strane dovesti do otvaranja novih radnih mjesta i daljeg povećanja trošenja. AKA AKA (njem. Ausfuhrkreditanstalt – AKA) je institucija financiranja izvoza u Njemačkoj. Osnovana je 1952, a od 1966. djeluje kao privatna kompanija s ograničenom odgovornošću. Bavi se financiranjem izvoza kapitalnih (investicijskih) dobara. Osnivač AKA-e je konzorcijum 28 vodećih njemačkih banaka. Danas okuplja sve najkrupnije njemačke banke. Nema status banke. Funkcije su joj strogo određene. Sedamdeset posto sredstava osiguravaju joj članice, a ostatak pribavlja reeskontom mjenica kod centralne banke. Financira privatne izvozne kredite s rokom dužim od jedne godine i to kredite domaćih izvoznika, kredite domaćih izvoznika zemljama u razvoju i zemljama s državnom privredom i kredite stranom kupcu. Kreditiranje AKA-e dopunske je prirode jer se traži sudjelovanje izvoznika (10-15%) i banke izvoznika ili se traži gotovinski udjel inozemnog kupca (oko 15%).

74


Posebno forsira tzv. buyers kredite koje odobrava izravno inozemnim kupcima. Iz odobrenog kredita uvoznik odmah isplaćuje njemačkog izvoznika, što ovome omogućava otplatu ranije korištenih kredita kod AKA-e. Sustav je pažljivo i detaljno postavljen i omogućava ostvarenje svih izvoznih poslova i njihovih faza. Naša poduzeća susreću se s djelatnošću AKA-e kao uvoznici ili prilikom zajedničkih nastupa u inozemstvu s njemačkim poduzećima. AKA sufinancira i institucije za izvozni leasing. AIDA AIDA je mnemotehnička kartica koja se koristi u obrazovanju prodavača koja ih podsjeća na ispravan slijed aktivnosti u odnosu prema kupcu: A – attention (pažnja), I – interest (interes), D – desire (želja) i A – action (akcija). AIBD AIBD (engl. Association of International Bond Dealers) je organizacija dilera obveznicama, osnovana 1969. godine sa sjedištem u Zürichu. Okuplja brojne financijske institucije aktivne na tržištima euroobveznicama. Djeluje kao samoregulacijsko tijelo. Agregatni indeksi 75


Agregatni indeksi (engl. aggregate indices (indexes), njem. Aggregationsindex) su skupni indeksi izračunati po metodi agregata. Korisno su sredstvo u analizama poslovanja turističkih subjekata i analizama turističkog proizvoda. Agregatna ponuda/potražnja Agregatna ponuda/potražnja (engl. aggregate supply/demand, njem. Gesamtangebot, Gesamtnachfrage) označava ukupnost ponude ili potražnje u određenom vremenu i na određenom tržištu i odnosi se na sve sektore narodnog gospodarstva. Agregati se koriste u makroekonomiji kao analitičke veličine pri kvantifikaciji naturalnih ili vrijednosnih pokazatelja o raspoloživosti i potrošnji robe i usluga (input-output analiza). Agregatna ponuda i potražnja ovise od veličine društvenog proizvoda i njegove raspodjele, za razliku od individualne ponude i potražnje koje se razlikuju od jednog do drugog proizvođača (ponuda), odnosno od jednog do drugog potrošača. Agio Agio (engl. agio, exchange premium, njem. Agio, Aufgeld) ili ažio znači: 1. dodatak ili doplata iznad temeljne cijene, zapravo svota za koju cijena ili tečaj 76


nekog vrijednosnog papira ili novca premašuje nominalnu vrijednost ili utvrđeni (službeni) paritet; 2. u burzovnoj trgovini, arbitražnim poslovima, konverziji valuta i sl. označava razliku između nominalne vrijednosti i višeg tečaja (burzovne kotacije) nekog vrijednosnog papira, devize ili valute ili burzovne robe. Agio se izražava u postotku od nominalne vrijednosti, a kod specijalnih vanjskotrgovinskih poslova reeksport od temeljne cijene robe odgovarajuće valute u kojoj je cijena izražena. U trgovanju kovanicama agio je veća vrijednost jedne kovanice u odnosu na vrijednost metala iz kojeg je napravljena. U trgovini devizama iskazuje se razlika između promptnog tečaja i višeg terminskog tečaja; 3. kod izdavanja dionica ako društvo odluči da će se za dionicu platiti određeni veći iznos od nominalnog (iznad pari); 4. suprotno disagio. Agentura Agentura (njem. Vertretung, Agentur) je dio sistema koji spada u kanale distribucije – jedinica koja obavlja poslove agenta-posrednika u nekom poslu. Ta jedinica je sastavljena od agenata koji su zastupnici neke tvrtke za određeno 77


područje. Posluju na principu provizije, a rade u ime i za račun svog komitenta. Za obavljanje poslova posjeduju ugovor. Uobičajeno je da se ugovor sklapa na određeno vrijeme i da se produžuje ako postoji obostrani interes. Međutim, postoji i ugovor na neodređeno vremensko trajanje. Agenture štite interese i vode poslove komitenata na određenom području. Njihova povezanost s komitentom je vrlo čvrsta i dobro sinhronizirana, a osnova međusobnog odnosa je precizan i detaljan ugovor koji regulira međusobne odnose. Agenture predstavljaju u tržišnim privredama relativno razvijen oblik kanala distribucije. Agenti mjenjači Agenti mjenjači (engl. stockbrokers, njem. Börsenmakler, fr. agent de change) su posrednici na Pariškoj burzi vrijednosnih papira, zaključuju poslove u svoje ime i za tuđi račun. Imaju isključivo pravo posredovanja u trgovini državnim obveznicama i ostalim javnim i privatnim vrijednosnim papirima na burzi i utvrđuju za njih tečajeve.

78


Posredništvo agenta mjenjača donosi velike zarade i zato su ta mjesta tražena; ona su međutim osobno vlasništvo pojedinaca, koje država službeno postavlja, a nova su postavljenja moguća tek kad se neko mjesto isprazni. U slučaju smrti agenta mjenjača pravo pripada njegovim nasljednicima. Novi agent imenuje se na prazno mjesto na prijedlog starog agenta ili udruženja agenata (fr. societe de bourse) ili neke vrste sindikalne komore agenata a postavlja ga ministarstvo financija. Agent Agent (engl. agent, njem. Agent, Vertreter) je fizička ili pravna osoba, koja je samostalna i uz naplatu provizije ovlaštena izričito ili prešutno raditi za drugoga – nalogodavca (principala). U širem smislu ovaj termin obuhvaća trgovačke zastupnike, faktore, brokere, zastupnike, zemljoposjednika i sl., a u užem smislu zastupnike i posrednike. U kontinentalnom pravu agent je u pravilu zastupnik koji radi u ime i za račun zastupanog (nalogodavca), dok u anglosaksonskim sustavima instituti agency i agent imaju šire značenje, i klasificiraju se prema odnosu agenta s nalogodavcem (principalom), tako da se sa stajališta trećeg pojavljuju tri mogućnosti: 79


a) neotkriveni nalogodavac (undisclosed principal) – agent trećemu ne otkriva svog nalogodavca i sklapa s trećim posao u svoje ime; b) neimenovani nalogodavac (unnamed principal) – agent otkriva trećima da ne radi za sebe nego za principala, ali ne otkriva njegovo ime, a ugovore potpisuje “po ovlasti principala”; c) imenovani (otkriveni) nalogodavac (named – disclosed principal) agent otkriva i postojanje i ime nalogodavca i sklapa s trećima ugovore u njegovo ime i za njegov račun. Agenda 21 Agenda 21 su općeprihvaćeni principi održivog razvitka turizma o kojima su se sporazumjele vlade 182 zemlje na sastanku na vrhu o Zemlji u Rio de Janeiru 1992. godine. Agenda 21 je uputstvo za pojedince, poslodavce i vladine organizacije za usmjeravanje razvoja na način da on pomaže društvu i vodi brigu o okolišu. Agenda 21 ogromni je dokument koji sadrži 40 poglavlja podijeljenih u 4 sekcije. Dokument obrađuje: 1) socijalnu i ekonomsku dimenziju razvoja zemlje u razvoju; siromaštvo; 80


potrošačke partnere; stanovništvo; zdravlja; integracija okoliša i razvoja 2) očuvanje i management prirodnih i antropogenih dobara; atmosfera; zemlja; šume; pustinje; planine; poljoprivreda; biološka raznolikost; biotehnologija; oceani; pitka voda; otrovne kemikalije; opasne radioaktivne tvari, čvrsti otpad i kanalizacija 3) jačanje uloge vodećih skupina: žene; djeca i mladež; domorodačke skupine; nevladine organizacije; lokalne vlasti; radnici; poslodavci i proizvođači; poljoprivrednici; znanstvenici i tehnolozi 4) načini implementacije: financije; transfer tehnologije; znanost; obrazovanje; gradnja novih kapaciteta; međunarodne institucije; zakonske mjere; informacije. Agencijski popust Agencijski popust (engl. agency discount – AD, njem. Agenturnachlass) je iznos popusta na normalnu tarifu, u pravilu 50% ili 75%, koji zrakoplovne kompanije odobravaju djelatnicima akreditiranih putničkih agencija kada oni koriste letove njihove zrakoplovne kompanije. Osnovu za odobravanje popusta čini rezolucija IATA (IATA resolution 880 – reduced fares for accredited passenger sales agent). 81


Agencijska prodaja Agencijska prodaja (engl. commission sale, njem. Kommissionshandel, Agenturvertrieb) je prodaja preko osobe ili organizacije koja ima ovlaštenja da djeluje za nekog drugog (principala) u poslovnim pregovorima s trećim osobama i u kupovanju i prodavanju robe. Razlikuje se broker, agent proizvođača i prodajni agent, pri čemu oni preuzimaju djelomice različite zadatke. Zajedničko je svima da predstavljaju principala i moraju uvijek stručno i profesionalno obavljati svoje dužnosti na korist principala. Također po potrebi i na zahtjev daju principalu izvještaj o financijskom poslovanju. Agenti ne preuzimaju vlasništvo nad proizvodima koje prodaju. Njihova je glavna uloga u olakšavanju procesa prodavanja. Agencijska provizija Agencijska provizija (engl. provision, commision, njem. Vertreterprovision) je klasičan način ostvarivanja dobiti oglašivačke agencije; provizija koju agencija uzima od svojeg klijenta oglašivača. Registriranoj agenciji većina masovnih medija priznaje proviziju 13-15% na plasman oglasnog prostora, odnosno

82


vremena. Ovaj iznos provizije dostatan je da agencija pokrije sve svoje troškove, uključujući i troškove izrade oglašivačkih sredstava (oglasa, spotova i sl.). Kako, međutim, izrada kvalitetnih sredstava postaje relativno sve skuplja u odnosu na troškove emitiranja, sve je češće posebno ugovaranje izrade kvalitetnih sredstava (dizajn oglasa, režija i snimanje TV i radio spotova), neovisno o njihovu emitiranju, objavljivanju. Rjeđi oblici stvaranja dohotka agencije su tantijeme, odnosno royalityes, gdje agencija svoj prihod i profit veže uz uspjeh propagandne kampanje, odnosno poslovni uspjeh svojeg klijenta, njegovih proizvoda, odnosno usluga na tržištu. Agencije za rangiranje Agencije za rangiranje (engl. rating agencies, njem. Rating-Agenturen) je ustanove koje procjenjuju i klasificiraju bonitet obveznica i njihovih emitenata, procjenjuju investicije u vrijednosne papire i kreditni rizik; obavljaju i rangiranje banaka, privrednih grana u nekoj zemlji, kao i rangiranje same zemlje. Vodeće svjetske agencije za rangiranje jesu: Standard & Poor’s Corporation, Moody’s Investors Service, Value Line Investors Survey, Fuff & Phelps/MCM, Fitch Investors Service i dr. 83


Agencija za gospodarsko oglašavanje Agencija za gospodarsko oglašavanje (engl. advertising agency, njem. Werbeagentur) je specijalizirana organizacija koja raspolaže specifičnim znanjima i vještinom i iskustvom neophodnim za ostvarivanje uspješnoga gospodarskog oglašavanja. U razvijenim tržišnim gospodarstvima ove institucije obavljaju najveći dio promotivne aktivnosti mnogih oglašivača. Osnovni je zadatak ovih organizacija obavljanje poslova u vezi s istraživanjem, planiranjem, ostvarivanjem, nadziranjem pojedinih promotivnih akcija (najčešće akcija gospodarskog oglašavanja) na komercijalnoj osnovi. Osnovne su funkcije ovih agencija: nuđenje promotivnih usluga, istraživanje i upoznavanje marketinških problema klijenata, planiranje promotivnih aktivnosti, kreiranje promotivnih rješenja, izbor medija (prijenosnika), proizvodnja propagandnih sredstava, distribucija – razašiljanje propagandnih poruka. U skladu sa svojom veličinom te aktivnosti variraju s obzirom na razinu usluge i specijalnosti koje pružaju. S obzirom na svoje potrebe oglašivač može angažirati agenciju koja obavlja ukupne promotivne aktivnosti (full-service agency), 84


ograničene usluge (limited – service agency) ili specijalizirane (specialized agency). Agencije s ograničenim sustavom usluga koncentriraju se na uže djelatnosti promidžbe (npr. pribavljanje i zakupljivanje medija). Specijalizirane agencije koncentriraju se na odabrana tržišta, stoga pružaju uslugu onim poduzećima – oglašivačima koja su zainteresirana i koja djeluju na tim tržištima. Agencije su za svoj rad plaćene na razne načine. To može biti u obliku rabata što dobivaju od medija ili dodavanjem provizije na stvarne troškove pri kreiranju, izvedbi i razašiljanju promotivnih sredstava (10-20%). Ako te naknade ne kompenziraju troškove agencije, ona može tražiti posebne naknade za poslove definiranja promotivne strategije, organiziranja aktivnosti odnosa s javnošću i sl. Ta naknada može biti izračunata kao dnevnica ili rad po satu ili može biti izračunata kalkulacijom troškova prouzročenih ovim aktivnostima. U želji da potakne agenciju na izuzetna ostvarenja, poduzeće oglašivač može primijeniti naknadu za rad agencije na temelju ostvarenih rezultata. Agencija

85


Agencija (engl. agency, njem Agentur) je pravni i organizacijski stručni, poslovni i tržišni subjekt, koji obavlja stručne aktivnosti u području marketinga i pojedinih njegovih funkcija. U užem smislu riječi, agencija pruža samo usluge posredovanja (npr. između oglašivačkih medija i oglašivača; između dizajnera i naručilaca dizajnerskih usluga). U ovom smislu struka poznaje i pojedinca/osobu koja obavlja takve usluge posredovanja (agent). U širem smislu agencija predstavlja stručnu agenciju koja pruža kompletnu stručnu uslugu (full-agencija) u području marketinga ili neke od njegovih funkcija (propagandna agencija, istraživačka agencija; specijalizirane agencije). Agenciju karakterizira specifična organizacija stručnjaka, specijalista za pojedina područja (istraživanje, planiranje medija, izrada propagandnih sredstava, izrada tekstova, tisak, studio za video i fotosnimanje, obračun). Agencije se nerijetko udružuju, ujedinjuju, formirajući mreže nacionalnih u multinacionalnih agencija. S druge strane, bilježi i porast agencija, specijaliziranih u odnosu na usluge koje pružaju, ili klijente koje servisiraju. Svoje usluge agencije naplaćuju tipično na nekoliko načina: najčešće kao postotak oglašivačkog budžeta ili kao obračun stvarno utrošenog radnog vremena i materijalnih 86


troškova. Mnogo je rjeđi način naplate od radnih učinaka (tantijeme). Prvu propagandnu agenciju osnovao je Volney Plamer u Philadelphiji (SAD) 1841. godine. Najveće propagandne agencije danas su multinacionalne korporacije sa čistim prihodom većim od pola milijarde dolara. Afidavit Afidavit (engl. affidavit, sworn declaration, njem. Affidavit, eidesstattliche Erklärung) je pismena izjava, uobičajena u međunarodnoj trgovini vrijednosnim papirima (efektima), o posjedovanju i porijeklu vrijednosnih papira. Ove izjave obično izdaju banke. Afgan Afgan (engl. afghani) je novčana jedinica Afganistana (AFA), dijeli se na 100 pula. ADT ADT je sustav financijskih pokazatelja (engl. ADT system of financial ratios), sedam uzajamno sadržajno i matematičkim putem povezanih pokazatelja prikazanih u tri hijerarhijske razine koji odražavaju ključne činjenice potrebne za upravljanje cjelinom poduzeća (akr. ADT dolazi od analysis-diagnosis-the-rapy: analiza-dijagnoza-terapija). Služi analizi i dijagnozi poslovanja, otkrivanju slabosti 87


i snaga poduzeća te načinu razgradnje slabosti i jačanju snage – terapiji. Pokazatelji se temelje na koncepciji novčanog toka, pri čemu lijeva strana sustava pokazatelja odražava prošlost i sadašnjost poslovanja, dok desna strana odražava sadašnjost s izgledima, s izgledima za budućnost. Polazi se od vršnog pokazatelja kao odnosa duga i ukupnog ulaganja poduzeća koji se naziva i poslovna poluga, a odražava opterećenje imovine poduzeća njegovim dugovima. U drugoj hijerarhijskoj razini nalaze se pokazatelji rentabilnosti ukupnog kapitala i faktor zaduženosti, a na trećoj su četiri pokazatelja koji pojašnjavaju pokazatelje druge hijerarhijske razine: rentabilnost prometa, koeficijent obrtanja, financijska ponuda i rentabilnost vlastitog kapitala. ADT sustav pokazatelja primjenjuje se i u internoj i u eksternoj poslovnoj analizi. Omogućuje analizu i dijagnozu potencijalne snage i slabosti poduzeća, nakon čega može uslijediti terapija, tj. jačanje snaga i razgradnja slabosti u cilju povećanja sposobnosti poduzeća za trajan uspjeh ADR ADR (engl. American Depositary Receipt, njem. Zertifikate, die von US-Banken für die bei ihnen hinterlegten ausländischen Dividendenwerte ausgeben werden) je 88


prenosiva potvrda što je izdaje američka banka, potvrđuje vlasništvo određenog broja dionica inozemnoga poduzeća, na temelju jamstva položenog kod banke emitenta ili njezina korespondenta. ADR se registrira kod SEC-a, a vlasniku daje jednake vlasničke povlastice (dividende) kao i dioničaru. Vrijednost je izražena u američkim dolarima po tržišnoj cijeni jednakoj tržišnoj cijeni odgovarajućeg broja inozemnih dionica. S njima se trguje na službenom i OTC tržištu na isti način kao i s vrijednosnim papirima izdanim u SAD. Administrativna zabrana Administrativna zabrana (njem. administratives Verbot) je zabrana stavljena na plaću dužnika na temelju njegova pristanka. Takva je zabrana po svom učinku izjednačena s rješenjem o ovrsi. Adhezijski ugovor, po pristupu Adhezijski ugovor, po pristupu (engl. adhesion contract, njem. Beitrittsvertrag) je takav ugovor u kojem ponuđač veže sklapanje ugovora uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu koji predlaže i ne pristaje ni na kakvu izmjenu. Ponuđeni može uvjete prihvatiti ili odbiti u cijelosti – take it or leave it. Ponuđeni ne 89


sudjeluje u kreiranju ugovora, ne postoje elementi pregovaranja, pa se autonomija stranaka svodi na prihvaćanje ili odbijanje ponude u cijelosti. U nekim segmentima tržišta oni su neophodni (ugovori u prijevozu robe i putnika, cijene komunalnih usluga i sl.), ali zbog opasnosti od mogućeg stvaranja monopolne situacije na tržištu, pod posebnom su paskom države. Adekvatnost kapitala Adekvatnost kapitala (engl. capital adequacy) je sposobnost pružanja bankovnih usluga javnosti sve dok se održava zakonski zahtijevani odnos kapitala prema ukupnoj aktivi. U SAD federalne i državne bankovne agencije koriste više mjerila za određivanje prihvatljive razine kapitala koju financijska ustanova mora održavati cijelo vrijeme kako bi ispunjavala svoje obveze prema deponentima i ostalim kreditorima. Američki bankovni supervizori ocjenjuju kapitalnu snagu osiguranih banaka i štedionica prema petostupanjskom sustavu rangiranja: dobro kapitaliziran (well capitalized), adekvatno kapitaliziran (adequately capitalized), potkapitaliziran (undercapitalized), značajno potkapitaliziran (significantly undercapitalized) te kritično potkapitaliziran (critically undercapitalized). 90


Hrvatski Zakon o bankama i štedionicama iz 1993. propisuje da jamstveni kapital banke – koji se sastoji od temeljnog kapitala (uplaćene dionice ili poslovni udjeli, zadržana dobit) i dijela dopunskog kapitala (određenog posebnom Odlukom HNB o načinu izračunavanja kapitala banaka i štedionica) – mora iznositi najmanje 8% od ukupnog iznosa aktive i aktivnih izvanbilančnih stavaka banke, raspoređenih i ponderiranih po stupnjevima rizika. Add-on Add-on je novčani iznos koji se koristi samo za konstruiranje direktne tarife preko nekog prijelaznog mjesta (through fare) kada tarifa iz mjesta A u mjesto B nije objavljena. Takve iznose često nazivamo i add-on amounts. Da bi se konstruirala nepublicirana maksimalno dozvoljena miljaža na nekoj ruti, koriste se i add-on miljaže. Ad valorem, carina Ad valorem, carina (engl. ad valorem duty, njem. Wertzoll) je uvozna taksa, tj. carina određena kao postotak od novčane vrijednosti proizvoda, a primjenjuje se za zakonom propisane proizvode. Doslovno “u skladu s vrijednosti” znači da se 91


carine određuju i naplaćuju kao postotak od vrijednosti proizvoda, a ne prema količini fizičkih jedinica. ABECOR ABECOR (engl. Associated Banks of Europe Corporation) je udruga europskih banaka sa sjedištem u Bruxellesu. Podupire suradnju članica u različitim područjima bankarskog poslovanja. ABC analiza ABC analiza (engl. ABC analysis, njem. ABC Analyse), analitička metoda širokog opsega primjene. Na području robnog i materijalnog poslovanja, metoda klasifikacije predmeta poslovanja (materijala, poluproizvoda i gotovih proizvoda) u skupine od kojih se svaka u odnosu prema cjelini odlikuje različitim, nejednakim značenjem za poslovanje, prema kojem se određuje i njihov tretman. Svrha primjene ove metode je uspostavljanje djelotvornog sustava kontrole i upravljanja predmetima iz okvira nabavnog, prodajnog i skladišnog poslovanja provođenjem različitih postupaka radi postizanja što veće ekonomičnosti i povećanja uspješnosti poslovanja.

92


Analiza se provodi svrstavanjem predmeta poslovanja u tri grupe, ABC, primjenom kriterija koji karakteriziraju njihovo poslovno značenje. Kao kriteriji mogu se koristiti: udio, odnosno iznos kojim predmet poslovanja sudjeluje u ukupnoj vrijednosti poslovanja (prodaje, nabave, skladišta), udio kojim pojedini predmet poslovanja sudjeluje u ukupnoj vrijednosti zaliha, zatim učestalost prodaje (nabave), odnosno broj izlaza predmeta poslovanja iz skladišta u određenom razdoblju (kontinuirani, diskontinuirani, povremeni), uvjeti prodaje (nabave) koji mogu imati obilježje najtežih, s teškoćama, bez teškoća. Svaka od grupa karakterizira udio u ukupnoj vrijednosti prodaje (nabave) koji može biti velik, srednji, mali i udio u ukupnoj vrijednosti zaliha koji isto tako može biti velik, srednji ili mali. Tim načinom došlo se do saznanja da oko 10% vrsta proizvoda (materijala) predstavlja oko 75% vrijednosti obujma prodaje (nabave), odnosno skladišnih zaliha koji su svrstani u grupu A. Skupinu B tvori oko 25% vrsta proizvoda čija vrijednosti iznosi oko 20%, a grupu C čini oko 65% vrsta proizvoda čija ukupna vrijednosti iznosi svega 5%. Prilikom donošenja odluka o kontroli, velika pažnja se poklanja grupi A, mala grupi B, a grupa C može se gotovo i zanemariti. 93


Abandon Abandon (engl. abandonment, njem. Abandon); 1. svojevoljno napuštanje svih prava na vlasništvo koje pravovaljano pripada nekom vlasniku. Abandonirano vlasništvo mogu biti štedni i brokerski računi (npr. dionice i obveznice na brokerskom računu), koji nisu korišteni stanovit broj godina, a banka ili brokerska tvrtka nije u stanju pronaći upisanog vlasnika. U takvom se slučaju vlasništvo prenosi na državu na isti način kao da je vlasnik umro bez oporuke i bez nasljednika; 2. u premijskim terminskim poslovima pravo da se plaćanjem unaprijed dogovorene premije može odustati od kupnje ili isporuke ugovorene količine vrijednosnih papira. ABA ABA (engl. American Bankers Association) je američka bankarska udruga, nacionalna organizacija američkih bankara osnovana 1875. sa zadatkom podupiranja općeg blagostanja i korisnosti banaka i financijskih ustanova. Čine je 35 radnih skupina, 4 divizije, 7 komisija i brojna vijeća i odbori. U okviru ABA-e osnovan je 1900. Američki bankarski institut (AIB) s ciljem stručnog 94


obrazovanja bankovnih službenika. Članstvo u Institutu otvoreno je samo namještenicima članica ABA-e. AAR AAR (engl. against all risks) znači protiv svih rizika, naziv je kompleta klauzula koji se koristio pri ugovaranju osiguranja robe u pomorskom prijevozu, uz odgovarajuću policu osiguranja. Karakteristika osiguranja ugovorenog uz primjenu ovog kompleta klauzula je u tome što je roba osigurana od svih rizika, osim onih koji se izrijekom navode. Ovaj komplet zamijenjen je 1982. godine kompletom klauzula koji nosi naziv A. AAA rang AAA rang (engl. AAA rank) je oznaka najviše kvalitete vrijednosnih papira (gilt edged), izdavatelja vrijednosnih papira ili financijske ustanove. Uz neznatne razlike i brojčane korektore primjenjuju ih institucije za ocjenu boniteta – Standard & Poor’s, Fitch, Moody’s i druge. A vista

95


A vista (engl. at sight, njem. bei Sicht, fr. à demande) je talijanski izraz koji je oznaka za svaku novčanu obvezu plativu po viđenju, tj. na zahtjev (on demand). Koristi se kao oznaka za: 1. depozite po viđenju, odnosno slobodno raspoloživi depozit – kao obveza banke koja je plativa na zahtjev deponenta (sredstva žiro računa, sredstva iz platnog prometa, sredstva neoročenih uloga na štednju); 2. devize po viđenju, odnosno devizna potraživanja – kao obveza banke po primitku naloga za isplatu bez obzira na način, to jest instrument raspolaganja (čekovi, mjenice, doznake i sl.); 3. mjenice po viđenju – kao obveza mjeničnog dužnika zakonitom imaocu mjenice za isplatu naznačene svote uz prezentaciju mjenice s upisanom klauzulom “po viđenju” ili sličnog sadržaja; 4. akreditive po viđenju kod kojih se akreditivna svota korisniku akreditiva isplaćuje odmah po prezentaciji uvjetovanih urednih dokumenata među kojima se u angloameričkoj praksi redovito javlja mjenica po viđenju (a vista) ili ročna, vremenska mjenica (at time).

96


Obveze a vista nepovoljna su obveza za dužnika jer mora u svakom momentu biti spreman za ispunjenje obveze, to jest na isplatu bez odgode. A la criee A la criee (engl. open outcry system, njem. Ermittlung von Kontraktpreisen durch offenen Zuruf oder Handzeichen) je način poslovanja burze kad službenik burze čita nazive vrijednosnih papira redom kojim su navedeni na službenoj kotacijskoj listi. Nakon toga članovi burze (dileri) okupljeni oko prstena (ringa) izvikuju prodajne i kupovne cijene i dogovaraju se o konačnoj cijeni transakcije čime ujedno omogućavaju burzovnom činovniku registriranje cijena transakcija. Koristi se, na primjer, na Ciriškoj i Pariškoj burzi. organizovano tržište na kome se trguje standardizovanim tržišnim materijalom (akcije, obveznice itd.) po unaprijed utvrđenim pravilima. Pravila berze pružaju zaštitu i ravnopravnost svih učesnika na tržištu. Berzanski indeksi su indeksi cijena akcija preduzeća sa čijim akcijama se trguje na berzi. Indeksi pokazuju odnos ponude i tražnje za akcijama tog dana. Ako su cijene akcija rasle 97


(veća tražnja) to će dovesti i do pozitivnih efekata na berzanski indeks – indeks raste. Vrijedi i obrnuto. Berzanski posrednik pravno lice osnovano u skladu sa Zakonom o hartijama od vrednosti. U zavisnosti od načina organizacije berzanskog posrednika, ovlašćena lica za trgovanje mogu nastupati kao: Belex - jedinstveni informacioni sistem Berze – elektronski sistem (platforma) za trgovanje Berze. Broker ovlašćeni posrednik pri trgovini hartijama od vrednosti koji istupa u svoje ime, a za račun klijenta (komisionar) ili u ime i za račun klijenta (zastupnik). Na taj način broker posreduje između investitora (kupca robe ili hartije od vrijednosti) i imaoca-vlasnika (robe ili hartije od vrijednosti na primer). Za svoje usluge brokeri naplaćuju proviziju koja se plaća nakon realizacije transakcije. Brokeri imaju i savjetodavnu ulogu. Broker može svoje poslove obavljati isključivo u društvu registriranom za poslovanje hartijama od vrijednosti (brokerskoj kući). Svako ko želi da trguje na berzi mora da angažuje brokera kako bi preko njega predao 98


naloge za prodaju ili kupovinu hartija od vrijednosti na berzi. Diler--kupuje i prodaje hartije od vrijednosti u svoje ime i za svoj račun (principal). Zaradu ostvaruje razlikom između kupovne i prodajne cijene hartije od vrijednosti, snoseći eventualni rizik gubitka. Diler može istupati i kao broker (komisionar i zastupnik). Bilans stanja predstavlja finansijski izvještaj koji daje pregled sredstava (aktiva) i izvore sredstava (pasiva) na određeni dan. Aktiva i pasiva moraju biti u ravnoteži jer prikazuju istu stvar sa dva različita aspekta. Bilans uspjeha predstavlja pregled prihoda i rashoda koji su nastali u određenom vremenskom periodu. Ako su ukupni prihodi veći od ukupnih rashoda ostvaren je dobitak, a ako su ukupni rashodi veći od ukupnih prihoda ostvaren je gubitak. Bull Market (tržište bika) termin koji se koristi za tržište (berzu) na kome postoji duži trend rasta cijena hartija od vrijednosti-rastući trend indeksa berze. Blokovska transakcija 99


Najmanja vrijednost blok transakcije na Banjalučkoj berzi je 500.000 KM. Lica koja učestvuju u blok transakciji moraju međusobno zaključiti kupoprodajni ugovor o predmetnim akcijama prije prijave transakcije na Banjalučkoj berzi. Iako se blok transakcija prijavljuje na Banjalučkoj berzi, cijena po kojoj se prijavljuje ova transakcija ne utiče na formiranja cijene za datu hartiju.Treća lica ne mogu kupovati hartije od vrijednosti iz blok transakcije niti uticati na cijenu po kojoj će se ona zaključiti. Blok trgovanje - predstavlja blok transakciju ciji je predmet hartija od vrednosti kojom se trguje na berzanskom ili slobodnom berzanskom tržištu, a koja je zakljucena van berzanskog sastanka na kome se trguje metodom preovladujuce cene ili metodom kontinuiranog trgovanja, u bilateralnom odnosu jednog kupca i jednog prodavca, a prema uslovima propisanim Pravilima poslovanja Beogradske berze a.d. Beograd.

Čekovna (garantna) kartica Čekovna (garantna) kartica (engl. cheque card, njem. Scheckkarte) je isprava koju izdaju banke i kreditne organizacije pri otvaranju posebnih računa koji služe 100


kao pokriće za plaćanje euročekom. Garantne kartice korisnici čekova drže kod sebe i one služe za dokazivanje identiteta korisnika i postojanje pokrića. U sklopu jedne zemlje postoje jedinstvene kartice, a tendencija je članica sustava euročeka da sve svoje kartice ujednače. Garantna kartica sadrži: na prednjoj strani oznaku banke ili kreditne organizacije koja je izdaje, ime vlasnika, specimen njegova potpisa, broj računa, broj kartice i rok njezina važenja, a na poleđini uvjete koji moraju biti poštovani prilikom korištenja euročekova, uvjete u kojima izdatnik kartice garantira da će isplatiti svaki euroček (npr. da specimen potpisa na kartici i na euročeku mora biti istovjetan, da se euroček može popuniti samo do određene svote i sl.). Čvrsti novac Čvrsti novac (engl. tight money, njem. knappes Geld) je slikovit izraz za restriktivnu monetarnu politiku koju prate visoke kamatne stope te sporiji porast ponude novca i kredita. Ekonomski učinak takve politike može biti usporeniji ekonomski rast, ali i niža inflacija. Čvrsta valuta

101


Čvrsta valuta (engl. fixed currency, hard currency, njem. harte Währung) je naziv za valutu koja ima relativno stabilnu vrijednost i koja je lako zamjenjiva za druge valute ili robu. Čvrste valute imaju zemlje koje vode stabilnu monetarnu politiku i koje u pravilu ostvaruju suficit u bilanci plaćanja. Ovaj suficit ukazuje na potencijalno povećanje relativne vrijednosti valute, pa je čini pogodnom za financijsku imovinu. Čisti novčani tok Čisti novčani tok (engl. net cash flow, njem. Netto-Cash-flow) je razlika između novčanih primitaka i novčanih izdataka u određenom razdoblju. Ključna kategorija financijskog pristupa. Novčani primici su novčana sredstva koja poduzeće prima iz svog okruženja i koji uvećavaju njegova novčana sredstva. Tu spadaju ponajprije naplata potraživanja od kupaca za realizirane proizvode i usluge, ali i primici novca od kamata, udjela u dobiti drugih tvrtki, primici od naknada šteta itd. Novčani izdaci su izdavanja novca iz poduzeća u okruženje koji umanjuju njegova novčana sredstva. Tu spadaju izdaci za nabavu inputa potrebnih za odvijanje poslovnog procesa poduzeća (za nabavu materijala, energije, isplate plaća, tuđih 102


usluga), ali i izdaci za plaćanje poreza, kamata i sl. Prednost je koncepta čistog novčanog toka nad konceptom profita u tome što je čisti novčani tok stvarni tok novca, a ne obračunska kategorija kao što je profit (raspolaganje novcem pretpostavka je realne mogućnosti potrošnje). Nedostatak je ovog koncepta taj što ne odgovara prirodi internih poslovnih procesa u poduzeću (niz transformacija imovine u poduzeću zapravo su robni tokovi). Osim toga profit je legalno priznata kategorija u okviru koje se može obavljati raspodjela rezultata poslovanja. Čista holdinška kompanija Čista holdinška kompanija (engl. pure holding company, njem. reine Holding) je dominantan oblik holdinških kompanija, koje se osnivaju kao financijska poduzeća i ne bave se proizvodnjom ili nekom drugom poslovnom djelatnošću, a njihova imovina se sastoji isključivo od dionica drugih poduzeća. Takva vrsta holdinških kompanija i danas je osnovni oblik financijskog kapitala u SAD-u. Osnovna djelatnost čistih holdinških kompanija sastoji se u osnivanju, financiranju i upravljanju drugim poduzećima. Čiste holdinške kompanije osnivaju se za investiranje u vrijednosne papire drugih kompanija, kako bi održale nadzor nad njima. 103


Činidba Činidba (engl. performance, njem. Leistung) je svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dužnik na temelju obveznog odnosa dužan izvršiti vjerovniku. Naziva se još predmetom obveze ili prestacijom. Činidba je objekt obveznopravnih odnosa. Da bi se neka radnja ili propuštanje smatralo činidbom, mora imati sljedeće karakteristike: 1. mora biti ljudska radnja; 2. mora imati imovinski karakter; 3. mora biti moguća, 4. mora biti pravno dopuštena i 5. mora biti određena ili bar odrediva. Sadržaji činidbe mogu se svesti na četiri tipična klasična izraza: a) davanje (dare) – činidba davanja stvari. Kad se kaže da je sadržaj činidbe dare, tada se pod tim razumijeva da je dužnik dužan vjerovniku pribaviti vlasništvo ili neko drugo stvarno pravo na stvari; b) činjenje (facere) – pod činidbom kojoj je sadržaj označen kao “činjenje” danas se razumijeva činidba rada, a to je činidba koja se ispunjava trošenjem radne 104


snage uz pomoć mehaničkih sredstava ili bez njihove pomoći; c) propuštanje (non facere) – pod propuštanjem se razumijeva neizvršavanje određenih radnji od strane obveznika koje bi on inače mogao obavljati da se nije protivno obvezao; d) trpljenje (pati) – pod trpljenjem se razumijeva nesprečavanje tuđe radnje koju bismo bili ovlašteni spriječiti da se nismo obvezali trpjeti je. Čikaška burza Čikaška burza (engl. Chicago Stock Exchange) je najveće terminsko tržište na svijetu na kojem se odvija polovica svih svjetskih terminskih ugovora. Sastoji se od burze robe (Chicago Board of Trade – CBOT) i burze opcija (Chicago Board Options Exchange – CBOE). Robna burza osnovana je 1848. kao jedinstveno mjesto za kupoprodaju žitarica. U početku organizirana kao gotovinsko tržište, zbog nestalne potražnje i financijske neizvjesnosti, ubrzo prerasta u terminsko tržište poljoprivrednih proizvoda. Članovi robne burze su proizvođači žitarica, prerađivači, izvoznici, banke i ostale financijske institucije, brokerske i trgovačke kuće. Članstvo se

105


kupuje. Čikaška burza je pod zakonskom regulativom Državne komisije za terminsku trgovinu. Razvojem trgovine opcijama javila se potreba za organiziranim tržištem terminskim ugovorima nepoljoprivrednih proizvoda, te je 1973. osnovana Čikaška terminska burza (CBOE). Postala je najveće organizirano svjetsko tržište opcijama na dionice i državne obveznice. Članovi mogu poslovati kao mešetari (brokeri) koji trguju u svoje ime a za tuđi račun i kao trgovci kojima je zadatak da usklađuju tržište smanjenjem raspona između ponuđene i tražene cijene (market makers). Četvrta tržišta Četvrta tržišta (engl. fourth market, njem. vierter Markt) je direktno trgovanje, bez posredovanja brokera, između investitora koji kupuje velike blokove vrijednosnih papira, preko 10.000, čime se postiže maksimalna ušteda na transakcijskim troškovima. Direktni kontakti su olakšani kompjutorskom mrežom Instinet preko koje institucije investitori direktno ističu ponudu i potražnju vrijednosnih papira (treća tržišta). 106


Čekovni račun Čekovni račun (engl. check account, cheque account, njem. laufendes Konto, Girokonto) je tekući račun kojim imalac raspolaže čekovima, odnosno na teret kojeg njegov vlasnik može izričitom ili prešutnom sporazumu s bankom vući čekove za plaćanje svojih obveza. Naziva se i overdraft računom jer je posrijedi zapravo kreditna linija koju banka otvara svom komitentu ili štediši. Povlačenje sredstava čekovima za koje na računima nema dovoljno sredstava, banka automatski pokriva za iznos koji je iznad razine njegovih depozita kod banke, a naplaćuje odobrene iznose iz priljeva čekova ili preko kreditnih kartica. Pri plaćanju čekom obvezno je legitimirati se čekovnom karticom i osobnim ispravama. Bitno svojstvo ovog računa jest njegova likvidnost. Pogodnost ovog instrumenta je automatizam kreditnog aranžmana koji reducira komplicirani mehanizam zaključivanja kreditnih ugovora, ispitivanje kreditne sposobnosti i obračun operativnih troškova. U pravilu je riječ o personalnim kreditima koji se realiziraju posredstvom odgovarajućih instrumenata platnog prometa, što znači indirektno.

107


Iznosi kredita su obično ograničeni i ograničeno je vrijeme njihova korištenja. Kamatna stopa se obračunava samo za iznos bilančnih povučenih sredstava. Čekovni kredit Čekovni kredit (engl. check credit, njem. Scheckkredit) ili instant kredit je oblik kreditiranja koji u novije vrijeme dobiva sve širu primjenu, a predstavlja vrstu overdraft financiranja potrošača. Mehanizam podrazumijeva uvođenje kreditne linije imaocima tekućih računa kod banaka, na osnovi kojih se automatski osigurava kredit potrošačima. Čekovna kreditna linija omogućava korištenje većeg iznosa novčanih sredstava u odnosu na novčani saldo na računima kod banke. Čekovna kartica Čekovna kartica (engl. check card, cheque card, njem. Scheckkarte, fr. carte de cheque) je dokument koji banka izdaje vlasniku čekovnog računa i kojim on dokazuje da ima pravo raspolagati svojim računom. Kod unovčavanja čeka (u banci, trgovini i sl.) vlasnik čekovnog (tekućeg) računa dužan je pokazati svoju čekovnu karticu i (uobičajeno) neki identifikacijski dokument.

108


Bez čekovne kartice ne mogu se unovčavati čekovi niti izvršiti bilo kakva plaćanja. Kod plaćanja putem euročeka, broj čekovne kartice obvezno se ispisuje na poleđini čeka. Čekovna kartica u pravilu sadrži sljedeće elemente: naziv banke koja vodi čekovni račun, ime i prezime te vlastoručni potpis vlasnika čekovnog računa, broj čekovne kartice. Čekovne kartice su najčešće izrađene na posebno kvalitetnom kartonu, koji je ili zaštićen plastifikacijom ili su osnovni podaci o vlasniku računa te broju čekovnog računa uneseni tzv. embosiranjem. Vlastoručni potpis vlasnika, ukoliko nije zaštićen plasifikacijom čekovne kartice, nalazi se na posebno zaštićenom dijelu čekovne kartice koji se ne može brisati ili mijenjati. U posljednje vrijeme veoma često se čekovne kartice istovremeno koriste i kao novčane kartice, pa su osnovni podaci o vlasniku čekovnog računa uneseni i na posebnu magnetnu vrpcu koja se može elektronički očitati. Ček Ček (engl. cheque, njem. Scheck) je vrsta obligacijskog vrijednosnog papira kojim izdatnik (trasant) nalaže trasatu plaćanje svote naznačene u čeku iz svoga (trasantovog) pokrića kod trasata pri čemu u hrvatskom pravu trasat može biti 109


samo banka. Dok je sa stajališta svoje funkcije mjenica kreditni papir, ček je prvenstveno platežno sredstvo jer njime trasat disponira svojim novcem koji ima kod drugoga (banke). Razlike u funkciji mjenice i čeka vidljive su i iz načina na koji se određuje dospijeće tražbine iz mjenice, odnosno na koji je određeno dospijeće tražbine iz čeka. Izdatnik mjenice može odrediti dan kada mjenica dospijeva ili razdoblje čijim istekom mjenica dospijeva, dok ček ex lege dospijeva po viđenju, a isprava u kojoj bi dospijeće bilo drukčije označeno ne vrijedi kao ček. Časne police Časne police (engl. honour policies) su police kod kojih nije potrebno dokazivati postojanje osigurljivoga interesa u trenutku nastanka štete (engl. Policy Proffof Interest – P.P.I. Policy). Te su police same po sebi pretpostavka postojanja interesa za osiguranje. Za ostvarivanje naknade iz osiguranja dovoljna je njihova prezentacija osiguravatelju. Na taj se način izbjegava primjena osnovnog pravila načela naknade štete da je osiguranik za ostvarivanje prava iz osiguranja dužan dokazati postojanje osigurljivoga interesa u trenutku nastanka štete. PPI police i police sa 110


sličnim ugovornim odredbama nisu pravno valjane i ne proizvode nikakav pravni učinak, jer predstavljaju oblik okladnih polica. Obveza iz PPI police pravno predstavlja naturalnu obvezu. To znači da se tim policama ne može u sudskom postupku dokazivati postojanje i valjanost ugovora o osiguranju, a niti osiguravatelj isplatom osigurnine na temelju prava subrogacije stječe prava koja osiguranik ima u odnosu na osobe odgovorne za štetu. Usprkos tome, često se iz praktičnih razloga pribjegava rješenju da je polica osiguranja sama po sebi dovoljan dokaz o postojanju interesa. Osiguravatelji uz stanovite uvjete honoriraju takve police. Njihovu primjenu opravdava činjenica da je dokazivanje postojanja interesa ponekad vezano s teškoćama. To se odnosi posebice na vrijednost osigurljivoga interesa. Na primjer, kod osiguranja “očekivane vozarine” ili osiguranja “na dodatnu svotu” zbog naglih promjena cijena robe na svjetskom tržištu gotovo je nemoguće unaprijed procijeniti vrijednost toga interesa. Zato se u tim slučajevima pribjegava upotrebi PPI polica. Prema Institute Time Clauses – Hulls, na osnovi PPI sklapaju se dopunska osiguranja predviđena u disbursements warranty clause, ali samo do predviđene visine. 111


Čarter Čarter (engl. charter, njem. Charter) je brodarski i zrakoplovni ugovor o prijevozu pri kojem je predmet ugovora i brodski i zrakoplovni prostor, za razliku od običnih ugovora o prijevozu u kojima prostor ne dolazi kao sastojak ugovora. Isprava o čarteru (engl. charter party) redovito sadrži ime prijevoznika, ime broda ili zrakoplova, bruto i neto zapreminu prijevoznih sredstava, ime naručitelja prijevoza ili krcatelja, luku ukrcavanja, odredišnu luku, odnosno klauzulu do kada se ona ima priopćiti i visinu vozarine. U poslovnoj se praksi uz sklapanje čarter ugovora poslije ukrcaja tereta izdaje teretnica. Dvojno računovodstvo Dvojno računovodstvo (engl. double-entry bookkeeping, njem. doppelte Buchführung) je zaokružen i cjelovit sistem na dokumentaciji zasnovanog evidentiranja već nastalih poslovnih promjena izraženih vrijednosno koje se odnose na stanja i izmjene stanja imovine, obveza, kapitala, prihoda, rashoda i poslovnog rezultata.

112


Osnovica je računovodstva princip dvojnog knjigovodstva. To znači da se svaka poslovna promjena koja ispunjava uvjete za evidentiranje iskazuje (barem) na dva konta od kojih jedan konto duguje a drugi konto potražuje. Extended yield Extended yield je metoda u ocjeni financijske efikasnosti investicijskih mogućnosti (kapitalnom budžetiranju) kojom se ispravlja (transformira) tzv. nekonvencionalni novčani tok investicijske mogućnosti u konvencionalni. Nekonvencionalni novčani tok postoji kada se pojavljuje više negativnih čistih novčanih tokova u vijeku efektuiranja investicijske mogućnosti. Ovom metodom ispravlja se nedostatak metode interne stope rentabilnosti (profitabilnosti) koja daje višestruka rješenja kada postoji više negativnih godišnjih novčanih tokova. To se postiže diskontiranjem negativnog novčanog toka uz cijenu kapitala (zadanu diskontnu stopu) i njegovo oduzimanje od pozitivnog novčanog toka one godine na koju je taj negativni novčani tok sveden diskontiranjem. Na taj se način izbjegava postojanje više negativnih čistih novčanih tokova tako da se metodom interne stope rentabilnosti dolazi do jednoznačnog rješenja. 113


Evidentna kamata Evidentna kamata (engl. broken-period interest, njem. Marchzins, Bruchzins, fr. intérêts courus) je iznos kamate na određeni datum između posljednjeg datuma dospijeća i prvog sljedećeg datuma dospijeća kamate. Evergreen kredit Evergreen kredit (engl. evergreen credit, njem. Immerkredit) je specifična vrsta kredita bez roka dospijeća s pravom banke da ga u određenim vremenskim razmacima pretvori u kredit s rokom, što ga pretvara u revolving kredit. Slične karakteristike imaju i tzv. perpetuelne note koje se emitiraju na eurotržištu, nonmaturing bonds ili tzv. konzole – obveznice britanske vlade bez roka dospijeća koje nude fiksni ali neograničeni tok prihoda. Europski monetarni sustav – EMS Europski monetarni sustav – EMS (engl. European Monetary System – EMS, njem. Europäisches Währungssystem) je monetarni sustav koji je uspostavila Europska zajednica 1979. godine da bi stabilizirana međusobne odnose valuta zemalja članica. U pravilu svaka zemlja članica je obvezna da održava vrijednost svoje

114


valute unutar danog pariteta (2.25%) u odnosu na europsku novčanu jedinicu (ecu), koja je definirana kao određena kombinacija valuta zemalja članica. Centralna banka svake zemlje održava vrijednost svoje valute intervencijama na tržištu deviza, a u tome joj svojim operacijama mogu pomoći i druge centralne banke. Kako se tim intervencijama mijenja količina novca u optjecaju, to će se odraziti i na kamatne stope za tu valutu. Kretanja kratkoročnog kapitala pod utjecajem očekivanih razlika u kamatnim stopama utjecat će na promjenu odnosa ponude i potražnje za svaku valutu, što će omogućiti da njena vrijednost ostane unutar zadanog pariteta. Ako se međutim pod utjecajem različitih stopa inflacije kupovna moć pojedine valute toliko promijeni da centralna banka više ne može svojim intervencijama uspostaviti stari paritet, tada ta zemlja uz suglasnost Europskog fonda za monetarnu suradnju može promijeniti paritet svoje valute. Europski monetarni sustav Europski monetarni sustav (engl. european monetary system – EMS, njem. Europäisches Währungssystem – EWS) je monetarni sustav osnovan 1979. godine, čije su članice većina europskih zemalja koje predstavljaju najveću 115


europsku ekonomsku snagu, a u okviru kojeg su se složile da održavaju vrijednosti svojih valuta unutar dogovorenog odnosa jedne prema drugoj. Preteča EMS-a je grupa valuta poznata pod imenom Zmija (engl. “Snake”). Ova je grupa nastala u Europi sredinom 70-ih godina i obuhvaćala je nekoliko europskih valuta predvođenih njemačkom markom. Zemlje članice nastojale su održavati međusobno bliske vrijednosti nacionalnih valuta i fluktuirati zajedno u odnosu na američki dolar, japanski yen i druge valute. Zmija je (ime je dobila prema grafičkom prikazu fluktuacije grupe zemalja članica prema nekoj od valuta nečlanica) narušena odlaskom nekoliko valuta, kao što su engleska funta, talijanska lira i švedska kruna, te ulaskom i izlaskom francuskog franka. EMS predstavlja protivnu verziju Zmije. Važan element koji nije postojao u okviru Zmije, a koji obilježava EMS, jest EMCF – European Monetary Cooperation Fund – Europski monetarni kooperativni fond, koji će obuhvaćajući dolare, zlato i valute zemalja članica pomagati nastojanja članica EMS-a da održe vrijednosti svojih valuta unutar dogovorenog odnosa prema drugim valutama. Sljedeća razlika između EMS-a i njegova prethodnika jest da su devizni tečajevi EMS-a fleksibilni. Ako se jedna od valuta pokazuje slabijom od druge, a vlade ne 116


mogu ili neće poduzeti potrebne mjere za otklanjanje takve situacije, devizni tečajevi EMS-a mogu biti promijenjeni. Od 1979. izvršeno je nekoliko promjena tečajeva. U slučaju Zmije, ako zemlja članica nije mogla održavati svoju valutu u skladu s dogovorenom snagom, ispadala je iz grupe, tj. prestajala je biti članicom. Obračunska jedinica za potrebe EMS-a jest ecu – european currency unit, europska novčana jedinica, čija je vrijednost određena u odnosu na košaru europskih valuta. EMS predstavlja pokušaj povezivanja glavnih europskih valuta, a unatoč spomenutim promjenama tečajeva, od 1979. na dalje pokazalo se da je bilo manje fluktuacija vrijednosti u odnosu na one nastale prije stvaranja EMS-a, također i manje fluktuacije glavnih valuta zemalja koje nisu članice EMS-a (npr. Australija, Japan, Kanada, SAD). Naime, valute vodećih zemalja u svjetskoj razmjeni (maloprije spomenute) fluktuiraju u odnosu jedna prema drugoj i prema EMS-u. Europska središnja banka Europska središnja banka (engl. European Central Bank – ECB) je središnja banka EU čije je osnivanje predviđeno za posljednju, treću fazu europske monetarne integracije, koja treba početi u 1999. odlukom Europskoga vijeća. 117


Primarni cilj je održavanje stabilnosti cijena, te pružanje potpore općoj ekonomskoj politici Unije, ako to ne ugrožava politiku održavanja stabilnosti cijena. Bankom će upravljati izvršni odbor i vijeće guvernera. Izvršni odbor brojio bi 6 članova koje imenuje Europsko vijeće za razdoblje od 8 godina, bez mogućnosti reizbora. Svi članovi izvršnog odbora ulaze u vijeće guvernera u kojem su i guverneri središnjih banaka zemalja članica EU. Vijeće guvernera utvrđuje ciljeve monetarne politike, referentne kamatne stope i upravlja monetarnim rezervama, dok je odbor zadužen za realizaciju dogovorene politike. Ustroj buduće ECB inspiriran je ustrojem američkoga Sustava federalne rezerve i njemačke Bundesbanke. Začetak ECB-a je Europski monetarni institut (EMI). Europska investicijska banka Europska investicijska banka (engl. European Investment Bank – EIB, njem. Europäische Investitionbank) je bankarska ustanova koju je 1957. godine osnovalo šest zemalja EEZ da bi pridonosila razvoju na zajedničkom tržištu pomoću sredstava s tržišta i vlastitih sredstava, i to odobravanjem kredita i garancija na neprofitnoj osnovi. 118


Financiranje je predviđeno za projekte na razvoju nerazvijenih područja zemalja Zajednice, za projekte modernizacije ili prestrukturiranja poduzeća ili nove aktivnosti za koje pojedine članice nemaju dovoljno vlastitih sredstava, kao i sudjelovanje u financiranju onih projekata koji su izvan EEZ ali je njihova realizacija od interesa za Zajednicu. Danas okuplja 15 članica Europske unije i svoje je poslovanje proširila znatno izvan granica ove integracije. Osim navedenog financiranja projekata, financira modernizaciju i pretvorbu privrednih struktura, kao i projekte u većem broju zemalja u razvoju. Sudjeluje kao sufinancijer važnih razvojnih projekata, a odobrava garancije drugim financijskim organizacijama i bankama. Svojim zajmovima kreditira samo dio vrijednosti projekata, pa time potiče formiranje alternativnih izvora financiranja. Kredite odobrava u većem broju konvertibilnih valuta, back to back aranžmanima u tzv. jednovalutne zajmove. Zajmovi dospijevaju u rasponu 5–20 godina, a najveći udio pripada zajmovima s dospijećem 5–10 godina. Oko 84% ukupno plasiranih zajmova odnosi se na financiranje unutar Zajednice.

119


Svoj kreditni kapital formira na temelju odgovarajućih uplata članica i mobilizacijom na tržištu kapitala i posluje na neprofitnoj osnovi, što označava vezivanje kamata na kredit za troškove mobilizacije resursa. U pogledu objektivizacije i selekcije investicijskih projekata uživa visok stupanj nezavisnosti. Član je Grupacije Svjetske banke. Europska banka za obnovu i razvoj Europska banka za obnovu i razvoj (engl. European Bank for Reconstruction and Development – EBRD, njem. Europäische Bank für Wiederaufbau und Entwicklung) je osnovana 1992. radi poticanja tranzicije zemalja Srednje i Istočne Europe prema tržišnom gospodarstvu. Svojom djelatnošću treba doprinositi gospodarskom napretku i obnovi potičući privatne i poduzetničke inicijative. Banka pomaže zemljama članicama primateljicama koje provode programe privatizacije, demonopolizacije i decentralizacije. Pomoć Banke ostvaruje se na više načina, a naročito izravnim ulaganjima u privatna ili državna poduzeća i banke ili sufinanciranjem ulaganja u poduzeća. Pored toga Banka prikuplja domaći i strani kapital i iskusni menedžment radi ulaganja u određena, prema ocjeni Banke konkurentna poduzeća. 120


Banka također osigurava tehničku pomoć za pripremu, financiranje i provedbu određenih investicijskih projekata ili projekata razvoja tržišta kapitala, odnosno drugih strukturnih ili sektorskih promjena koje prijelaz u tržišno gospodarstvo zahtijeva. Članice Banke su europske i neeuropske države članice MMF-a, Europske zajednice i Europske investicijske banke. Temeljni odobreni kapital Banke je deset tisuća milijuna ecua. Osim tih sredstava, Banka obavlja svoje djelatnosti iz sredstava pokupljenih pozajmljivanjem, po osnovi otplate zajmova ili garancije i dobiti, odnosno prihoda koji proiziđu iz ulaganja kapitala u poduzeća. Uz kamatu Banka naplaćuje proviziju na odobrene zajmove i garancije. Banka obavlja svoje djelatnosti ulaganja i pozajmljivanja i dr. samo u zemljama Srednje i Istočne Europe koje odlučno idu u prijelaz prema tržišnom gospodarstvu. Banka je organizirana kao dioničko društvo. Dioničari banke su države. Organi su Odbor guvernera, Odbor direktora i predsjednik uz jednog ili više potpredsjednika. Svaka država članica imenuje jednoga guvernera i njegova zamjenika u Odbor guvernera.

121


Odbor guvernera odlučuje o primanju novih članova Banke, povećanju i smanjenju odobrenog temeljnog kapitala, suspenziji članstva, sklapanju sporazuma o kooperaciji s drugim međunarodnim organizacijama, izboru direktora i predsjednika Banke, odobrava opću bilancu i izvještaj o dobiti i gubicima, dopunama Sporazuma o osnivanju i dr. Sve ostale odluke o upravljanju glavnim operacijama Banke kao što su utvrđivanje politike i donošenje odluka o zajmovima, garancijama, ulaganjima kapitala, pozajmljivanju, tehničkoj pomoći i dr. donosi Odbor direktora. Odbor direktora sastoji se od 23 člana, prema rasporedu s obzirom na zemlje iz koje dolaze, koji je posebno uređen u Sporazumu o osnivanju. Hrvatska je članica Banke od 1993. Euroobveznice Euroobveznice (engl. eurocredit, njem. Euro-Kredit) je međunarodni bankovni kredit nominiran na neku od eurovaluta. Europske ga banke odobravaju zajmoprimcima u jednoj ili više stranih valuta, a kamata mu se određuje prema stopi na europskom tržištu novca.

122


Dodjeljuje se kao kratkoročni ili srednjoročni kredit po fiksnoj kamatnoj stopi, ili kao srednjoročni ili dugoročni revolving kredit. Eurodolarske emisije Eurodolarske emisije (engl. eurodollar issues, njem. Eurodollar-Emission) su emisije vrijednosnih papira nominiranih na dolare, a namijenjene prvenstveno prodaji izvan američkog tržišta. Izdavači takvih emisija mogu biti američka poduzeća ili banke, ali potpisnici su najčešće međunarodni konzorciji banaka. Eurodolarske emisije najčešće se prodaju u zemljama koje imaju veliki trgovinski suficit u dolarima. To su najčešće emisije obveznica koje su odmah poslije izdavanja otkupile strane banke koje ih dalje distribuiraju na tržište. Eurodolarske emisije atraktivne su kupcima zato što im omogućavaju zaštitu od tečajnog rizika u poslovanju sa SAD, te predstavljaju mogućnost investiranja sredstava stečenih stalnim suficitom trgovinske bilance sa SAD. Osim dolara, i sve druge važnije valute imaju svoja eurovalutna tržišta, ali ona su manjeg opsega od dolarskog. Eurodolar

123


Eurodolar (engl eurodollar, njem. Eurodollar) su američki dolari godinama akumulirani u europskim i drugim bankama, izvan SAD. Budući da takvi dolari nisu pod jurisdikcijom vlade SAD, europske su banke u mogućnosti da njima posluju bez ikakvih ograničenja. Prefiks euro ne ograničava transakcije eurodolara samo na teritorij Europe – on potječe od činjenice da se tržište za “iseljeni” dolar razvilo u Europi u vrijeme sueske krize 1957. i da je najveći dio transakcija u eurodolarima realiziran u londonskim bankama, odnosno u bankama ostalih europskih financijskih centara. Termin eurodolar upotrebljava se i za depozite npr. u Hong Kongu, Singapuru itd., tj. tržište azijskog dolara u biti je samo jedan ogranak eurodolarskog. Ovo posljednje čini mreža banaka koje primaju depozite, odobravaju zajmove i koriste međubankovnu strukturu za plasman viška rezervi. Cirkulaciju eurodolara po Europi, Aziji, Africi, Australiji brižljivo prate američke vlasti, budući da neograničeno poslovanje eurodolarima može dovesti do inflacije i do pada vrijednosti američkog dolara. Euroclear

124


Euroclear je klirinška institucija u okviru eurotržišta. Osnovale su je 1968. banke i dileri vrijednosnim papirima koji operiraju na ovom tržištu. Sjedište joj je u Zürichu. Institucija pohranjuje i čuva obligacije (obveznice), knjiži i vodi evidenciju, obavlja kompenzacije i knjiži prijenos vrijednosnica po izvršenim kupoprodajama, pozajmljuje obveznice, transferira devize iz likviditetnih razloga i sl. Razvila se iz klirinškog odjela Morgan Guarranty Trust. Euroček Euroček (engl. Eurocheque, njem. Euroscheck) je vrsta čeka za koji banke i kreditne ustanove koje ga izdaju jamče (garantiraju) da će ček naplatiti uz predočenje (prezentaciju) čekovne (garantne) kartice banci prema uvjetima dogovorenim u sustavu euročeka. Glavna je značajka tog načina plaćanja u tome što su za isplatu čeka potrebna dva instrumenta (isprave): ček i čekovna (garantna) kartica, jer je ček bez garantne kartice nenaplativ. Turistički i robni promet nametnuo je potrebu za ujednačavanjem tog instrumenta plaćanja, pa su na inicijativu Udruženja njemačkih banaka 1969. godine u Frankfurtu stvoreni zajednički uvjeti euročeka 125


(ček mora sadržavati stilizirana slova “EC”, rok važnosti na kartici ne smije biti prekoračen, naziv novčanog zavoda, broj računa i potpis stavljen na eurokarticu i euroček moraju biti isti, ček mora biti datiran s oznakom mjesta gdje je emitiran, broj garantne kartice mora se ubilježiti na poleđini čeka itd.). U ovom sustavu plaćanja građani zemalja uključenih u sustav mogu uz predočenje euročeka i eurokartice podizati devize u bilo kojoj zemlji, odnosno plaćati robu, račune i druge usluge, ponajprije turističke (hotelske i sl.). Sva plaćanja oslobođena su bilo kakvih pristojba ili dodatnih troškova, ne samo kad se radi o izdavanju nego i pri honoriranju euročeka kod banke ili davaoca usluga. (Kod kreditnih kartica trgovci i ostali davaoci usluga plaćaju određeni postotak od obavljenog prometa posredstvom takvih kartica.) Euroček se razvio jer pruža korisnicima određene prednosti, kao što je npr. mogućnost da se svojim čekovima koriste u različitim zemljama i valutama i da plaćaju izravno čekovima; zatim, ti čekovi nisu unaprijed utvrđeni apoenima, jedino ne smiju prijeći određenu utvrđenu svotu, isplate čekova su osigurane garancijama banaka itd. Osim tih čisto “čekovnih” prednosti, sustav euročeka teži i k drugim ciljevima, kao što je stvaranje zajedničke europske monete, a pomoću 126


euročeka, barem u području plaćanja prevladavane su mnoge granice između pojedinih država. Vlasnik čekovne knjižice popunjava euroček tako što unosi nadnevak i mjesto izdavanja, oznaku korisnika, iznos i valutu na koju ček glasi i stavlja svoj potpis koji mora odgovarati onome na garantnoj kartici. Nadnevak izdavanja ne smije biti kasniji od datuma do kojeg vrijedi garantna kartica, a svota ne smije prijeći visinu utvrđenu u garantnoj kartici. Za prezentaciju otkupljenih čekova banci trasatu važi rok od 20 dana od dana izdavanja. Euro Euro (EUR) je novčana jedinica Europske unije, čije je uvođenje počelo 1. I. 1999. a treba završiti početkom 2002. Europski sustav središnjih banaka (ESCB) trebalo bi najkasnije 1. I. 2002. pustiti banknote i kovanice eura u optjecaj, a najkasnije šest mjeseci od tog dana trebao bi biti završen proces zamjene nacionalnih valuta u euro. Etažno vlasništvo Etažno vlasništvo (engl. condominium, float ownership, njem. Wohnungseigentum, Etageeigentum) je pravo vlasništva na stan ili poslovnu 127


prostoriju, kao poseban dio zgrade s više stanova i/ili poslovnih prostorija, a povezano je s određenim pravima i obvezama u odnosu na zajedničke dijelove zgrade i zemljišta na kojem je sagrađena zgrada. Naime, na zajedničkim dijelovima zgrade (temelji, glavni zidovi, tavan, krov, podrum, dizalo itd.), kao i zemljištu etažni vlasnici imaju pravo korištenja, ali su ujedno dužni plaćati troškove održavanja tih dijelova i zemljišta. ESOP plan ESOP plan (engl. Employee Stock Ownership Plan) je plan ili program stvoren da bi radnici stekli osjećaj sudjelovanja u upravljanju i razvoju svog poduzeća. Radnici se stoga ohrabruju na kupnju dionica poduzeća. ESOP plan priznaju i povlašćuju porezne vlasti i politika, posebice u SAD. Ovaj plan, odnosno povjerba koja upravlja i vodi sve poslove, ulaže prvenstveno u obične ili konvertibilne povlaštene dionice poduzeća, koje sponzorira plan. Radnici obično postaju stvarni vlasnici nakon 5-7 godina službe. Poslodavac unutar ovog plana obično podiže zajam kojim omogućuje kupnju svojih dionica radnicima, a koji se otplaćuje iz budućih prihoda od dividendi i doprinosa poslodavca ESOP-u. 128


Eskudo Eskudo (port. escudo) je novčana jedinica Portugala (PTE) i Zelenortske Republike (CVE). Dijeli se na 100 sentava. Eskont Eskont (engl. discount) ili diskont, gornja granica do koje su banke voljne otkupljivati, u prvom redu mjenice, prije roka njihova dospijeća. Pri otkupu banke odbijaju kamate od dana otkupa (eskonta) do roka dospijeća mjenica i umanjen iznos za obračunate kamate (čist iznos eskonta) stavljaju na raspolaganje podnositelju mjenica u eskont. Vlasnik prenosi mjenice indosamentom u vlasništvo banke koja mu je odobrila eskontni kredit i samim tim preuzima regresnu obvezu prema banci (ako dospjelu mjenicu ne isplati glavni mjenični dužnik ili akceptant, banka stječe, na osnovi mjeničnog protesta, pravo traženja naplate od svih potpisnika na mjenici). Eskapizam Eskapizam (engl. escapism, njem. Flucht (aus dem Alltag), Entkommen) je raširen naziv za glavni motiv odlaska na turističko putovanje među stanovnicima razvijenih emitivnih i industrijskih država (escape, bijeg). 129


Radi se o bijegu iz rutine svakodnevice kao glavnom poticajnom elementu odlaska bez obzira na društveni sloj i profesiju. Zajedno s tim motivom pojavljuju se i drugi, npr. potreba za doživljajem novoga i drugačijeg, uživanje i opuštanje, upoznavanje drugih ljudi i kultura, načina života. Eskalator Eskalator (engl. escalator, njem. Index) je način prilagođavanja vrijednosti u skladu s porastom cijena u doba inflacije. Od 1960-ih u dugoročne ugovore (npr. o gradnji kuća ili brodova, ili o najmu) ugrađuju se eskalator klauzule koje osiguravaju povećanje ugovorene cijene u skladu s indeksom troškova ili cijena. Osim tog sustava moguće je sklapanje kratkoročnijih ugovora koji se češće obnavljaju, ili ugovaranje devizne ili zlatne klauzule. Eskalator se ugrađuje i u sustav socijalnog osiguranja koje se godišnje prilagođava porastu cijena. Pri sklapanju kolektivnih ugovora neke se stope nadnica automatski mijenjaju prema indeksima životnih troškova. U mnogim zemljama (naročito južnoameričkim) državne obveznice, imovina poduzeća i druge stavke često se prilagođavaju sustavom indeksacije ili monetarne

130


korekcije. Pozornost se pokušava usmjeriti s monetarnih na stvarne vrijednosti, i tako postepeno usporiti ritam inflacije. Equity Equity (engl.equity) je: 1.pravednost, pravičnost; 2. glavnica, vlastiti kapital, ulog u poduzeću; pojam se koristi za označavanje visine uloga, tj. visine kapitala koji je neka osoba unijela u poduzeće, banku ili neku drugu instituciju (kod zajedničkog ulaganja). Najčešće se koristi kada su ulozi jednaki. Endogene i egzogene varijable Endogene i egzogene varijable (engl. endogenous and exogenous variables, njem. erklärte und erklärende Variablen). U poslovnoj ekonomiji i makroekonomiji jedna ili više ekonomskih kategorija (varijabli) koje su predmet analize najčešće se reprezentiraju sistemom simultanih, međusobno povezanih jednadžbi. Pritom svaka jednadžba služi za objašnjenje jedne varijable determinirane sistemom. Takve se varijable nazivaju endogenim, a ostale varijable sadržane u sistemu zovu se predeterminiranim. One mogu biti egzogene varijable, ako su u 131


potpunosti određene izvan sistema (npr. varijabla vrijeme), ili su to prošle vrijednosti endogenih varijabli (lagged endogenous variables). Emisijski tečaj Emisijski tečaj (engl. issue price, rate of issue, njem. Emissionskurs) je cijena po kojoj se novoizdani vrijednosni papir (obveznica, dionica) nudi na prodaju. Ova cijena može biti jednaka nominalnoj cijeni takvog papira, pa je u takvom slučaju emisija al pari; može biti iznad nominalne cijene ili super pari; ili ispod nominalne cijene, tj. sub pari. Kada je potražnja za određenim vrijednosnim papirom velika on se prodaje super pari, i obrnuto, kada je ona mala, sub pari, da bi se pobudio interes kupaca. Emitent Emitent (njem. Emittent) je izdavatelj, trgovačko društvo ili druga ovlaštena osoba na izdavanju vrijednosnih papira (čeka, dionice i sl.) i drugih legitimacijskih papira (npr. kreditne kartice), koji kad ih izda preuzima obveze iz papira, ovisno o njegovoj namjeni, vrsti i posebnim sporazumima. Emisijska dobit

132


Emisijska dobit (engl. seignorage, njem. Münzgewinn, Münzgebühr) je dobit koju ostvaruje emisijska banka, a preko nje država, prilikom svake emisije novca, posebno preko kredita; u užem smislu razlika u nominalnoj cijeni kovanice te troškova izrade te kovanice. Dok su nekad novčane jedinice odgovarale težini određene količine npr. zlata ili srebra, s vremenom se količina metala sadržanog u kovanici sve više počela razlikovati od nominalnog naziva pojedine kovanice. Razlika je predstavljala kovničku dobit, što su je prisvajali vladari koji su kontrolirali kovanje novca. Danas se temelji na činjenici da država u zamjenu za novac koji stvara “ni iz čega” dobiva realne vrijednosti, odnosno naplaćuje kamate na kredit kojim se novac emitira. Prihod od emisije (nakon pokrića rashoda) pripada proračunu. Emisijska banka Emisijska banka (engl. bank of issue, central bank, issuing bank, njem. Emissionsbank) je banka koja ima monopol nad izdavanjem novčanica i kovanog novca (ako ga ne izdaje država). Emisijske banke su potekle od običnih banaka zahvaljujući povjerenju depozitara i pojavi knjižnog novca.

133


Novčanica kao obveza plaćanja emisijske banke postala je od novčanog simbola i sama novac. S vremenom su se od nekih emisijskih banaka razvile centralne banke kao jedinstvene središnje institucije novčanog sustava zemlje, pa su tako danas emisijske banke ujedno i centralne. Emisija vrijednosnih papira Emisija vrijednosnih papira (engl. issue of securities, njem. Emission von Wertpapieren) je aktivnost izdavanja vrijednosnih papira, njihovih plasmana i uvođenja u promet. Provodi se izravno ili preko banaka. Emisija vrijednosnih papira važan je instrument financiranja. Relativno visoki troškovi emisije glavni su razlog protiv korištenja vrijednosnih papira za financiranje i ekspanziju poslovanja. Emisija vrijednosnica Emisija vrijednosnica (engl. securities issue, njem. Wertpapieremission) je proces izdavanja vrijednosnih papira poduzeća (dionice), države (državne obveznice) ili bankarskih institucija (note, blagajnički zapisi, certifikati o depozitu i sl.), kojim se na taj način žele prikupiti dodatna novčana sredstva ili povećati osnivački kapital. Može se vršiti direktno (neposredno) ili indirektno (posredno). 134


Direktna emisija postoji kada emitenti vrijednosnica sami izdaju i nude svoje efekte na upis ili kupnju fizičkim i pravnim osobama, za razliku od indirektne emisije kada se upis i prodaja vrijednosnica vrši posredstvom bankovnih ili drugih financijskih institucija, koje su specijalizirane ili specijalno ovlaštene da organiziraju cjelokupni proces emisije i prodaje vrijednosnih papira. Emisija s prospektom Emisija s prospektom (engl. prospectus issues, njem. Prospektemission) je vrsta indirektne, javne emisije vrijednosnih papira. Prospekt, odnosno (emisijski) prospekt je dokument koji sadrži sve relevantne podatke o emitentu vrijednosnih papira kao i o namjeni sredstava koja se namjeravaju pribaviti i efikasnosti njihova ulaganja. To je sažetak svih dokumenata podnesenih nadležnom organu za kontrolu poslovanja s vrijednosnim papirima. Prospektom emitent poziva cjelokupnu javnost na financijskom tržištu na kupnju još neemitiranih vrijednosnih papira po utvrđenoj cijeni. Na temelju takvog poziva potencijalni kupci upisuju vrijednosne papire koje će kupiti uplatom novčane protuvrijednosti u utvrđenom roku u cijelosti, odnosno u ratama.

135


Emisija s prospektom izaziva znatne troškove emisije. Koristi se kad su posrijedi velike emisije poduzeća s nacionalno poznatim tvrtkama. Po pravilu, uključuje korištenje usluga investicijskih banaka i preuzimanje rizika emisije od strane posrednika. Emisija Emisija (engl. issue, emission, emitting, njem. Ausgabe von Wertpapieren, Emission) je prikupljanje dugoročnih novčanih sredstava vrijednosnim papirima. To je, zapravo, mobilizacija dugoročnih kredita izdavanjem obveznica ili mobilizacija dugoročnih kredita izdavanjem dionica. Dugoročni zajmovi se raspisuju obično u većim okruglim iznosima s tim što je zaokružen i najmanji iznos koji se može uplatiti (nominalni iznos pojedinog komada obveznica). Tečaj po kojem se prodaju vrijednosni papiri u trenutku izdavanja (emitiranja) naziva se emisijski tečaj. On je jednak nominalnom iznosu (at part) ili nešto niži ukoliko se želi zainteresirati potencijalne kupce. Kasnije se formiraju dnevni, tržišni ili burzovni tečajevi. Embargo

136


Embargo (engl. embargo, njem. Hafensperre, Handelssperre, Embargo) je vrsta trgovinskog ograničenja, tj. oblik trgovačke kvote kojim se zabranjuje u cijelosti ili djelomično razmjena određene robe s određenom zemljom. Uvoznim embargom uvodi se zabrana ulaska u zemlju određenom proizvodu, a s ciljem uravnoteženja bilance plaćanja s inozemstvom i/ili s ciljem zaštite domaće proizvodnje. Najčešće se uvozni embargo primjenjuje na luksuzne proizvode ili na određene poljoprivredne proizvode. Izvoznim embargom se u vrijeme rata zabranjuje izvoz u neprijateljske i njima savezničke zemlje. U novije doba embargo se rijetko koristi, i to samo u izuzetnim prilikama, a funkciju embarga vrše dozvole i kontingenti kao finiji instrumenti. Elitni turizam Elitni turizam (engl. elite tourism) je naziv za boravak turista u destinacijama i smještajnim objektima koji imaju izvanstandardnu kvalitetu usluge. Ovaj oblik turizma najčešće ne pretpostavlja miješanje turista s lokalnim stanovništvom, ali ni s drugim kategorijama turista. S druge strane, elitni turizam pretpostavlja podjednako odgovarajuće elitne sadržaje turističke ponude, kao i posebne i platežno natprosječno sposobne 137


posjetitelje. U mnogim turističkim zemljama, posebice u zemljama u razvoju, elitni se turizam odvija u prostorno izdvojenim turističkim objektima i prostornim cjelinama, tzv. turističkim enklavama. Elektronski transfer sredstava Elektronski transfer sredstava (engl. electronic funds transfer, wire transfer, njem. Zahlungsverkehr) je prijenos novca između računa pomoću telekomunikacijske i kompjutorske tehnologije, koja omogućuje izravne veze između terminala na prodajnom malotrgovinskom mjestu i kompjutora u bankama. Postoje i sustavi specijalizirani za transakcije s malim svotama (bankomati, kućno bankarstvo). Takvi sustavi su u sve većoj upotrebi u hotelima, restoranima i putničkim agencijama. Elektroničko trgovanje Elektroničko trgovanje (engl. screen trading) je trgovanje financijskim instrumentima pomoću telekomunikacijske i računalne tehnologije. Omogućuje razmjenu informacija, podnošenje platnih naloga, obavljanje plaćanja, prijenos

138


vlasništva financijskog instrumenta i primjenu različitih strategija pri trgovanju financijskim instrumentima. Većina elektroničkih sustava omogućuje samo razmjenu informacija (trgovina se ugovori telefonom, a zatim se relevantne informacije o izvršenoj transakciji pojave na ekranu). To smanjuje troškove trgovanja. Centralni elektronički sustavi s nizom terminala omogućuju trgovinu bez fizičkog kontakta, a smanjuju i troškove posrednika (brokera) u trgovanju financijskim instrumentima. Sustav Reuter je svjetski standard za elektroničko trgovanje, ali postoje i drugi sustavi, osobito za trgovanje dionicama. Elektronički sustavi omogućuju trgovinu dok traje radno vrijeme. Međutim, postoje i elektronički sustavi koji rade na načelu zaključivanja transakcija u kraćem vremenu. Kod takvih se sustava prvo prikupljaju i grupiraju kotacije i izrađuju informacije, koje su dostupne svim sudionicima tržišta. Elektroničko bankarstvo Elektroničko bankarstvo (engl. electronic banking, njem. elektronische Abwicklung von Bankgeschäften) predstavlja uporabu bankarskih usluga i izvođenje bankarskih transakcija koje obavlja sama stranka, vlasnik računa i 139


komitent banke, posredstvom osobnih računala ili terminala s lokacija s kojih je moguć pristup telekomunikacijskoj mreži za prijenos podataka. Elektroničko bankarstvo s obzirom na lokaciju i funkciju može se klasificirati kao: 1. kućno, 2. korporacijsko i 3. međubankarsko. Uključuje i elektronički sustav za prijenos sredstava, tj. elektroničku razmjenu podataka o financijskim transakcijama (SWIFT) kao i POS-bankarstvo (POS terminali). Elastičnost potražnje Elastičnost potražnje (engl. demand elasticity, njem. Bedarfselastizität) je mjera ponašanja potražnje u odnosu na promjene u drugim tržišnim pojavama. Ukoliko je postotna promjena količine veća od postotne promjene pojave s kojom se uspoređuje, potražnja je elastična, i obrnuto. Prema veličini koeficijent elastičnosti potražnje na turističkom tržištu može iskazivati elastičnost potražnje (koeficijent veći od 1), jediničnu elastičnost (koeficijent jednak 1) i neelastičnost (koeficijent manji od 1). 140


Elastičnost cijena Elastičnost cijena (engl. price elasticity, njem. Preiselastizität) je odnos relativnih promjena razina potražnje određene robe i relativnih promjena njezine cijene. S obzirom na veličinu nastale promjene razlikuju se dvije vrste cjenovne elastičnosti: 1. elastičnost u jednoj točki (point elasticity), i 2. lučna elastičnost (arch elasticity). Elastičnost u jednoj točki matematički predstavlja odnos relativne promjene količine tražene robe prema relativnoj promjeni cijene te robe. Primjerice, ukoliko promjena cijene za 10% izazove promjenu potražnje za 10% u obrnutom smjeru, elastičnost je 1, što proizlazi iz formule elastičnosti u jednoj točki, kako slijedi: Et = relativna (%) promjena u količini potražnje za robom relativna (%) promjena u cijeni iste robe. Elastičnost u jednoj točki koristi se tamo gdje su promjene cijena i količina vrlo malene. Tamo gdje su promjene cijena i količina veće, primjenjuje se lučna elastičnost. Lučnom elastičnošću određuje se elastičnost u točki na sredini između kretanja cijena i količina. Elastičnost 141


Elastičnost (engl. elasticity, njem. Elastizität) je sposobnost neke ekonomske veličine da reagira na promjenu druge ekonomske veličine s kojom je međuzavisna, npr. elastičnost potražnje, elastičnost ponude i elastičnost troškova. Mjeri se koeficijentom elastičnosti. Elastičnost potražnje (engl. elasticity of demand) je mjera ponašanja potražnje u funkciji promjene cijena (kvocijent postotne promjene količine i postotne promjene cijene). Ukoliko je postotna promjena količine veća od postotne promjene cijena, potražnja je elastična, i obrnuto. Elastičnost ponude (engl. elasticity of supply) je mjera ponašanja ponude u funkciji promjene cijena. Ako se cijena poveća za 2% a ponuđena veličina za više od 2%, tada je ponuda elastična, i obrnuto. Ekvivalentna kamatna stopa Ekvivalentna kamatna stopa (engl. equivalent interest rate, krat. EIR) se koristi kod najma (leasinga) i kako bi se omogućila usporedba s drugim izvorom financiranja nabavke opreme kupnjom opreme pomoću bankarskog kredita. Računa se iz toka gotovine kojemu je inicijalna vrijednost opreme (iznos kredita), a u preostalim terminima iznos najamnine. 142


Način obračuna je jednak onome pri obračunu interne stope rentabilnosti. Ukoliko je ekvivalentna stopa veća od kreditne kamatne stope, tada je opremu bolje kupiti koristeći kredit, ako je jednaka kreditnoj stopi, tada je svejedno, a ako je manja tada je nabavku opreme bolje financirati koristeći najam. Ekvivalent sigurnosti Ekvivalent sigurnosti (engl. certainty equivalent, njem. Sicherheitsäquivalent) je iznos novčanih sredstava koji se može očekivati sa sigurnošću kao indiferencija između sigurne i rizične, odnosno neizvjesne sume novčanih sredstava. Za taj se iznos umanjuju rizični novčani tokovi i tako se svode na ekvivalentne bezrizične novčane tokove. Eksterno financiranje Eksterno financiranje (engl. external financing, njem. externe Finanzierung) je oblik financiranja poduzeća od strane pravnih i fizičkih osoba izvan samog poduzeća. U eksterno financiranje spadaju svi oblici financiranja iz tuđih izvora kao i financiranje od strane vlasnika poduzeća (npr. nova emisija dionica). Eksterno financiranje izaziva određene troškove pribavljanja potrebnih sredstava od pravnih i fizičkih osoba iz financijske okoline poduzeća. Ti su troškovi to veći 143


što je takvo financiranje usmjerenije prema cjelokupnoj javnosti na financijskom tržištu. Eksterni troškovi Eksterni troškovi (engl. external costs, njem. externe Kosten) su dio eksternih učinaka koji utječu na opadanje ukupnog obujma proizvodnje, a čine ih pretežno troškovi održavanja prirodnog okoliša. Oni utječu ne samo na akumulaciju pojedinog gospodarskog subjekta nego i na opadanje ukupne raspoložive akumulacije namijenjene gospodarskom i društvenom razvitku. Eksternalije Eksternalije (engl. externalities, njem. Externalitäten) su dodatni ili vanjski učinci; pojam koji potječe od A. C. Pigoua i G. B. Shawa, ali je u češćoj upotrebi tek od 1960-ih godina. Riječ je o učincima privatne aktivnosti na tržištu ili državnog djelovanja na treće osobe, susjedstvo ili jednostavno o prelijevanju. Primjer je vanjski, dodatni trošak ili šteta što je izaziva dim iz tvornice ili od lokomotive na okolicu, ljude, odjeću itd. za koji oštećeni ne mogu tražiti odštetu od vlasnika tvornice ili željeznice. Primjer vanjskih, dodatnih koristi je izgradnja 144


nove robne kuće ili auto-ceste koja koristi ljudima što žive u blizini više nego onima koji su udaljeniji, iako i jedni i drugi plaćaju iste cijene u robnoj kući i jednake cestarine. Postoje zagovornici takvih poreza koji bi obeshrabrivali djelatnosti što izazivaju dodatne štete, te subvencija za poticanje i širenje djelatnosti koje stvaraju dodatne koristi. Drugi pak tvrde kako sve ekonomske aktivnosti imaju i vanjske učinke, te bi pokušaji da se spriječe, predvide i nadoknade utjecali na privredni ciklus, a mogli bi biti i skuplji od učinaka. Eksterna stopa prihoda Eksterna stopa prihoda (engl. external rate of return, composite rate of return, dual rate of return) je modifikacija interne stope prihoda kod procjene efikasnosti investicijskih projekata, korištenjem realno procijenjene reinvesticijske stope. Interna stopa prihoda projekta se može znatno razlikovati od moguće stope reinvestiranja pozitivnih novčanih tokova, npr. interna stopa može biti 30%, dok minimalna prihvatljiva stopa povrata sredstava za poduzeće iznosi 15% i mala je

145


vjerojatnost da poduzeće može investirati pozitivne novčane tokove po znatno drukčijoj reinvesticijskoj stopi. Eksterna stopa prihoda izračunava se tako da se zbroj neto sadašnjih vrijednosti izdataka diskontira s reinvesticijskom stopom i izjednači sa zbrojem budućih vrijednosti reinvesticijskom stopom diskontiranih vrijednosti primitaka. Iz ove jednakosti lako se izračuna nepoznata eksterna stopa prihoda kojom se izračunava buduća vrijednost. Prednosti korištenja eksterne stope: 1. jednostavniji postupak izračuna; 2. nema mogućnosti dobivanja višestrukih rješenja kao kod računanja interne stope; 3. realno je procijenjena stopa reinvestiranja. Ekstenzija Ekstenzija (engl. extenstion, njem. Verlängerung, Prolongation, fr. extension, prolongation) je produljenje rokova plaćanja dospjelih obveza. Sporazum između insolventnog dužnika i svih njegovih vjerovnika kojim se omogućava dužniku da podmiri svoje dugovanje u specificiranom roku nakon isteka njihova dospijeća. 146


Voluntaristička metoda stečaja, odnosno rješavanja financijske krize poduzeća koja je usmjerena na ozdravljenje insolventnog dužnika. Provodi se najčešće pod pokroviteljstvom specijaliziranih asocijacija financijskih stručnjaka kako bi se povećao stupanj povjerenja sudionika u ekstenziji u fer provođenje takvog postupka. Ekstenzijom se izbjegavaju nepotrebni administrativni i sudski troškovi provođenja legalnog postupka reorganizacije poduzeća u krizi tako da omogućava brže i potpunije namirenje ugroženih potraživanja vjerovnika poduzeća u krizi. Razlikuje se od akorda, koji predstavlja sporazum između insolventnog dužnika i njegova pojedinačnog vjerovnika o produljenju dospjelih obveza ili pak o njihovu smanjenju. Ekscedentno/kvotno reosiguranje Ekscedentno/kvotno reosiguranje (engl. surplus/quota share reinsurance) je tip proporcionalnog reosiguranja u kome je pridržaj određen kombinacijom svote i postotka. Ugovoren je primjerice pridržaj od 1 Mio, a najmanje 5%.

147


Na svim rizicima do 20 Mio pridržaj će biti određen kao ekscedent, a na rizicima iznad 20 Mio bit će određen kvotno 5%. Time reosiguravatelj postiže da reosiguranik ima znatan interes i na velikim rizicima, tzv. špicama. Ekscedentno (svotno) reosiguranje Ekscedentno (svotno) reosiguranje (engl. surplus treaty, njem. Summenexzedentenrückversicherung) je tip proporcionalnog reosiguranja u kojem se kao ključ za raspodjelu rizika između reosiguranika i reosiguravatelja uzima reosiguranikov pridržaj izražen u apsolutnom iznosu i stavljen u odnos prema svoti osiguranja. Iz tih odnosa izračunava se za svaki pojedini rizik postotak predan u reosiguranje. Svi rizici kojima je svota niža od pridržaja ostaju u cijelosti na reosiguraniku. Limit ugovora se određuje kao umnožak pridržaja koji se nazivaju linije. U ugovoru od deset linija limit iznosi deseterostruki iznos pridržaja. Ovakav tip reosiguranja zahtijeva izradu bordera u kojima je prikazana raspodjela za svaki pojedini rizik. Primjerice: Zaključen je ugovor od 10 linija s pridržajem od 1 Mio. Svi rizici čije su svote manje od 1 Mio u cijelosti ostaju u pridržaju reosiguranika. Dio svote 148


osiguranja koji je iznad 11 Mio (pridržaj 1 Mio i 10 linija svaka po 1 Mio) ostaje nereosiguran. To praktično znači da će na rizicima do 1 Mio pridržaj iznositi 100%, na rizicima od 2 mio 50%, na rizicima od 10 Mio 10%, na rizicima od 11 Mio 9,09%, na rizicima od 15 Mio pridržaj će biti 1 Mio ili 6,6% i još će ostati nereosigurano 4 Mio ili 26,66% od dotičnog rizika. Ekonomski tok Ekonomski tok (engl. economic flow, njem. wirtschaftlicher Kreislauf) je prikaz svih primitaka, izdataka i njihove razlike; čini podlogu za izračunavanje rentabilnosti i primjenu dinamičnih metoda ocjene investicijskog projekta. Širi je pojam od novčanog toka. Primici u ekonomskom toku nisu samo prihodi od prodaje učinaka već i ostatak vrijednosti projekta. Izdaci u ekonomskom toku su: investicije i ostali izdaci vezani uz investicije, rashodi poslovanja bez amortizacije, posebna izdavanja za društveni standard, porezi iz dobiti te izdvajanja za rezerve. Neto primici u ekonomskom toku definirani su kao razlika između primitaka i izdataka. Ekonomski rizici u osiguranju

149


Ekonomski rizici u osiguranju kredita je posebna grupa u osiguranju kredita. Pojavljuju se uglavnom kod srednjoročnih i dugoročnih kredita. Zbog ekonomskih poremećaja rijetko se osiguravaju. U ekonomske rizike spadaju rizik povećanja cijena robi koja treba biti isporučena zbog povećanja cijena materijala, radne snage, ako prema ugovoru s kupcem nije moguće povećati cijenu; rizik promjene tečaja ugovorene valute koja se ne može pokriti prodajom zbog dugog roka dospijeća naplate valute i sl. Ekonomska vrijednost Ekonomska vrijednost (engl. economic value) se temelji na sposobnosti pojedinog imovinskog oblika, tražbina prezentiranih u vrijednosnim papirima ili pak poduzeća kao cjeline da u budućnosti osigura struju čistih novčanih tokova nakon oporezivanja svom vlasniku, odnosno vlasnicima. Ti se novčani tokovi mogu ostvarivati zaradama od poslovanja, ugovornim plaćanjima ili na temelju djelomične ili potpune likvidacije imovine, odnosno poduzeća u budućnosti. U konceptu ekonomske vrijednosti dolazi do punog izražaja međuovisnost rizika i profitabilnosti jer se buduća struja čistih novčanih tokova svodi putem oportunitetnog troška ulaganja novca na sadašnju vrijednost. 150


Zbog toga se vrijednost bilo kojeg dobra može definirati kao sadašnja vrijednost iznosa novčanih tokova koje ono generira u budućnosti, odnosno kao iznos novca koji je investitor voljan platiti za takvo dobro u sadašnjosti kao zamjenu za očekivane buduće novčane tokove. To je koncept vrednovanja orijentiran na budućnost. Ekonomska unija Ekonomska unija (engl. economic union, njem. Wirtschaftsunion) u pravilu podrazumijeva oblike gospodarskog povezivanja dviju ili više nezavisnih država bez odricanja od političkog suvereniteta. Primjer je EEZ-a potaknuo stvaranje cijelog niza takvih unija: EFTA, ASEAN (Association of South-East Nations), NAFTA (Newtealand – Australia Free Trade Agreement), LAAI (Latin American Association for Integration), ECOWAS (Economic Community of West African States), Andrean Coomon Market, Arab Common Market itd. U većini se slučajeva ekonomske unije tvore kao odraz nužnosti i njegovanja u sinorgistički učinak nacionalnih ekonomija. Podrazumijevaju različite oblike bilateralnih i multibilateralnih ustupaka, zajednički nastup, usklađivanje poreznih sustava, sistema preferencijala, kvota itd. 151


Ekonomika turizma Ekonomika turizma (engl. tourism economics, njem. Fremdenverkehrswirtschaft, Ökonomik des Tourismus) je dio ekonomske znanosti koji opisuje, analizira, objašnjava i dovodi u vezu pojave i odnose u turizmu s gledišta njihovih ekonomskih učinaka i obveza. Međutim, s obzirom na to da može široko utjecati na društveno-ekonomske odnose i s obzirom na potrebu sistemskih rješenja u okviru nacionalnih ekonomija, odgovarajuće ekonomske politike zemlje i međunarodnih zajednica, turizam ima sva svojstva da bude predmetom makroekonomskih analiza. S druge pak strane, obilje gospodarskih organizama koji sudjeluju u turističkom gospodarstvu opravdavaju mnoga mikroekonomska proučavanja. Ponašanje turista tijekom njegova turističkog putovanja i boravka bitno je drugačije od života kojeg turist provodi u stalnom prebivalištu. Osim što ima drugačiji ritam života i način stanovanja i ishrane, drugačiji su organizirani odmor i razonoda. Sve se to pak prenosi i na najvažniju razliku tog ponašanja s ekonomskog stajališta koji se očituje u činjenici da se takav čovjek (turist)

152


privremeno isključuje iz procesa rada i postaje isključivo potrošač. Dohodak koji troši na taj način ostvaren je na drugom mjestu i u drugo vrijeme. Sve, inače brojne ekonomske funkcije turizma imaju dvije zajedničke osobine: s jedne strane, turističku potrošnju kao njihov zajednički materijalni izvor i s druge strane, utjecaj na dohodak kao izravan ili neizravan gospodarski cilj. Na tim su činjenicama izgrađeni predmet i interes znanstvene discipline ekonomike turizma. Iako se ekonomika turizma dominantno bavi makroekonomskom problematikom, u globalnim crtama ona proučava i mikroekonomske aspekte turističkog razvitka. Svaka potrošnja koja generira ekonomske aktivnosti vrijedna je makroekonomske pažnje, pa je zbog toga i interes ekonomske znanosti za turizmom postao relevantan interes u trenutku kad su objektivne ekonomske posljedice turističkog fenomena bile čvrsto zabilježene u prihodima nacionalnih ekonomija receptivnih turističkih zemalja širom svijeta. Taj je interes bio potenciran zanimanjem slabije razvijenih ili nerazvijenih zemalja za mogućim pozitivnim implikacijama što bi ga razvoj turizma mogao donijeti u te sredine. To je dakako potenciralo i ukupni interes za izučavanjem ekonomskih posljedica turističkog razvoja, a to znači da je 153


izuzetno pogodovalo razvoju posebne znanstvene discipline – ekonomike turizma – koja je upravo te posljedice obilježila kao osnovni predmet svog proučavanja. Ekonomika turizma kao posebna znanstvena disciplina u svojim je gledištima slijedila načela i gledišta koja su u određenim razdobljima vladala u svjetskoj teoriji turizma. Gledišta o turizmu iz početaka turističkog razvoja svodila su predmet izučavanja ekonomike turizma pretežno na izučavanje ekonomskih posljedica koje je turistički promet donosio u sektore ugostiteljstva, prometa i djelatnost putničkih agencija. Analiza se uglavnom svodila na makro plan: dugoročne utjecaje fenomena, posebice agregatne turističke potrošnje, multiplikativni učinak i ostale makroekonomske posljedice turističkog razvoja. Kasniji razvoj u shvaćanju turizma znatno je proširio područje i predmet interesa ekonomike turizma na sve gospodarske sektore i sve prostorne jedinice u kojima se razvija turizam. Tako je pojava i kasnija primjena marketinga u turizmu, unijela mnogo novog u ekonomiku turizma. Možda više od bilo čega drugoga, marketing je donio potrebu proučavanja tržišnih odnosa ne samo na mikro nego i na makro razini. Iako je ovaj sadržaj ostao uglavnom rezerviran za marketinška istraživanja kao posebnu disciplinu, 154


ipak mnoge teorijske zasade današnje ekonomike turizma teško da bi stekle pravo znanstvenog tretmana u tako kratkom vremenu kao što se to dogodilo od trenutka kad su marketinška znanja primijenjena i na turističko tržište. U recentnijim radovima turističkih znanstvenika u svijetu, predmet interesa ekonomike turizma postaju sve više i gospodarske posljedice koje turistički odlasci iz neke zemlje ili užeg područja donose toj emitivnoj zemlji ili području. Takva gledišta dodatno su se obogatila načelima globalizacije, što je još više utjecalo na proširenje područja interesa znanstvene discipline ekonomike turizma. Pored toga, ekonomika turizma je i izraz kojim se označava obrazovni predmet. Često je to temeljni predmet određenog nastavnog plana i programa, u kojem obrađena materija, usprkos nazivu, najčešće prelazi okvire ekonomskih proučavanja. Ekonomija razmjera Ekonomija razmjera (engl. economy of scale, njem. Einsparung durch rationelle Auslastung) je povećanje u proizvodnosti inputa koje proizlazi iz podjela rada i ušteda u materijalima kad poduzeće povećava skalu ili razmjere svojih operacija. 155


Sa strateškoga stajališta, važna zbog ostvarivanja troškovnih prednosti iz veličine pojedinih poslovnih operacija. Ekonomija razmjera osobito se odražava u proizvodnji ali i u marketingu, distribuciji, nabavi i istraživanju i razvoju. U proizvodnji nastaje smanjivanjem jediničnih (prosječnih) troškova proizvodnje, zbog povećanja obujma (volumena) proizvodnje. Mogućnost osiguravanja sniženja troškova, i zbog toga postizanja niskih cijena, čini važan izvor konkurentske prednosti na tržištima gdje je konkurencija cijenama glavni oblik suparništva među tvrtkama. Troškovi po jedinici proizvoda međutim ne opadaju kontinuirano kako se povećava obujam proizvodnje, već u datom momentu pokazuju tendenciju zadržavanja na relativno konstantnoj razini, a nakon toga iskazuje čak i tendenciju rasta zbog preopterećenja ljudi i strojeva, kao i pod utjecajem povećavanja složenosti upravljanja na višoj razini proizvodnje, odnosno u većoj proizvodnoj organizaciji, dok je istovremeno pozitivan efekt smanjivanja fiksnih troškova po jedinici proizvoda sve manji. Tako dolazimo i do optimalnog obujma proizvodnje, a to je sa stajališta troškova proizvodnje onaj kod kojeg su prosječni troškovi proizvodnje najmanji (minimalni). 156


U industrijama gdje je efekt ekonomije razmjera veći, veće poduzeće uvijek ima troškove prednosti nad malim poduzećem. Naglasak na iskorištavanju ekonomije razmjera, uz mnogobrojne troškovne prednosti, može dovesti i do znatnih problema ako dođe do većih tehnoloških, marketinških i drugih promjena u industriji. Smatra se da prejaka orijentacija na ekonomiju razmjera dovodi do zamagljivanja percepcije menedžmenta o novim tehnološkim, marketinškim i inim mogućnostima. Ekonomija opsega Ekonomija opsega (engl. economies of scope) je fenomen smanjivanja prosječnih proizvodnih troškova koji se može postići ako poduzeće (ili jedan njegov pogon) proizvodi određen broj usko povezanih proizvoda. Postoji ako su ukupni troškovi proizvodnje dvaju ili više proizvoda manji nego proizvodnja istih proizvoda u odvojenim pogonima ili poduzećima. To je ekonomija ušteda na troškovima do kojih dolazi objedinjenim izvođenjem velikog broja različitih aktivnosti unutar iste tvrtke korištenjem zajedničkih inputa ili zajedničkim unapređivanjem proizvoda, ili pak njihovom zajedničkom distribucijom.

157


Ekonomija opsega obuhvaća također i mogućnost djelotvorne proizvodnje širokog spektra različitih proizvoda, umjesto velike količine standardnih proizvoda. Tome pogoduju nove tehnologije proizvodnje pomoću računala (CIM), primjenom kojih se znatno smanjuju troškovi promjene proizvoda (skraćivanjem pripremnozavršnih vremena), kao i njihove modifikacije. Kao rezultat toga , moguće je proizvoditi male serije sličnih proizvoda na ekonomičan način. Ekonomija opsega nije ograničena na smanjivanje troškova iz dijeljenja fizičke imovine. Proizvodna diferencijacija dopušta da se menedžerska umijeća, prodajna mreža i tzv. reputacijski kapital iskorištava bolje. Mogućnost za ostvarivanje prednosti od ekonomije opsega uobičajeno postoji u situacijama postojanja viška kapaciteta. Ekonomija iskustva Ekonomija iskustva (engl. economies of experience) su uštede na temelju efekta krivulje iskustva, koje pokazuje kako s povećanjem ukupne ostvarene proizvodnje dolazi do smanjivanja jediničnih troškova proizvoda po nekoj konstantnoj stopi. Ekonomičnost Ekonomičnost (engl. economy, efficiency, njem. Wirtschaftlichkeit) odražava ekonomski zahtjev za računalnim poslovanjem. Mjeri se odnosom vrijednosti 158


prihoda i rashoda, odnosno vrijednosti učinaka i troškova. Štedljivost i izdašnost dimenzije su ekonomičnosti: štedljivost odražava težnju ostvarenja prihoda uz najniže moguće rashode, izdašnost odražava težnju ostvarenja što većih prihoda s obzirom na rashode. Poduzeće posluje ekonomično kad su u određenom razdoblju njegovi prihodi veći od rashoda, granično ekonomično kad su prihodi jednaki rashodima, a neekonomično kad su prihodi manji od rashoda, tj. kad se iskazuje gubitak u poslovanju. Ekonometrija Ekonometrija (engl. econometrics, njem. Ökonometrie) je grana ekonomske znanosti koja povezuje ekonomsku teoriju, matematičku ekonomiju i metode statističke analize, a bavi se razvijanjem i usavršavanjem metoda i modela za kvantitativnu analizu gospodarske strukture, s ciljem da se ustanove zakonitosti gospodarskih procesa, te da se omogući predviđanje, planiranje i usmjeravanje privrednih tokova. Tipičan ekonometrijski model sastoji se od sistema (općenito stohastičkih) jednadžbi koji se može simultano riješiti tako da interakcije svih varijabli (kategorija) povezanih modelom simultano određuju ponašanje skupa 159


(međusobno) zavisnih varijabli. Rezultati do kojih se dolazi primjenom ekonometrijskog modela polazna su osnova za testiranje različitih hipoteza (o stabilnosti, smjeru i intenzitetu povezanosti odabranih grupa varijabli i sl.), te podlogu za formuliranje djelotvorne ekonomske politike. EIB EIB (engl. European Investment Bank, njem. Europäische Investitionsbank), Europska investicijska banka, bankarska ustanova nastala u okviru Europske ekonomske zajednice. Osnovalo ju je 6 država, osnivača EEZ-a (Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Italija, Francuska i SR Njemačka) 1957. godine sa ciljem osiguravanja i garantiranja kredita članicama EEZ-a. EIB svojim kapitalom sudjeluje u financiranju ne samo razvoja nerazvijenih područja članica EEZ-a nego i projekata prvenstveno infrastrukture od kapitalne važnosti zemalja izvan EEZ-a koji su zanimljivi Zajednici. Osnivački kapital EIB bio je 1 milijardu dolara. Sjedište banke je u Luksemburgu. U globalnoj politici EU, prvenstvena je zadaća ove banke da financijski podržava brži razvoj zaostalih područja i smanjivanje razlika koje postoje među zemljama članicama Zajednice. Osim Europske investicijske banke, u okviru EEZ-a postoje i 160


druge financijske institucije kao što su: Europski monetarni fond, Europski socijalni fond, Fond za regionalni razvoj, Europski fond za usmjeravanje i garancije u poljoprivredi. Egalizacijski fond Egalizacijski fond (engl. equalization fund) je dio novca namijenjen izravnanju razlika u cijenama ili intervalutnim tečajevima. Iz toga se fonda isplaćuju ili se u nj uplaćuju razlike nastale pri uvozu ili izvozu zbog nejednakih cijena na domaćem i stranom tržištu. Deviznim sredstvima tog fonda intervenira se onda kad se na deviznom tržištu žele održati određeni intervalutni odnosi. EFT POS EFT POS (Electronic Fund Transfer Point Of Sale) je terminal na prodajnom mjestu namijenjen bezgotovinskom plaćanju pomoću kojeg se transakcije provode elektroničkim putem. Efikasnost Efikasnost (engl. efficiency, njem. Leistungsfähigkeit, Effizienz, fr. rendement) je djelotvornost poslovanja, tj. sposobnost ostvarivanja rezultata i ciljeva 161


poslovanja. Ostvarivanje rezultata odnosi se na kratkoročno poimanje djelotvornosti, a sposobnost ostvarivanja ciljeva predstavlja dugoročni aspekt djelotvornosti. Efikasnost se uobičajeno mjeri odnosom rezultata (efekata) i ulaganja ili utrošaka. Uobičajeno se razlikuje tehnička ekonomska i financijska efikasnost. Tehnička efikasnost je količinski ili naturalni aspekt razmatranja efikasnosti i temeljni kriterij njezina ostvarivanja je produktivnost rada. Ekonomska i financijska efikasnost predstavlja vrijednosni aspekt razmatranja efikasnosti, a kriteriji za ostvarivanje efikasnosti su ekonomičnost i rentabilnost. U tržišnim privredama temeljni kriterij ostvarivanja efikasnosti je rentabilnost, što znači da poduzeće efikasno posluje ako ostvaruje zadovoljavajuću stopu rentabilnosti. Osim toga, moguće je razlikovati tekuću i relativnu efikasnost. Tekuća efikasnost podrazumijeva razmatranje efikasnosti poslovanja jednog poduzeća u određenom vremenu. Nasuprot tome, relativna efikasnost podrazumijeva razmatranje efikasnosti jednog poduzeća u odnosu na druga poduzeća, tj. razmatra se položaj poduzeća u njegovu okruženju s obzirom na njegovu relativnu efikasnost. 162


Efikasno tržište Efikasno tržište (engl. efficient market, njem. leistungsfähiger Markt) je tržište koje na najbolji mogući način ispunjava svoju društvenu funkciju, tj. omogućava kupcima i prodavačima da obave transakcije uz minimalni trošak i po ravnotežnim cijenama. Efikasnost tržišta u tom smislu nije moguće postići u realnom svijetu, te se stoga realni zahtjev ublažuje na postizanje dobrog tržišta. Efikasno tržište definirano je time što se svi faktori proizvodnje prodaju po cijeni svoga graničnog proizvoda, a svi proizvodi po cijeni jednakim troškovima proizvodnje. Svi profiti jednaki su nuli, naravno pod pretpostavkom da su kapital i poduzetništvo faktori proizvodnje koji su honorirani u skladu sa svojim graničnim proizvodom. Osnovna prepreka postizanju ovih ciljeva jesu neprozirnost tržišta i tromost činilaca proizvodnje u seobi među djelatnostima. Efektna banka Efektna banka (engl. stock brokers bank, njem. Effektenbank); 1. bankarska organizacija specijalizirana za poslovanje vrijednosnim papirima koji kotiraju na burzi vrijednosnica – International Stock Exchange (ISE) u Londonu. 163


Posluje vlastitim sredstvima i sredstvima pribavljenim lombardiranjem vrijednosnih papira; 2. banka koja kao posrednik za račun klijenta kupuje i prodaje vrijednosne papire na burzi. Bankama je negdje dopušteno, a negdje zabranjeno poslovati na burzi. Efektivni tečaj Efektivni tečaj (engl. effective exchange rate, njem. effektiver Wechselkurs) je ponderirana prosječna promjena tečaja neke nacionalne valute prema izabranoj košarici drugih valuta. Efektivna stopa Efektivna stopa (engl. effective rate, annualized percentage rate, njem. Effektivzins, fr. taux effectif); 1. kamatna stopa koja iskazuje efekt složenog ukamaćivanja, odnosno obračuna kamate na kamatu. Često se kamatna stopa objavljuje za jedan vremenski interval (najčešće godina), a kapitalizacija se vrši u kraćim razdobljima (dan, mjesec, tromjesečje, polugodište). Za razliku od nominalne stope, efektivna stopa u svom iznosu odražava efekt složenog ukamaćivanja.

164


Npr. ako jedna banka daje kredit na godinu dana uz nominalnu stopu od 14.25% godišnje i mjesečno ukamaćivanje, a druga banka uz nominalnu stopu od 14.10% godišnje i dnevno ukamaćivanje, tada je potrebno nominalnu stopu preračunati u efektivnu kako bi se točno odredila razlika između uvjeta kreditiranja. Konverzija efektivne godišnje u nominalnu godišnju stopu obavlja se po formuli mpe=(1+pn/ (100m)m–1) 100, gdje je pe efektivna stopa, pn nominalna stopa, m vrijeme kapitalizacije (npr. m=12 za mjesečno ukamaćivanje, m=365, 366 ili 360 za dnevno ukamaćivanje). Za navedene nominalne stope odgovarajuće efektivne stope iznose, istim redom, 15.22% odnosno 15.14% iz čega slijedi da druga banka nudi povoljnije uvjete kreditiranja; 2. stvarna cijena financijskog posla. Za razliku od prethodne definicije pri kalkulaciji efektivne stope ne uzima se u obzir samo učestalost kapitalizacije već i administrativni troškovi, provizije, servisiranje, diskont, porezne stope zajmoprimca, odnosno zajmodavca, vrijeme otplate posebno glavnice i posebno kamata (frakcioniranje). Na primjer, ako se glavnica otplaćuje jednakim otplatnim kvotama 15 godina jedanput krajem godine, uz nominalnu stopu 16% godišnje, a kamata se 165


otplaćuje mjesečno i pri stavljanju kredita u tečaj iznos kredita je umanjen za 1% zbog administrativnih troškova, tada efektivna kamatna stopa iznosi 17.51% i znatno se razlikuje od objavljene stope od 16%. Tek takav obračun omogućava usporedbu različitih izvora financiranja. Ovako definirana efektivna stopa je ključni koncept financijske matematike. U užem smislu osnovni problem financijske matematike je upravo izračun ovakve efektivne stope (aktuarska stopa); 3. prinos do dospijeća. Efektivna kamatna stopa ili EKS Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja prikazuje koliko kredit klijenta stvarno košta, odnosno kolika je ukupna cijena kredita. Na visinu efektivne kamatne stope utječe osim redovne kamatne stope i visina naknada koje klijent plaća banci prilikom odobrenja kredita, dužina otplate kredita, visina eventualno potrebnog garantnog depozita ili udjela itd. Način izračuna EKS-a je jedinstven za sve banke, a propisala ga je Hrvatska narodna banka. Efektiva

166


Efektiva (engl. cash, njem. Bargeld, fr. argent comptant) je novac koji je materijalno reprezentiran u obliku novčanice i kovanog novca i u svom materijalnom izrazu cirkulira u prometu. Predstavlja tehnički bankarski izraz za gotov novac. Efekti Efekti (engl. securities, stock and shares, njem. Effekten) su vrijednosni papiri koji su lako prenosivi i zamjenjivi, koji se izdaju na temelju uloženih novčanih sredstava i koji mogu kotirati na burzi. Efekti spadaju u vrijednosne papire, ali s njima nisu uvijek identični nego se prema njima odnose kao species prema genusu. Vrijednosni papiri su npr. i police osiguranja, isprave o depou, čekovi, založnice itd. Iako je i u tim papirima utjelovljena neka novčana vrijednost, neko imovinsko pravo, ipak to nije dovoljno da bi oni time stekli značaj efekata jer se za efekte traže i naprijed spomenute značajke. U starijoj literaturi i praksi govori se o efektnim burzama (njem. Effektenbörsen), ali je bolji izraz burze vrijednosnih papira (njem. Wertpapierbörsen), jer neki

167


vrijednosti papiri koji se danas smatraju nemobilnim, već sutra mogu postati prometnim. Uostalom, svaki vrijednosni papir nije sam po sebi objekt burzovne transakcije, nego samo onaj koji udovoljava zakonskim uvjetima, odnosno pravilima konkretne burze. Osim toga na mnogim burzama vrijednosnih papira posluje se i plemenitim metalima i s vrijednosnim papirima izjednačenim pravima itd. Efekt sinergije Efekt sinergije (engl. synergy effect, njem. Synergie-Effekt) je dodatni efekt koji se javlja kao rezultat različitih poslovnih aktivnosti, bez posebnih materijalnih ulaganja, kao rezultat bolje organizacije. Često se koristi kao izraz za dodatne efekte do kojih dolazi zbog integracije (fuzije ili pripajanja) dvaju ili više poduzeća koja se bave istom proizvodnjom ili pak proizvodima koji se međusobno nadopunjavaju, čiji će zajednički poslovni učinak nakon integracije biti veći od zbroja njegovih pojedinačnih rezultata. Efekt sinergije simbolički se izražava ovako: 2 + 2 = 5. Efekt leptira

168


Efekt leptira (engl. butterfly effect) je osjetljiva reakcija na najmanju promjenu. U matematičkim modelima za opis promjene vremena pokazalo se kako minimalno odstupanje kod naizgled beznačajnih parametara može preokrenuti rezultat u njegovu suprotnost. Takvo ponašanje postalo je poznato kao efekt leptira: modelski proračuni pokazuju kako udarac krilima leptira može prouzročiti olujno nevrijeme na drugom kontinentu. U poduzetničkoj praksi ovakvi su efekti poznati već duže vrijeme. Uobičajeno načelo kaže kako mali uzrok ima male posljedice, a veliki velike. U stvarnosti su međutim prisutne najrazličitije kombinacije uzroka i posljedica, među kojima ne postoje predvidivi odnosi. Tako mali uzrok može dovesti do malih i/ili velikih posljedica, kao i veliki. Problem je u nepredvidivosti odnosa između uzroka i posljedica. Izgradnja strategijskog radara te prikupljanje tihih signala olakšava prepoznavanje nadolazećih promjena još u njihovu ranom stadiju te omogućuje pravodobno prilagođavanje poduzeća budućim izazovima, odnosno izbjegavanje velikih posljedica. EBIT

169


EBIT (akr. od engl. earnings before interest and taxes) je dobit prije odbitka (rashodnih) kamata i poreza na dobit. EBA EBA (engl. European Banking Association) je udruženje europskih banaka koje okuplja više od 600 banaka. Ciljevi su udruženja: uzajamno informiranje članica, standardizacija bankarske tehnike, te suradnja u nizu bankarskih poslova. FX Swap ili Forward FX SWAP ili “Forward” predstavlja istovremenu “razmjenu” dvije devizne valute jedne za drugu na dva različita datuma. FX Swap je uobičajen između banaka i njihovih klijenata velikih tvrtki koje imaju svoju vlastitu riznicu, no još češće se izvode među različitim financijskim institucijama - među bankama, osiguravateljima te investicijskim i mirovinskim fondovima. Obično se koristi zbog ostvarivanja prinosa na tečajnim razlikama, upravljanje valutnim rizicima i rizicima izloženosti prema pojedinim klijentima ili partnerima te premoštavanja problema nelikvidnosti u određenoj valuti. FX Swap aranžman se može izvršiti

170


samo ukoliko zainteresirane strane imaju potpisan ugovor o limitu za trgovanje derivatima. Fuzija Fuzija (engl. merger, njem. Fusion, Verschmelzung): 1. najjednostavniji statusno-pravni oblik koncentracije kapitala koji se obavlja stapanjem dvaju ili više društava, ali tako da se pravni individualitet barem jednog ne gasi. Postoje u načelu dva temeljna oblika fuzije: apsorpcijom jednog društva od drugog (pripajanje), tj. prijenosom imovine jednog društva kao cjeline drugom društvu, i stvaranjem od više subjekata jednog novog, tj. osnivanjem novog društva na koje prelazi imovina spojenih društava (spajanje). S obzirom na značajne statusne i imovinskopravne promjene i posljedice fuzije mnoga zakonodavstva uredila su fuziju posebnim normama (Njemačka, Austrija, Švicarska, Engleska, SAD itd.); 2. u usporednom zakonodavstvu taj viši zajednički naziv za navedena dva oblika statusnih promjena uobičajen je. U hrvatskom jeziku zbog pomanjkanja izvornog izraza rabimo izraz fuzija; naime, izraz udruživanje, združivanje ne odgovara pojmu koji bi trebao označiti; 171


3. značajke su fuzije sljedeće: a) oba oblika fuzije, pripajanje i spajanje mogu zakonski ostvariti samo društva kapitala, kako istovrsnih tipova tako i unakrižno, npr. dioničkog društva i društva s ograničenom odgovornošću; b) bez obzira na različitost postupaka, radi se uvijek o univerzalnoj sukcesiji (Universalsukzession), tj. na društvo preuzimatelja, odnosno na novoosnovano društvo u cijelosti prelazi imovina pripojenih, odnosno društava koja se spajaju (sa svom aktivom i pasivom); c) u pravnom smislu fuzijom se smatraju samo pripajanje i spajanje, dok se u gospodarskom smislu, i uopće kolokvijalno među gospodarstvenicima, pod time često razumijeva bilo koji oblik tješnje gospodarske suradnje dvaju ili više subjekata koji se prema trećima pojavljuju kao jedna cjelina; d) zakonodavstva posebno vode računa o zaštiti vjerovnika, ali i članova pripajajućih društava; e) gospodarski razlozi za oba oblika fuzije su isti, s tim da se u praksi češće provodi pripajanje čija je prednost u tome da poznatije društvo kao preuzimatelj i dalje postoji, zadržava se postojeća tvrtka, odnosi s trećima nastavljaju se u 172


kontinuitetu, zadržava se good will itd., što sve ima vrijednost na tržištu; f) uz sve zajedničke značajke, glavna razlika između pripajanja i spajanja je u tome da kod pripajanja društvo preuzimatelj već postoji i ne prekida svoj kontinuitet, a pripojena društva prestaju postojati, dok kod spajanja dvaju ili više društava ona osnivaju novo, a osnivatelji prestaju postojati. Futures Futures (engl. futures contracts, njem. Finanztermingeschäft) ili ročnica, oblik kupoprodajnih ugovora, isporukom terminski pozicioniranih na buduće vrijeme. Cijena i uvjeti se unaprijed definiraju, a isporuka je odgođena. Futures ugovori su nastali na području tržišta poljoprivrednih proizvoda (zbog sezonskog karaktera proizvodnje), zatim na tržištu metala, a danas su se znatno proširili na tržištu kapitala i vrijednosnih papira. Na burzama se često sklapaju futures ugovori, odnosno ugovaraju terminski poslovi. Možemo ih podijeliti na realne i špekulativne poslove. Realni su oni kad se roba s kasnijom isporukom kupi radi njezine stvarne upotrebe, a špekulativni oni kad se roba kupuje s ciljem da se dalje preprodaje kako bi se na tom poslu zaradilo. Funta 173


Funta (engl. pound, njem. Pfund) je novčana jedinica Velike Britanije (GBP), Cipra (CYP), Egipta (EGP), Irske (IEP), Libanona (LBP), Sudana i Sirije (SYP), Britanska funta (pound sterling, funta sterlinga) je od najstarijih vremena engleska, odnosno britanska novčana jedinica. Vodeća je valuta do kraja I. svjetskog rata, kad je postupno počinje istiskivati američki dolar, koji ju je posve zamijenio kao vodeća valuta nakon II. svjetskog rata. Dijeli se na 100 penija. Funkcije osiguranja Funkcije osiguranja (engl. insurance functions, njem. Versicherungsfunktionen); Osiguranje je važan institut gospodarske djelatnosti svake zemlje. S obzirom na vrijednost materijalnih dobara i s tim u vezi moguće štete, danas je nezamisliva gospodarska djelatnost ako nije pokrivena osiguranjem. Institut osiguranja nastao je davno i neprestano se razvijao i mijenjao s razvojem ljudskog društva. Počevši od svoje prve funkcije – neposredne zaštite ljudi, ta zaštita danas obuhvaća gospodarske i druge djelatnosti. 1. Osnovnu funkciju zaštite čine: a) neposredna zaštita, u koju spadaju preventivne mjere, tj. mjere sprečavanja, 174


te represivne mjere, tj. mjere suzbijanja već nastale štete i b) posredna zaštita, koja se ostvaruje naknadom štete. Izvršavajući ovu svoju funkciju osiguranje pridonosi zaštiti i sigurnosti odvijanja gospodarskih i drugih djelatnosti. 2. Važna je i financijsko-akumulacijska funkcija osiguranja, koja se očituje u obliku različitih ulaganja prikupljenog novca u pojedine gospodarske grane, čime se unapređuje opći gospodarski razvitak neke zemlje. 3. Treća funkcija osiguranja, njegova društvena funkcija, jest ekonomska zaštita čovjeka i njegove imovine koja može biti oštećena ili uništena djelovanjem različitih opasnosti (rizika). Dajući naknadu u slučaju smrti, invaliditeta, gubitka imovine i sl., osiguranje na sebe preuzima društvenu funkciju države. Osnovno načelo instituta osiguranja jest princip uzajamnosti i solidarnosti, prema kojem velik broj osiguranika, plaćajući premiju osiguranja, omogućuje osiguravatelju da unaprijed akumulira novac za isplatu budućih šteta. Na taj se način postiže atomiziranje i izravnanje rizika njegovim raspršivanjem.

175


Danas je raspršivanje, s obzirom na velike materijalne vrijednosti, prisutno i kod osiguravatelja u obliku: 1. suosiguranja, tj. udruživanja dvaju ili više osiguravatelja u pokriću nekog rizika ili 2. reosiguranja, tj. osiguranja samih osiguravatelja kod financijski jačih, odnosno velikih inozemnih reosiguravatelja za iznose iznad tzv. samopridržaja, tj. vlastite financijske mogućnosti pokrića nekog rizika. Fungibilnot Fungibilnost (engl. fungibility, njem. Fungibilität) ili zamjenjivost je svojstvo vrijednosnih papira, deviza ili robe da se njihovi pojedini komadi ili količine mogu međusobno zamjenjivati, jer imaju istu namjenu i vrijednost. Fundiranje Fundiranje (engl. funding, njem. Fundieren, Konsolidieren) je proces konverzije kratkoročnih u dugoročne obveze. Najčešće se obavlja emitiranjem dugoročnih dugova na temelju čega se podmiruju kratkoročne obveze. Na taj način fundiranje predstavlja proces konsolidacije nepovoljnih odnosa između rokovne neusklađenosti dijelova aktive s dijelovima pasive. 176


U širem smislu, fundiranje označava proces povećanja (dugoročnih) dugova poduzeća, dakle, proces financiranja dugovima. Fundirani dug Fundirani dug (engl. funded debt, consolidated debt, unified debt, njem. fundierte Schuld, konsolidierte Schuld, unifizierte Schuld, fr. dette consolidée, dette unifiée) je vječni zajam; odnosi se na britanski državni dug nakupljen nizom državnih zajmova konsolidiranih 1787. godine. U jednom su trenutku konsolidirani svi izvori prihoda, a konsolidirana sredstva izražena su u vrijednosnim papirima koji nose kamate. Ti vrijednosni papiri – konzole – ne predstavljaju pravi zajam, jer država nikad neće otplatiti glavnicu. Kupac konzola zapravo kupuje pravo na vječne kamate. Konzolama se i danas trguje na burzi, a cijena im ovisi o očekivanoj kamati. Fundamentalna analiza Fundamentalna analiza (engl. fundamental analysis, njem. Grundlagenforschung) ili temeljna raščlamba je financijska analiza industrija i poduzeća temeljena na čimbenicima kao što su prodaje, imovina, zarade, proizvodi ili usluge, tržišta i menedžment ( temelji). 177


Ako se primjenjuje na cjelokupnom gospodarstvu, raščlamba uključuje kategorije kao što su: bruto nacionalni proizvod, kamatne stope, nezaposlenost, inflacija, štednja. Analizom bilanci stanja i uspjeha pokušavaju se predvidjeti buduća kretanja cijena vrijednosnica, prvenstveno dionica. Temeljna raščlamba razmatra povijesne izvještaje o imovini, zaradama, prodajama, proizvodima, menedžmentu, tržištima i pokušava predvidjeti buduća kretanja ovih pokazatelja. Najraširenija metoda procjene kretanja cijena vrijednosnica tehnička analiza. FTSE 100 FTSE 100 je službeni dionički index Londonske burze. Sastavnice indexa su 100 najvećih kompanija čijim se dionicama truguje. Front office Front office je engleski izraz koji označava brokere/dilere i pomoćno osoblje izravno uključeno u stvaranje poslovanja i ostvarivanja profita za svoju tvrtku. Franšiziranje

178


Franšiziranje (engl. franchising, njem. Franchising) je oblik podugovaranja kod kojeg poduzeće daje ovlast drugom poduzeću da koristi njegovo ime i prodaje njegovu robu ili uslugu, što može uključivati pojedine ili sve poslovne funkcije. Franšizing Franšizing (engl. franchising, njem. Franchising) je poslovni odnos dviju pravnih osoba – davaoca i korisnika franšize – koje se ugovorom obvezuju da će zajedno slijediti politiku udruženog posla pod jednim imenom i prema zajedničkim uvjetima djelovanja, tj. da će ostvariti blisku suradnju u proizvodnji, promociji i/ili distribuciji proizvoda, odnosno usluga. Franšizing je oblik marketinga ili distribucije u kojem davalac franšize ustupa korisniku pravo ili privilegij da posluje na propisani, tj. određeni način tijekom određenog vremena i na određenom mjestu. Korisnik ili primalac franšize prihvaća obvezu obavljanja posla pod već isprobanim i poznatim uvjetima, te pod imenom i uz promociju zajedničkim i za druga poduzeća u lancu. U pojedinim slučajevima korisnik franšize prilagođava tradicionalno poslovanje novim uvjetima, odnosno ulazi u sasvim novo područje poslovanja u pokušaju da osigura posao i rentabilnost investicije. Korisnici 179


franšize, iako u većini slučajeva mala i srednja poduzeća s nevelikim financijskim sredstvima, osiguravaju znanje o lokalnom tržištu, dio kapitala i osoblje. Davalac franšize je vlasnik marke, proizvođač novog ili atraktivnog proizvoda i/ili usluge, pojedinih razvijenih i/ili originalnih tehnika marketinga, koje ustupa korisniku franšize radi poslovanja pod zajedničkim imenom i u skladu s uvjetima rada jednakim za sva poduzeća unutar iste organizacije. Davaoci franšize su uglavnom velika međunarodna poduzeća, a posjedovanje spomenutih kategorija (proizvoda, odnosno usluga i upravljačkih vještina) omogućava im da primjenom sistema franšize ostvare međunarodnu ekspanziju, povećaju profit i postanu poznata međunarodna poduzeća u relativno kratkom roku i uz mala ulaganja. Sistem franšize najviše se primjenjuje u proizvodnji i distribuciji bezalkoholnih pića, brze hrane, u hotelijerstvu, različitim posredničkim uslugama, iznajmljivanju automobila, proizvodnji cigareta. Evo nekih poznatih svjetskih franšiza: Coca Cola, McDonald’s, Intercontinental, Manpower, Hertz, Marlboro i dr. Za korištenje sistema franšize plaća se naknada, a njezin se iznos najčešće određuje u postotnom dijelu od ostvarenog prometa ili zarade korisnika franšize i obično je u intervalu od 2% do 5%. U nekim sistemima franšize postoji obveza 180


plaćanja pristupnine pri ulasku u sistem. Pristupnina se plaća jednokratno i odmah pri potpisivanju ugovora. Davaoci franšize mogu primjenjivati standardiziranu ili diferenciranu strategiju u odnosu na proizvod, cijenu i promociju. Većinu davalaca slijedi standardizirani pristup (bezalkoholna pića, hotelijerstvo), a diferencirani pristup najčešće upotrebljavaju proizvođači brze hrane, naročito primjenjujući adaptaciju na području proizvoda. Franšiza Franšiza (engl. franchise, priority, njem. Franchise, Selbstbehalt): 1. postotak ili iznos štete određen ugovorom o osiguranju, za koji osiguratelj ne preuzima obvezu da ga nadoknadi. Naziva se još ugovoreni samopridržaj. Franšiza može biti integralna (ili uvjetna) i odbitna (ili bezuvjetna). U prvom slučaju, franšiza sudjeluje u šteti, ali samo ako iznos štete prijeđe iznos franšize. Ako je iznos štete veći od franšize, osiguraniku se nadoknađuje šteta u punom iznosu. Štete koje ne premašuju određen iznos osiguratelj uopće ne nadoknađuje, baš kao da nije bilo utanačenja o franšizi. Franšiza je odbitna kad se određeni postotak štete ne nadoknađuje ni u kom slučaju, tj. to je iznos kojim osiguranik uvijek sudjeluje u šteti. Ako je šteta ispod franšize, osiguranik ne ostvaruje 181


nikakvu naknadu štete. Ukoliko ga šteta premašuje, onda se od nje iznos franšize odbija, a samo preostala razlika nadoknađuje. Kod odbitne franšize osiguranik ne može ostvariti naknadu štete u punom iznosu, ali je u tom slučaju novčana naknada za osiguranje znatno niža od naknade za integralnu franšizu. Zbog toga se u praksi mnogo češće i primjenjuje odbitna franšiza; 2. franšiza je predmet ugovora o franšizingu. Naravno, ugovor o franšizingu nije jedan od spektra ugovora o osiguranju u kojima je franšiza predmet podosiguranja, kada osiguranik snosi svoj dio rizika (kao pod 1). Sama riječ franšiza je i korijen za naziv ugovora o franšizingu (engl. franchising agreement, contract) i sastavni dio za označavanje ugovornih strana davaoca franšizinga (franchisor) i primaoca franšizinga (franchise). Davalac i više primalaca sačinjavaju sistem odnosno mrežu franšizinga (franchise network). Poslovanje u okviru franšizinga je ugovorni odnos između davaoca franšizinga i primaoca franšizinga, u kome: davalac franšizinga nudi i mora sačuvati stalan interes u poslovanju primaoca franšizinga (know-how i poslovno usavršavanje); primalac franšizinga posluje pod imenom tvrtke i na način poslovanja koji su u vlasništvu i

182


pod nadzorom davaoca franšizinga; primalac franšizinga već je uložio ili će uložiti u svom poduzeću znatan dio kapitala iz vlastitih izvora. Frankfurtska burza vrijednosnih papira Frankfurtska burza vrijednosnih papira (njem. Frankfurter Wertpapierbörse) je najveća burza unutar udruženja osam njemačkih burzi ukupan promet koje iznosi 80% ukupnog prometa na njemačkim burzama. Na njoj se trguje dionicama, obveznicama, varantima, zlatom i inozemnim valutama, te rokovnim poslovima, poglavito opcijama. Trgovanje se odvija na dvije glavne razine: službeno regulirano tržište (njem. amtliche Notierung), te poluslužbeno tržište, koje se opet odvija na dvije razine – regulirano tržište (njem. geregelter Markt) na kojem se trguje dionicama manjih poduzeća, i slobodno tržište (njem. Freiverkehr) na kojem se trguje njemačkim i inozemnim vrijednosnicama koje se ne trguju niti na jednom od prethodnih. Bankovni brokeri su isključivi posrednici na burzi, te tečajnog posrednika (njem. Kursmakler) samo obavještavaju o obavljenim poslovima. Tečajni broker posreduje između banaka, te izračunava i ističe službene tečajeve vrijednosnica. Tečajni broker, u izuzetno rijetkim slučajevima, smije poslovati za 183


svoj račun i u svoje ime. Slobodni posrednik (njem. Freimakler) nije uključen ni u izračunavanje i isticanje službenih tečajeva, ni u izvršavanje naloga javnosti, ulagača na službenom tržištu. On posreduje u transakcijama između banaka, na slobodnom tržištu i u izračunavanju i isticanju cijena na istom tržištu. Frankfurtska burza nema tip posrednika kao što je market-maker, budući da službeni tečaj utvrđuje tečajni broker, i to vaganjem primljenih ponuda za kupnju i ponudu za prodaju, te izračunavanjem razine ili razina cijena na kojima se najveća količina ponuda može izvršiti. Forinta Forinta (forint, HUF) je novčana jedinica Madžarske, dijeli se na 100 filira. Franak Franak (fr. franc) je novčana jedinica Francuske (FRF) i brojnih zemalja: Andora (FRF), Belgija (BEF), Benin (CFA franak, XOF), Furkina Faso (XOF), Burundi (BIF), Čad (CFA franak, XAP), Džibuti (DJF), Ekvatorska Gvineja (XAF), Gabon (XAF), Gvineja (GNF), Kamerun (XAF), Komori (KMF), Kongo (XAF), Lihtenštajn (švicarski franak, CHF), Luksemburg (LUF), Madagaskar (MGF), Mali (XOF), Monako (FRF),

184


Niger (XOF), Obala Bjelokosti (XOF), Ruanda (RWF), Senegal (XOF), Srednjoafrička Republika (XAP), Švicarska (CHF) i Togo (XOF). Od 1795. uveden u Francuskoj kao novčana jedinica. Od 1865. francuski franak postaje međunarodna valuta (Latinska monetarna unija), ali poslije I. svjetskog rata gubi to značenje na račun švicarskog franka. Franak se dijeli na 100 santima. Forfeting Forfeting (engl. forfaiting, njem. Forfaitierung) označava: 1. kupovinu potraživanja izvoznika prema inozemstvu bez prava regresa prema prodavaocu u slučaju nemogućnosti naplate o dospijeću; 2. instrument financiranja međunarodne trgovine bezregresnom prodajom potraživanja uz odgovarajuće instrumente osiguranja; 3. diskontiranje kupnje, uz naplatu određene premije (diskonta), određenog potraživanja bez prava na regres protiv vjerovnika. Instrumenti forfetiranja su akceptirane i avalirane mjenice što su ih izdali kreditno sposobni kupci uz klauzulu “bez prava regresa”. U procesu forfetiranja rokovi dospijeća potraživanja su veći od 90-180 dana uobičajenih u poslovima faktoringa, i odnose se na rokove od 6 mjeseci do 5 godina. 185


Forfaitni ugovor Forfaitni ugovor (engl. forfait contract, njem. Forfaitsvertrag) je prodaja nedospjelih novčanih tražbina banci uz isključenje prava banke na regres prema prodavaocu, za slučaj da tražbine nisu naplative. Po svojoj pravnoj prirodi forfait je ugovor o prodaji uz isključenje odgovornosti prodavaoca za naplativost (bonitet), dok se istinitost tražbine prodavalac (forfaitist) uvijek odgovara. Tražbine koje su predmet forfaitiranja prenose se cesijom radi ispunjenja ugovora o prodaji. Kad se govori o forfaitu, pretežno je riječ o kupnji mjeničnih tražbina. U mjeničnom forfaitnom poslu koristi se vlastita mjenica, jer se prema mjeničnom pravu kod vlastite mjenice mogu isključiti regresnopravne odgovornosti forfaitista (trasanta). Naime, kod trasirane mjenice trasant se može osloboditi odgovornosti za akcept, ali svaka odredba kojom bi se oslobađao odgovornosti za isplatu smatra se kao da nije ni napisana. To znači da klauzula o isključenju odgovornosti forfaitista (trasanta) kad bi se radilo o trasiranoj mjenici – ne bi ga oslobađala odgovornosti za isplatu, i ne bi se postigla svrha forfaitnog ugovora. Fond menadžer 186


Fond menadžer je financijski stručnjak, specijalist za upravljanje imovinom fondova zaposlen u društvu za upravljanje fondovima. Fond Fond (engl. fund, njem. Fonds, Geldmittelbestand) prvenstveno označava osnovni i obrtni kapital (glavnicu). Fondovima se nerijetko nazivaju i javni vrijednosni papiri (SAD, V. Britanija), pa i neki zajmovi i krediti. U širem smislu fond predstavljaju posebno izdvojena novčana i materijalna sredstva koja služe određenoj namjeni. U užem smislu to su posebno izdvojena novčana i materijalna sredstva namijenjena unaprijed utvrđenoj svrsi. Fondovi mogu biti međunarodni, državni, prirodni i dr. Od fondova, neovisno o vrsti i namjeni, treba spomenuti npr. amortizacijski fond, fond akumulacije, pa fond za obnovu i razvoj i posebno Međunarodni monetarni fond kao instituciju. Iako se pod pojmom fonda najčešće podrazumijevaju izdvojena novčana sredstva, nerijetko fondovska sredstva mogu biti i zalihe materijalne naravi. Fluktuacija Fluktuacija (engl. fluctuation) je kolebanje i mijenjanje gospodarskih pojava, odnosa i procesa, odnosno gospodarske aktivnosti društva i njegovih članova. 187


Razlikuje se fluktuacija nekog određenoga gospodarskog fenomena (cijena, radne snage, ponude, potražnje, zaposlenosti itd.) od fluktuacije ukupne društvene gospodarske aktivnosti. Mnoge sezonske fluktuacije posve su normalan i neizbježan pratitelj gospodarske aktivnosti društva (dozrijevanje poljoprivrednih proizvoda, sezonska potražnja turističkih usluga). Flotantna polica Flotantna polica (engl. floating policy, open policy, open cover, njem. Abschreibepolice, laufende Police, offene Police, fr. police à aliment) se primjenjuje u osiguranju imovine i transportnom osiguranju. U imovinskom osiguranju za osiguranje predmeta koji se prevoze iz jednog mjesta na drugo. U polici mora biti naznačen osigurani interes, vrsta robe i početak osiguranja. Osiguravatelj u pravilu ugovorom utvrđuje ograničenje svoje obveze. Otpisna polica je posebni oblik flotantne police. Premije se utvrđuju po početnoj osiguranoj svoti. Od osigurane svote otpisuju se iskorišteni iznosi. Paušalna polica je također poseban oblik flotantne police posebno u prijevozu robe na male udaljenosti i unutarnjem prometu. Iznos premije (nepromjenjiv) 188


izračunat je na temelju osigurane svote za maksimalno utvrđen broj dana, prijevoznih sredstava i moguće štete s ograničenom širinom pokrića. Float Float (engl. float money, njem. schwimmendes Geld, freischwankende Geld) označava ukupnu količinu novca koja je korisnicima, tj. bankama, odobrena prema izdanim čekovima, a iz tehničkih razloga još nisu prema tim čekovima zaduženi računi banaka s kojih čekovi trebaju biti isplaćeni. Obračunske (klirinške) institucije koje obavljaju obračun prema izdanim čekovima odobravaju čekovne iznose u korist računa banke koja je čekove dostavila na kliring, a sa zakašnjenjem terete račun banaka koje čekove trebaju platiti. Razlika koja zbog toga uvijek postoji naziva se float. Float je nužnost jer vremenski razmak između odobrenja računu ili prezentacije čeka na naplatu i terećenja računa uvijek postoji. Pri mjerenju novca float se vodi kao komponenta M1 (novčana masa) ili, češće, kao dio tzv. kvazinovca (near money) pa ulazi u monetarni agregat M2. U našoj terminologiji rabe se izrazi “novac u kanalima platnog prometa” i “novac u obračunu”. Fleksibilni proračun 189


Fleksibilni proračun (engl. flexible budget) je rezultat proračuna poslovnih aktivnosti poduzeća za određeno razdoblje. Zasniva se na spoznaji ponašanja elemenata uspjeha, odnosno troškova (rashoda) i prihoda koji se očekuju s obzirom na konkretno poduzete aktivnosti. Izrađuje se za sve očekivane razine poslovne aktivnosti. Pruža dinamičku osnovu za usporedbe s obzirom na to da se automatski usklađuje s promjenom u opsegu poslovne aktivnosti. Fleksibilni proračun moguće je pripremiti i 1. prije početka razdoblja za koji se odnosi (uobičajeno) i 2. nakon završetka razdoblja za koji se odnosi (rijetko). Fizička osoba Fizička osoba (engl. natural person, njem. natürliche Person, Naturperson) je naziv za život čovjeka kao subjekta prava. Rabe se još i nazivi naravna i prirodna osoba. Pravna sposobnost, tj. sposobnost biti nositeljem prava i obveza, nije čovjekovo prirođeno, već je njegovo društveno svojstvo koje pravni poredak može, ali i ne mora priznati svakom čovjeku. Tako npr. u robovlasničkom društvu robovi s pravnog gledišta nisu bili subjekti, već objekti prava.

190


Fizička osoba postaje rođenjem. To znači da dijete čim se rodi dobiva pravnu sposobnost. Dovoljno je da dijete pokazuje znakove života, a ne mora biti i sposobno za život. Po našem pravu vrijedi presumpcija (predmnjev) da je dijete rođeno živo. Ponekad se ukaže potreba da se još nerođenom djetetu (nasciturusu) sačuvaju neka prava pa se tada služimo fikcijom “onaj koji će se roditi uzima se kao da je već rođen”. Pri tome je bitno: 1. da fikcija mora ići u korist nasciturusa i 2. da se dijete mora roditi živo. Fizička osoba prestaje smrću. Prema tome, smrt ne znači samo kraj fizičkog života, nego i prestanak pravne sposobnosti fizičke osobe. U slučaju da se ne zna je li neka osoba živa ili mrtva, pravo se služi presumpcijom smrti. Presumpciju smrti poznaje i naše pravo u vidu ustanove proglašenja nestale osobe umrlom. Prema tome, proglašenjem umrlom samo se presumira i prestanak pravne sposobnosti fizičke osobe. Fizička osoba može imati i poslovnu sposobnost. Deliktna sposobnost je svojstvo pravnog subjekta da bude odgovoran za svoja protupravna djelovanja. Deliktna sposobnost fizičke osobe nastupa s navršenom 14. godinom života. Maloljetnik koji je navršio 14. godinu života potpuno je deliktno sposoban ako je duševno zdrav. Duševno zdravlja se presumira. 191


Maloljetnik od navršene 7. godine do navršene 14. godine nije deliktno sposoban, ali će biti ako se dokaže da je pri počinjenju građanskog delikta bio sposoban za rasuđivanje (uračunljivost). Fixed Income Market ili tržište fiksnih prinosa ’Fixed Income Market’ ili tržište fiksnih prinosa predstavlja tržište dužničkim vrijednosnica koje nose fiksni kamatni prinos. Tržište fiksnih prinosa uključuje poglavito trezorske, blagajničke i komercijalne zapise, mjenice, repo poslove te obveznice. Fiskus Fiskus (engl. state treasury, government revenue, njem. Fiskus, Staatsvermögen) je državna blagajna; sinonim za državnu imovinu. U nekim slučajevima taj se izraz odnosi na državu u funkciji naplaćivanja poreza, carina i drugih prihoda. Fiskalno, ono što se odnosi na novčane interese države. Fiskalizam, državna djelatnost usmjerena samo na stjecanje prihoda za pokriće svojih rashoda. Fiskalni sustav

192


Fiskalni sustav (engl. fiscal system, njem. Fiskalsystem, Finanzsystem) je sustav prikupljanja prihoda države (ili nižih društveno-političkih zajednica: županije, grada, općine) za pokrivanje javnih rashoda. To je skup načela institucija i propisa koji određuju, prikupljaju i upravljaju javnim prihodima i rashodima jedne države. Fiskalni neto efekt Fiskalni neto efekt (engl. fiscal leverage) je neto učinak fiskalne politike. Fiskalna politika kao dio makroekonomske politike izaziva promjene u privredi. Da bi se utvrdilo kako je djelovanja fiskalna politika neophodno je odijeliti promjene u fiskalnim parametrima ili promijenjene odgovore na postojeće parametre koji utječu na razinu deficita. Učinci promjene parametara mjere se u odnosu na ostvarene promjene u deficitu ili suficitu pri danoj razini dohotka. Za referentnu razinu dohotka uzima se ona koja odgovara punoj ili visokoj zaposlenosti. Ukratko, promjene neto fiskalnog efekta mjere se promjenama viška ili manjka pune zaposlenosti. Fiskalni deficit

193


Fiskalni deficit (engl. fiscal deficit) je deficit cijeloga nefinancijskoga javnog sektora, tj. deficit države i javnih poduzeća. Obuhvaća i fiskalne aktivnosti središnje banke i drugih financijskih posrednika. Fiskalni deficit mora se proširiti i kvazifiskalnim deficitom koji se javlja kada financijski posrednici, najčešće središnja banka, obavljaju neke fiskalne zadatke (kad središnja banka preuzima gubitke iz portfelja poslovnih banaka ili je neposredno uključena u davanje kredita pojedinim poduzećima ili granama po subvencioniranim kamatama). Fiskalna terapija Fiskalna terapija (engl. fiscal therapy, šp. fiscoterapia) je pojam što ga je skovao španjolski ekonomist Jesus Alfonso za korištenje oporezivanja kao lijeka za različite ekonomske boljke. Fiskalna politika Fiskalna politika (engl. fiscal policy, njem. Fiskalpolitik, Steuerpolitik) je skup svih mjera jedne države (vlade) kojima se utječe na zarade, imovinu i akumulaciju fizičkih i pravnih osoba s ciljem prikupljanja sredstava za financiranje društvene potrošnje. Također, korištenjem fiskalnih instrumenata (poreza, javnih rashoda, 194


javnog duga) država utječe na ukupne gospodarske troškove: zarade, zaposlenost, privredni rast itd. Država mjerama fiskalne politike regulira ciklička kretanja u gospodarstvu. Fiskalna iluzija Fiskalna iluzija (engl. fiscal illusion, njem. Fiskalillusion) je privid što ga stvara država tako da se porezi čine nižima, a socijalne koristi većima nego što stvarno jesu. Fiskalna iluzija je izrazitija otkako rastu državni prihodi i potrošnja u ukupnom narodnom dohotku. Iluzija se stvara na više načina: više se izdaje za tekuće nego za kapitalne rashode (veće naknade za bodovanje umjesto izgradnje bolnica), iz općih poreza se subvencioniraju razne socijalne isplate, pa se one čine velikima u odnosu na doprinose socijalnom osiguranju, porezni prihodi se povećavaju kroz inflaciju, a ne kroz povećanje poreznih stopa, itd. Pribjegavanje takvim metodama nije uvijek dokaz državne nestručnosti, već simptom suprotstavljenih pritisaka da se smanje porezi, a povećaju koristi. Fiskalna godina

195


Fiskalna godina (engl. fiscal year, tax year, njem. Steuerjahr) je obračunsko razdoblje za koje se planiraju i izvršavaju državni prihodi i rashodi. Obuhvaća 12 uzastopnih mjeseci, 52 uzastopna tjedna ili 365 uzastopnih dana. Može se poklapati s kalendarskom godinom (kao što je to u nas), ali ne mora (u Velikoj Britaniji traje od 6. travnja jedne do 5. travnja sljedeće godine, a u SAD od 1. srpnja do 30. lipnja). Fiskalist Fiskalist (engl. fiscalist, njem. Fiskalist) je ekonomist koji smatra da je za upravljanje privredom, značajnija fiskalna politika (tj. vođenje državnih financija pomoću oporezivanja, potrošnje i uzimanja zajmova) nego monetarna politika. Financiranje Financiranje (engl. financing, njem. Finanzierung) je proces pribavljanja, korištenja i vraćanja financijskih (prvenstveno novčanih) sredstava njihovim izvorima. Obuhvaća tri međusobno povezana područja: tržište novca i kapitala, ulaganje i upravljanje financijama. Financiranje se sastoji od odnosa koji nastaju upravljanjem financijama, ulaganjem putem tržišta novca i kapitala. Ulaganje je proces koji se zasniva na potrebi financijskih sredstava i pretpostavlja postojanje 196


potražnje (kao izraza potrebe) i ponude (kao izraza viška sredstava). Ulaganje se sastoji od kratkoročnog ili dugoročnog angažiranja sredstava, s interesom ili bez njega (u obliku kamate). Dakle, pomoću financiranja sredstva se pribavljaju, koriste i vraćaju. Financijsko upravljanje Financijsko upravljanje (engl. financial management, njem. Finanzverwaltung) je izraz kojim se označava integralni upravljački pristup djelatnosti upravljanja novčanim, odnosno financijskim sredstvima poduzeća. Podrazumijeva prikupljanje vlastitih i tuđih izvora sredstava, politiku naplate potraživanja, kontrolu novčanih tokova, kriterije raspodjele dobiti, odabir investicijskih mogućnosti itd. Financijsko tržište Financijsko tržište (engl. financial market, njem. Finanzmarkt) znači mjesta, osobe, instrumenti, tehnike i tokovi koji omogućavaju razmjenu novčanih viškova i manjkova, tj. novca, kapitala i deviza. Nerazvijena financijska tržišta svedena su na depozit, kredit i banke. Razvijena tržišta obiluju financijskim instrumentima, raznovrsnim financijskim institucijama, složenim financijskim tehnikama i brojnim 197


financijskim tokovima. Obično se dijele na tržište novca i kratkoročnih vrijednosnih papira, tržište kapitala i devizno tržište. U praksi postoji mnoštvo tržišta: dionica, obveznica, državnih vrijednosnih papira, kredita, opcijskih i futures tržišta, tržišta potraživanja po kreditnim karticama, leasinškim poslovima, izvoznim potraživanjima (tržište novca, tržište kapitala, primarno tržište, sekundarno tržište, burza, OTC tržište itd.). Financijski supermarket Financijski supermarket (engl. financial supermarket, njem. Finanzsupermarkt) je financijska ustanova orijentirana na pružanje potpune ili barem raznovrsne palete financijskih usluga svim tipovima komitenata. Nastale su iz prirodne potrebe da se komitentima pruži što širi izbor usluga: od štednje i savjetovanja do kupoprodaje raznovrsnih vrijednosnih papira, prodaje osiguranja, odobravanja zajmova, poslovanja s hipotekama i sl. Pojava je karakteristična za razvijena tržišta SAD, Velike Britanije, njemačke (štedionice) ili Italije (bankovni “borsini”), a takvoj ponudi teže sve financijske institucije. Ideja vodilja im je “Sve na jednom mjestu – sve pod jednim krovom”.

198


Najpoznatiji “supermarketi” u SAD su American Express (aktiva 116 mlrd USD), Federal National Mortgage Association (103), Salomon (74) i Merrill Lynch (55). Financijski rizik Financijski rizik (engl. financial risk, njem. Finanzrisiko) predstavlja rizik kod fiksnih troškova financiranja (rizik da se ostvarenim financijskim rezultatom neće pokriti kamate na dugove poduzeća) i/ili rizik koji proizlazi iz stupnja zaduženosti poduzeća (rizik da poduzeće neće biti u mogućnosti vratiti dug). Stupanj rizika se povećava usporedo sa stupnjem zaduženosti poduzeća. Financijski posrednici Financijski posrednici (engl. financial intermediaries, njem. finanzieller Vermittler) su osobe ili institucije koje prikupljaju novčana sredstva javnosti i usmjeravaju ih u financijske plasmane. Novčana sredstva prikupljaju u obliku uloga na depozite, prodajom polica osiguranja, uplatom uloga, polozima na transakcijske račune i sl. Ovako prikupljena sredstva plasiraju u kredite, dionice, obveznice, državne vrijednosnice, stranu valutu, realna dobra i sl. Financijski posrednici (intermedijari) “kupuju” direktna potraživanja s jednim karakteristikama i transformiraju ih u indirektna potraživanja s drugačijim 199


karakteristikama. Na taj način financijski intermedijari provode denominacijsku transformaciju (npr. mnoštvo malih ušteda plasiraju u jedan veliki kredit), diverzificiraju rizik, transformiraju dospijeća, osiguravaju likvidnost, a uz to smanjuju i troškove financijskog tržišta. Najpoznatiji financijski posrednik je banka, a uz nju značajne su štedne depozitne ustanove, osiguravateljne kompanije, mirovinski fondovi, fondovi tržišta novca, investicijski fondovi zajedničkih ulaganja itd. Sve veći razmjeri izravnog financiranja izazvanog sveopćom sekuritizacijom doveli su do pojave disintermedijacije, čime se smanjuje uloga financijskih posrednika (direktno i indirektno financiranje, financijske institucije i disintermedijacija). Financijski leasing Kod financijskog leasinga predmet najma prelazi u potpuno vlasništvo korisnika sa zadnjom otplaćenom ratom leasinga. Za cijelo vrijeme najma vodi se u poslovnim knjigama korisnika kao investicija i iskazuje se u sklopu njegove bilance zaduženosti kao obveza. Vrijednost predmeta leasinga obračunava se u bruto iznosu sa PDV koji se plaća ili u jednakim obrocima tijekom najma ili kao jednokratni iznos po njegovu završetku. 200


Financijski kredit Financijski kredit (engl. financial credit, njem. Finanziellerkredit) je kredit odobren u novcu, a bez namjene uvjetovane od strane kreditora. Prema našem Zakonu o kreditnim odnosima s inozemstvom predstavlja kredit odobren zajmotražiocu u novcu, s tim da ugovorom o kreditu nije određena namjena korištenja sredstava. Dugoročni i srednjoročni financijski krediti mogu se zaključivati, koristiti i otplaćivati radi održavanja likvidnosti u plaćanjima s inozemstvom i za razvoja. Iznimno se mogu zaključivati radi izvođenja investicijskih radova u inozemstvu, ulaganja u inozemstvu ili kreditiranja inozemstva te radi ulaganja stranih osoba u domaća poduzeća. U širem smislu i tzv. robni krediti zapravo su financijski krediti, ali s namjenom. Financijski inženjering Financijski inženjering (engl. financial engineering services) obuhvaća usluge sastavljanja financijske konstrukcije posla (najčešće investicije) i eventualno kasnije i provedbe, pronalaženja mogućih izvora financiranja, izbor optimalnih izvora, pomoć u pripremi i sklapanju ugovora.

201


Kod velikih investicijskih poslova na međunarodnom tržištu financijski elementi, predstavljaju u ponudi važan faktor konkurentnosti ponuđača (vrsta i dužina kredita, kamatna stopa i mirovanje otplate), što daje važnost financijskim stručnjacima u izradi projekta. Većinu projekata ne financira sam naručilac (kupac), već u financiranju posla sudjeluje i ponuđač, izvođači radova, kao i različite privatne i javne, nacionalne i međunarodne financijske institucije. Upravo su stoga usluge financijskog inženjeringa neophodne za kvalitetnu pripremu ponude i izvedbu ugovorenog projekta. Te vrste usluga mogu nuditi financijski stručnjaci (pojedinci) ili specijalizirane marketinške institucije (pravne osobe) za financijski inženjering. Financijski analitičar Financijski analitičar (engl. financial analyst, njem. Finanzanalytiker) je financijski savjetnik koji na temelju konzistentnog proučavanja tržišta vrijednosnica i posebnih tehnika financijskih analiza daje podatke o stanju i kretanjima na tržištu, radi preporuke kod upravljanja investicijskim kapitalom. Analitičar proučava nekolicinu poduzeća, njihovo tehnološko stanje, stanje konkurencije na tržištu, daje mišljenje o budućim kretanjima vrijednosnica, te preporučuje kupnju 202


ili prodaju vrijednosnica. Najčešće je usko specijaliziran za određene vrste vrijednosnih papira i radi za proviziju preko posredničkih kuća i velikih financijskih institucija (mirovinskih fondova, investicijskih fondova, osiguravajućih ustanova i sl.). Zbog dobre upućenosti u kretanja na financijskom tržištu i pravovremenih informacija analitičari mogu utjecati na cijene vrijednosnica. Financijske institucije Financijske institucije (engl. financial institutions, njem. Finanzinstitutionen) su posrednici na financijskom tržištu. Zadatak im je prikupljati novčana sredstva i usmjeravati ih u financijske plasmane. Najvažnija financijska institucija je banka, koja je i depozitna ustanova. Na prikupljene novčane depozite ona plaća kamate i usmjerava tako prikupljena sredstva u raznovrsne kredite, pružajući uz to i novčarske usluge. Depozitne su institucije i štedionice, kreditne službe, štednokreditne zadruge i slične ustanove koje primaju depozite. Mnogo su brojnije nedepozitne financijske institucije. To su npr. mirovinski fondovi (državni i privatni), ustanove osiguranja života i imovine, zajednički investitori (unit i investment trust) u koje se udružuju pojedinačni investitori, državne agencije, raznoliki fondovi i financijske kompanije, brokerske kuće i sl. 203


Neke od ovih institucija prikupljaju novčane fondove članarinama i ulozima, neke prodajom polica osiguranja, treće su čisti posrednici, četvrte usmjeravaju državne fondove, pete rukovode zakladama i povjerenim sredstvima, a sve ih ulažu u različite plasmane. Teško je povući jasnu granicu podjele na depozitne i nedepozitne ustanove i unutar ovih grupa. Banke sve više ulaze u sve novčarske poslove, posebno u one uslužne, u vezi s emisijom i trgovanjem vrijednosnim papirima, a nedepozitne ustanove preuzimaju i klasične bankovne poslove. Financijska struktura Financijska struktura (engl. financial structure) odražava odnose među pojedinim oblicima kapitala i ulaganja, a razlikuje se: 1. vertikalna financijska struktura, kojom se prikazuju dijelovi i udjeli imovine (odnosi konstitucije) te kapitala i obveza (odnosi financiranja), i 2. horizontalna financijska struktura, kojom se istražuju odnosi i povezanost među pojedinim dijelovima imovine s jedne strane, te kapitala i obveza s druge strane (investiranja i likvidnosti). Struktura imovine uobičajeno se prikazuje odnosom dugotrajno i kratkotrajno vezane imovine, a struktura kapitala kao odnos između vlastitog i tuđeg kapitala 204


te kao odnos dugoročnog i kratkoročnog kapitala. Struktura imovine ovisi o djelatnosti poduzeća, i to u prvom redu o potrebnoj dugotrajnoj imovini (građevine, oprema itd.), koju je, zbog dugotrajnog korištenja, potrebno financirati iz dugoročnog kapitala, i to primarno vlastitog, a po potrebi i iz dugoročnog tuđeg kapitala. Time se dolazi do horizontalne financijske strukture koja odražava odnose investiranja (dugotrajne imovine i dugoročnog – vlastitog i tuđeg – i/ili vlastitog kapitala) te odnose likvidnosti (kratkotrajne imovine i kratkoročnog kapitala). Financijska poluga Financijska poluga (engl. financial leverage, njem. finanzwirtschaftliche Hebelwirkung) se koristi u istraživanju optimalnih odnosa između vlastitog i tuđeg financiranja. Pravilo financijske poluge kaže da se isplati korištenje tuđih izvora financiranja sve dok se poslovanjem ostvaruje stopa rentabilnosti veća od ponderirane kamatne stope po kojoj se plaćaju kamate na tuđi kapital. Rentabilnost vlastitog kapitala pod utjecajem je efekta poluge i ovisi o obujmu tuđeg financiranja.

205


Efekt poluge kaže da se porastom tuđeg financiranja povećava rentabilnost vlastitog kapitala ako je rentabilnost ukupnog ulaganja veća od kamatne stope na tuđi kapital. Taj pozitivni efekt naziva se i šansa poluge. Smanjenje rentabilnosti ukupnog ulaganja ispod stope troškova korištenja tuđeg kapitala vodi negativnom djelovanju poluge, tj. porastom zaduživanja pada stopa rentabilnosti vlastitog kapitala. U tom slučaju govori se o riziku poluge. Posljedica je rasta kamata na tuđi kapital ili smanjenja rentabilnosti ukupnog ulaganja. Odnos tuđeg i vlastitog kapitala naziva se faktorom financijske poluge. Financijska piramida Financijska piramida (engl. financial pyramid, njem. finanzliche Pyramide) je piramidalni prikaz strukture imovine neke osobe uređen prema odrednicama sigurnosti, likvidnosti i prinosa. Portfelj imovine uređuje se tako da su pri osnovici piramide najsigurniji instrumenti manjeg prinosa kako bi se osigurala široka i stabilna osnova imovine (piramide). To je obično gotovina koja ne nosi nikakav prinos, sigurni državni vrijednosni papiri, osigurane obveznice, ulaganja u mirovinske fondove, u štednju kroz osiguranje života i sl.

206


Prema vrhu piramide sve manji iznosi ulažu se u oblike imovine sve većeg rizika i sve većeg mogućeg prinosa: neosigurane obveznice, preferencijalne pa obične dionice, špekulativne obligacije. Na samom vrhu piramide ulaganja mali su iznosi uloženi u instrumente visokog rizika. Ovaj standardni izgled piramide imovine svaki investitor korigira ovisno o nizu faktora i motiva, pri čemu su vrlo važni dob, spol, karakterne crte, raspoloživa sredstva, iskustvo, stanje na tržištu, očekivanja i sl. Pri uređivanja portfelja stručnu pomoć investitorima pružaju profesionalni analitičari financijskog tržišta i konzultanti, brokeri i posebni bankovni odjeli. Financijska mjenica Financijska mjenica (engl. finance bill, njem. Finanzwechsel) se izdaje za pokriće primljenog kredita i predstavlja uobičajenu i redovitu vrstu osiguranja koju je korisnik kredita dužan dati banci kreditoru u obliku mjeničnog akcepta ako je riječ o trasiranoj mjenici ili u obliku vlastite sola mjenice. U navedene se svrhe koristi pri kratkoročnom i srednjoročnom kreditiranju, a najčešće prilikom odobravanja kontokorentnih kredita, odnosno kredita za povremena prekoračenja i revolving kredita. S potpisima avalista i sigurnih

207


žiranata, ovakve mjenice daju potrebnu čvrstoću kreditnom odnosu te se kreditiranje za banku-kreditora odvija bez posebnog rizika. Financijska mjenica bitno se razlikuje od kreditne mjenice (akceptacijske i avalne) kao i novčane mjenice, pa ih se ne smije poistovjećivati. Financijska institucija Financijska institucija (engl. financial institution, njem. Geldinstitution) je ustanova koja prikuplja novčane fondove i usmjerava ih u financijske plasmane. Postoje depozitne i nedepozitne financijske institucije. Od depozitnih institucija najpoznatije su banke, kase i štedionice. Od nedepozitnih institucija najpoznatije su: mirovinski fondovi i osiguravajuće institucije. Prema geografskom obilježju dijelimo ih na nacionalne, regionalne i međunarodne. Financijska analiza Financijska analiza (engl. financial analysis, njem. Finanzanalyse) je značajno područje poslovne analize. Osnovni su mu ciljevi: a) tumačenje financijskih informacija, b) korištenje usporednih podataka, c) analiza financijskih tržišta.

208


Tumačenje financijskih informacija odnosi se pretežito na ocjenu i tumačenje financijskih izvještaja i drugih financijskih podataka o poduzeću. Korištenje usporednih podataka omogućuje komparativnu financijsku analizu; najčešće se rabe usporedni podaci poduzeća iste djelatnosti, najjačih konkurenata i djelatnosti kao cjeline. Analiza financijskih tržišta obuhvaća istraživanje međuzavisnosti cijena dionica poduzeća, njegovih konkurenata i trendova na tržištu dionica. Financije Financije (engl. finance, njem. Finanzen, Geldwesen), 1. ekonomska disciplina koja proučava tržišta novca i kapitala, institucije i sudionike, politike nabave, financijskih sredstava i njihovu distribuciju, povremenu vrijednost novca, teoriju kamata i cijene kapitala; 2. zajednički imenitelj za sve poslove povezane s novcem, od pojedinca preko poduzeća i nacionalne privrede do svjetske privrede. U ekonomskoj teoriji financije su razgranata disciplina: javne, privatne, društvene, poslovne, fiskalne, monetarne itd. Faktura

209


Faktura (engl. invoice, njem. Faktura, Rechnung) je isprava koju predavalac ili isporučitelj stvari ili pružalac usluga izdaje primatelju robe ili usluge, specificirajući u njoj kvantitativno i kvalitativno predane ili isporučene stvari ili pružene usluge, akcesorne troškove, odgovarajuće poreze, modalitete plaćanja itd. Faktura se smatra vjerodostojnom ispravom na temelju koje se može izdati platni nalog, odnosno odrediti i provesti ovrha. Faktoring Faktoring (engl. factoring, njem. Faktoring) je posao kratkoročnog financiranja izvoznog ili uvoznog posla preko faktora kao posebne organizacije. Prodavaoci, odnosno kupci mogu se financirati posredstvom faktora pod uvjetom da kupac sve narudžbe prije izvršenja isporuke od strane poslodavca mora dati faktoru na odobrenje, te da faktor stalno ispituje kreditnu sposobnost kupaca, prije nego što preuzme bilo kakvo potraživanje. Faktoring je posao kratkoročnog financiranja robnih potraživanja na osnovi fakture i robnih dokumenata. Temelj je ugovor o faktoringu i čini ga globalna cesija budućih potraživanja dobavljača. Cediraju se na osnovi fakture i inkasa tih

210


potraživanja, a može se predvidjeti i komercijalni rizik i avansiranje vrijednosti ustupljenih potraživanja do izvjesne granice. Faktor za svoju uslugu zaračunava faktoring proviziju. Visina provizije uvjetovana je ukupnim prometom, prosječnom svotom svih računa, brojem i postojanošću kupaca, kao i prosječnim rokom potraživanja. Za preuzimanje komercijalnog rizika i avansiranja plaća se posebna naknada. Faktor zaduženosti Faktor zaduženosti (engl. indebtedness factor) je suvremeno dinamičko, retrospektivno i prospektivno mjerilo ne samo likvidnosti već općenito opstojnosti, ostanka u poslu. Temelji se na koncepciji ? novčanog toka (cash flow) i oblikuje se kao odnos obveza i novčanog toka. Tako formiran pokazatelj govori o tome koliko bi godina posljednju ostvarenu veličinu novčanog toka trebalo i u budućnosti ostvarivati kako bi se podmirili svi dugovi, tj. obveze prema tuđem kapitalu, uz pretpostavku uzdržavanja od investiranja i raspodjele dividendi. Upravo stoga što se odnos između obveza i novčanog toka temelji na ideji likvidnosti smatra se da je to i jedan od pokazatelja rizika izuzetno pogodan za ranu spoznaju započete krize poduzeća. 211


Smatraju ga također najboljim indikatorom za sklonost stečaju, indikatorom koji najavljuje propast poduzeća, što je različitim empirijskim istraživanjima i potvrđeno. Tako je utvrđeno da kod neuspješnih poduzeća faktor zaduženosti raste za 2,5 na 6,6, dok kod uspješnih poduzeća faktor zaduženosti pada sa 4,2 na 2,4. Velika i ugledna njemačka poduzeća utvrdila su u tzv. negativnoj klauzuli kako u bilancama iskazana vrijednost obveza ne smije prekoračiti 3,5-struki iznos prosječnog novčanog toka ostvarenog u posljednje tri godine. Na taj način se vrijednost faktora zaduženosti od 3,5 uzima kao orijentir: niže vrijednosti ukazuju na snagu, više vrijednosti na slabost i ugroženost. Pri izračunavanju faktora zaduženosti važno je definirati vrijednost novčanog toka. Općenito se on može izračunavati na dva različita načina: izravnom metodom toka da se od svih priljeva oduzmu svi odljevi, ili neizravnom metodom u jednostavnom obliku tako da se vrijednosti amortizacije pridoda vrijednost akumulacije, a u složenijem obliku uvode se još i modifikacije. Razlike postoje u definiranju akumulacije. Prema važećem zakonodavstvu u SAD raspodjela dobiti se utvrđuje krajem godine, tako da je na kraju poslovne godine poznata i veličina zadržane dobiti. Prema američkom konceptu to je ujedno i veličina akumulacije. 212


Prema europskom konceptu, koji je prihvaćen i kod nas, odluku o raspoređivanju dobiti na dio za dividende te zadržanu dobit donosi skupština dioničara. Budući da se skupštine dioničara održavaju tek sredinom godine i da je tek tada poznata veličina zadržane dobiti, to se u europskom prostoru za izračunavanje akumulacije uzima ukupna neto dobit. Prema američkom konceptu dakle faktor zaduženosti se izračunava na temelju obrasca obveze/(amortizacija + zadržana dobit), dok se u europskom prostoru izračunava kao odnos obveze/(amortizacija + neto dobit). Faktor Faktor (engl. factor, njem. Faktor) je posrednik u vanjskotrgovinskim poslovima, u koje se uključuje radi njihova financiranja. Postoji izvozni i uvozni faktor, a njegovo se poslovanje sastoji od toga da od poslodavaoca preuzima ukrcajne dokumente i dozvoljava da se na njega vuče mjenica na oko 70-80% vrijednosti robe. Faktor po nalogu prodavaoca prodaje robu kupcima kojima odobrava kredit i za tako prodane partije robe preuzima rizik. S obzirom na razvoj posredništva danas faktor preuzima robna potraživanja (kratkoročna), odnosno financijska 213


potraživanja na osnovi robnih transakcija, što pruža mogućnost prodavaocu robe da odmah raspolaže novcem prije nego on i dospije. Ako se kratkoročni krediti pokrivaju vučenim mjenicama, ispostavljaju se s klauzulom “bez prava regresa” (without recourse), i time nema delkredere rizika za prodavaoca. Financial Times Stock Exchange Index Financial Times Stock Exchange Index (FT/SE 100 Share Index, FT/SE Index) je indeks cijena dionica 100 najvećih poduzeća kojima se trguje na Londonskoj burzi. FT/SE indeks je uveden 1984. i rabi se kao osnova za trgovanje opcijama i ročnicima. Popularno se naziva “Footsie”. Filijala Filijala (engl. affiliated company, subsidiary daughter company, njem. Tochtergesellschaft) poduzeće čiji kapital u nominalnoj vrijednosti većoj od 50% pripada, tj. u vlasništvu je, drugom poduzeću ili grupi poduzeća. To drugo poduzeće, odnosno grupa, jest matično poduzeće (engl. parent company) koje sudjeluje u upravljanju i kontroli poslovanja filijale kroz kontrolu izbora, sastava i rada upravnog odbora i izvršnih organa. 214


Matično poduzeće kontrolira bilancu filijale, tj. određuje i provodi politiku raspodjele dobiti, odnosno gubitaka, uzimajući u obzir interese grupe. Bez obzira na to je li filijala u stopostotnom ili manje (više od 50%, ali manje od 100%) vlasništvu matičnog poduzeća, odlučivati se može u matičnom poduzeću, na razini filijale, ili kooperativno. Najznačajnije varijable koje determiniraju mjesto odlučivanja u pojedinom slučaju jesu: proizvod i oprema, kompetentnost osoblja filijale, veličina i starost međunarodnog poduzeća, unutarsistemske cijene itd. Naravno, matično poduzeće ima najveću slobodu i fleksibilnost akcije kad je riječ o filijalama u stopostotnom vlasništvu. Fiktivna prodaja Fiktivna prodaja (engl. fictitious sales, njem. der fiktive Verkauf) je prividna prodaja u kojoj se stvara samo privid da je prodaja obavljena, a zapravo posao nije obavljen. Dužnik može provesti fiktivnu prodaju da bi izigrao vjerovnika. Pri tome radi fingiranim računima, koji sadrže izmišljene obveze jedne osobe prema drugoj, tj. račun za robu koja nije isporučena, da bi se stanje prikazalo na drukčiji način i zavarale treće osobe. To može biti prikrivanje stanja obveza na čije je ime

215


račun ispostavljen, ili služi prikrivanju manjkova na zalihama prodavača. Fiktivna prodaja pravno je ništavna. Fiksni tečaj Fiksni tečaj (engl. fixed rate of exchange, fixed exchange rate, njem. fester Wechselkurs) karakterizira stabilnost vrijednosnog odnosa između domaćeg novca i stranih valuta, a temelji se na paritetu što su ga utvrdile monetarne vlasti određene zemlje kojim one cijenu jedinice strane valute izražene u domaćem novcu formiraju prema nekom objektivnom standardu, odnosno jednom konvencionalno izabranom nazivniku (prije prema zlatu, zlatu i dolaru, a danas prema nekoj stabilnoj valuti ili košarici valuta). Stabilnost fiksnog tečaja može biti apsolutna (npr. kad postoji zakonski tečaj u režimu deviznih ograničenja) ili relativna uz minimalne oscilacije oko utvrđenog pariteta (npr. u slučajevima prisutnosti intervencija centralne banke odnosne zemlje na deviznom tržištu). Stabilnost deviznih tečajeva valuta zemalja članica Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) postignuta je uz ostale mjere, upravo obveznom intervencijom centralnih banaka odnosnih zemalja na deviznim tržištima svijeta, pri čemu je 216


isprva utvrđena marža osciliranja tečaja oko službenog pariteta za valute zemlje članice iznosila + 1%, a od 1971. godine je proširena na + 2,25%. Zbog brojnih nepovoljnih okolnosti u međunarodnom monetarnom sustavu (u prvom redu nestabilnosti dolara u funkciji rezervne, transakcijske i intervencijske valute) u uvjetima neelastičnih mjera MMF-a (od obveznog održavanja prijavljenog pariteta do ograničenja i uvjetovanja njegove izmjene) brettonwoodski sustav stabilnih tečajeva s mehanizmom intervencije, nije 70-ih godina bio pogodna metoda za postizanje ravnoteže platnih bilanci zemalja članica, jer je zaledio prije utvrđene odnose, iako su valute zemalja članica vremenom pretrpjele promjene vrijednosti (deprecijacije ili aprecijacije), što se odražavalo precijenjenošću ili podcijenjenošću nacionalnih valuta na svim negativnim implikacijama, pa postupno dolazi do otklanjanja obveze intervencije centralnih banaka (tj. kupnje i prodaje deviza) radi održavanja tečajeva nacionalnih valuta u propisanim okvirima prema paritetu i sve brojnije primjene plivajućih deviznih tečajeva. Premda je taj proces započeo de facto 1973. godine, zemlje članice MMF-a mogle su napustiti brettonwoodski sustav fiksnih tečajeva i prijeći na plivajuće tečajeve i 217


de jure tek u travnju 1978. godine. Usprkos tome, neke zemlje Europske ekonomske zajednice (EEZ) zadržale su uzajamno stabilne odnose zamjene uz već prihvaćenu maržu osciliranja. Europski monetarni sustav (EMS) primjenjuje mehanizam paritetnih tečajeva za valute zemalja svojih članica, ali s drukčije osnove od one koju je primjenjivao MMF. Fiksni rok Fiksni rok (njem. Fixtermin, Stichtag) je takav rok kod kojeg neispunjenje obveze u određenom vremenu čini bitan sastojak ugovora. Ako kod ugovora s fiksnim rokom dužnik ne ispuni obvezu u roku, ugovor se raskida po samom zakonu ( ex lege), a osoba koja nije održala fiksni rok svojom krivnjom dužna je drugoj stranci naknaditi štetu. Fiksni kredit Fiksni kredit je kratkoročni kredit koji se odobrava i pušta u tečaj u fiksnom iznosu. Najnepovoljniji je način korištenja kratkoročnoga kredita, koji ne omogućava zajmoprimcu usklađivanje kredita s dinamikom njegovih kratkoročnih potreba,

218


tako da izaziva nepotrebne troškove financiranja, jer se mora uzeti u maksimalno potrebnom iznosu. Može se vraćati odjednom ili u ratama. Fiksna premija Fiksna premija (engl. fixed premium, njem. fixe Prämie) je premija koja se utvrđuje u apsolutnom novčanom iznosu, a ne u postotku (promilima) od osigurane svote. Koristi se u slučajevima kad rizik nije u strogoj vezi s vrijednošću osiguranih stvari. U osiguranju života to je premija koja se ne mijenja za trajanja osiguranja, za razliku od rastućih ili padajućih premija. Fiksing Fiksing (engl. fixing, njem. Fixing) je svakodnevno određivanje tečaja domaće valute od strane centralne banke po kojem je ona spremna kupovati devizna sredstva od poslovnih banaka ili ih njima prodavati. Najpoznatiji je fiksing u Frankfurtu na kojem njemačka centralna banka Bundesbank svaki dan točno u 13 sati kaže po kojem je tečaju spremna intervenirati. To je obično tečaj koji toga trenutka vlada na deviznim tržištima.

219


Svakog pojedinačnog dana Bundesbanka po fiksingu samo kupuje ili samo prodaje marke, a nikako oboje. Ako na primjer proda 30 milijuna DEM (što odmah saznaju sva devizna tržišta u svijetu preko Reuter-monitora), dilerima to može poslužiti kao orijentir kako će se u nastavku dana kretati tečaj marke. Kada Bundesbanka prodaje marke, znači da je na tržištu potražnja za njima veća od ponude, te će joj tečaj rasti. Suprotno će se dogoditi ako Bundesbanka kupi određeni iznos maraka od poslovnih banaka. Dileri obično znaju koji je iznos prodaje ili kupnje od strane centralne banke signal kada treba biti oprezan. FIFO FIFO (engl. FIFO first in, first out, njem. FIFO-Abschreibungsmethode, fr. premier entré premier sorti, méthode d’evalution des stocks) je računovodstvena metoda prema kojoj se procjena robe, zaliha ili inventara temelji na pretpostavci da se dobra koriste onim redom kojim su i nabavljena, tako da se ona koja su ranije kupljena ranije i koriste. Suprotna je metoda LIFO. Učinak metode FIFO je da se trošak dobara korištenih u toku razdoblja mjeri troškom originalnih jedinica. U doba općeg rasta cijena FIFO stoga precjenjuje vrijednost zaliha na kraju računovodstvenog razdoblja, a u razdoblju općeg pada 220


cijena potcjenjuje ga. Budući da se precjenjivanjem vrijednosti zaliha procjenjuje i profit, FIFO povisuje porez na profit u doba inflacije, a smanjuje ga u doba deflacije. Za minimiziranje poreza koristi se FIFO u toku deflacije i LIFO u toku inflacije. Fiducijarne ustanove Fiducijarne ustanove (engl. fiduciary, trust institutions, njem. Glaubeskreditinstitutions, Treuhandgesellschaften) su financijske ustanove koje u svoje ime a za račun klijenta (investitora) plasiraju njegov novac, brinući se za nj kao dobar gospodar. To mogu biti čisto komercijalne ustanove, ali i one kojima nije jedina svrha plasman tuđeg kapitala, nego imaju zadatak štititi interese svojih klijenata. Ne posluju za vlastiti račun i ne teže maksimirati dobit već poslovati razumno, izbjegavajući rizike i štiteći realnu vrijednost imovine. Ponekad su im zakonskim propisima točno određeni oblici (nerizičnih) plasmana u koje smiju ulagati. To su institucije koje upravljaju ostavštinama, imovinom maloljetnih osoba bez poslovne sposobnosti, imovinom poduzeća pri bankrotu i sl., a takvim se ustanovama mogu shvaćati i mirovinski fondovi, osiguravatelji života, fondovi 221


zajedničkog investiranja i slične ustanove koje s povjerenjem gospodare tuđom imovinom. Fiducijarije Fiducijarije (engl. fiduciary, trust institutions, njem. Treuhandelsgesellschaft) su financijske ustanove koje obično u svoje ime a za račun investitora plasiraju novčana sredstva. Obvezne su na način dobrog gospodara brinuti o tuđim sredstvima. Ne posluju za vlastiti račun i ne teže maksimirati dobit već poslovati razumno, izbjegavajući rizike i štiteći realnu vrijednost imovine. Ponekad su im zakonskim propisima točno određene vrste (nerizičnih) plasmana u koje smiju ulagati. Osim ustanova koje upravljaju ostavštinama, imovinom maloljetnih osoba bez poslovne sposobnosti, imovinom pri bankrotu i sl., takvim se ustanovama mogu shvaćati i mirovinski fondovi, osiguravatelji života, trust i slične ustanove koje s povjerenjem gospodare tuđom imovinom. Fiducija Fiducija (njem. Treuhand, lat. pactum fiduciae) je ugovor pri kojem jedna stranka (fiducijant) prenosi neko pravo na drugu osobu (fiducijar) i pri tome ugovara da poslije postizanja određenog cilja fiducijar ponovno prenese to isto pravo natrag 222


na fiducijanta. Zapravo se tu radi o dva ugovora: o ugovoru o prijenosu prava i o ugovoru o ograničenju gospodarskog učinka prijenosa, tj. ugovora o vraćanju prava. Praktična primjena ovog instituta je ustupanje (cesija) radi osiguranja. FIBV FIBV (fr. Fédération Internationale des Bourses de Valeurs) je svjetsko udruženje burzi vrijednosnica. Cilj udruženja je unapređivanje bliske suradnje svjetskih burzi da bi se doprinijelo razvoju tržišta vrijednosnica, u konačnom interesu izdatnika vrijednosnica i ulagača, te suradnja sa nacionalnim i međunarodnim organizacijama radi postizanja ovog cilja. Utemeljeno je 1961. Udruženje posebno nudi širok spektar tehničke pomoći i različitih stručnjaka. Jedan od specifičnih instrumenata postizanja konačnog cilja je organizacija tzv. Workshopova, na kojima se, uz sudjelovanje najpozvanijih stručnjaka raspravlja o problemima i novih tendencijama u razvoju tržišta kapitala širom svijeta. Jedna od novijih akcija je ustanovljavanje Komiteta za nova tržišta kapitala. Udruženje ima 31 punopravnog člana, 8 pridruženih i 29 dopisnih članova. Fiat money 223


Fiat money (njem. ungedecktes Geld) je novac kojeg je država proglasila zakonskim sredstvom plaćanja iako nema nikakvog pokrića u zlatu ili drugim vrijednostima. Papirni novac koji nije konvertibilan u zlato je tipičan primjer fiat money ili fiducijarnog novca. Taj novac nema vlastite vrijednosti ili je ona neznatna, ali se prima s povjerenjem da će se njime moći dalje služiti kao prometnim i plaćevnim sredstvom. Fenomen hokejske palice Fenomen hokejske palice (engl. hockeystick phenomenon) je pojava žurbe na kraju razdoblja, do koje dolaze zbog nastojanja da se za to razdoblje ispune utvrđeni proizvodni, odnosno poslovni zadaci. Ako je primjerice, razdoblje mjesec, tada je to sindrom kraja mjeseca; ako je razdoblje tromjesečje, tada je to sindrom tromjesečja itd. To se zove fenomen hokejske palice, jer se ta pojava može objasniti upravo njezinim oblikom. Naime, relativno blagi porast outputa u prvom dijelu sliči kraju hokejske palice, a relativno brzi porast outputa, sve brži prema kraju razdoblja, sliči dršku hokejske palice.

224


Razlog ovoga problema objašnjava se činjenicom da se u početku razdoblja posebno značenje pridaje mjerenjima i kontroli troškova (mjerenje efikasnosti troškova), a prema kraju razdoblja veličini otpremljenih outputa, što se u financijskim izvješćima odražava na neto profit, povrat od investicija i novčani tok (financijske performance). Zato prema kraju razdoblja dolazi do snažnog pritiska na maksimalno povećanje outputa. Čim dođe kraj perioda (s “ludim” žurbama, koristeći se produženim radom i radom preko vikenda), pritisak se smanjuje i ciklus se ponavlja. Fakturirana premija Fakturirana premija (engl. written premium, njem. Umlageverfähren) je prihod osiguravajućih društava u obračunskom periodu. Temelji se na pisanom dokumentu (fakturi) koji osiguravatelj šalje ugovaratelju osiguranja, na osnovi kojega se obavlja plaćanje premije. Faktura je knjigovodstvena isprava koja služi kao podloga za fakturiranu premiju u poslovnim knjigama osiguravatelja. Gvarini Gvarini (PYG) je novčana jedinica Paragvaja, dijeli se na 100 sentima. 225


Gurd Gurd (HTG) je novčana jedinica Haitija, dijeli se na 100 santima. Gulden Gulden (engl. guilder, njem. Gulden) je novčana jedinica Nizozemske (NLG) i Surinama (SRG); dijeli se na 100 centa. Gubitak u osiguranju života Gubitak u osiguranju života (engl. loss in life insurance, njem. Verlust in Lebensversicherung) je u osiguranju života na određen dan na temelju aktuarske matematike izračunat manjak sredstava u fondovima osiguravatelja u odnosu na obveze osiguravatelja. Gubitak može proizaći iz različitosti pretpostavki za smrtnost, kamatu ili troškove provedbe osiguranja upotrijebljenih u izračunu premije osiguranja i matematičke pričuve osiguranja života u odnosu na ostvareno. Radi definiranja izvora gubitka, gubitak u osiguranju života promatra se odvojeno za svaki od parametara, te stoga promatramo gubitak iz smrtnosti, gubitak iz kamata i gubitak iz troškova poslovanja. Gubitak prava iz osiguranja 226


Gubitak prava iz osiguranja (engl. forfeiture, njem. Aufgabe, Erlöschen) je sankcija kojom se osiguranik kažnjava za neizvršavanje svojih obveza iz ugovora o osiguranju. On ostaje bez prava na naknadu štete odnosno na isplatu osigurnine. Njegove pak obveze iz ugovora o osiguranju ostaju netaknute. Kod gubitka prava iz osiguranja (za razliku od isključenja iz osiguranja, kad rizik nije uključen u pokriće) rizik je pokriven osiguranjem, i osiguranik bi imao pravo na naknadu da nije prekršio neku ugovornu obvezu. Upravo zbog strogosti sankcije zakonodavac nastoji ograničiti pravo osiguravatelja na ugovaranje gubitka prava iz ugovora o osiguranju (tako po našem pravu osiguravatelj ne može ugovoriti gubitak prava osiguranika na naknadu zbog propusta roka, odnosno zbog neprijavljivanja slučaja nadležnim tijelima policije i sl.). U obveznom osiguranju od autoodgovornosti najčešći slučajevi gubitka prava iz osiguranja jesu upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili droge, bez odgovarajuće vozačke dozvole itd. Gubitak u osiguranju kreditnih rizika

227


Gubitak u osiguranju kreditnih rizika se razlikuje s obzirom na to javlja li se u osiguravajućem društvu koje osigurava kredite od komercijalnih rizika ili državnoj asocijaciji koja osigurava kredite od nekomercijalnih rizika. Gubitak koji nastaje osiguranjem kreditnih rizika u osiguravajućim društvima rješava se tehnikom poslovanja, kao i za ostale vrsti osiguranja. Kod osiguranja kredita od nekomercijalnih rizika koje provodi država putem svojih asocijacija mogu se javiti gubici u poslovanju kada isplaćene odštete premaše sredstva namijenjena za njihovu isplatu. Odštete se isplaćuju prvo iz sredstava tehničke premije koja je ubrana tijekom godine. Ako sredstva za isplatu nisu dostatna, odštete se isplaćuju iz pričuva osiguranja. Ako ni pričuve nisu dovoljne, gubitak u osiguranju naknađuje se iz državnog proračuna. Gubitak iz troškova poslovanja Gubitak iz troškova poslovanja (engl. loading loss, njem. Verwaltungskostenverlust) je gubitak u osiguranju života nastao iz većih troškova poslovanja od pretpostavljenih u izračunu premije osiguranja i matematičke pričuve osiguranja života. 228


Potrebno je analizirati troškove po mjestu nastanka i pokušati ih smanjiti promjenom organizacije poslovanja, drugačijim načinom prodaje i slično ili povećati premiju osiguranja Gubitak iz smrtnosti Gubitak iz smrtnosti (engl. mortality loss, njem. Sterblichkeitsverlust) je gubitak u osiguranju života nastao iz upotrebe slabijih pretpostavki o smrtnosti u izračunu premije osiguranja i matematičke pričuve osiguranja života od ostvarene smrtnosti. Gubitak iz smrtnosti nastat će kod osiguranja doživljenja i rentnog osiguranja ako je umanjena smrtnost u odnosu na pretpostavljenu, a kod osiguranja za slučaj smrti ako je povećana smrtnost. Posebnu pažnju zbog dugoročnosti osiguranja treba posvetiti tablicama smrtnosti za rentna osiguranja. Gubitak iz pričuve Gubitak iz pričuve (njem. Abwicklungsverlust) je gubitak koji nastane ako su pričuve šteta po određenim namjenama za određenu poslovnu godinu manje od stvarno nastalih obveza. Suprotnost je dobitak iz pričuve. Gubitak iz kamata 229


Gubitak iz kamata (engl. interest loss, njem. Zinsverlust) je gubitak u osiguranju života nastao iz pretpostavke o većim kamatnim stopama u izračunu premije osiguranja i matematičke pričuve osiguranja života od stvarnih kamatnih stopa koje se mogu ostvariti ulaganjima. Gubitak iz odustanaka Gubitak iz odustanaka (engl. lapsation loss, njem. Stornoverlust) je gubitak u osiguranju života proizašao iz odustanaka od osiguranja. Do gubitka dolazi ako su troškovi ugovora o osiguranju do trenutka odustanka veći od do tada plaćene premije. To posebno dolazi do izražaja kod odustanaka u prvim godinama osiguranja ako se isplaćuje velika provizija za zaključenje osiguranja u prvoj ili nekoliko prvih godina osiguranja. Gubitak Gubitak (engl. loss, loss in insurance, njem. Verlust) je smanjenje ili uništenje stvari nastalo, u pravilu, na neočekivan i nepredvidiv način. Može biti i rezultat neke promišljene akcije. Tada se očekuje, pa se ne može pripisati riziku. Suprotno tome, gubitak koji je rezultat rizika ne može se predvidjeti. Nastaje djelovanjem

230


prirode (poplava, suša i sl.) ili kao posljedica ljudskog djelovanja (oštećenje, krađa, loše rukovanje, nemar, neispunjenje obveze i sl.). Najčešće pojavne vrste su: gubitak imovine zbog požara ili krađe, gubitak prihoda zbog uništenja imovine, gubitak imovine zbog zakonske odgovornosti za gubitke koji su pogodili druge osobe, povećani troškovi zbog bolesti ili rizika koji ugrožavaju osobe i slično. Pojedinci i organizacije zaštićuju se od određenih gubitaka osiguranjem. U drugim slučajevima stranke se ugovorno obvezuju na međusobnu naknadu štete ili je ta naknada predviđena zakonskim propisima. Gubici na ulaganjima Gubici na ulaganjima (engl. investment losses, njem. Verluste aus Kapitalanlagen) su ostvareni negativni efekti od uložene imovine, financijske i materijalne. Gubici na ulaganjima mogu biti realni, koji se nadoknađuju iz poslovanja društva, tj. na teret rashoda (to su gubici od prodaje materijalizirane imovine – zemljišta, opreme). Gubici na ulaganjima mogu biti neostvareni očekivani efekti od ulaganja (dividende, tantijeme niže od očekivanih). Grupno osiguranje života 231


Grupno osiguranje života (engl. group life insurance, njem. Gruppenlebensversicherung) je osiguranje života za grupu osoba za razliku od pojedinačnog osiguranja. Ovisno o veličini grupe mogući su blaži kriteriji za preuzimanje osiguranika u osiguranje. Osiguranici mogu imati iste ugovorene svote na temelju prosječne pristupne dobi ili različite ugovorene svote na temelju stvarne pristupne dobi osiguranika. Često grupno osiguranje života je osiguranje djelatnika, a ugovaratelj osiguranja je poslodavac. Takva osiguranja, u ovisnosti o određivanju korisnika osiguranja, imaju poseban porezni tretman. Gruba (krajnja) nepozornost Gruba (krajnja) nepozornost (engl. gross negligence, njem. grobe Fahrlässigkeit) je stupanj nepozornosti kojim označavamo postupanje onog štetnika koji u svom ponašanju ne uporabi ni onu pozornost koju bi uporabio svaki prosječan čovjek. Tako bi s krajnjom nepozornošću postupio npr. vozač koji automobil ostavi nezakočen na nizbrdici, pa se automobil pokrene i ošteti drugo vozilo. Krajnja je nepozornost toliko težak stupanj krivnje, da se u praktičnim posljedicama

232


izjednačuje s namjerom. Culpa lata dolo proxima – krajnja nepozornost najbliža je namjeri – rekli su još stari rimski pravnici. Granični planski troškovi Granični planski troškovi (engl. planned marginal costs, njem. Grenzplankosten) je oblik djelomičnih planskih troškova. Bit njihova obračuna je u planiranju troškova, pri čemu se polazi od činjenice da u poduzeću postoji obračun stvarnih djelomičnih troškova. Polazište je da se kod određenog planskog zaposlenja količinska potrošnja proizvodnih faktora vrednuje za duže vrijeme konstantnim planskim cijenama. Nakon što je utvrđena potrošnja dobara po planskim cijenama za buduće razdoblje, takvi su podaci u okviru analize odstupanja osnovica za uspoređivanje stvarne potrošnje po stvarnim cijenama. Granični planski troškovi omogućuju predviđanje potrebnih troškova za određene stupnjeve korištenja kapaciteta te se često označavaju kao fleksibilni planski troškovi. Prednost im je i u tome što omogućuju korektnu kontrolu troškova. Prema rezultatima empirijskih istraživanja 62% poduzeća koja su uvela doprinos pokriću stvarnih troškova proširila su svoj koncept za planske troškove. Uočena je zavisnost primjene obračuna planskih graničnih troškova i veličine poduzeća 233


odnosno djelatnosti: primjena tog načina obračuna češća je kod većih i kod industrijskih poduzeća. Nedostacima obračuna graničnih planskih troškova smatra se njihova primjenjivost isključivo za proizvodne djelatnosti, oni pretpostavljaju opsežno planiranje i obuhvat podataka, u potpuno automatiziranim proizvodnim segmentima gube na važnosti odstupanja u potrošnji materijala itd. Granični troškovi Granični troškovi (engl. marginal costs, njem. Grenzkosten) predstavljaju povećanje ukupnih troškova do kojeg dolazi zbog promjene veličine outputa (količine proizvoda) za jednu jedinicu. Uzmemo li pritom da fiksni troškovi ne variraju s veličinom outputa, granični će se troškovi u cijelosti odnositi samo na varijabilne troškove. Granični troškovi uključuju tako općenito direktne troškove materijala, direktne troškove rada i opće troškove varijabilnog karaktera. Grace period Grace period (njem. Gnadefrist), razdoblje početnog roka kredita u kojem dužnik nije obvezan započeti s vraćanjem. Grace period je vrijeme “milosrđa” vjerovnika prema dužniku, odobren u pravilu da bi dužnik ostvario pretpostavke urednog 234


vraćanja kredita (izgradio tvornicu, započeo posao, ostvario stabilne prihode i sl.). Ugovara se kad su posrijedi veći iznosi, obično dugoročni krediti, ali sve češće i kod većine zajmova. Odgoda početka otplate ugovara se na nekoliko godina, a ova se pogodnost donekle kompenzira višom kamatnom stopom na kredit i provizijama. Kod nas se u praksi ponekad rabi termin “moratorij”, iako on označava prekid vraćanja zajma na određeno vrijeme, kako bi se dužniku pružio predah za rješavanje poteškoća s otplatom. Kamate može teći, a može se i odgoditi njezino plaćanje. Gotov novac, gotovina Gotov novac, gotovina (engl. cash, njem. Bargeld) je novac u obliku u kojem se može momentalno upotrijebiti. Sastoji se od novčanica i metalnog novca. Gotov novac u optjecaju čini dio novčane mase (monetarne mase). Danas se najveći dio plaćanja u robnom prometu obavlja bez gotovine, a putem drugih oblika plaćanja. U širem smislu pojam cash obuhvaća i depozite na tekućim računima u bankama kao i kratkoročno plasirana likvidna novčana sredstva poduzeća. Gotov novac

235


Gotov novac (engl. cash, njem. Bargeld) su kovani novac i papirne novčanice koji služe kao zakonsko sredstvo plaćanja u nekoj zemlji. Pri definiranju novca dio je monetarnog agregata M, i uz depozitni novac čini novčanu masu. Prosječno obuhvaća do oko 25% ukupnog novca u optjecaju, a ostatak čini depozitni novac. Iz upotrebe ga istiskuje bezgotovinski način plaćanja s masovnom primjenom tzv. plastičnog novca (kartice) i širenjem “elektroničkog” novca, a širenju doprinosi tzv. siva, podzemna ekonomija. Gospodarstvo Gospodarstvo (engl. economics, njem. Wirtschaft), ekonomija ili vrlo često kao politička ekonomija – znanost koja izučava načine organiziranog ljudskog djelovanja u području proizvodnje, razmjene i potrošnje dobara s ciljem zadovoljenja ljudskih potreba i neprestanog poboljšavanja kvalitete života. Premda čovjek gospodari otkad postoji, gospodarenje i gospodarstvo kao predmet proučavanja javlja se tek u staroj Grčkoj (Aristotel). Međutim, kao znanost, s atributima teorije, nastaje mnogo kasnije. Krajem srednjeg vijeka, svojim radovima Toma Akvinski razvija Aristotelove ideje zalazeći dublje u probleme gospodarstva kroz ekonomsku analizu. Ali prave 236


“ekonomske škole” (pravci ekonomske misli) nastaju od 15. st. Mogu se napomenuti neke od istaknutih: merkantilisti (15-17. st.), fiziokrati (18. st.), škola klasične ekonomije (od 18. do početka 20. st.) i kejnesovska škola, po Johnu Maynardu Keynesu (1883-1946.), najvećem ekonomistu našeg stoljeća. Gospodarska znanost pripada skupini društvenih znanosti, uz sociologiju, politologiju, pravo, psihologiju itd. Ona poučava društvene aspekte, odnose među ljudima u njihovim proizvodnim naporima da osiguraju i raspodijele dobra potrebna za život. Ali, ova znanost istovremeno istražuje povijesni razvitak tih odnosa i zakonitosti koje se pri tome iskazuju. U ekonomskoj analizi veliku ulogu igraju statistika i matematika, koje omogućavaju kvantifikaciju pojava, njihovu prosudbu kao i praćenje procesa. Razvijena primjena kvantitativnih metoda analize oblikovala je u teoriji gospodarstva posebnu disciplinu – ekonometriju. Područje gospodarstva u svom znanstvenom tretmanu podložno je ideološkim obrascima, kao manje-više i sve druge društvene i humanističke znanosti. Promatrano s ovog motrišta, danas lučimo ekonomiju kapitalizma, socijalizma, mješovitu ekonomiju i ekonomiju

237


komunizma. Temeljni element za njihovo diferenciranje sastoji se u vlasništvu nad resursima i sredstvima za proizvodnju, kao i u raspolaganju njima. Nakon raspada komunističkih i socijalističkih sustava u svijetu (od SSSR-a do Jugoslavije), mješovita ekonomija ostaje dominantan tip. To je tržišna ekonomija s ograničenom alokacijom resursa od strane države. Ovom sustavu danas pripadaju najrazvijenije i najnaprednije zemlje svijeta (SAD, Japan, Kanada, zemlje Europske zajednice i dr.). Gospodarstvo kao pojam ima i drugo značenje. Možemo, naime, govoriti o narodnom gospodarstvu ili nacionalnoj privredi, kao što možemo pod gospodarstvom poimati neki posjed koji se ekonomski eksploatira (poljoprivredno gospodarstvo, šumsko gospodarstvo, stambeno gospodarstvo itd.). Narodno gospodarstvo ili nacionalna privreda najvažnije je područje ljudske aktivnosti, jer o njemu izravno ovisi organizacija života svakog društva. Za razliku od neprivrednih djelatnosti (kao što su zdravstvo, prosvjeta, kultura, socijalna skrb i državna uprava), koje djeluju i financiraju se na temelju budžeta, koji se alimentira iz privrede (dio nacionalnog dohotka), iz emisije novca i zajmovima, pa iz tih razloga ovaj sektor društva ne stvara profit, narodno gospodarstvo stvara 238


nove vrijednosti (nacionalni dohodak ili čisti društveni proizvod). Novostvorena vrijednost dijeli se na najamninu (osobne dohotke) i višak vrijednosti ili profit. Profit je ona korist za poduzetnike (pojedinca, grupu, dioničare ili državu) koju još nazivamo dobit. Narodno gospodarstvo, prema standardnoj međunarodnoj klasifikaciji, dijeli se na područja, a područja na grane. Kao područja tretiramo: industriju i rudarstvo, poljoprivredu, šumarstvo, građevinarstvo, promet, trgovinu i ugostiteljstvo, obrt, komunalne usluge i ostalo. Grane su npr. u industriji i rudarstvu: elektroprivreda, proizvodnja ugljena, proizvodnja nafte i plina, crna metalurgija, prerada tekstila, prerada kože itd. Ili, u poljoprivredi: ratarstvo, voćarstvo, vinogradarstvo, stočarstvo, ribarstvo itd. Gospodarski razvoj Gospodarski razvoj (engl. economic development, njem. Wirtschaftsentwicklung) je proces unapređivanja životnog standarda i dobrobiti stanovništva jedne zemlje povećanjem dohotka po stanovniku. To se postiže povećanjem stupnja industrijalizacije u zemlji, kao i unapređivanjem ostalih sektora gospodarstva. Kapital i tehnologija temeljni su faktori gospodarskog razvoja. U osnovici vezan je uz ekonomsku strukturu, ekonomski sustav i ekonomsku politiku. 239


Gospodarski rast Gospodarski rast (engl. economic growth, njem. Wirtschaftswachstum) je povećanje razine nacionalnog proizvoda. Mjerenje stvarne razine nacionalnog proizvoda vrlo je osjetljiv postupak, što ovisi o strukturi nacionalnog gospodarstva, ali i o načinu statističkog evidentiranja. Gospodarski kriminal Gospodarski kriminal je uobičajeni pojam za ukupnost prijavljenih i prema pravomoćnim presudama počinjenih k. d. u gospodarskom poslovanju na određenom prostoru u određeno vrijeme, ponekad i za samo jedno k. d. s tim značajkama. Gospodarska dobrobit Gospodarska dobrobit (engl. economic welfare, njem. ökonomische(r) Wohlstand) je dio ljudske dobrobiti koja se očituje potrošnjom dobara i usluga, a definira se izrazima dobrobiti pojedinca ili skupina (grupa). Goodwill Goodwill (njem. Ansehen (einer Firma) bei der Kundschaft, Guter Name) je dobar glas, čuvenost, reputacija koju je poduzeće steklo na tržištu, a koja se može 240


vrednovati, odnosno položaj na tržištu koji može dovesti do očekivanog prometa i dobiti u predvidivoj budućnosti. To je prednost koja se temelji na ugledu i poslovnim vezama kao i vjerojatnoći da će postojeći klijenti nastaviti održavati poslovne odnose s poduzećem. Goodwill se odnosi na poduzeće, samostalnu pravnu osobu i uzima se u obzir prilikom prodaje udjela u društvu ili čitavog poduzeća. Tom prilikom se goodwill izražava u novčanoj vrijednosti i utječe na visinu naknade koja se plaća za prijenos dijela ili svih udjela. Ako je goodwill uključen u cijenu poduzeća, novi nositelj poduzeća može koristiti tvrtku poduzeća i ograničiti ranijeg nositelja poduzeća, odnosno članove u obraćanju ranijim klijentima i uporabi tvrtke. Goodwill se štiti suglasnošću i obvezom prodavaoca poduzeća da neće osnivati poduzeća iste djelatnosti za određeno razdoblje u konkurenciji s poduzećem koje je prodao. Usporediv pravni institut europskog prava s goodwillom je institut francuskog prava: fond de commerce. Radi se također o pravnom pojmu vezanom za prodaju poduzeća koji uvećava njegovu vrijednost, povezuje se s trgovačkom klijentelom, kupcima, potrošačima, ostvarenom dobiti u posljednje tri godine, ali i tvrtkom, žigom, autorskim i patentnim pravima. 241


Going concern vrijednost Going concern vrijednost (engl. going-concern value) je varijanta ekonomske vrijednosti koja predstavlja koncept vrednovanja tvrtke i njezinih instrumenata financiranja za profitabilna poduzeća s pretpostavljenim vremenski neograničenim (infinitnim) kontinuitetom poslovanja. Utvrđuje se na temelju očekivanih budućih efekata tvrtke kao što su profiti, novčani tokovi, dividende i sl. Oportunost očekivanih budućih efekata tvrtke prosuđuje se na osnovi oportunitetnih troškova investiranja novca kojima je određena i cijena novca na tržištu – kamatna stopa, odnosno stopa tržišne kapitalizacije – primjerena stupnju rizika ulaganja. Godišnji izvještaj Godišnji izvještaj (engl. annual report, njem. Geschäftsbericht) je izvještaj koji vlasnicima prezentira uprava banke ili poduzeća. U tom izvještaju opisuju se poslovanje u protekloj godini i daju planovi daljnjeg razvoja. Godišnji izvještaj se prezentira i prihvaća na godišnjoj skupštini osnivača. Godišnji izvještaj sastavlja uprava banke, kontrolira ga nadzorni odbor, a skupštini predlaže upravni odbor. Godišnji izvještaj obično se sastoji od izvještaja 242


direktora, završnog računa, mišljenja revizora, izvještaja upravnog i nadzornog odbora. Banke često godišnji izvještaj otisnu u luksuznom tisku i prezentiraju poslovnim partnerima kao propagandni materijal. Godišnja premija Godišnja premija (engl. annual premium, njem. Jahresprämie); 1. u neživotnim osiguranjima premija utvrđena za trajanje osiguranja od godinu dana, bez obzira na stvarno trajanje rizika. Kod tzv. kratkotrajnih rizika (primjerice pojedinačno osiguranje robe u prijevozu ili pojedinačno osiguranje priredaba) za njih utvrđena premija nije godišnja premija, ali ne zbog toga što rizik traje samo određeno vrijeme, već zbog toga što i osiguranje traje samo određeno vrijeme. Upravo suprotno je ako se osiguravaju sve pošiljke robe u prijevozu, odnosno sve priredbe u jednoj godini. Ovakva premija je godišnja premija, premda evidentno rizik ne traje godinu dana, jer će unutar te godine biti “rupa u riziku”; tj. razdoblja kad se neće ništa prenositi ili se neće održavati priredbe.

243


Također se godišnjom premijom smatra i premija koja je utvrđena za rizike koji teoretski mogu nastupiti bilo kada, ali je vjerojatnost da se to dogodi izvan određenog razdoblja zanemariva, odnosno eventualno nastala šteta (izvan tog razdoblja) bit će zanemariva (primjerice osiguranje usjeva od tuče ili odgovornost osoba zaduženih za uklanjanje snijega s ceste). U osiguranju usjeva godišnjom premijom smatra se premija za jednu sezonu, dakle čak ako je i trajanje osiguranja kraće od jedne godine. Kod rizika koji su neprekidno prisutni (primjerice građevinski objekti od požarnih opasnosti) u pravilu se – gotovo bez izuzetaka – utvrđuju (izračunavaju) godišnje premije. Premija za osiguranje s trajanjem kraćim ili dužim od jedne godine utvrđuje se u postotku od premije za jednu godinu; 2. u osiguranju života premija koja se plaća godišnje unaprijed za cijelo vrijeme trajanja osiguranja, a sadašnja vrijednost tih premija jednaka je jednokratnoj premiji. U slučaju mjesečnih (kvartalnih) premija, zbroj ovih premija nikad nije jednak godišnjoj premiji, pod uvjetom da svota osiguranja ostaje nepromijenjena. Obrnuto, ako odredimo da mjesečna uplata premije bude jednaka jednoj godišnjoj

244


premiji, osigurana svota za mjesečno plaćanje premije bit će manja nego za godišnje plaćanje premije. Godina prijave štete Godina prijave štete (engl. year of reporting, njem. Schadenanmeldungsjahr); u analizama šteta jedan od kriterija njihova grupiranja. Štete se grupiraju po godini u kojoj je šteta prijavljena osiguravatelju neovisno o godini nastanka štete. Prednost je da nema naknadnog dodavanja šteta u prije formirane grupe, ali ne uključuje procjene za rezervu za nastale a neprijavljene štete i ponovno aktivirane štete i grupira štete iz različitih razdoblja izloženosti riziku. Godina police Godina police (engl. year of policy, njem. Vertragsjahr); u analizama šteta jedan od kriterija njihova grupiranja. Štete se grupiraju po godini u kojoj je započelo pokriće ili je izdana polica po kojoj se prijavljuje šteta neovisno o godini nastanka štete. Prednost ovog kriterija je da slijedi logiku računovodstvenog praćenja premije, ali se štete iz dviju različitih godina nalaze u istoj grupi. Potrebno je dulje vrijeme da se grupe šteta po godinama formiraju i šire je razdoblje izloženosti za jednu 245


grupu. Projekcije temeljene na ovom kriteriju uključuju automatski i rezervu za nastale a neprijavljene štete i ponovno aktivirane štete. Godina nastanka štete Godina nastanka štete (engl. year of accident, njem. Schadenanfalljahr); u analizama šteta jedan od kriterija grupiranja šteta. Štete se grupiraju po godini u kojoj su nastale, a moguće je grupiranje i po tromjesečjima i mjesecima. Prednost je ovog kriterija da su sve štete iz istog razdoblja izloženosti riziku, iako mogu biti vezane uz police izdane po različitim premijskim stopama i različitim uvjetima osiguranja. Projekcije temeljene na ovom kriteriju uključuju automatski i rezervu za nastale a neprijavljene štete i ponovno aktivirane štete. Globalizacija u području bankarstva Globalizacija u području bankarstva je usmjerena na modernizaciju bankarske tehnologije. Elektroničko bankarstvo koje omogućava komitentima banke da korištenjem bankomata u svako vrijeme mogu podići gotovinu, do najšireg spektra naloga koji komitenti mogu izdati banci u pogledu disponiranja svojim slobodnim sredstvima, koristeći se različitim oblicima kompjuterske tehnologije, može se svesti na pojam globalizacije u modernom bankarstvu. 246


Primjena elektroničkog bankarstva teži standardizaciji pojedinih transakcija u poslovanju banaka, pa se u tom kontekstu govori o bankarskom proizvodu. Domet globalizacije u bankarskom poslovanju tehnički je određen vremenskim zonama u pojedinim dijelovima svijeta, institucionalnim uvjetima u kojima djeluje bankarski sustav jedne zemlje, stupnjem centralizacije bankarskog sustava, razvijenosti off shore centara i drugim faktorima. Globalizacija Globalizacija (engl. globalization, njem. Globalisation) u ekonomskom smislu znači porast međuovisnosti tržišta i proizvodnje u različitim zemljama kroz trgovinu dobrima i uslugama, slobodan protok kapitala, međunarodne strateške sporazume te različite oblike udruživanja i izmjene tehnologija. To je naziv za pristup prema kojem se pod utjecajem brojnih čimbenika, cijeli svijet promatra kao jedinstveno tržište. Znači porast u međunarodnoj proizvodnji rada koja se postiže pomoću međunarodne fragmentiranosti proizvodnje i pretpostavlja efikasniju alokaciju resursa. Globalizacija se kao megatrend pojavila 90-ih godina. U turističkoj ponudi očituje se u pojavi dominirajućih globalnih zrakoplovnih kompanija, hotelskih lanaca, 247


turoperatora, u globalnim distribucijskim sustavima. Na potražnoj strani važni su čimbenici globalizacije rastući dohodak i blagostanje društva, obrazovanje, nove motivacije i promjene životnog stila. Glavnica Glavnica (engl. capital, njem. Kapital). 1. neto svota imovine koja pripada trgovcu odbivši dugove; 2. u užem smislu svota novca koji je na početku investiran u posao ali i raspoloživa svota koja se ostvari kasnijim poslovanjem; 3. razlikuje se od temeljnog kapitala. Glavni dužnik Glavni dužnik (engl. head debtor, njem. Hauptschuldner) je osoba koja preuzima izvorno obvezu prema vjerovniku (dužnik). Njemu se mogu pridružiti druge osobe na različite načine (jamstvo), ali obveze ostalih dužnika ovise o ispunjenju obveze glavnog dužnika. Ako netko u odnosu na vjerovnika preuzme samostalnu obvezu, npr. kao kod bankovne garancije, mijenja se i položaj “glavnog” dužnika (garancija). ‘Gilt-edged’ vrijednosnice 248


“Gilt-edged” vrijednosnice (engl. gilt-edged securities, gilts, njem. mündelsichere Wertpapiere) su vVrijednosnice sa “zlatnim rubom” (gilt – pozlaćen, edge – rub). Izraz “gilts” sinonim je vrijednosnica visoke kvalitete, maksimalne sigurnosti, stabilnog i fiksnog prihoda, oslobođenih poreza i sl. U SAD termin označava obveznice i dionice onih kompanija koje su u dužem razdoblju dokazale da su u stanju uredno ispunjavati svoje obveze prema izdanim vrijednosnicama. U Velikoj Britaniji termin označava vrijednosnice države, vrijednosnice koje garantira država, tzv. “dionice nacionalizacije”, vrijednosnice lokalnih vlasti, javnih tijela ili vlada zemalja Commonweltha – ili, ukratko, državnih vrijednosnica Ujedinjenog Kraljevstva koje imaju navedene karakteristike. Iako vrijedi i za dionice, izraz se ipak više odnosi na obveznice i druge dužničke vrijednosnice, dok se visokokvalitetne vrijednosnice općenito nazivaju blue chip. Garantne rezerve Garantne rezerve (engl. guarantee fund, njem. Garantiefonds, fr. fonds de garantie) su fondovi i sredstva koja omogućavaju osiguravatelju izvršavanje sadašnjih i budućih obveza.

249


Visina garantnih rezervi u pravilu je propisana zakonima pojedinih zemalja i razlikuje se po vrstama osiguranja kojima se bavi osiguravatelj. Garantne rezerve uključuju vlastiti kapital osiguravatelja, a mogu i druge pozicije sredstava i fondova osiguravatelja. Garancijsko osiguranje Garancijsko osiguranje (engl. guarantee insurance, njem. Garantieversicherung) je takvo kreditno osiguranje koje zaključuje sam dužnik u korist svog vjerovnika kao osiguranika. Zaključuje se kada je dužnik na to obvezan prema svome vjerovniku na temelju ugovora o dobivanju kredita. Osiguravatelj je dužan da u slučaju nastanka rizika plati odštetu vjerovniku, a kasnije ima pravo regresa prema dužniku. Osiguranje se zaključuje u korist treće osobe. Dužnik je dužan osiguravatelju platiti premiju osiguranja, a ovaj je dužan da mu preda policu osiguranja. U nekim zemljama ovim osiguranjem bave se i banke budući da je slično bankovnim garancijama. Garancijski fond Garancijski fond (engl. guarantee fund, njem. Verkehrsopferhilfe) je tijelo nastalo u nastojanju da država zaštiti žrtve neosiguranih, odnosno nepoznatih vozača 250


motornih vozila te vozila osiguranih kod osiguravajućih društava koja su došla pod stečaj. Osnivanje garantnih fondova počinje kod masovnijeg širenja obveznog osiguranja od autoodgovornosti. Fond može biti ustrojen kao samostalna pravna osoba, a može biti pri nekoj drugoj organizaciji, obično pri nacionalnom uredu za osiguranje (kao što je to sada u Hrvatskoj). Sredstva za potrebe fonda namiruju se uplatama osiguravatelja iz premije osiguranja, a poznata su i rješenja po kojima se kazne što ih plaćaju osiguravatelji ili pak vozači također uplaćuju u fond. Obveze fonda su obično ograničene. Ograničenja se odnose na obujam štete (npr. plaćaju se samo štete nastale zbog smrti ili ozljede osobe) ili na visinu (gornja granica nisko postavljena, obvezna franšiza oštećenog) ili na postupak obeštećenja (obveza fonda postoji samo ako je slučaj prijavljen nadležnim policijskim ili drugim tijelima). Osnivanje garantnog fonda propisano je i II. smjernicom Ministarskog vijeća Europske zajednice od 29. prosinca 1983. g. (n. 84/5/CEE). Garancijska provizija

251


Garancijska provizija (engl. guarantee commission, njem. Garantieprovision) je naknada banke koju ona naplaćuje pri preuzimanju garancije za račun svog komitenta na osnovi utvrđene bankovne tarife, a njena visina zavisi od visine garancijskog iznosa i roka na koji se garancija izdaje. Za garancije gdje je rizik banke relativno niži, i visina provizije je niža. Garancija za povrat avansa Garancija za povrat avansa (engl. repayment guarantee, njem. Rückzahlungsgarantie, Anzahlungsgarantie) je bankarska garancija koju banka izdaje na zahtjev one ugovorne strane koja će od druge ugovorne strane primiti dio ugovorene cijene unaprijed, i to za slučaj da strana koja primi dio plaćanja unaprijed ne ispuni svoju obvezu, a strana koja je platila dio dužne svote unaprijed stekne pravo zahtijevati od primaoca te svote povrat unaprijed plaćenog. U stvarnosti će se garancija za povrat avansa najčešće pojaviti uz ugovore o izvođenju investicijskih radova (gdje naručitelj u pravilu dio ugovorene cijene plaća unaprijed), uz ugovore o prodaji opreme s obročnim otplatama cijene (gdje se često ugovara obveza kupca da dio cijene plati unaprijed) i uz ugovore o 252


prodaji robe u kojima je ugovoreno plaćanje unaprijed. I za ove garancije vrijedi sve što je općenito rečeno o bankarskim garancijama. Garancija za ispravno funkcioniranje stvari Garancija za ispravno funkcioniranje stvari (engl. warranty, njem. Gewährleistung, Garantie) je garancija kojom proizvođač jamči ispravno funkcioniranje stvari u određenom vremenu računajući od njezine predaje kupcu. Odgovornost za ispravno funkcioniranje stvari nastaje kad je prodavalac predao kupcu garantni list, a odnosi se samo na tzv. tehničku robu pod kojom se razumijevaju strojevi, motori u različitim aparatima i druge slične stvari. Odgovornost se sastoji u tome da se kupac, u slučaju da stvar ne funkcionira ispravno, može obratiti bilo proizvođaču bilo prodavaocu sa zahtjevom da mu stvar popravi u razumnom roku ili, ako to ne učini, da mu da drugu stvar, koja funkcionira ispravno. To se pravo može ostvarivati u garantnom roku, bez obzira na to kad se nedostatak u funkcioniranju pojavio. Kupac ima pravo i na naknadu štete koju je pretrpio zbog toga što je bio lišen uporabe stvari dok je ona bila na popravku, odnosno do njezine zamjene.

253


Garancijski se rok produljuje onoliko koliko je trajao (manji) popravak stvari, a u slučaju zamjene stvari i većeg (bitnog) popravka, garancijski rok teče iznova počev od zamjene, odnosno vraćanja stvari s popravka. Ako prodavalac u razumnom roku ne popravi ili ne zamijeni stvar, kupac može raskinuti ugovor ili sniziti cijenu i tražiti naknadu štete. Prava kupca prema prodavaču po osnovi garancijskog lista gase se nakon isteka jedne godine računajući od dana kada je tražio od njega popravak ili zamjenu stvari. Garancija za dobro izvršenje posla Garancija za dobro izvršenje posla (engl. performance guarantee, njem. Erfüllungsgarantie) je izraz kojim se u pravilu označuje bankarska garancija izdana u svrhu osiguranja naplate tražbina koje naručitelj investicijske ili druge opreme ili radova veće vrijednosti može imati prema prodavaocu, odnosno izvođaču tih radova s naslova garancije za ispravno funkcioniranje prodane opreme, odnosno odgovornosti za skrivene nedostatke izvedenih radova. Ugovorom, koji je povod izdavanju garancije, u pravilu se predviđa određeni garantni rok, bilo za jedan, drugi ili oba spomenuta slučaja. Uz to se naznačuje procijenjena vrijednost mogućih nedostataka i određuje obveza prodavaoca, 254


odnosno izvođača da u korist kupca, odnosno naručitelja pribavi bankarsku garanciju na svotu koja se najčešće određuje u postotku od ukupne vrijednosti ugovorenih radova, odnosno opreme (npr. 5%). Takva garancija u pravilu se izdaje prije primopredaje, odnosno konačnog obračuna izvedenih radova, odnosno plaćanja cjelokupne svote isporučene opreme. Obveza prodavaoca, odnosno izvođača da pribavi takvu garanciju češće se ugovara u slučaju međunarodnih nego domaćih poslova. Također češće se u takvom slučaju ugovara pribavljanje samostalne bankarske garancije nego akcesorne bankarske garancije. Nacionalna zakonodavstva u pravilu ne uređuju ovu vrstu garancije, a običaje koji je se tiču Međunarodna trgovačka komora je kodificirala i objavila 1978. zajedno i jedinstveno s pravilima o ponudbenim garancijama i garancijama za povrat avansa u zbirci UR za ugovorne garancije (Publikacija MTK br. 325). Garancija učinka Garancija učinka (engl. performance guarantee, njem. Erfüllungsgarantie) je pojam koji se najčešće rabi za ugovornu garanciju kojom prodavalac stroja ili opreme koja treba postići određeni kvalitativni i/ili kvantitativni učinak, odnosno 255


davalac licencije čiji predmet treba postići sličan učinak, izrijekom garantira kupcu, odnosno primatelju licencije postizanje ugovorenog učinka. Npr. prodavalac stroja za proizvodnju papirnatih vrećica garantira kupcu da prodani stroj može proizvoditi najmanje točno određen broj papirnatih vrećica tijekom neprekinutih osam sati rada, i to radeći svakog dana, uz unaprijed predviđenu najvišu dopustivu potrošnju struje, ljepila, sirovine, najveću dopustivu količinu škarta i slično. Iako bi se odgovornost za funkcionalna svojstva mogla podvesti pod opća pravila o odgovornosti za materijalne nedostatke, te ta pravila primijeniti i na funkcionalne nedostatke, ugovaranje točnih obilježja prodane stvari ili predmeta licencije uz točno određivanje posljedica nepostojanja tih obilježja povećava sigurnost obje ugovorne strane u slučaju nepostojanja ugovorenih obilježja. Jedan mogući način ugovornog određivanja posljedica nemogućnosti stroja da postigne ugovoreni kvantitativni učinak sastoji se u naznačivanju smanjivanja cijene stroja razmjerno njegovoj nemogućnosti postizanja ugovorenog kvantitativnog učinka. Npr. ako umjesto ugovorenih 100 kom. proizvedenih papirnatih vrećica u jedan sat rada stroj postigne 90 kom. na sat, cijena se smanjuje za 10%, ako umjesto 256


ugovorenih 100 kom. stroj postigne 80 kom., cijena se smanjuje za 20% i tako dalje. Garancija Garancija (engl. guarantee, njem. Garantie): 1. u širem smislu temeljno pravilo trgovačkog prava prema kojem je prenositelj obvezan pribavitelju osigurati nesmetano i u punom opsegu korištenje prava koje mu je ugovorom prenio ili stvari koje mu je predao. U užem smislu garancija je odgovornost za fizičke i pravne nedostatke (mane). Garanciju ne smijemo miješati s jamstvom. Postoje tri osnovne vrste garancije: a) ponudbena garancija (tender guarantee), b) avansna garancija, i c) garancija za dobro izvršenje posla. Ove su garancije stvorene u međunarodnoj trgovačkoj praksi u vezi s investicijskim radovima, i danas su još uvijek najčešće u praksi. Postoje i razni oblici posebnih oblika garancija, npr.; 2. garancija punjenja kod ugovora o alotmanu znači obvezu putničke agencije na punjenje kapaciteta ugostitelja kako je unaprijed utvrđeno. Agencija nema pravo pravodobnim priopćavanjem, o nemogućnosti popunjavanja kapaciteta otkazati 257


ugovor u cjelini ili djelomično. Obveza je agencije platiti ugostitelju naknadu za neiskorišteni ležaj i dan u fiksnom iznosu (obično 50-75% vrijednosti neiskorištenih usluga); 3. akcesorna garancija (nesamostalna) takva je kod koje je garancijska obveza banke ovisna o postojanju obveze temeljnog ugovora. Tu garanciju izdaje banka s naslova jamstva (bankovno jamstvo) koje je uređeno trgovačkim (ili građanskim) pravom; zapravo se tu radi o institutu jamstva, jer se banka kao jamac obvezuje vjerovniku (korisniku garancije) da će ispuniti obvezu dužnika (nalogodavca) ako to on ne učini; 4. samostalna garancija je takva kod koje banka preuzima prema korisniku garancije samostalnu obvezu koja je u odnosu na dužnikovu obvezu iz glavnog ugovora odvojena i samostalna. Na temelju samostalne garancije prema korisniku garancije, banka se obvezuje da će ispuniti ne obvezu dužnika (nalogodavca) nego svoju obvezu (bankovna garancija). Galopirajuća inflacija Galopirajuća inflacija (engl. galloping inflation, njem. galoppierende Inflation) je naglo ubrzanje rasta cijena; obično uvod u hiperinflaciju. 258


Na osnovi iskustva, ocjenjuje se da kad inflacija jednom prijeđe prag od oko 50 posto godišnje, više nije moguće održati tu razinu inflacije stabilnom. Naime, kod tako visoke inflacije potražnja za novcem se drastično smanjuje, te država gubi mogućnost da kreiranjem novca financira svoje rashode. Zbog toga nakon relativno kraćeg vremena dolazi do sloma monetarnog sustava, koji u pravilu završava monetarnom reformom, tj. uvođenjem nove valute. Hrvatski institut za bankarstvo i osiguranje (HIBO) Hrvatski institut za bankarstvo i osiguranje (HIBO), neprofitna obrazovna i istraživačka ustanova, osnovana 1996. sa sjedištem u Zagrebu. Osnovale su ga hrvatske banke i osiguravajuća društva, te HNB, ZAP, Ministarstvo financija i Ekonomski fakultet u Zagrebu sa zadatkom obrazovanja zaposlenih u bankama, osiguravajućim društvima i drugim financijskim ustanovama, istraživanja suvremene bankovne i osiguravateljne prakse, te promoviranja iskustava razvijenih financijskih sustava. HIBO je 1997. pokrenuo izdavanje međunarodnog znanstvenog časopisa Zagreb Journal of Economics. Hrvatski fond za privatizaciju (HFP) 259


Hrvatski fond za privatizaciju (HFP) je institucija koju je 1992. osnovala Republika Hrvatska radi provođenja postupka privatizacije imovine privremeno prenesene na Fond na temelju pretvorbe društvenih poduzeća i imovine u vlasništvu Republike Hrvatske. Fond obavlja stručne upravne poslove u vezi s pretvorbom, privatizacijom, restrukturiranjem, kupnjom, prodajom i osnivanjem poduzeća te upravljanjem državnom imovinom i poduzećima u kojima ima vlasničke udjele. Sredstva Fonda sastoje se od: 1. dionica, odnosno udjela prenesenih na Fond temeljem pretvorbe društvenih poduzeća; 2. sredstava ostvarenih prodajom dionica, odnosno udjela u poduzećima i 3. kredita uzetih u zemlji i inozemstvu. Tijela Fonda su: Upravni odbor (13 članova), Nadzorni odbor (5 članova) i predsjednik Fonda. Vlada Republike Hrvatske izvješćuje Hrvatski državni sabor jedanput godišnje o poslovanju Fonda. Hrvatska narodna banka (HNB)

260


Hrvatska narodna banka (HNB) je središnja banka RH, osnovana 23. XII. 1991. godine uredbom sa zakonskom snagom. Zakonima su djelatnost i funkcije Hrvatske narodne banke naknadno uređene u studenom 1992. i u svibnju 1995; izmjenom Ustava RH od 12. XII. 1997. promijenila ime Narodna banka Hrvatske (NBH) u Hrvatska narodna banka (HNB). Glavni joj je zadatak očuvanje stabilnosti valute i opće likvidnosti u plaćanjima u zemlji i inozemstvu. Svojim djelovanjem treba podržati ciljeve ekonomske politike Republike Hrvatske, pri čemu ta podrška ne smije ugroziti stabilnost valute i opću likvidnost plaćanja. HNB je samostalna u obavljanju svojih poslova i odgovorna Saboru. Temeljne su joj funkcije identične funkcijama drugih središnjih banaka: 1. reguliranje količine novca u optjecaju; 2. reguliranje opće likvidnosti; 3. briga o održavanju opće likvidnosti u plaćanjima inozemstvu; 4. izdavanje novčanica i kovanog novca; 5. kontrola banaka i drugih financijskih organizacija; 6. informacijski sustav, poslovi za Republiku i sl. 261


Narodna banka regulira količinu novca u optjecaju standardnim instrumentima monetarno-kreditne politike: politikom obvezatne rezerve, emisijom i povlačenjem blagajničkih zapisa, kupoprodajom kratkoročnih prenosivih vrijednosnih papira i odobravanjem kredita na osnovi njih, lombardiranjem vrijednosnica i određivanjem eskontne stope i kamatnih stopa. Održavajući likvidnost banaka Narodna banka propisuje obveze držanja minimalne likvidnosti banaka, okvire ročne strukture plasmana, način korištenja obvezatne rezerve, određuje uvjete kratkoročnih kredita za održavanje dnevne likvidnosti banaka, uvjete minimalne kreditne sposobnosti banaka, utvrđuje nelikvidnost banaka itd. Narodna banka može kupovati i prodavati devize na deviznom tržištu radi održavanja međunarodne likvidnosti zemlje, rukuje deviznim rezervama Republike, kupuje i prodaje nacionalnu valutu u inozemstvu, regulira i kontrolira kreditne odnose i platni promet s inozemstvom. Zaduživati se u inozemstvu Narodna banka može samo radi održavanja likvidnosti u plaćanjima inozemstvu. Narodna banka kontrolira banke i druge financijske organizacije tako da prati provedbu mjera novčane i devizne politike, primjenu odredaba o deviznom 262


poslovanju i kreditnim odnosima s inozemstvom, kontrolira vanjskotrgovinsko i devizno poslovanje poduzeća i drugih pravnih osoba na osnovi pregleda isprava i dokumentacije koja joj se podnosi. Posebne ovlasti daje su joj u pogledu kontrole ispunjavanja uvjeta za poslovanje banaka. Odnos s državnim proračunom riješen je tako da Narodna banka Republici Hrvatskoj može odobravati samo kratkoročne kredite radi premošćivanja vremenske neusklađenosti između pritjecanja prihoda i izvršavanja rashoda državnog proračuna. Rok vraćanja ovih kredita je najkasnije do kraja tekuće proračunske godine, a oni ne smiju iznositi više od 5% proračuna za tekuću godinu. Zakonom je utvrđeno da je novčana jedinica Republike Hrvatske kuna, koja se dijeli na sto lipa. Organi HNB su Savjet Hrvatske narodne banke i guverner. Savjet HNB čine guverner, njegov zamjenik, tri viceguvernera i najviše 8 članova iz redova nezavisnih stručnjaka imenuje i razrješava Hrvatski državni sabor. Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR) Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR) je posebna državna financijska organizacija sa sjedištem u Zagrebu. Osnovana 1992. kao Hrvatska kreditna 263


banka za obnovu (HKBO) s osnivačkim kapitalom od 1 milijarde DEM, sa zadaćom da dodjeljuje kredite i izdaje jamstva za financiranje investicijskih programa obnove i izgradnje koji su od interesa za Republiku Hrvatsku, posebice na području infrastrukture, poljoprivrede i zaštite okoliša te da potiče obrtništvo, osnivanje i razvitak malih i srednji poduzeća i privatizaciju društvenih poduzeća. Namjenske kredite za sanaciju, rekonstrukciju i građenje stambenih i gospodarskih objekata daje investitorima preko poslovnih banaka, a javnim poduzećima kredite dodjeljuje neposredno za financiranje pojedinih investicijskih projekata. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Hrvatskoj kreditnoj banci za obnovu iz 1995. proširuje djelatnosti i na kreditiranje izvoznih poslova domaćih izvoznika i na osiguranje izvoznih poslova od nekomercijalnih rizika. Sredstva za poslovanje pribavlja emisijom vrijednosnih papira, uzimanjem zajmova na tržištu kapitala i od Republike Hrvatske te zaduživanjem kod međunarodnih financijskih institucija. U svibnju 1997. HBOR je izdao i prvu emisiju euroobveznica u iznosu od 700 mil. ATS za pripremu turističke sezone. 264


Hosa Hosa (njem. Hausse, fr. hausse) je burzovni naziv u Europi za: 1. špekuliranje na porast cijena robe ili vrijednosnih papira na burzi. Osoba koja očekuje da će cijena na tržištu vrijednosnih papira rasti, pa kupuje vrijednosne papire kako bi ih kasnije prodala po višoj cijeni, naziva se hosist; 2. tržište s tendencijom rasta cijena, kamatnih stopa ili tečajeva. Hongkonška burza Hongkonška burza (engl. Hong Kong Stock Exchange) je burza vrijednosnih papira nastala ujedinjavanjem četiri postojeće efektne burze 1986. Samoregulirajuća organizacija pod nadzorom Komisije za vrijednosne papire. Objavljuje Hang Seng Index, indek cijean 33 vodeće dionice kojima se trguje na Burzi. Holdinško društvo Holdinško društvo (engl. holding company, njem. Holdinggesellschaft, Dachgesellschaft); 1. u širem značenju društvo koje je u druga društva uložilo svoj kapital, tako da drži sve ili većinu dionica (odnosno udjela) tih društava, što mu omogućava da 265


upravlja njima i stječe dobitak nastao njihovim poslovanjem (proporcionalno visini svoga udjela u tim društvima); 2. u užem značenju društvo čija se temeljna poslovna djelatnost sastoji u osnivanju, financiranju i upravljanju drugim društvima. Sjedište je takvih holdinških društava redovito u tzv. poreznim oazama, tj. državama (npr. Lihtenštajn, Luksemburg, Nizozemski Antili itd.) koje im pružaju porezne olakšice koje se sastoje u potpunom oslobađanju od plaćanja poreza, odnosno minimiziranju pojedinih poreznih stopa. Temeljni je uvjet za stjecanje poreznih olakšica da se ta društva ne bave bilo kakvom drugom djelatnošću osim navedenih, te što je često slučaj da ne stječu prihod poslovanjem u zemlji u kojoj im je sjedište, već jedino poslovanjem u inozemstvu; 3. u poslovnim financijama izraz označava društvo koje je osnovano sa svrhom investiranja u vrijednosne papire drugih društava i održavanja nadzora nad tim društvima. Holding društvo Holding društvo (engl. holding company, njem. Holding Dachgesellschaft) je pravni subjekt koji drži ili trajno sudjeluje u vlasništvu drugih, pravno 266


samostalnih, poduzeća. Kada društvo isključivo posluje dolaženjem u posjed i sudjelovanjem u vlasništvu i upravljanju drugih poduzeća, riječ je o čistom holding društvu. Ako društvo ima i druge djelatnosti, to je mješovito holding društvo. Ako je cilj holding društva vlasništvo industrijskog karaktera, riječ je o industrijskom holding društvu. Međutim, ako je holding društvu cilj samo ulaganje sredstava, tu je riječ o financijskom holding društvu. To su, zapravo, društva koja svojim temeljnim kapitalom sudjeluju u temeljnom kapitalu drugog društva, koje opet može sudjelovati dijelom svoje aktive u temeljnom kapitalu trećih društava, itd. Na taj način holding društvo ima utjecaj na poslovanje svih tih društava (sestrinska društva, društva-kćeri, društva-unuke) koja su pravno samostalna, ali ekonomski zavisna od holdinga. Tako se oblikuju mreže od nekoliko desetaka (u nekim slučajevima i više od stotinu) poduzeća koje kontrolira jedna interesna grupa. U međunarodnom marketingu takve se mreže nazivaju grupe poduzeća (grupe društava). Najpoznatije grupe u svijetu su: Rockefeller, Mellon, HannaCleveland, Rotschild, Schneider, Krupp…

267


Matično poduzeće u grupi (engl. parent company) može biti društvo s ograničenom odgovornosti ili komanditno društvo s dionicama. Međutim, uobičajeno je u svijetu da matično poduzeće u grupi bude dioničko društvo. Hipoteza efikasnog tržišta Hipoteza efikasnog tržišta (engl. efficient market hypothesis, EMH) je jedna od metoda procjene kretanja cijena dionica. Tržište je efikasno ako cijene u potpunosti održavaju sve informacije relevantne za određenu vrstu robe. Hipoteza tvrdi da tržišta dionica jesu efikasna, odnosno da su sve dostupne informacije o poslovanju poduzeća sadržane u cijeni dionice poduzeća. Teoretičari poslovnog ciklusa su pretpostavljali da bi se na osnovi modela od svega nekoliko varijabli mogla predviđati kretanja poslovnog ciklusa. Maurice Kendall je 1953. godine testirao kompjutorski model za predviđanje cijena dionica. Suprotno očekivanjima, na osnovi tog modela nije mogao razviti pouzdanu prognostiku. Slučajno kretanje cijena dionica, njihova nepredvidivost, govori u prilog hipotezi, jer samo nove informacije utječu na cijenu dionica. Prema hipotezi, mogućnost predviđanja cijena dionica bila bi indikacija neefikasnog tržišta. 268


E. F. Fama je definirao tri oblika hipoteze efikasnost tržišta: 1. slab oblik; 2. polujak oblik; 3. jak oblik. Slab oblik tvrdi da su sve informacije o prošlom, povijesnom, kretanju cijena dionice sadržane u sadašnjoj cijeni dionice. Iz ove tvrdnje slijedi da nije moguće ostvariti natprosječne prihode analizirajući povijesne podatke. Polujak oblik tvrdi da se cijene dionica brzo i adekvatno prilagođavaju svim javno objavljenim informacijama relevantnim za poslovanje poduzeća kao što su tromjesečni i godišnji izvještaji, objave dividendi, financijske, poslovne i političke novosti. Jak oblik tvrdi da su sve informacije relevantne za poslovanje poduzeća, kako javne tako i – za razliku od prethodna dva oblika – “tajne”, sadržane u cijeni dionice. Tajne informacije su one koje su poznate samo rukovodstvu poduzeća (insider information). Hipotezu efikasnog tržišta osporavaju zagovornici tehničke analize kao i zagovornici fundamentalne analize. Slab oblik, ako je točan, suprotstavljen je 269


tehničkoj analizi koja se oslanja upravo na povijesne podatke, a polujak oblik tvrdi da je i fundamentalna analiza suvišna. Protivnici hipoteze efikasnog tržišta, a zagovornici fundamentalne analize, kao glavne protuargumente navode siječanjsku pojavu, P/E pojavu, efekt veličine i Value Line fenomen. Tehnička analiza se oslanja na sporu reakciju tržišta na fundamentalne procese čime osporava implicitnu pretpostavku hipoteze efikasnog tržišta da se cijene brzo prilagođavaju novim informacijama. Hipotekarno tržište Hipotekarno tržište (engl. mortgage market, njem. Hypotekenmarkt) je sekundarno tržište na kojem se trguje potraživanjima osiguranim hipotekama. To se odnosi na standardne hipotekarne kredite, a još više na raznovrsne “sekuritizirane” oblike hipotekarnog kreditiranja, pri čemu se obično izdaju vrijednosni papiri osigurani hipotekom (mortgage-backed securities) kao što su obveznice i note. Vrijednosni papiri izdani na temelju hipoteke omogućavaju hipotekarnim kreditnim ustanovama pribavljanje sredstava na tržištu kapitala. Na osnovi potraživanja iz hipotekarnih kredita takve kuće emitiraju, u SAD npr., tzv. 270


pass-through securities (izdaju ih ili garantiraju za njih državne agencije, npr. popularne Ginnie May, Fannie May i Freddie Mac), pay-through obveznice, a emitiraju se i udjelni certifikati (PC), privatni certifikati izdani na osnovi standardne hipoteke, kolateralne hipotekarne obveznice, državne i lokalne obveznice. Godine 1987. više od 50% novih hipotekarnih zajmova u SAD upotrijebljeno je kao osnova za izdavanje vrijednosnih papira. Nagloj sekuritizaciji i razvoju sekundarnog tržišta najviše doprinosi precizno pravno reguliranje, državna potpora i nadzor i ustanove osiguranja hipotekarnog kredita. Hipotekarni kredit Hipotekarni kredit (engl. mortgage, njem. Pfandgutkredit) je posebna vrsta dugoročnog kredita što ga banke i druge specijalizirane financijske ustanove odobravaju građanima i poduzećima na osnovi plaća u nekretninama. Vraćanje kredita osigurano je realnim pokrićem dužnika stambenim ili poslovnim prostorom, zemljištem i gospodarskim zgradama, skladištima i sl. Kreditor vraćanje kredita osigurava tzv. intabulacijom – pravnim postupkom uknjižbe

271


osiguranja tražbine nad dužnikovim nekretninama. Sigurnost vraćanja kredita nije u dužnikovu bonitetu već u vrijednosti nekretnine. Kredit se odobrava u visini 50-70% od prometne ili procijenjene vrijednosti nekretnine, što kreditoru osigurava da će, ako dužnik ne izvršava uredno svoje kreditne obveze, moći iz prodajne vrijednosti nekretnine naplatiti svoje potraživanje. Rokovi vraćanja kredita su od 10 do 30 godina. Moguće je uspostaviti i više hipoteka na istoj nekretnini (prva, druga, a ponekad i daljnje hipoteke) pod uvjetom da su pravno uređeni redoslijed i prioriteti kreditora. Izuzetno se ovi krediti odobravaju i na osnovi pokretnih (prometnih) sredstava velike vrijednosti, kao što su brodovi ili avioni. Zbog jednostavne logike ovi su krediti u svijetu u širokoj primjeni. Radi se o najstarijem kreditu jer ga je poznati Hamurabijev zakonik ozakonio već 2.000 godina pr. Kr. U nas je hipotekarni kredit sve više zastupljen u poslovanju banaka, ali još uvijek nedovoljno, iz više razloga. Hipotekarne obveznice Hipotekarne obveznice (engl. mortgage bonds, njem. hypothekarischer Schuldschein) su obveznice koje kreditori kod hipotekarnog kreditiranja emitiraju 272


na osnovi hipoteka nad nepokretnom imovinom (stanovi i kuće) koja je poslužila kao osiguranje vraćanja odobrenog hipotekarnog kredita. Obveznice na osnovi hipoteka po odobrenim hipotekarnim kreditima (mortgage-backed bonds, skraćeno MBB) emitiraju hipotekarne financijske kompanije, komercijalne banke, štedno-kreditne i slične ustanove da bi prihvatile dodatna novčana sredstva za daljnje kreditiranje. Kao osnova za takvo zaduživanje služi aktiva, tj. potraživanje ovih ustanova prema prethodno odobrenim hipotekarnim kreditima reprezentiranim hipotekama. Obveze prema emitiranim obveznicama kao oblikom duga (kredita) emitenti servisiraju iz otplata prema prethodno odobrenim hipotekarnim kreditima. U novije vrijeme najrazvijenije američko hipotekarno tržište izradilo je više vrsta hipotekarnih obveznica. Obveznice na osnovi hipoteke (MBB) emitiraju se na temelju precizno određenog skupa hipoteka (pool) koji služi kao osiguranje za tako emitirane obveznice. Hipotekarna institucija i dalje zadržava hipoteke koje je stekla na osnovi dodijeljenih hipotekarnih kredita, a isplata kamata i glavnice obveznica osigurana je prinosima i otplatom odobrenih hipotekarnih kredita. Rokovi i dinamika isplata prema obveznicama usklađeni su u rokovima i 273


dinamikom otplata hipotekarnih kredita. MBB obveznice emitiraju se s fiksnim kamatnjakom i točno određenim dospijećima. Skup hipoteka na osnovi kojeg se emitiraju obveznice obično je u apsolutnom iznosu 2,5 puta veći nego iznosi emisija obveznica. Mortgage pass-through (MPT) su udjeli emitirani na osnovi nedjeljivog vlasništva u skupu hipoteka. Naplaćene kamate i glavnica iz odobrenih hipotekarnih kredita koji čine skup, nakon odbitka troškova organizacije i garantiranja, prosljeđuju se imateljima udjela. Naziv pass-through (proći kroz) i dolazi iz toga što organizator priljev naplaćen po osnovi prethodno odobrenih kredita prosljeđuje kupcima obveznica. Odskora se sekuritizacija hipotekarnih kredita odvija uz dvije nove vrste vrijednosnih papira. Mortgage pay-through obveznice (MPTB) sadrže elemente već opisanih MBB i MPT i predstavljaju njihov hibrid. Slično kao kod MPT, priljev prema odobrenim hipotekarnim kreditima prosljeđuje se imaocima vrijednosnih papira, s tim da su to sada obveznice, a ne nedjeljivi udjeli u hipotekarnom skupu. MPTB je obveza emitenta koji zadržava hipoteke u skupu. Vlasnik obveznice naplaćuje prinos na osnovi kuponske kamatne stope, dok mu se glavnica isplaćuje ovisno o normalnoj amortizaciji i otplatama glavnice 274


hipotekarnih kredita. Kolateralne hipotekarne obligacije su novost i za američko tržište. Vrijednosnice na osnovi hipoteka emitiraju se u više klasa, s raznolikim dospijećima (3, 5, 7 godina) po istom skupu hipoteka, kako bi se udovoljilo interesima različitih grupa investitora hipotekarni kredit, hipotekarno tržište). Hipotekarne banke Hipotekarne banke (engl. mortgage banks, njem. Hypothekenbanken) su privatne specijalizirane banke koje se bave odobravanjem dugoročnih kredita uz založno pravo na nekretnini koja je poslužila kao osiguranje odobrenog kredita ili uz pokriće (osiguranje) jedinice lokalne samouprave. Potrebna sredstva za kreditiranje pribavljaju izdavanjem, na osnovi prikupljenih hipoteka, dugoročnih hipotekarnih obveznica (založnica), komunalnih obveznica i ostalih sličnih obveznica kojima se trguje na hipotekarnom tržištu. Hipoteka Hipoteka i finducija su instrumenti osiguranja naplate putem kojih banka u slučaju neredovite otplate kredita može zapljeniti imovinu klijenta kako bi naplatila svoja potraživanja. Fiducijarnim prijenosom prava vlasništva, pravo vlasništva na imovini klijenta prenosi se na banku, a kod založnog prava, odnosno 275


hipoteke, imovina se banci daje u zalog. Osnovna razlika između hipoteke i fiducije je u tome što kod hipoteke klijent zadržava vlasništvo nad imovinom, dok se kod fiducije, pravo vlasništva odmah prenosi na banku. I zalog i pravo vlasništva traju do konačne otplate kredita. Hiperinflacija Hiperinflacija (engl. hyperinflation, njem. die extreme Geldentwertung, Hyperinflation) je ekstremno visoka inflacija pri kojoj cijene rastu 1000% ili više na godinu. U uvjetima hiperinflacije svatko se želi riješiti domaćeg novca i zamijeniti ga za strani ili pak za neka dobra. Hiperinflacija je samo posljedica gospodarskog i političkog rasula u nekoj zemlji. Primjer hiperinflacije je bivša Jugoslavija osamdesetih i devedesetih godina. HIP HIP (akr. od engl. higher intermediate point) je viša međumjesna točka koja se kao tarifna komponenta može pojaviti u izračunu tarife za neku destinaciju. Ona može biti između točke početka tarifne komponente do točke zaustavljanja, između točke zaustavljanja do točke završetka tarifne komponente ili između dvije točke zaustavljanja unutar jedne tarifne komponente. 276


Poanta je ovakvog načina izračunavanja tarife u ovome: ako u bilo kojoj tarifnoj komponenti izračunavanja željene tarife postoji viša međumjesna točka (HIP) u istoj klasi prijevoza, potrebno ju je identificirati i na odgovarajući način uključiti u izračun tarife. Helsinška burza Helsinška burza (engl. Helsinki Stock Exchange) je finska burza vrijednosnih papira, utemeljena 1912. spojila se 1997. sa SOM Finnish Securities and Derivatives Exchange, Clearing House u novu kompaniju HEX Ltd, Helsinki Stock and Derivatives Exchange, Clearing House. Doživljava snažan razvoj tržišta derivata. Od 1992. primjenjuje kompjutorizirani sustav trgovanja. Objavljuje HEX indeks koji obuhvaća dionice kojima se trguje na burzi. Hedging Hedging (njem. Hedge) je poslovno-financijska strategija izbjegavanja ili umanjenja nastupa rizika, tj. gubitka, kod jedne operacije, poduzimanjem druge operacije. Mogu to biti kontrabilančni ulozi, put i call opcije, terminske i futures operacije, swap poslovi, postupci zaštite od inflacije i sl. Koristeći standardne i 277


izvedene burzovne transakcije i instrumente, burzovni posrednici za račun svojih nalogodavaca koriste različite cijene istog instrumenta na različitim tržištima, ili različitih instrumenata na istom tržištu, računajući s mogućnošću promjene u proteku vremena, da bi zaradili, umanjili gubitke ili naprosto zaštitili (to hedge – zaštititi, osigurati) komitenta. Operacije hedginga samo su dio politike upravljanja vlastitom imovinom (portfolio management). Hanfa HANFA (Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga) nastala je 1. siječnja 2006. godine prestankom rada Direkcije za nadzor društava za osiguranje, Komisije za vrijednosne papire Republike Hrvatske i Agencije za nadzor mirovinskih fondova i osiguranja. Agencija obavlja poslove iz svog djelokruga i nadležnosti u slijedećim organizacionim jedinicama: 1. Sektor za licenciranje i provođenje zakonskih mjera, 2. Sektor za superviziju I, 3. Sektor za superviziju II, 278


4. Sektor za procjenu rizika, istraživanje, statistiku i 5. Sektor za suradnju i unaprjeđenje poslovanja. Sektor za licenciranje i provođenje zakonskih mjera izdaje i oduzima dozvole, odobrenja i suglasnosti, donosi propise i provodi druge mjere iz djelokruga i nadležnosti Agencije. Sektor za superviziju I obavlja nadzor nad poslovanjem društava za osiguranje, mirovinskih osiguravajućih društava, zastupnika i posrednika u osiguranju i pravnih osoba koje se bave poslovima leasinga i factoringa unutar svoje registrirane djelatnosti, prikuplja, obrađuje i analizira nadzorna i financijska izvješća subjekata nadzora. Sektor za superviziju II obavlja nadzor nad poslovanjem burzi i uređenih javnih tržišta, ovlaštenih društava i izdavatelja vrijednosnih papira, brokerskih društava, brokera, investicijskih savjetnika, institucionalnih ulagatelja, Središnjom depozitarnom agencijom, društvima za upravljanje investicijskim, privatizacijskim investicijskim fondovima, mirovinskim fondovima, Fondom hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, Umirovljeničkim fondom, Središnjim

279


registrom osiguranika, prikuplja, obrađuje i analizira nadzorna i financijska izvješća subjekata nadzora. Sektor za procjenu rizika, istraživanje i statistiku izrađuje makroekonomske analize, procjenjuje potencijalne rizike unutar pojedine financijske grane i grupe, izrađuje aktuarske izračune i modele, istražuje međuovisnost zakonodavne regulative, sistemskih i specifičnih rizika te objavljuje podatke od javnog interesa iz područja poslovanja nebankovnog financijskog sektora. Sektor za suradnju i unaprjeđenje poslovanja surađuje s ostalim nadzornim, upravnim i pravosudnim tijelima u Republici Hrvatskoj, sa Hrvatskom narodnom bankom, srodnim inozemnim institucijama koje obavljaju nadzor odnosno superviziju financijskih institucija i tržišta, provodi mjere zaštite potrošača, vrši edukaciju i provodi mjere radi unaprjeđenja supervizije, upravlja i brine o edukaciji supervizora, korisnika financijskih usluga, djelatnika u medijima, pruža informacije i podatke važne za nositelje ekonomske politike Republike Hrvatske. Hagena Agencija za nadzor mirovinskih fondova i osiguranja (HAGENA) do 1. siječnja 2006. godine bila je glavno nadzorno i regulatorno tijelo u djelatnosti privatnih 280


mirovinskih fondova i mirovinskih osiguravajućih društava. HAGENA je nadzirala pridržavaju li se sva mirovinska društva i fondovi propisanih zakona, ulažu li prema propisanoj strukturi te drže li se pravila etičnosti u poslovanju i marketingu fondova i društava. HAGENA je bila jedina institucija u državi koja može organizirati ispite i izdati licencu za upravljanje mirovinskim društvima. 1. siječnja 2006. godine spojile su se Direkcija za nadzor društava za osiguranje, Komisija za vrijednosne papire Republike Hrvatske i Agencija za nadzor mirovinskih fondova i osiguranja te je nastala HANFA (Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga). Hedžing posao Hedžing posao (engl. hedging business, hedgeselling, njem. Hedging, Hedgegeschäft) je kombinacija promptnog i terminskog posla u svrhu pokrića razlike u cijeni terminskog posla. Nastojeći izbjeći rizik skoka i pada cijena, tj. gubitka po jednoj operaciji, poduzima se druga operacija. Burzovni posrednici za račun svojih nalogodavaca, koristeći različite cijene istog instrumenta na tom tržištu, računaju na cjenovne promjene kroz određeno vrijeme, te nastoje umanjiti gubitke, ostvariti zaradu, ili naprosto zaštititi komitenta. 281


Hedžing posao može se obaviti izvan burze i uobičajeni je dio strategije upravljanja imovinom. Takvi poslovi rade se obično na kratko vrijeme, ne duže od godinu dana. Za njihovo efikasno funkcioniranje neophodno je postojanje međunarodne kreditne sposobnosti. Iznos na koji se izdaje dionica Iznos na koji se izdaje dionica je potrebno razlikovati od nominalnog iznosa na koji dionica glasi. Dok je najniži nominalni iznos dionice određen propisima (u Hrvatskoj protuvrijednost 10 DEM), iznos za koji se dionice izdaju određuje se statutom dioničkog društva. Pri potonjem izdavatelj dionica nije posve slobodan jer je izdavanje dionica ispod njihove nominalne svote (ispod (sub)pari) zabranjeno, nego izdavatelju pristoje dvije mogućnosti: izdavanje dionica za svotu koja je identična nominalnoj svoti na koju dionice glase (al pari) i za svotu koja je viša od nominalne (iznad (super)pari). Zabrana izdavanja dionica ispod pari rezultat je okolnosti što bi u takvom slučaju bio oštećen temeljni kapital društva, odnosno što bi vrijednost pribavljene imovine bila manja od svote temeljnog kapitala pri osnivanju ili svote za koju se povećava temeljni kapital pri povećanju temeljnog kapitala ulozima. 282


U slučaju izdavanja dionica al pari, vrijednost pribavljene imovine odgovarat će svoti temeljnog kapitala – odnosno njegova povećanja – a u slučaju izdavanja dionica iznad pari vrijednost pribavljene imovine bit će veća od te svote, a knjigovodstveno će se uvrstiti u kapitalne pričuve. Izravnavanje rizika Izravnavanje rizika (engl. balancing of portfolio, risk distribution, njem. Risikoverteilung, Risikoausgleich, fr. compensation des risques) označava prijenos, retrocesiju dijela preuzetih rizika u reosiguranje ili suosiguranje. Daljnje izravnanje rizika je atomiziranje rizika preko retrocesije. Izravnanje rizika primjenjuje se kod “teških – velikih” rizika ili u slučajevima kada postoji opasnost od kumuliranja rizika. Izvan novca Izvan novca (engl. out of the money, njem. Option, deren Basiskaufpreis über und deren Verkaufspreis unter dem aktuellen Marktpreis liegt) je izraz za opcije ili varante koji označava da je izvršna cijena u opciji (varantu) veća od tržišne cijene vrijednosnog papira, odnosno imovine za koju je opcija izdana.

283


Intrinzična je vrijednost opcije negativna. Kako je u tom slučaju vrijednost opcije nula, ona se neće izvršiti, tako da vlasnik opcije trpi gubitak u visini premije koju je platio za opciju. Izvještaj o novčanom toku Izvještaj o novčanom toku (engl. cash flow statement, njem. Cashflow-Bericht), jedan od temeljnih financijskih izvještaja poduzeća (uz bilancu stanja i račun dobiti ili gubitka). Izrađuje se na osnovi promjene novca i novčanih ekvivalenata (ulaganja do tri mjeseca) u određenom razdoblju. Sastoji se od triju dijelova: 1. novčani tok od poslovne aktivnosti; 2. novčani tok od investicijske aktivnosti; 3. novčani tok od financijske aktivnosti. Izvještaj o novčanom toku priprema se izravnom (direktnom) i neizravnom (indirektnom) metodom. Izvori financiranja Izvori financiranja je sintagma koja označava izvore financijskih sredstava (u širem smislu i izvore sredstava) ali i one specifične izvore koji u pravnom i 284


računovodstvenom smislu nisu izvori sredstava (npr. novčana sredstva amortizacije, neraspodijeljena dobit u toku obračunskog razdoblja i sl.). Sintagma izvori sredstva označava sve pravne i fizičke osobe, uključivši i vlasnike poduzeća (dioničare dioničkog poduzeća) od kojih poduzeće pribavlja sredstva bilo kojeg pojavnog oblika, bilo koje namjene i na bilo koji rok. Sintagma izvori financijskih sredstava odnosi se samo na one izvore sredstava od kojih poduzeće pribavlja sredstva u novčanom (financijskom) obliku. Osim vlasnika poduzeća, izvori financiranja jesu banke i druge financijske organizacije, osiguravajuće kompanije, druga poduzeća itd. Kao izvor financiranja može se pojaviti i država. Izvoz Izvoz (engl. exportation, njem. Export, Ausfuhr) je klasična strategija nastupa na inozemnim tržištima putem prodaje proizvoda i usluga na tržištima izvan nacionalnoga. Prodaja, prijevoz, osiguranje u prijevozu i plaćanje posebno su regulirani jer je kupac u drugoj državi. Proizvodi se moraju registrirati na carini pri izlazu iz domaće zemlje (iz čega proizlazi priljev deviza) i pri ulazu u odredišnu zemlju (pri čemu se podmiruju fiskalne obveze i proizlazi obveza plaćanja u 285


inozemstvo). Kao klasična strategija međunarodnog marketinga izvoz je početak suradnje jednog nacionalnog poduzeća s inozemstvom. Povećanjem stupnja internacionalizacije poslovanja i prelaskom od nacionalnog do poduzeća međunarodnog značenja, poduzeće povećava udio složenih strategija a na račun smanjenja izvoza, u ukupnoj poslovnoj djelatnosti s inozemstvom. Indirektni izvoz (engl. indirect exporting) – proizvođač koji se odluči za ovaj oblik izvoza morat će se obratiti specijaliziranom izvozniku koji, obično, djeluje kao međunarodni zastupnik većeg broja međusobno nekonkurentnih domaćih proizvođača. Izvoznik vodi direktnu promociju, prodaju, dostavu i financijske transakcije. Za svoj rad dobiva proviziju kojom proizvođač honorira sve poslove obavljene u njegovo ime. Izvoznik može biti pojedinac ili društvo. Direktni izvoz (engl. direct exporting) – postavlja složenije zahtjeve proizvođaču. Morat će naći posrednika u odredišnoj zemlji: a) agenta, sa sjedištem u zemlji ili regiji u kojoj želi poslovati, koji obično zastupa veći broj međusobno nekonkurentskih dobavljača i prima od njih naređenja uz određenu proviziju nemajući nikakvih financijskih odgovornosti; b) distributera ili uvoznika na veliko, a to su, u pravilu, neovisni trgovci koji rade 286


za svoj račun. Uvoze i preprodaju. Često su specijalizirani za jedno usko područje (npr. farmaceutski proizvodi) pa je moguće davanje ekskluzivnog prava uvoza, a u zamjenu će pristati da ne radi s drugim konkurentskim markama; c) prodavača na malo, posebno kad je riječ o potrošnoj robi koju ovi direktno uvoze; d) trgovinska poduzeća koja se najčešće ne bave samo uvozom nego i izvozom. Izvozna strategija Izvozna strategija (engl. export strategy, njem. Ausfuhrstrategie) je strategija prodaje u stranoj zemlji, koja se sastoji u određivanju tržišnog potencijala, izboru atraktivnih tržišta za detaljniju analizu, i provođenju te analize. Detaljnija analiza dat će odgovor na dva pitanja: 1. tko je ciljna grupa i kakve su joj osobine i 2. kojim programom marketinga treba nastupiti na tržištu, tj. kakav je naš proizvod u usporedbi s konkurentskim, po kojoj cijeni se može prodavati, kojim kanalima distribucije i uz kakvu propagandu. U odluci o izvoznoj strategiji ocjenjuje se atraktivnost tržišta strane zemlje na taj način da se odredi veličina i rast tržišta na kojemu će se prodavati proizvodi, snaga i proizvodi konkurentskih proizvođača i udio na tržištu koji bi se mogao 287


osvojiti, ulaganja potrebna u obliku ljudskih potencijala i kapitala, očekivani profit uzimajući u obzir količinu prodanih proizvoda, razina cijena, troškovi proizvodnje i prodaje, rizik nesigurnosti u postizanju zacrtanih ciljeva i očekivanih rezultata. U strategiji izvoza posebno je važna odluka o kanalima distribucije koji mogu biti a) indirektni izvoz preko izvoznih poduzeća, koja preuzimaju i odgovornost i koriste vlastite prodajne snage, i b) direktni izvoz u kojemu poduzeće zadržava svu kontrolu nad strategijom izvoza i posluje direktno sa svojim vlastitim predstavnicima ili kupcima u inozemstvu. Izvozni rizik Izvozni rizik (engl. export risk, njem. Ausfuhrrisiko) je nepredvidivi, neponovljivi, jedinstveni događaj čija posljedica je šteta ili gubitak, i koji pogađa više ili samo jedan gospodarski subjekt. Zato je obično neprenosiv, pa ga izvoznik mora sam snositi ili voditi takvu politiku izvoznih rizika da ga smanji na najmanju moguću mjeru, ako ga ne može osigurati kod specijalnih institucija. Izvozni rizik sastoji se od više uzroka pa tako nastaje: 1. gospodarski (privredni) rizik, zbog nemogućnosti naplate potraživanja od kupca za izvezenu robu do potpunog gubitka; 288


2. političko-socijalni rizik, zbog rata, štrajka, blokade, nestanka kupca, zapljene robe i sl.; 3. valutni rizik, zbog promjene vrijednosti valute od strane države; 4. tečajni rizik, zbog promjene tečaja valute kod plivajućih tečajeva; 5. rizik konverzije, zbog nemogućnosti zamjene valuta; 6. rizik transfera, zbog nemogućnosti doznačavanja u inozemstvo od strane kupca; 7. rizik moratorija plaćanja kada strana država proglasi zabranu plaćanja u inozemstvo; 8. rizik supstitucije kada kupac zamijeni uvoznu robu koju kupuje od izvoznika vlastitom proizvodnjom; 9. rizik transporta, zbog pogrešnog izbora prijevoznog sredstva i prijevoznog puta, pa roba kasni, izgubi se ili dr. zbog čega dolazi do gubitka tržišta. Izvoznik se zaštićuje sam vlastitim mjerama politike rizika, što znači odličnu obučenost kadrova, poznavanje svih tehnika vanjskotrgovinskog poslovanja i psihofizička sposobnost za donošenje racionalnih odluka, te sposobnost vođenja trgovačkih pregovora, a za rizike koje može prenijeti na službenu instituciju 289


ugovara osiguranje pod određenim kondicijama, uglavnom za nekomercijalne rizike. Izvozno financiranje Izvozno financiranje (engl. export financing, njem. Ausfuhrfinanzierung) je financiranje izvoza i obuhvaća dva međusobno povezana, a često i uvjetovana sustava: a) osiguranje izvoznih kredita i b) pružanje financijske podrške izvozu odobravanjem kredita izvoznicima ili kupcima u inozemstvu od strane poslovnog bankarstva ili specijaliziranih institucija financiranja i izvoza. Zajednička je karakteristika svih zemalja da uspostavljaju raznovrsne barijere na području uvoza i poduzimaju niz mjera kojima nastoje unaprijediti izvoz. Sustav financiranja izvoza u sklopu tih mjera zauzima sve važnije mjesto. Kredit i kreditni uvjeti uz cijenu i kvalitetu danas predstavljaju element konkurentske prednosti ponuđača. Povoljne kreditne i ostale uvjete financiranja rijetko mogu ponuditi individualni sudionici međunarodne razmjene. Stoga je u većini zemalja formiran cjelovit 290


sustav financijske podrške izvozu uz sudjelovanje državnih vlasti, privatnog bankarstva, proizvođača i izvoznih organizacija. Kod kratkoročnog financiranja izvoza, izvozniku se nadoknađuje visok postotak sredstava “zaleđenih” u izvezenoj robi. Sredstva im kroz sustav refinanciranja (selektivni krediti za izvoz npr.), diskont potraživanja, garantiranje, akcepte, lombardiranje, forfetiranje i sl. operacije osiguravaju poslove (komercijalne) banke, specijalizirane financijske institucije ili središnje banke (u manje razvijenim financijskim mehanizmima). Osnovni problem kod srednjoročnog i dugoročnog financiranja jest osiguranje potrebnih dugoročno slobodnih sredstava štednje. Zato država preuzima ulogu glavnog organizatora i izdašnog financijera. Njezina uloga osjeća se kod institucionalnog reguliranja sustava dugoročnog financiranja izvoza, kod izgradnje sustava financiranja i kroz izravno financiranje odgovarajućih institucija. Za potrebe dugoročnog financiranja izvoza obično se osniva posebna financijska institucija koja, na osnovi velikog početnog kapitala, obavlja financiranje dugoročnih izvoznih poslova. Nekad ova institucija obavlja i osiguranje izvoznih poslova i niz pratećih djelatnosti u vezi s izvozom.

291


Sve razvijene zemlje imaju jednu ili više institucija koje se bave kreditiranjem, garantiranjem ili drugim oblicima izvoznog financiranja. Ove su institucije dio državnog aparata (Japan i V. Britanija), posebne državne agencije (Exim-banka – SAD), institucije privatnog kapitala pod utjecajem države (Njemačka) ili javnoprivatna udruženja (Francuska). Sredstva im osigurava država, velike banke, zainteresirana poduzeća ili se ona pribavljaju na financijskom tržištu. Izvori sredstava su: državni proračun, sredstva središnjih banaka, državni fondovi (npr. kontrapart fondovi u Njemačkoj, centralni fond za ekonomsku suradnju u Francuskoj), sredstva osnivača nedržavnog sektora, dugoročna sredstva socijalnog osiguranja, neiskorištene premije osiguravajućih institucija i dr. Dio sredstava pribavlja se na financijskom tržištu; pozajmicama, prodajom obveznica i drugih zadužnica, diskontiranjem mjenica, pozajmicama od državnog trezora, od domaćih štednih ili kreditnih ustanova i na eurotržištu. Refinanciranje izvoznika obično je uvjetovano njegovim sudjelovanjem u određenom postotku ili avansom inozemnog korisnika, kad se inozemstvo kreditira izravno. Inozemnog kupca (investitora) kreditiraju proizvođači, izvoznici, poslovne banke ili specijalizirane organizacije. Ako izvozni kredit odobrava 292


proizvođač, izvoznik ili pojedina banka, refinancira ih u visokom postotku specijalizirana institucija. U razvijenim zemljama ove institucije i izravno kreditiraju inozemnog kupca, omogućavajući tako izvoz i onda kada za njega ne bi bilo interesa. Često se kreditira na osnovi međunarodnih kreditnih sporazuma ili posebnih aranžmana međudržavne pomoći. Pomoć i kredit mogu se i kombinirati, a to se prakticira kod izvoza u nerazvijene zemlje. Osnovni oblici financiranja jesu: 1. refinanciranje nacionalnih izvoznika i proizvođača kroz sustav eskontadiskonta, bankovnog avansa ili na osnovi ustupa potraživanja prema inozemstvu i reeskonta mjenica; 2. izravno odobravanje kredita zajmoprimcima u inozemstvu; 3. izdavanje garancija za izvozne kredite; 4. kreditiranje inozemnih vlada u svrhu izvoza iz zemlje kreditora; 5. mješoviti krediti – kombinacija pomoći i kredita; 6. pružanje usluga u vezi s izvozom i osiguranje izvoznih poslova. Uobičajene kreditne tehnike su kredit dobavljača (supplier credit), kredit banke kupcu (buyers credit), kredit banke banci (bank-to-bank credit) kao i brojne 293


složene konstrukcije financiranja. Uvjeti kreditiranja povoljniji su od onih na financijskom tržištu. Kamatne stope su niže nego na druga vrste kredita sličnih karakteristika. Država refinancira odobrene kredite po nižim, preferencijalnim kamatnim stopama, a ponekad pokriva i razliku između ove niže i više komercijalne kamatne stope koju bi inače naplatile poslovne banke. Uz ove kredite plaća se obično i niža bankovna provizija, niži su troškovi i premije osiguranja, pojednostavljena je procedura odobravanja a nude se i druge pogodnosti. Zbog žestoke konkurencije najrazvijenijih zemalja izvoznica sklopljeni su međunarodni sporazumi kojima one ograničavaju međusobnu konkurenciju i pokušavaju smanjiti sve veće izdatke za ove svrhe. Predmet dogovaranja su visina kamatne stope (određivanje minimalnih kamatnih stopa), dužina rokova otplate kredita, visina gotovinskog udjela kupca, reguliranje lokalnih troškova, tretman državne pomoći, financiranje specifičnih namjena (brodovi, avioni, nuklearne elektrane, svemirske stanice i dr.). U našem sustavu kratkoročnog kreditiranja izvoza bili su zastupljeni kredit za izvoz robe i usluga, kredit za proizvodnju i pripremu robe za izvoz, kredit za izvoz 294


robe na komercijalni kredit, kredit za izvoz robe na konsignacijska skladišta u inozemstvu, a povremeno i druge vrste kratkoročnih, kunskih kredita koji su se bankama refinancirali iz primarne emisije. Ovi se krediti uobičajeno nazivaju reeskontnim, iako to u pravilu nisu jer su se odobravali i refinancirali na osnovi propisanih dokumenata, a u skladu s odlukama o selektivnom kreditiranju posebnih namjena. Danas u Republici Hrvatskoj ne postoji organizirani sustav financiranja izvoza jer je za to predviđena HKB likvidirana, a nova izvozna institucija još nije osnovana. Ukidanjem selektivnih kredita Narodne banke Hrvatske kratkoročno financiranje izvoza u potpunosti je prešlo na poslovne banke. Izvršna cijena Izvršna cijena (engl. exercise price, striking price, njem. Basispreis) je cijena fiksirana u opcijskim vrijednosnim papirima (opcije i varanti) po kojoj vlasnik tih papira može kupiti, odnosno prodati vrijednosne papire (ili neku drugu imovinu) koji su premdetom opcije. Kad je riječ o call opciji, ta se cijena fiksira nešto iznad tekuće cijene vrijednosnih papira koji su predmetom opcije tako da će se opcija izvršiti za kupnju 295


vrijednosnih papira u slučaju da tržišna cijena poraste iznad izvršne (kupac call opcije špekulira na porast cijena vrijednosnih papira). Kad je posrijedi put opcija, ta se cijena fiksira nešto ispod tekuće tržišne cijene vrijednosnih papira tako da će se opcija njihove prodaje iskoristiti ako dođe do pada tekuće tržišne cijene vrijednosnih papira ispod izvršne (kupac put opcije špekulira na pad cijena vrijednosnih papira). Cijena po kojoj vlasnik varanta može kupiti obične dionice poduzeća koje ga je izdalo. Najčešće se u momentu izdavanja varanta ona fiksira nešto iznad tržišne vrijednosti običnih dionica. Zbog toga se varanti neće nikada iskoristiti ako tržišna cijena ne naraste iznad one fiksirane u varantu. Cijena koja omogućava varantu promet na tržištu kapitala jer mu osigurava intrinzičnu vrijednost koja se ogleda kroz razliku između više tržišne cijene običnih dionica i niže izvršne cijene fiksirane u varantu. Investiranje po formuli Investiranje po formuli (engl. formula investing, njem. Anlage nach festen Kriterien) je naziv za niz tehnika investiranja po kojima se prema unaprijed odabranim indikatorima određuje omjer između dionica i obveznica u portfelju. 296


U trenutku kada odabrani pokazatelj rasta tržišta dosegne određenu vrijednost, struktura investicija se mijenja, smanjuje se broj dionica, a povećava broj obveznica, jer se nakon perioda rasta vrijednosti dionica očekuje pad njihovih vrijednosti. Kada tržište pada i dosegne donju granicu postupa se obrnuto. Primjeri takvih tehnika su: 1. stalna dolarska vrijednost dionica; 2. stalni omjer dionica i obveznica; 3. varijabilni omjer dionica i obveznica u portfelju. Ove tehnike se ne implementiraju kako bi se “nadmudrilo” tržište (beat the market) već da bi se osigurao promišljen i oprezan način investiranja. Investitor Investitor (engl. investor, njem. Investor) je pravna ili fizička osoba koja svoja ili posuđena sredstva ulaže u posao u sadašnjosti očekujući profit u budućnosti. Po načelu djelotvornosti, visina (cijena) uloženih vlastitih ili posuđenih sredstava treba biti manja od visine očekivanog profita. Investitor snosi sve pozitivne ili negativne učinke investiranja. Investment trust 297


Investment trust (engl. investment trust, njem. Investitions Treuhandgeselschaft, Finanzierungsgesellschaft) je vrsta investicijskog fonda “zajedničkog ulaganja” u koji se udružuju brojni individualni – pojedinačni investitori. Individualni investitori udružuju se u fond jer je on u stanju smanjiti tržišne rizike okrupnjujući sredstva i diverzificirajući portfelj (aktivu), što pojedinac s malim raspoloživim sredstvima ne može. Udruživanjem u fond smanjuju se i prometni troškovi transakcija na financijskom tržištu, troškovi upravljanja imovinom, osigurava se likvidnost, moguće je kupovati vrijednosnice koje malom investitoru nisu dostupne, ponegdje se koriste porezne olakšice i stječu druge pogodnosti. Fond prikuplja male uloge pojedinačnih investitora i ulaže ih u državne obveznice, obveznice gradova ili korporacija dobrog boniteta, u vrijednosnice tržišta novca, u preferencijalne dionice i slična, sigurna ulaganja s manjim prinosom. Radi zaštite investitora država nadzire ili čak uvjetuje vrste i postotke ulaganja u pojedine vrste vrijednosnica. Investment Trust pripada tipu zatvorenih fondova (closed-end fond), tj. ima fiksni broj udjela u prometu. Kada jednom proda javnosti udjele, fond je definitivno formiran i zatvoren. Isto tako jednom kupljenim 298


vrijednosnicama ne dodaje nove, a strukturu portfelja mijenja izuzetno rijetko. Zbog toga su prinosi po kupljenim udjelima vrlo predvidivi, a ponekad i fiksni. Investicijske fondove najčešće osnivaju brokerske kuće za investitore s malim sredstvima koji žele manji ali stabilan prihod iz takvih ulaganja. Vrijednost udjela u fondu izračunava se dnevno kao tzv. NAV cijena (net asset value – neto vrijednost aktive), a predstavlja tržišnu vrijednost svih vrijednosnica koje investment trust posjeduje i ostale aktive, podijeljene brojem udjela u trustu. Postoji, međutim, i tržišna cijena udjela u fondu koja se formira pod utjecajem dnevne ponude i potražnje za udjelima fonda (ne vrijednosnica u njegovu portfelju), a u vezi je s NAV vrijednošću udjela. Udjeli u investment trustu imaju slabo razvijeno sekundarno tržište pa ih investitori prodaju sponzoru, tj. brokerskoj kući koja je fond i organizirala. Udjeli ne mogu biti prodani samom trustu. Sponzor ih obično kupuje po NAV cijeni umanjenoj za kupovnu proviziju. Investment trust u V. Britaniji i SAD pravno se vodi kao kompanija (Investment Trust Company – ITC). Inženjering Inženjering (engl. engineering); 299


1. svaka djelatnost koja se temelji na znanju i vještini stručnjaka pojedinih struka (inženjera). Inženjeringom se smatraju savjetodavne usluge tih inženjera; 2. djelatnost društava koja pružaju savjetodavne usluge, ali istodobno izvode i radove na određenim objektima. ISE ISE (engl. International Stock Exchange) je međunarodna burza dionica. Kao nasljednik London Stock Exchange, ovo je centralizirano tržište, burza, promijenilo ime, što je odraz povećane uloge i vodećeg tržišta inozemnih dionica nebritanskih kompanija, poduzeća, te Londona kao središta europskih financija. Na ISE se trguje domaćim i inozemnim dionicama, državnim i domaćim obveznicama, te neuvrštenim dionicama i opcijama. Članovi tržišta su B/D tvrtke, market-makeri dionica i državnih obveznica, međudilerski brokeri, članovi koji osiguravaju razračun za ostale članove, te novčani brokeri (engl. money-broker), koji se bave uzajmljivanjem novca i posebice dionica, market-makerima, uzajmljivanje koje je osigurano zalogom. Njihova glavna uloga je osiguranje likvidnosti tržišta.

300


Za razliku od Frankfurtske burze, na kojoj tečajni brokeri obavljaju tzv. fixing cijena, londonski market-makeri ističu tzv. dvosmjerne cijene, odnosno i ponudbenu i zahtijevanu cijenu, i dužni su svojim ponudama za kupnju i prodaju osiguravati stalno, kontinuirano tržište. ISIN ISIN (engl. International Securities Identification Number) je sustav kodiranja koji je razvio ISO, u svrhu identifikacije vrijednosnica. Ovi brojevi služe za komponiranje skupine znamenki, te time jedinstvenog broja za sve vrijednosnice širom svijeta. ISO (engl. International Organisation for Standardization) je međunarodno udruženje tijela i odbora koji se bave standardizacijom različitih industrija, te koje nastoji uspostaviti jedinstvene međunarodne standarde na različitim poljima života. Islamsko bankarstvo Islamsko bankarstvo (engl. islamic banking) je specifičan tip bankarstva koji pokušava izbjeći zabranu plaćanja i primanja kamate što je propisuje islam.

301


Islamske banke posluju na bazi podjele profita ili pomoću drugih dopuštenih oblika; otvaraju transakcijske i investicijske depozite. Transakcijski depoziti imaju fiksnu nominalnu vrijednost, ne ukamaćuju se, a banke mogu zaračunavati naknadu za obavljanje transfera. Investicijski depoziti nemaju fiksnu nominalnu vrijednost i slični su udjelu u poduzeću. Pri otvaranju investicijskog depozita s bankom se ugovara udjel u profitu banke, koji se ne može promijeniti (osim uz dogovor) prije roka dospijeća depozita. Na strani aktive u bilanci banke su krediti koji banci donose udjel u profitu poduzeća i drugi dopušteni financijski instrumenti. Postoje krediti koji banci daju pravo upravljanja poduzećem i krediti bez takvog prava. Od drugih financijskih instrumenata najvažniji su odgođena plaćanja, marža na prodajne cijene poduzeća, leasing i krediti s nultom kamatnom stopom ali uz naknadu. U Iranu sve banke posluju prema propisima islamskog bankarstva, a u Pakistanu sve banke osim stranih. Islamske banke postoje i u drugim islamskim zemljama (Egipat, Sudan, Jordan i dr.) i neislamskima (Velika Britanija, Švicarska i dr.). Isplata akreditiva 302


Isplata akreditiva (engl. paying off a letter of credit, njem. Akkreditivauszahlung) se obavlja u svoti priložene fakture isključivo na osnovi pravovremeno podnesene i formalno ispravne dokumentacije prema uvjetima iz samog akreditiva i to odobrenjem računa izvoznika ili akceptiranjem mjenice, te njezinim eventualnim eskontiranjem ili iskupom u roku dospijeća. Banka je ovlaštena ne honorirati predočene robne dokumente izvoznika ako je sa sigurnošću utvrdila formalne nedostatke, krivotvorenje ili prekoračenje roka za isplatu koji je određen samim trajanjem akreditiva i može se produžiti samo na osnovi izričite dispozicije kupca robe uvoznika, odnosno nalogodavca. Iznimku čini automatsko produženje roka u slučajevima kada rok važenja istječe u nedjelju, na državni ili mjesni praznik i kada su banke zatvorene prema ujednačenim pravilima i običajima za dokumentarne akreditive. Ako takvog produženja nema, izvoznik gubi pravo na korištenje akreditiva, a akreditivna i posrednička banka se oslobađaju preuzetih obveza prema korisniku. Ispod nominalne vrijednosti

303


Ispod nominalne vrijednosti (engl. below par, njem. unter dem Nennwert, unter pari, lat. sub pari) je takva emisija (izdavanje) vrijednosnih papira, u kojoj korisnik, obično dioničar, plaća manji iznos od označenog u dionici. Već na samom početku poslovanja stvara se nesklad između nominalnog iznosa osnovne glavnice i stvarne vrijednosti svih uplata, što je znakom nezdravog stanja kad se odmah tako počinje. To je razlog da zakonodavstva izričito zabranjuju takve emisije. Nakon upisa dioničkog društva u sudski registar dionice se mogu prodavati i ispod i iznad nominalne vrijednosti, ovisno o stanju ponude i potražnje. Isporuka Isporuka (engl. delivery, njem. Übergabe) općenito znači prijenos imovine ili vlasništva jedne osobe drugoj, a na području financija prijenos vlasništva financijskih instrumenata utrženih na tržištu, i to u tvarnom obliku, obliku potvrdnice, ili u netvarnom obliku, ubilježba vrijednosnica. Uobičajeno je da se isporuka obavlja kupčevu brokeru, i to u roku predviđenom zakonodavstvima pojedinih tržišta na kojima je posao obavljen.

304


U svakom poslu prisutan je rizik da prodavatelj ne ispuni obvezu isporuke predmeta posla. Taj posebni rizik naziva se rizik isporuke (engl. delivery risk). Klauzula isporuke sastavni je dio svih ugovora na financijskih tržištima. Isprava o dionici Isprava o dionici (njem. Aktienurkunde) je korporacijski vrijednosni papir koji može glasiti na ime ili na donositelja, a sastoji se od tri dijela: plašta, kuponskog arka i talona. Plašt mora sadržavati sve bitne sastojke dionice (oznaku dionica, nominalnu svotu, oznake vrste i roda, tvrtku i sjedište izdatnika, naznaku “na donositelja” ili ime, odnosno tvrtku osobe na koju glasi, datum izdavanja, broj i faksimil potpisa ovlaštenih osoba izdatnika), svaki kupon mora sadržavati one podatke koji su potrebni za povezivanje kupona s plaštom (redni broj, broj dionice na koju se odnosi, tvrtku izdatnika dionice i faksimil potpisa ovlaštenih osoba izdatnika), a talon samo broj dionice na koju se odnosi. Plašt je osnovna isprava, kuponi služe za naplatu godišnje dividende, a talon za podizanje novog kuponskog arka kad budu iskorišteni svi kuponi jednog kuponskog arka. Isprava o dionici može se izdati i prije potpune uplate dionice, osim ako se radi o dionici na donositelja kad je za izdavanje isprave potrebna 305


potpuna uplata. Prema Zakonu o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima dionica može biti izdana i u obliku elektroničkog zapisa. Ispravak vrijednosti Ispravak vrijednosti (engl. accumulated depreciation, njem. aufgelaufene (planmäßige) Abschreibungen) je iznos smanjenja vrijednosti stalne imovine (sredstava) utvrđen obračunom amortizacije zbog tehničkog i/ili ekonomskog trošenja stalne imovine (sredstava). Razlika između nabavne vrijednosti stalnog sredstva i njegova ispravka vrijednosti predstavlja knjigovodstvenu ili sadašnju ili neamortiziranu vrijednost stalnog sredstva. Ispravci vrijednosti stalnih sredstava predstavljaju pozicije bilance stanja i to korektivne ili kontra pozicije od pozicija stalnih sredstava. Početno stanje na kontima ispravaka vrijednosti uvijek je na potražnoj strani (kod konta sredstava saldo je na dugovalnoj strani). Povećanje ispravka vrijednosti knjiži se na potražnoj strani konta nakon obračuna amortizacije. Na dugovnoj strani konta ispravka vrijednosti knjiži se jedino prilikom otuđivanja stalnih sredstava (prodaja, rashodovanje i davanje bez naknade drugima). Istočnokaripski dolar 306


Istočnokaripski dolar (XCD) je zajednička valuta zemalja Istočnokaripske monetarne unije: Antigva i Barbuda, Dominika, Grenada, Sveta Lucija, Sveti Kristofor i Nevis, te Sveti Vincent i Grenadini. Izbalansirani portfelj Izbalansirani portfelj (engl. balanced portfolio, njem. balanciertes Portefeuille) je portfelj kod kojeg su obuhvaćeni rizici homogeni i po elementima i okolnostima rizika, i po vrijednosti osiguranih predmeta. Osiguravateljno društvo koje ima veći broj zaključenih osiguranja homogenih rizika može podjelu i izjednačenje rizika obaviti unutar svog portfelja. U suprotnom, izravnavanje rizika postiže se prijenosom dijela preuzetih rizika u suosiguranje ili reosiguranje. Izbjegavanje poreza Izbjegavanje poreza (engl. tax evasion, tax avoidance, tax fraud, njem. Steuerhinterziehung, Steuerumgehung) je oblik otpora plaćanju poreza, javljaju se u oblicima porezne evazije i neželjenog prevaljivanja poreza. 1. Porezna evazija rezultat je činidaba i propuštanja koje porezni obveznik poduzima radi izbjegavanja plaćanja poreza. Može biti zakonita ili dopuštena koja 307


nije u sukobu sa zakonom ili drugim propisima, te nezakonita ili nedopuštena, koja za sobom povlači sankcije. Nezakonita porezna evazija javlja se kao: utaja ili defraudacija, kada porezni obveznik ne prijavljuje uopće ili prijavljuje samo djelomično činjenice relevantne za utvrđivanje porezne obveze, te kao krijumčarenje (kontrabanda ili šverc). Odnosi se na izbjegavanje plaćanja potrošnih poreza (porez na promet i carine); 2. neželjeno prevaljivanje poreza znači izbjegavanje poreza kod kojeg nositelj poreznog opterećenja (ne samo porezni obveznik) prevaljuje porezni teret na osobu različitu od one koja je po intenciji zakonodavca stvarno trebala platiti porez. Porezna evazija znači izostanak poreznih prihoda za iznos neplaćenog poreza, a kod neželjenog prevaljivanja u državnu blagajnu pritječe planirani iznos od poreza, ali dolazi do neželjenih nefiskalnih posljedica (ekonomskih, socijalnih). Izgubljeni dobitak Izgubljeni dobitak (engl. lost profit, njem. entgangener Gewinn, lat. lucrum cessans) ili izmakla korist je dobitak kojem se netko nada po redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima i bio bi ga ostvario da nije bilo štetne radnje. 308


Naziva se još i negativnom štetom. Negativne štete su isključivo imovinske štete. U vezi s negativnom štetom važno je istaknuti da se po našem pravu izgubljena zarada do koje je došlo zbog tjelesne povrede i smanjenja radne sposobnosti – ne smatra negativnom, već pozitivnom štetom. Negativna šteta nije nužno vezana za postojanje pozitivne štete, već može postojati i samostalno. Izlazna pristojba Izlazna pristojba (engl. exit fee), u SAD naknada koju plaća federalno osigurana banka ili štedna ustanova kada mijenja svoj oblik osiguranja depozita i napušta jedan od federalnih fondova osiguranja depozita – bankovni osiguravajući fond ili osiguravajući fond udruge štedionica. Pristojba se plaća osiguravajućem fondu. Izlazne barijere Izlazne barijere (engl. exit barriers, njem. Marktaustrittsschranken) su ekonomski, strateški i emocionalni faktori koji zadržavaju poduzeća u industriji i onda kad ih razine profita ne zadovoljavaju u dužem roku. Izlazne barijere čine ozbiljnu konkurentnu prijetnju kada potražnja za asortimanom industrije opada. Uobičajene izlazne barijere jesu: 1. ulaganja u postrojenja i opremu koja nemaju alternativnu uporabu i koja se ne 309


mogu rasprodati; 2. visoki fiksni troškovi izlaza (npr. otpremnine radnicima koji postaju višak ili proizvodne garancije); 3. emocionalne veze s industrijom, kad poduzeće ne želi napustiti industriju iz sentimentalnih razloga; 4. strateški odnosi među povezanim poslovnim jedinicama u višeindustrijskoj korporaciji, npr. kad poduzeće s niskim profitima osigurava vitalne inpute za poduzeće koje ima velike profite u drugoj industriji; 5. ekonomska ovisnost o industriji kad poduzeće nije diverzificirano i kad je jako oslonjeno na industriju glede svog dohotka; 6. društveni pritisci (npr. država, interesne zajednice i dr.) koji ne dopuštaju izlazak. Iznad nominalne vrijednosti Iznad nominalne vrijednosti (engl. above par, njem. über dem Nennwert, über pari, lat. super pari) je emisija vrijednosnih papira u kojoj korisnik (obično dioničar) plaća veći iznos od označenog u vrijednosnom papiru (dionici), što znači da će kupac (dioničar) platiti više novca da bi dobio nominalno manji dio. Društvo 310


na taj način već u samom početku rada raspolaže većom svotom od predviđene nominalne vrijednosti osnovne glavnice, pa taj višak može korisno upotrijebiti. Takve emisije su dopustive, jer obično obećavaju dobar početak poslovanja društva. U takvom slučaju mora se taj višak (agio) uplatiti prije upisa društva u sudski registar. Agio služi za troškove početka rada društva kako bi mu ostala netaknuta osnovna glavnica. Švicarsko pravo izričito naređuje, stvaranje rezervnog fonda, njegovu visinu (1/5 uplaćene osnovne glavnice) i svrhe korištenja tog fonda. Osim ovog zakonskog agia, osnivači mogu dobrovoljno odrediti i veći rezervni fond. Investicijsko tržište Investicijsko tržište (engl. investment market, njem. Investitionsmarkt, Kapitalanlagenmarkt) dio je proizvodno-uslužnog tržišta na kojem se susreću ponuda i potražnja robe namijenjene za investicijsku potrošnju. Ponudu čine uglavnom proizvodi neophodni za izgradnju novih objekata privrednog ili neprivrednog karaktera, za njihovu rekonstrukciju ili proširenje. Tu spadaju sve vrste strojeva, uređaja, instalacija, transportnih sredstava, građevinskog materijala, namještaja i svih drugih proizvoda bez kojih se ne može realizirati 311


jedna investicija, a dopunjuje se i raznim vrstama usluga, npr. intelektualnim, zanatskim i sl. Kanali distribucije su kratki, a kod promocijskih aktivnosti težište je na osobnoj prodaji i prodajnoj promociji. Cijene, kvaliteta i rokovi isporuke su najznačajniji elementi konkurencije. Investicijski savjetnik Investicijski savjetnik (engl. investment adviser, investment consultant, njem. Anlageberater) je osoba ili tvrtka specijalizirana za investicijsko (financijsko) savjetovanje i/ili izvršavanje prihvaćenih savjeta). Savjetovanje se zasniva na praćenju stanja na tržištu i posebnim tehnikama investicijskih analiza. Najčešće su specijalizirani za određene vrste poslova, tržišta ili instrumenata, npr. za dionice, osiguranje, investment ili unit trust, državne vrijednosne papire i sl. Za svoje savjete naplaćuju naknadu. Američki financijski savjetnici obvezatno se registriraju kod SEC (Securities and Exchange Commission), podvrgnuti su Zakonu o investicijskim savjetnicima, koji klijentelu štiti od nekompetentnih savjetnika i dužni su položiti seriju strogih ispita. Mali individualni investitori oslanjaju se na informacije iz tiska, na vlastite analize i procjene, a savjete traže od svog brokera ili banke. 312


Investicijski proračun Investicijski proračun (engl. investment budget, njem. Investitionsrechnung) je proračun dugoročnog ulaganja kapitala. U teoriji i praksi razvili su se brojni postupci investicijskog proračuna, moguće ih je razvrstati u sljedeće skupine: a) statički postupci, b) dinamički postupci, te c) simultani modeli. U grupi statičkih metoda najpoznatije su: 1. usporedba troškova, 2. usporedba dobitka, 3. povrat ulaganja (rentabilnost) te 4. amortizacijski proračun (razdoblje povrata). U grupi dinamičkih postupaka obuhvaćene su: 1. metoda vrijednosti kapitala, 2. anuitetska metoda, 3. metoda interne kamatne stope. U trećoj grupi su simultani modeli budžetiranja kapitala, kojima se uklanja nedostatak primjene prethodnih metoda, budući da se njima ocjenjuje prednost pojedinih investicijskih objekata odvojeno od ostalih područja u poduzeću. 313


Simultanim modelima nastoje se istodobno uzeti u obzir sve mogućnosti prometa, proizvodnje, investiranja i financiranja kako bi se postigao poslovni optimum. Investicijski proračun Investicijski projekt (engl. investment project, capital project, njem. Investierungsprojekt) je međusobno zavisna kombinacija interdisciplinarnih aktivnosti, kojih je cilj da se izradi informacijsko-dokumentacijska osnovica za donošenje investicijske odluke. Više međusobno tehnološko-tehnički ili ekonomsko-financijski povezanih investicijskih projekata čine investicijski program. Investicijski program Investicijski program (engl. investment program, njem. Investierungsprogramm) je međusobno zavisna kombinacija investicijskih projekata, koji se planiraju voditi u dužem vremenskom razdoblju radi ostvarenja dugoročnih razvojnih ciljeva. Pri tome je važno da se u pravilu nastoji ostvariti optimum investicijskog programa, što znači da se neki od projekata u programu mogu po kriteriju profitabilnosti pokazati i kao negativni, a da ipak budu realizirani, radi postizanja 314


optimuma programa u cjelini. U praksi se investicijski program često naziva i razvojni program. Investicijski portfelj Investicijski portfelj (engl. investment portfolio, njem. Investierungsportefeuille) je kombinacija različitih vrijednosnih papira ili sredstava, koje vlasnik drži ili stvara u svrhu investiranja, tj. radi ostvarenja dobiti (profita). Što je više različitih vrijednosnih papira ili sredstava u portfelju, ili drugim riječima što je više različitih investicijskih projekata u portfelju, to je tržišni rizik očekivanog profita manji. Taj se rizik naziva rizik portfelja (portfolio risk). Investicijski krediti Investicijski krediti (engl. investment credits, njem. Investitionskredit, Investitionsdarlehen, fr. crédit à longue terme) se odobravaju za financiranje dugoročno vezane investicijske imovine korisnika takvog kredita. U principu se ne vraćaju u toku jednog privrednog razdoblja (kao kod kratkoročnog kreditiranja) jer imaju dugoročniji karakter, već se otplaćuju u dužem razdoblju. Redovno su pokriveni i otplaćuju se prema amortizacijskom planu. 315


Investicijski klub Investicijski klub (engl. investment club) je grupa ljudi koji udružuju svoje znanje i sredstva radi zajedničkog donošenja investicijskih odluka. Svaki član kluba ulaže određeni početni kapital, te svaki mjesec ili tromjesečno dodatna sredstva. Odluke o kupnji vrijednosnih papira donose se glasanjem. Takvi klubovi omogućuju investitorima s manjim sredstvima sudjelovanje u velikim investicijskim pothvatima, te udio u diversificiranom portfelju uz plaćanje niže provizije nego da je plaćaju svaki za sebe. Investicijski fond Investicijski fond (engl. investment fund, investment company, njem. Investitionsfonds) su institucionalni investitori registrirani kao kompanije, koji prikupljaju novčana sredstva široke javnosti, obično individualnih investitora, i plasiraju ih u dugoročne, ponekad i kratkoročne investicije. Pojedinačnom investitoru pružaju mogućnost širenja portfelja i izbjegavanja rizika, smanjuju prometne troškove transakcijama na veliko, osiguravaju likvidnost i profesionalno upravljanje. Za svoje usluge organizator fonda uzima naknadu za upravljanje.

316


Fondova je više vrsta, a razlikuju se po organizaciji, naknadama organizatora, metodama kupnje ili prodaje udjela itd. Neki fondovi ulažu u opće dionice, neki u portfelju kombiniraju dionice i obveznice, neki nose fiksni prihod, mnogi su specijalizirani (za industriju, po teritorijalnom principu, po veličini kompanija u koje vrijednosno ulažu i sl.). Osnovna podjela razlikuje otvorene i zatvorene fondove. Otvoreni (open-end funds) imaju promjenjiv broj udjela. Ulaganjem u fond povećava se broj udjela i veličina fonda. Fond je na zahtjev investitora dužan reotkupiti prodane udjele, pa svaka takva kupovina znači smanjenje broja udjela i veličine fonda. Kod ovog tipa fonda ne postoji ograničenje u broju udjela, a fondovi se šire ili smanjuju ovisno o potražnji. Kod zatvorenog fonda (closed-end fund) stvra se pool (skup) vrijednosnica, emitiraju se i prodaju udjeli u kratkom roku, po ponudbenoj cijeni. Broj udjela je fiksan i fond ih ne reotkupljuje, već se preprodaju na otvorenom tržištu ili se prodaju organizatoru fonda. Investicijski fondovi oblik su okrupnjivanja pojedinačnih, obično malih uloga u jedan veliki iznos, kojim se na financijskom tržištu mogu postizati navedene prednosti. Iako se pravno vode kao kompanije, treba ih shvaćati kao skup udjela u velikom broju vrijednosnica 317


organizacijski i upravljački objedinjenih u fondu. U pravilu fondovi ne ulažu u realne plasmane, već im se aktiva sastoji od vrijednosnica. U SAD su popularni uzajamni fondovi (mutual funds), s podvrstom MMMF (uzajamni fondovi tržišta novca – money market mutual funds), investment trust, REIT (real estate investment trust). U V. Britaniji su popularni unit trust i investment trust. Investicijski fondovi u Hrvatskoj uređeni su Zakonom o investicijskim fondovima. Investicijske fondove osnivaju društva za upravljanje tim fondovima koja mogu biti u obliku dioničkog društva ili društva s ograničenom odgovornošću i čiji predmet poslovanja je isključivo osnivanje investicijskih fondova i upravljanje tim fondovima. Početak poslovanja društva za upravljanje fondovima odobrava Komisija za vrijednosne papire nakon što utvrdi da društvo ispunjava propisane posebne uvjete. Također na temelju odobrenja te Komisije osnivaju se investicijski fondovi, pri čemu se odobravaju statut i prospekt fondova. Investicijski fond može biti otvoren ili zatvoren. U prvom slučaju to je zasebna imovina, bez pravne osobnosti, koja se nalazi u okviru društva za upravljanje fondovima, a u drugom slučaju to je dioničko društvo koje osniva i kojim upravlja društvo za upravljanje 318


fondovima. U svakome slučaju imovina fonda mora biti odvojena od imovine društva za upravljanje fondovima. Investicijski bankar Investicijski bankar (engl. investment banker, njem. Investitionsbankier) je fizička ili pravna osoba koja prvenstveno kupuje vrijednosne papire, i to u velikim količinama, s namjerom da ih proda investitorima. Investicijski bankar se ne bavi klasičnim bankarskim poslovima. Njegov izvor prihoda je razlika u cijeni kupljenih i prodanih vrijednosnih papira. Investicijski anđeo Investicijski anđeo (engl. investment angel) je slikoviti izraz za bogate osobe koje, na neformalnom tržištu kapitala nude kapital za pothvate koji su obično tek u početnoj (start-up) fazi te su visokorizični. Riječ je o osobama koje tragaju za ulaganjima u visokorizične, ali i potencijalno visokoprofitabilne pothvate, koji na službenom tržištu kapitala teško dolaze do fondova, te njihovim poduzetnicima nude kapital, zauzimajući pritom suvlasničku poziciju. U mnogim zemljama pokazuje se da su upravo investicijski anđeli najznačajniji izvor financiranja za pothvate koji se nalaze u ranim stadijima. 319


Investicijske povlastice Investicijske povlastice (engl. investment allowances, njem. Sonderabschreibung von Wirtschaftsgütern des Anlagevermögens, fr. déductions spéciales d’amortissement) su oblik amortizacije kapitala kojim se potiče ulaganje u nove industrijske zgrade, postrojenja i opremu. Investicijska povlastica omogućuje da se u toku vijeka trajanja opreme od oporezive dobiti odbije iznos veći od inicijalnog troška nabavke te iste opreme. Otpis se obavlja u samoj godini nabave ili u godini koja slijedi. Zamišljene su da potaknu poduzeća da ulažu u proširenje proizvodnje i povećanje proizvodnosti. Predstavljaju oblik subvencioniranja investicijskih izdataka i zbog toga ih često kritiziraju. Prigovara im se diskriminatornost u učincima, naročito u razdobljima visoke zaposlenosti kad se uštedama zajednice ionako postavljaju previsoki zahtjevi. U Velikoj Britaniji se investicijske povlastice izmjenjuju s dotacijama za investicije ovisno o tome jesu li na vlasti laburisti ili konzervativci. U skandinavskim zemljama koriste se za poticanje korištenja investicijskih rezervi. Investicijske kompanije 320


Investicijske kompanije (engl. investment companies, njem. Kapitalanlagegeselschaft) je u SAD-u izraz za poduzeća čija je jedina djelatnost da investiraju u (kupnju) vrijednosne papire drugih poduzeća, radi ostvarivanja profita za svoje dioničare. Investicijska poduzeća u SAD normalno se dijele na mutual fund (ili open-end fund) i closed-end fund, ovisno o tome da li sama emitiraju promjenjivi broj dionica (open-end) ili fiksirani broj (closed-end). Britanski ekvivalent za open-end company je unit trust, a closed-end je investment trust. Investicijska studija Investicijska studija (engl. feasibility study, njem. Durchführbarkeitsstudie, Machbarkeitsstudie) je dokument za donošenje investicijske odluke, a sadrži informacijsku osnovicu u pogledu analize tržišta, tehnološko-tehničke, lokacijske, organizacijske i ekonomsko-financijske analize s ocjenom uspješnosti i prihvatljivosti investicijskog projekta za izvedbu. Koristi se kao osnovica za izradu studije izvedbe, kojom se optimiraju vrijeme i potrebna sredstva s ciljem što kraće i jeftinije izgradnje, te osposobljavanja projekta za redovno poslovanje. 321


Investicijska potrošnja Svrha je investicijske potrošnje (engl. capital consumption) stvoriti pretpostavke za nesmetano odvijanje proizvodnog procesa na tehnološki suvremenim načelima/osnovama radi maksimaliziranja dobiti investitora te zadovoljenja potreba korisnika i potrošača na još kvalitetnijoj razini; dakle, zadovoljenje potreba na dugi rok. S obzirom na svrhu investicije, odnosno ulaganja, razlikuje se investicijska potrošnja kao dogradnja, proširenje i investicijska potrošnja kao investicija. Bez obzira na svrhu ona je vrlo važan oblik potrošnje svakog društva. Stoga joj je nužno posvetiti posebnu pažnju. Pri izradi investicijskih programa mora se voditi računa prije svega o izvorima investicija. Usklađenost investicijske potrošnje sa stvarnim mogućnostima pretpostavka je zdrave ekonomije. U suprotnom, pretjerana investicijska potrošnja, zasnovana na primarnoj emisiji generator je inflacije. Potrošnja je investicijskih dobara specifična. Potrošači su uglavnom razni pravni subjekti, a ponašanje im je bitno drukčije od ponašanja potrošača proizvoda osobne potrošnje. Motivi kupnje su racionalni. Investicijska politika 322


Investicijska politika (engl. investment policy, njem. Investitionspolitik) je dio ekonomske i razvojne politike usmjerene na definiranje i izbor ciljeva i strategije realizacije izabranih ciljeva, te mjera ekonomske politike u domeni uvjeta kreditiranja i načina investiranja. Investicijska kompanija Investicijska kompanija (engl. investment company, njem. Kapitalanlagegesellschaft) je u SAD izraz za poduzeće čija je djelatnost investiranje u vrijednosne papire drugih poduzeća radi ostvarivanja profita za svoje dioničare. Obično se dijele na mutual fund (ili opem-end fund) i closed-end fund, ovisno o tomu emitiraju li promjenjivi broj dionica (open-end) ili fiksirani broj (closed-end). Britanski ekvivalent za open-end company je unit trust, a za closed-end company – investment trust. Investicijska banka Investicijsku banku (engl. investment bank, njem. Geldgeberbank, Investitionsbank) predstavljaju financijski specijalisti – posrednici između

323


poduzeća i drugih emitenata vrijednosnih papira i investitora pri izdavanju novih vrijednosnih papira. Nude sljedeće usluge: otkup emisije upisom preuzimajući dio rizika izdanja, rasprodaju emisije preko dilera ili na malo, savjetovanje emitenata i kupaca, a obavljaju i usluge klijenteli na sekundarnom tržištu (održavanje emisijskog tečaja i tržišta). Neke od ovih kuća bave se i akvizicijama – stjecanjem kontrole nad drugim poduzećima, fuzijama i drugim operacijama imovinsko-financijskog restrukturiranja poduzeća kao i operacijama za vlastiti račun. Iako nose naziv investicijska banka, nisu banka niti su depozitna ustanova, a još manje investicijska – razvojna banka, već se ovim pojmom označava svaka financijska ustanova kojoj je dominantno obilježje posredovanje pri emisiji i distribuciji novoizdanih vrijednosnih papira (Merrill Lynch, Salomon Brothers, Morgan Stanley i sl.). Investicije u vrijednosnice Investicije u vrijednosnice (engl. investments in securities, njem. Wertpapieranlagen) je investitorsko ulaganje u prenosive vrijednosne papire – 324


vrijednosnice (efekte). Iako po formi investicije u razne vrste vrijednosnica izgledaju slično – kupuje se vrijednosni papir koji nosi određena prava i ima svoju tržišnu cijenu – bit raznih vrsta vrijednosnica znatno se razlikuje, pa samim tim i priroda investicije. Vrijednosnice mogu biti vlasničke, s fiksnim prinosom i nosioci prava. Vlasničke vrijednosnice su dionice, te investicija u njih ima karakter kupovine realnog kapitala koji je podloga vrijednosti dionice. Kupovina redovne dionice u biti je poduzetnička investicija, budući da vlasnik sudjeluje u upravljanju dioničkim društvom, dok je kupovina povlaštene dionice rentijerska investicija koja polazi od pretpostavke da dionički ulog donosi veću dobit nego alternativno ulaganje. Vrijednosnice s fiksnim prihodom su obveznice, blagajnički zapisi, potvrde o depozitu i komercijalni zapis. Sve takve vrijednosnice imaju zajedničku osobinu da su zapravo prenosivi ugovor o kreditu ili depozitu između izdavača koji je korisnik i kupca koji je kreditor. Prema tome investicije u ove vrijednosnice znače posudbu novca na određeni rok i pod ugovorenim uvjetima. Vrijednosnice koje su nosioci prava, kao što su opcije i budući ugovori, prvenstveno su namijenjene špekulaciji. Kupovinom tih vrijednosnica kupac 325


postaje imalac prava da kupi, proda ili uđe u posjed nekog dobra u određenom trenutku. Prema tome, kupovina vrijednosnica je u biti špekulacija budućim kretanjima cijena. Pod istu skupinu možemo staviti i lutrijske srećke koje su zapravo špekulacija na ishod budućeg slučajnog događaja. Investicija u pojedine vrste vrijednosnica zavisi od spremnosti investitora da uđe u rizik, te od njegove sklonosti da investira kao poduzetnik, da špekulira ili posuđuje novac uz fiksne uvjete, te od sklonosti riziku. Najviši rizik nose vrijednosnice nosioci prava, kod kojih marginalna promjena cijene dovodi do potpunog gubitka uloženih sredstava, ili do vrlo visoke dobiti na uložena sredstva. Ulaganje u dionice nosi manji rizik, ali moguće zarade su daleko manje. Najniži rizik u sebi nose obveznice i druge vrijednosnice s fiksnim prihodom, ali kod njih je i mogućnost zarade vrlo ograničena. Investicije Investicije (engl. investments, njem. Investitionen) su ulaganje materijalnih vrijednosti, novca i znanja u sadašnjosti radi ostvarivanja pozitivnog učinka ili učinaka u budućnosti. Investirati se može u jednom ili više razdoblja.

326


Investicije kao ulaganja u realna kapitalna dobra mogu se podijeliti na neto i bruto investicije. Neto investicija je iznos kojim se povećavaju zalihe ukupnog fiksnog kapitala, a bruto investicije su ukupan trošak, ulaganje u fizički kapital uključujući i deprecijaciju kapitala. Investicija Investicija (engl. investment, njem. Kapitalanlage) je u širem smislu materijalno, nematerijalno i novčano ulaganje za tekuće poslovanje, razvoj i ekspanziju ekonomskih jedinica. U užem smislu to je novčano ulaganje u osnovna sredstva. Investicije se dijele na bruto-investicije koje obuhvaćaju ukupna ulaganja u osnovne (privredne i neprivredne) objekte i obrtna sredstva; nove investicije koje su bruto-investicije umanjene za utrošenu amortizaciju; i neto-investicije koje su bruto-investicije umanjene za naplaćenu (što ne znači i utrošenu) amortizaciju. Inventura Inventura (engl. stock-taking, njem. Bestandsaufnahme, Inventur) je popis svih sredstava (imovine) i obveza radi usklađivanja stvarnog stanja s knjigovodstvenim stanjem. Inventura se obično provodi u četiri faze: 327


1. unošenje stvarnog količinskog stanja u popisne liste (brojenje, mjerenje, vaganje i popisivanje obveza); 2. upis cijena za sredstva i utvrđivanje vrijednosti u popisnim listama; 3. upisivanje u popisne liste knjigovodstvenog stanja; i 4. utvrđivanje inventurnih viškova i manjkova. Inventura može biti 1. redovna i 2. izvanredna. Redovna se obično provodi prije sastavljanja završne bilance stanja ili (ako je tako odlučeno) može se provoditi kontinuirano u toku cijele godine. Izvanredna inventura provodi se u slučajevima stečaja ili likvidacije, statusnih promjena (spajanja i/ili razdvajanja i sl.) i u slučaju primopredaje dužnosti odgovornih osoba (najčešće je to djelomična inventura). Kao rezultat provedene inventure javljaju se inventurni viškovi i inventurni manjkovi. Inventurni viškovi javljaju se u onim slučajevima kada je stvarno stanje sredstava utvrđeno popisom veće od knjigovodstvenog stanja.

328


Inventurna komisija zadužena za opis u svom izvještaju o izvršenom popisu daje mišljenje o uzrocima viškova i mjerama za njihovo uklanjanje. Knjiže se u korist izvanrednih prihoda. U slučaju inventurnih manjkova stvarno stanje sredstava utvrđeno popisom manje je od knjigovodstvenog stanja. Komisija za popis u izvještaju o izvršenom popisu daje mišljenje o uzrocima manjkova te o mjerama za njihovo suzbijanje i uklanjanje. Ukazuje se na objektivne okolnosti pod kojima su nastali manjkovi te propuste odgovornih osoba. Manjkovi se knjiže na teret izvanrednih rashoda ako su nastali iz objektivnih okolnosti. Ako su manjkovi rezultat propusta odgovornih osoba tada se knjiže na teret odgovornih osoba. Intrinzična vrijednost imovine Intrinzična vrijednost imovine (engl. intrinsic value, njem. eigentlicher Unternehmungswert, intrinsischer Unternehmungswert) je realna, tj. stvarna (unutrašnja) vrijednost poduzeća, kapitala, neke imovine. Utvrđuje se fer, poštenom procjenom, tj. pokušava se utvrditi vrijednost (poduzeća, kapitala, vrijednosnih papira, imovine) koja bi se ostvarila na fer i otvorenom tržištu. Treba je razlikovati od tržišne, knjigovodstvene i likvidacijske vrijednosti. 329


Intrinzična vrijednost Intrinzična vrijednost (engl. intrinsic value, njem. innerlicher Wert) ili stvarna, unutrašnja vrijednost je realna vrijednost poduzeća, odnosno dijelova njegova kapitala ili imovine. Vrijednost koju poduzeće, kapital ili imovina imaju sami po sebi. Utvrđuje se određenim metodama procjene, i predstavlja pošteno procijenjenu vrijednost poduzeća, kapitala ili imovine, dakle cijenu koju bi poduzeće ili imovina ostvarili na fer i otvorenom tržištu. Suprotstavljena je raznim drugim konceptima vrijednosti kao što su tržišta, knjigovodstvena ili likvidacijska vrijednost poduzeća. Interventni uvoz Interventni uvoz (engl. interventional importation, njem. Interventionseinfuhr) je mjera državne ekonomske politike koja se primjenjuje u slučajevima privremenog nedostatka nekog proizvoda na domaćem tržištu da bi se spriječio rast cijena zbog smanjene ponude. Ova se mjera provodi i pri pojavi monopolističkog ponašanja ponuđača. Ali interventni uvoz može ostvariti i proizvođač kao mjeru kompenzacije za nedovoljnu ponudu zbog nemogućnosti da sam podmiri 330


potražnju. U tom slučaju prezentira proizvod kao kooperativnu ponudi i time zadržava tržišne prednosti i ostvaruje dobit. Intervencijska točka Intervencijska točka (engl. intervention point) je unaprijed određena veličina nekog pokazatelja koja automatizmom izaziva reakciju nadležnog tijela. Najčešće se intervencijske točke primjenjuju pri određivanju tečaja prema stranim valutama, ili pri reguliranju inflacije. Kada tečaj dostigne određenu razinu, koja za unaprijed predviđeni postupak premašuje ili je ispod željene vrijednosti, na tržištu intervenira centralna banka pokušavajući otkupom ili prodajom strane valute dovesti parametre na željenu vrijednost. Isto tako, intervencijska točka može biti postavljena i na mikroekonomskoj razini. Vrlo je čest slučaj da se, pri određivanju portfelja vrijednosnih papira, određuje cijena koja, ako nastupi, automatski traži da se papiri iz portfelja prodaju, odnosno da se novi kupe. Intervencijske točke uvijek se postavljaju tako da se ne utječe na pojavu dok se ona kreće u očekivanim okvirima, a nastoji se utjecati

331


kada kretanje odstupi od očekivanih (normalnih) veličina. Intervencija se provodi u svrhu svođenja stvarne vrijednosti u očekivane okvire. Interna stopa profitabilnosti Interna stopa profitabilnosti (engl. internal rate of return, njem. innerer Zinsfuß, Effektivverzinsung eines Investitionsprojekts) je diskontna stopa koja svodi čiste novčane tokove u cijelom vijeku efektuiranja neke investicije na vrijednost inicijalnog investicijskog izdatka. Naziva se još i interna stopa rentabilnosti. Interna stopa profitabilnosti bazična je metoda ocjene financijske efikasnosti investicijskih mogućnosti (kapitalnog budžetiranja). To je ona diskontna stopa uz koju je čista sadašnja vrijednost neke investicije jednaka nuli. Interna stopa profitabilnosti izračunava se postupkom sukcesivnih iteracija pri čemu se postepeno približava traženoj diskontnoj stopi uz koju je čista sadašnja vrijednost jednaka nuli. Pri njenom izračunavanju često se koristi i postupak linearne interpolacije. U smislu metode interne stope profitabilnosti investicijska je mogućnost efikasna ako je interna stopa profitabilnosti veća ili najmanje jednaka zadanoj diskontnoj stopi, odnosno oportunitetnom trošku investitora (tržišnoj stopi kapitalizacije). 332


Interna revizija Interna revizija (engl. internal auditing, njem. innerbetriebliche Rechnungsprüfung, interne Revision) je značajan dio cjelokupnog procesa revizije. Provode je organi onog poduzeća koje je objekt revizije i oni sami organiziraju i provode program interne revizije kao cjelovit test svih aspekata interne kontrole. Najznačajniji poslovi interne revizije su ispitivanje organiziranosti te razvoj i poboljšanje djelotvornosti pojedinih poslovnih funkcija, ispitivanje načina donošenja poslovnih odluka te funkcioniranja informacijskog sustava i drugi poslovi kojima se ispituje i ocjenjuje poslovanje poduzeća. Zbog toga se interna revizija često naziva produženom rukom poslovodstva. Ove poslove mogu obavljati i revizijske tvrtke, ali njihovo obavljanje treba razmatrati odvojeno od stručne i nezavisne eksterne revizije financijskih izvještaja. Interna emisija Interna emisija (engl. internal issue, njem. interne Emission) je emisija vrijednosnih papira u kojoj se oni dijele zainteresiranim osobama unutar samog 333


poduzeća. To su postojeći vlasnici, menedžeri i zaposleni radnici. Interna emisija ne povećava veličinu sredstava, odnosno imovinske bilance poduzeća. Ona predstavlja metodu rekapitalizacije u kojoj dolazi do promjene strukture vlasničke glavnice poduzeća u cilju povećanja tržišnosti običnih dionica kao i povećanja stupnja izvjesnosti vlasničke glavnice. Internom emisijom mogu se prevladavati i konflikti u raspodjeli poslovnog rezultata. Interna emisija označava postupak tzv. bonusnih emisija –emisije dividendnih dionica, emisije tzv. bonusnih dionica te, u širem smislu, i postupak dijeljenja (cijepanja) dionica. Internom emisijom može se omogućiti i postupak prenošenja državnog ili društvenog vlasništva na zaposlene radnike poduzeća. U tom se slučaju ona ne mora prijavljivati nadležnom organu za kontrolu poslovanja s vrijednosnim papirima. Interkalarne kamate Interkalarne kamate; 1. način naplate kamata u periodu korištenja kredita. Primjenjuje se kod većine kredita dužih rokova, kod kojih se iznos kredita iskorištava u više navrata. Na svaki iskorišteni dio kredita obračunava se kamata od trenutka korištenja do 334


početka otplate kredita. Kod kredita koji se koriste odjednom, interkalarna kamata obračunava se od dana iskorištenja do početka redovite otplate kredita; 2. kamata na kamatu u slučajevima kad se kamata obračunava više puta između dvije otplate. Ako se npr. kamata obračunava tromjesečno, a otplata dospijeva godišnje, interkalarna kamata je zbroj kamata na obračunate kamate od trenutka njihova obračuna do trenutka plaćanja. Visina interkalarne kamate obično je jednaka redovnoj kamati. Iznosi obračunate interkalarne kamate mogu se platiti jednokratno, a mogu se uključiti i u redovitu anuitetsku otplatu kredita. Interkalarna kamata Interkalarna kamata je dio ukupne redovne kamate koju korisnik kredita plaća banci, a specifična je kod otplate u mjesečnim anuitetima. To je kamata koja se plaća na iznos kredita za razdoblje od dana isplate kredita do dana kada se kredit stavlja u otplatu, a u RBA je to zadnji dan u mjesecu u kojem je kredit bio isplaćen. Na primjer ako se kredit isplaćuje 10-og u mjesecu, interkalarna kamata se plaća za 20 dana, a ako se kredit isplaćuje 25-og., interkalarna kamata se

335


plaća samo za 5 dana. U daljnjoj otplati, kamata po kreditu je sastavni dio mjesečnih anuiteta. Interest Rate Swap Interest Rate Swap je zamjena novčanih tokova iz fiksnih (varijabilnih) potraživanja za novčane tokove iz varijabilnih (fiksnih) obveza. Interest Rate Caps ili Interest Rate Floors Interest Rate Caps ili Interest Rate Floors je opcija ukoliko kamatne stope porastu (padnu) iznad (ispod) određene vrijednosti da će izdavatelj opcije plaćati imatelju razliku. Intercedent Intercedent (engl. intercessor, njem. Interzedent) je netko treći koji pristupa ugovoru obvezujući se vjerovniku da će ispuniti tražbinu koju ovaj ima prema dužniku (pristupanje dugu). Integralni marketing Integralni marketing (engl. integral marketing, njem. integrales Marketing) je shvaćanje po kome marketinški sektor obuhvaća svu operativu, odnosno

336


marketing je jedina operativna funkcija poduzeća, a sve ostalo je savjetodavnog karaktera. Koncepcija integralnog marketinga definira mjesto, veličinu i strukturu marketinškog sektora u poduzeću, polazeći od mjesta i uloge poduzeća u gospodarstvu kao i od stava koji o tome imaju rukovodioci u poduzeću. Prema Kotleru, koji je taj koncept formulirao u gospodarstvu SAD, prevladavaju tri shvaćanja o ovome pitanju. Najprije se prihvatilo da marketing obuhvaća prodaju, gospodarsko oglašavanje i istraživanje tržišta. Nešto je naprednije rješenje da marketing objedinjava i druge planove koji utječu na kupca, kao istraživanje i razvoj, kreditiranje, servis, garanciju i dr. Naravno idealno je rješenje da marketing obuhvaća cjelokupnu operativu, odnosno da se primijeni integralni marketing. Koncept integralnog marketinga još nije našao širu primjenu u praksi. Praktična je korisnost koncepcije ta što ukazuje na neophodnost da marketinški sektor koordinirano s drugim sektorima treba povezati ukupnu aktivnost poduzeća sa zahtjevima kupaca. Sve funkcije i aktivnosti moraju se uskladiti na takav način da se poduzeće kao cjelina i njegovi

337


pojedini dijelovi direktno usmjeravaju ka cilju omogućavajući pravovremeno prilagođavanje promjenama u gospodarstvu i društvu. Koordinacija je potrebna na tri razine: 1. sve aktivnosti u marketingu trebaju biti koordinirane međusobno; 2. marketinški sektor mora se koordinirati s ostalim sektorima u poduzeću; 3. marketinški sektor treba omogućiti koordinaciju poduzeća kao cjeline s drugim poduzećima. Time bi marketinški sektor osigurao da se sve aktivnosti u poduzeću povežu oko jedinstvenog cilja – zadovoljenje potreba potrošača uz ostvarenje profita. U turizmu koncept integralnog marketinga odnosi se na integraciju marketinških aktivnosti na makro razini (zemlje kao destinacije), mezo razini (regija ili turističko mjesto) i na mikro razini (turističko poduzeće). Instrumenti za transfer rizika Instrumenti za transfer rizika (engl. instruments of risk transfer, njem. Instrumente für Risikotransfer, derivative Finanzinstrumente) su aranžmani kojima se može izvršiti određena ugovorna realokacija rizika.

338


Osiguranje od mogućih nepovoljnih kretanja kamatnih stopa i deviznih tečajeva na financijskom tržištu provodi se posredstvom financijskih inovacija kojima se realociraju rizici koji proizlaze iz promjenjivih kamatnih stopa i deviznih tečajeva, devizni swap, opcijski ugovor, unaprijedni ugovori, ročnice. Instrumenti plaćanja Instrumenti plaćanja (engl. paying instruments, njem. Zahlungsinstrumente) su zakonom propisani obrasci za podmirenje dugova i potraživanja. Razlikuju se po funkciji, obliku i sadržaju i razvrstavaju na opće i posebne. Dijele se na gotovinske instrumente kod kojih bar jedan od sudionika plaćanja mora imati otvoren račun sredstava (uplatnice, uputnice, nalozi za gotovinsku isplatu i sl.) i bezgotovinske instrumente koji pretpostavljaju da račun sredstava imaju i dužnik i vjerovnik (nalog za prijenos, nalog za naplatu, nalog za obračun, obračunski ček, akceptni nalog itd.). Bezgotovinski instrumenti plaćanja razlikuju se po tome je li inicijator plaćanja, odnosno naplate dužnik ili vjerovnik. Osim navedenih vrsta, postoje i drugi instrumenti plaćanja predviđeni propisima kojima se uređuje poslovanje vrijednosnih papira. 339


Instrumenti osiguranja kredita Instrumenti osiguranja kredita su sredstva naplate potraživanja koja banci stoje na raspolaganju u slučaju kada klijent prestane otplaćivati kredit ili ga otplaćuje neredovito. Najčešći instrumenti osiguranja su: suglasnost o zapljeni plaće, zadužnica odnosno suglasnost o zapljeni sredstava na računima, hipoteka, mjenica, jamci te police osiguranja života i imovine. Što je iznos kredita manji, to je u pravilu potrebno i manje instrumenata osiguranja. Instrumenti financiranja Instrumenti financiranja su sredstva kojima se potvrđuje utemeljeni financijski odnos povodom financiranja. Instrumenti kojima poduzeće (ili druga pravna i fizička osoba) pribavlja potrebna, prvenstveno novčana, sredstva za svoje poslovanje i ekspanziju. Instrumenti financiranja mogu biti pojedinačni ili opći (generalni) ugovori, odluke uprave odnosno skupštine poduzeća ili zakonski propisi. Pojedinačnim ugovorima obavlja se neposredno financiranje kreditima velikih financijera i zajedničko ulaganje. Generalnim ugovorima obavlja se financiranje vrijednosnim papirima, tako da su i vrijednosni papiri posebni instrumenti 340


financiranja. Odlukama se vrši fnanciranje raspodjelom poslovnog rezultata poduzeća, a one utječu i na veličinu internog i spontanog financiranja. Zakonskim propisima mogu se uvjetovati formiranja raznih rezervi i sl. Financiranje može biti i spontano, a proizlazi iz same prirode poslovanja (npr. financiranje na temelju obračunom amortizacije oslobođenih novčanih sredstva ili pak na temelju razlike realizacije do momenta njenog obračuna). Institucionalno tržište Institucionalno tržište (engl. institutional market) je tržište kratkoročnih vrijednosnica, obično do 1 godine dospijeća ili čak i manje. Ovo tržište koriste korporacije i financijske ustanove što kratkoročno trebaju ili imaju velike količine gotovine koju namjeravaju uložiti. Institucionalni investitori Institucionalni investitori (engl. institutional investors, njem. institutionalle Geldgeber) su organizacije koje kupuju najveći dio vrijednosnih papira na financijskom tržištu. Za razliku od pojedinca – individualnih investitora, u stanju su disperzirati rizik formirajući raznoliku strukturu ulaganja. Svojom veličinom i značenjem mogu utjecati na cijene i ostale uvjete na tržištu. 341


Pojavljuju se u različitim oblicima: banke, mirovinski fondovi, ustanove osiguranja života i imovine, zaklade, sindikalni fondovi i sl. Posebno značenje imaju zajednički investitori – trust institucije (investment trust i unit trust, u SAD mutual fund) koji prikupljaju udjele ili uštedu velikog broja individualnih investitora da bi ih kao institucionalni (zajednički) investitori plasirali na tržištu. Insolventnost Insolventnost (engl. insolvency, njem. Zahlungsunfähigkeit, Insolvenz, fr. insolvabilitè) je nesposobnost za plaćanje, situacija u kojoj poduzeće ili druga pravna, odnosno fizička osoba nije u mogućnosti podmiriti dospjele obveze plaćanja u rokovima njihova dospijeća – tzv. tehnička insolventnost. Može se pojaviti kao privremena insolventnost u kojoj poduzeće ima određene zastoje u plaćanjima dospjelih obveza ili pak kao trajna insolventnost u kojoj je poduzeće potpuno obustavilo plaćanja i nalazi se pred stečajem. Izraz insolventnost označava i situaciju u kojoj dugovi poduzeća premašuju vrijednost njegove imovine, tj. kada neto-imovina poduzeća postane negativna – tzv. pravna ili bilančna insolventnost. U oba slučaja insolventnost izaziva teške posljedice po kontinuitet poslovanja poduzeća jer vjerovnici poduzimaju akcije za 342


zaštitu svojih interesa kod insolventnog dužnika. Insolventnost se smatra osnovnim financijskim povodom stečaja poduzeća. Inozemne vrijednosnice Inozemne vrijednosnice (engl. foreign securities) su vrijednosnice izdane u zemlji u kojoj njihov trenutni vlasnik nije rezident. Mogu biti vrijednosnice izdane sa specifičnom namjenom da budu distribuirane u inozemstvu (eurodolarske emisije, bulldog market), ili vrijednosnice koje su legalnim procesom trgovanja došle u posjed nerezidenata. Globalno financijsko tržište omogućava da je danas udio inozemnih vrijednosnica u ukupnom obujmu trgovine vrlo visok, tako da većina značajnih svjetskih burzi ima na listi ponude i inozemne vrijednosnice. Otuda je moguća globalna cirkulacija kapitala između razvijenih svjetskih tržišta, čime se omogućava da se kapital uvijek usmjerava prema zemlji koja trenutno pokazuje najbolje investicijske mogućnosti. Na taj način investitori imaju udjela u njezinu prosperitetu iako nisu njezini rezidenti. Inkorporacija prava u papiru

343


Inkorporacija prava u papiru je pojam kojim se u pravu vrijednosnih papira označuje odnos između papira (isprave) i prava koje iz te isprave (papira) proizlazi. Pravo je inkorporirano u papir prije svega stoga što je vrijednosni papir uvijek pisana isprava bez čijeg nastanka kao isprave uopće ne može nastati pravo koje iz tog papira (isprave) proizlazi. Pravo koje proizlazi iz papira vezano je uz papir (ispravu) i u daljnja dva segmenta. To pravo se u pravilu ne može prenijeti bez prijenosa, tj. predaje isprave, niti se može zahtijevati ispunjenje tražbine bez držanja isprave. Pojam “pravo iz papira” treba razlikovati od pojma “pravo na papir” jer su to dva različita prava. Npr. u mjenici je inkorporirano pravo na naplatu svote novca koja je u njoj naznačena i to je pravo iz papira. Drugo je pitanje tko ima pravo na mjenicu, tj. tko je njezin ovlaštenik. Inkaso Inkaso (engl. collection, njem. Inkasso) je naziv kojim se označuje postupak naplate dužne svote od dužnika preko banke, i to uz prezentaciju odgovarajućih dokumenata koje su vjerovnik i dužnik ugovorili, odnosno koji su uobičajeni.

344


U ovom postupku sudjeluju vjerovnik (prodavalac) kao bančin nalogodavac (njem. Auftraggeber, engl. principal), banka koja je primila nalog nalogodavca i koja će mu doznačiti primljenu svotu (njem. Einreicherbank, engl. remmiting bank), banka koja naplaćuje dokumente (njem. Inkassobank, engl. collecting bank), banka koja prezentira dokumente (njem. vorlegende Bank, engl. presenting bank) i dužnik (kupac) koji je prodavaocu dužan platiti cijenu ugovorene robe. Treba naglasiti kako nije nužno sudjelovanje tri banke, jer banka koja naplaćuje dokumente može ih istovremeno i prezentirati, odnosno vice versa. Odnos između nalogodavca i banke mogao bi se kvalificirati kao nalog ili komisija, dok se u njemačkom pravu kvalificira kao ugovor o djelu. Na temelju bančina prihvata naloga, banka poziva kupca da preuzme dokumente koje je primila od prodavaoca (svog nalogodavca) uz istovremeno a) plaćanje ili b) akceptiranje prodavaočeve mjenice. Prvi način naplate naziva se documents against payment (D/P), a drugi documents against acceptance (D/A). U slučaju kupčeva odbijanja banka vraća dokumente prodavaocu uz obavijest o kupčevu odbijanju. Banka pri tome ne

345


odgovara prodavaocu za naplatu, već samo za podnošenje dokumenata kupcu uz poziv za plaćanje i za postupanje u čitavom poslu s razumnom pozornošću. S obzirom na način upućivanja dokumenata kupcu, razlikuju se “čisti inkaso” (clean collection) i “dokumentirani inkaso” (documentary collection). Prvim izrazom obilježava se slučaj kad prodavalac upućuje trgovačke dokumente izravno kupcu, a financijske preko banke, a drugim slučaj kad prodavalac i jedne i druge dokumente upućuje kupcu preko banke. Za dokumentarni inkaso postoje pravila koja je uobličila Međunarodna trgovačka komora i objavila u publikaciji br. 322 pod naslovom “Jedinstvena pravila za dokumentarni inkaso” (Uniform Rules for Collections). Inicijalne povlastice Inicijalne povlastice (engl. initial allowances, fr. déductions d’amortissement avant l’amortissement normal) su oblik ubrzane amortizacije kapitala, kod kojeg se u prvoj godini dopušta povećani otpis. Pružaju poduzeću mogućnost da lakše postavi novu opremu ili sagradi nove zgrade. Od oporezive dobiti otpisuje se veći postotak amortizacije kapitala nego što bi to inače u prvoj godini bilo moguće. Otuda i naziv. Iako se ne povećava ukupni iznos 346


amortizacije kapitala u toku vijeka trajanja opreme u narednim godinama odobravaju se niže stope – povlastica je za poduzeće značajna jer se odobrava u godini kad su izdaci najteži. Inicijalne povlastice obično se odobravaju u obliku dodatnih povlastica uz redovne godišnje. Inicijalna kupnja Inicijalna kupnja (engl. initial buying, njem. Anfangskauf) je prije svega kupnja koja se odnosi na novi proizvod. Životni ciklus proizvoda ima oblik parabole. Na koordinatnom sustavu i polazeći od nulte točke, koja označava moment lansiranja proizvoda na tržište, količina prodaje u vremenu najprije raste, doseže najvišu točku i zatim pada. Ovaj proces oslikava ponašanje potrošača, pa dok je proizvod u prvoj fazi svog životnog ciklusa, u fazi “uvođenja na tržište”, govorimo o inicijalnoj (ili početnoj) kupnji, ali isto tako o inicijalnoj potražnji, koja uvjetuje inicijalnu prodaju. Da bi inicijalna potražnja (a time i prodaja, odnosno kupnja) bila za proizvod što povoljnija, brine marketinški miks, a posebnu zadaću u tom ima promocija. Naime, njen je zadatak da informira tržište potrošača, i to naročito u ciljno tržište proizvoda, o svojstvima novog proizvoda i prednostima koje proizvod pruža u 347


zadovoljavanju potreba. Na taj način, potreba koja dotad nije bila zadovoljena ili nije bila adekvatno zadovoljena, pa nije utjecala na oblikovanje potražnje, biva probuđena i ponukana da se na tržištu iskaže i da dođe do prve (početne ili inicijalne) kupnje. Inicijalna kupnja je izuzetno važan činitelj u razvoju strategije marketinga (ako je inicijalna kupnja razočarala potrošača, ne ostvarujući njegovo zadovoljstvo u pokrivanju potrebe, krivulje životnog ciklusa će ubrzo krenuti prema padu i proizvod će nestati s tržišta). Informatizacija Informatizacija (engl. informatization) je proces kojim se olakšava protok, spremanje i pristup informacijama. Informatizacija bitno utječe na uspješnost upravljanja, omogućujući donosiocima odluka dobar pregled podataka potrebnih za donošenje odluka. Informatizacija se provodi na nekoliko načina, od kojih je najčešće spominjan proces kompjutorizacije, odnosno opremanja uređajima koji mogu brzo i uspješno zamijeniti radnu snagu pri baratanju informacijama. Uz taj proces, izuzetno važni oblici informatizacije su organizacija i edukacija. Organizacija omogućava da raspoloživa sredstva budu primijenjena svrhovito, dok edukacija osposobljava donosioce odluka da u potpunosti koriste dostupne 348


informacije, a izvršnim radnicima omogućava da što veći dio svog posla prepuste strojevima. Vrlo važan oblik informatizacije je i unapređenje komunikacije koje omogućava da obavijesti trenutno budu dostupne svim zainteresiranim stranama bez obzira na fizičku udaljenost. Informatizacija se bazira na formiranju, širenju i integraciji informacijskih sustava, sposobnih za međusobnu razmjenu informacija. Svaki od sustava i podsustava funkcionira po pravilima kibernetike, tj. uspostavljaju se povratne veze između pojedinih dijelova informacijskih sustava. Informatizacija je bila osnovna poluga brzih promjena u načinu poslovanja financijskih institucija i tržišta u ovom stoljeću, a njezin daljnji razvoj pokazuje vrlo velike mogućnosti. Informatizacija omogućava da se radna snaga prebaci s repetitivnih poslova na kreativne, a poslove razvrstavanja, pretraživanja i obrade podataka preuzima stroj. Inflatorni pritisak Inflatorni pritisak je umjereno i postupno povećanje količine novca u optjecaju koje izaziva lagani porast cijena i potiče veću investicijsku aktivnost gospodarskih

349


subjekata. Dovodi do porasta proizvodnje, što konačno neutralizira djelovanje prvobitnoga povećanja količine novca na cijene. Teškoće nastaju u određivanju i održavanju prave mjere inflatornog pritiska jer svaki neuspjeh izaziva neželjene poremećaje u gospodarstvu. Pretjerani i neumjereni inflatorni pritisak najčešće dovodi do inflacije. Inflacijski porez Inflacijski porez (engl. inflation tax) je državni prihod kojem je izvor inflacija. Država se financira inflacijskim porezom kada financira svoj deficit “tiskajući” novac. Inflacija je jedina vrsta poreza o kojem se ne glasa u parlamentu. Međutim, kako se inflacija ubrzava, nakon neke točke će se, zbog pada realne potražnje za novcem, prihodi od inflacijskog poreza počinjati smanjivati. Pokuša li država tiskati još više novca, vjerojatnost ulaza u hiperinflaciju postaje vrlo visoka. Inflacijska ograda Inflacijska ograda (engl. inflation hedging, njem. Absicherung gegen Inflation) su postupci i mjere koje investitor poduzima da bi svoju imovinu zaštitio od inflacije. Inflacijska se ograda najčešće provodi tako da se uloži u imovinu koja ne gubi 350


vrijednost u inflaciji, a koja je dovoljno likvidna da se u svakom trenutku može transformirati u željeni oblik. Također, inflacijska se ograda može vršiti i sklapanjem ugovora koji osigurava da će investitoru biti nadoknađena šteta koju je pretrpio od inflacije. U zemljama s visokom inflacijom najčešće se inflacijska ograda postiže kupovanjem i držanjem strane valute koja ima niže stope inflacije, ili vrijednosnih papira nominiranih u takvoj valuti. Općenito, investitori se štite od inflacije tako što nastoje što veći dio svoje imovine držati u imovini koja donosi zaradu najmanje jednaku stopi inflacije, a samo minimum likvidnih sredstava potreban za dnevna plaćanja drži se u gotovini. Inflacija Inflacija (engl. inflation, njem. Inflation) je prekomjerno povećanje novčane mase u optjecaju, što vodi smanjenju vrijednosti novca i općem rastu cijena; neravnoteža u robno-novčanim odnosima izazvana povećanjem novčane mase u optjecaju i mase odobrenih kredita u usporedbi s veličinom raspoloživog robnog fonda izraženog ukupnim cijenama. 351


Teorija uzroke porastu cijena vidi u povećanoj potražnji koja se najčešće financira kreditima i zajmovima, zatim u promjeni strukture agregatne potražnje, u pritisku troškova koje stvaraju radnički sindikati na tržištu rada, te u povećanju nadnica kao posljedice ostvarenih interesa radnika. Industrijsko životno osiguranje Industrijsko životno osiguranje (engl. industrial life assurance, njem. Kleinlebensversicherung, fr. assurance vie populaire) je vrsta životnog osiguranja u Velikoj Britaniji za koje se premije osiguranja obično plaćaju tjedno, skupljačima koji idu od kuće do kuće. Naziv je dobilo po tome što se razvilo među radnicima na industrijskom sjeveru. Provodi se preko malog broja osiguravajućih kompanija. Postepeno gubi značenje zbog proboja normalnog životnog osiguranja, jer plaće radnika rastu i oni se privikavaju na mjesečno plaćanje uplatnicom ili čekom. Industrijska špijunaža Industrijska špijunaža; 1. prikupljanje zaštićenih podataka (najčešće poslovnih tajni) iz poslovanja neke tvrtke od strane neovlaštene osobe ili tvrtke. Industrijsku špijunažu treba 352


razlikovati od dopuštenih obavještajnih aktivnosti koje se poduzimaju u poslovanju. Objekt radnje kod procesa industrijske špijunaže je zaštićena informacija, tj. informacija iz poslovanja neke tvrtke koja je poduzela razumne mjere da ta informacija ostane tajnom. Inkriminiran je svaki neovlašteni poseg učinjen u cilju prikupljanja takve informacije u korist druge osobe ili tvrtke. Premda je ponekad teško razgraničiti tzv. javne informacije, tj. one informacije iz poslovanja tvrtke koje su pod jednakim uvjetima dostupne svim tržišnim subjektima, od informacija i podataka koji su poslovna tajna, na industrijsku špijunažu može uputiti i način odnosno metoda prikupljanja takve informacije. Jedna od metoda prikupljanja informacija koje su poslovna tajna jest uporaba tzv. insidera, tj. osoba koje raspolažu informacijama iz poslovanja tvrtke koje su poslovna tajna. To mogu biti izvršni menedžeri, ali i niže rangirani zaposlenici koji zbog slabijih primanja pristaju na “prodaju” zaštićenih podataka konkurentskim tvrtkama ili pojedincima. Razvojem informatičke tehnologije stvorene su pretpostavke za djelotvornije zloporabe zaštićenih informacija, a razvijene su i brojne tehnike prikrivanja takvih djela i stečene dobiti. 353


Sudionici u operacijama industrijske špijunaže nisu samo pojedinci ili tvrtke (domaće ili strane) nego i strane države. One se mogu baviti industrijskom špijunažom radi prikupljanja informacija koje im pomažu u tehnološkom razvoju vlastite industrijske osnove, radi eventualne daljnje trgovine takvih informacijama i njihove daljnje prodaje trećim državama radi stjecanja dobiti ili pak ustupanja tih informacija trećim državama radi stvaranja strateškog političkog ili vojnog partnerstva. Na taj način industrijska špijunaža, pogotovo kad je riječ o zaštićenim informacijama u vojnoj industriji, prerasta u pitanje nacionalne, regionalne ili čak globalne sigurnosti. Premda se obavještajne zajednice većine država u svijetu između ostalog bave i industrijskom špijunažom, neke od njih donose i posebne zakone za zaštitu vlastitih gospodarskih subjekata i sustava nacionalne sigurnosti (npr. u SAD je 1996. donesen Zakon o gospodarskoj špijunaži kojim se inkriminira industrijska špijunaža s elementom inozemnosti i propisuju vrlo stroge kazne do deset milijuna USD ili kaznu zatvora do petnaest godina); 2. u hrvatskom k. p. industrijska špijunaža inkriminirana je propisivanjem k. d. izdavanja i neovlaštenog pribavljanja poslovne tajne iz čl. 295. KZ. Pojam 354


poslovne tajne definiran je u čl. 89. st. 15. KZ: Poslovna tajna je podatak koji je kao poslovna tajna određen zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavlja proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te drugi podatak zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese. Industrijska banka Industrijska banka (engl. industrial bank, njem. Teilzahlungsbank) je specijalizirana organizacija s bankovnim funkcijama u SAD, organizirana za davanje kredita industrijskim i trgovinskim poduzećima i zaposlenicima. Ima ovlasti za pribavljanje depozita, izdavanje investicijskih certifikata i sklapanje obročnih zajmova. Članica je Federalnog sustava rezervi i FDIC-a. Industrija Industrija (engl. manufacturing industry, njem. Industrie) je gospodarska djelatnost koja proizvode primarnih djelatnosti prerađuje u poluproizvode ili gotove proizvode.

355


Dijeli se na ekstraktivnu i prerađivačku, a s obzirom na namjenu industrijskih dobara na laku i tešku. Razlikujemo još crnu metalurgiju, obojenu metalurgiju, metaloprerađivačku i kemijsku industriju te industriju nemetala i niz drugih lakih industrija. Indosatar Indosatar (engl. endorsee, njem. Indossatar) je stjecatelj vrijednosnog papira temeljem indosamenta; osoba kojoj je prethodni ovlaštenik (indosant) indosamentom i predajom papira prenio prava koja proizlaze iz tog papira. Indosatar vrijednosnog papira koji drži taj papir do dospijeća obveze iz tog papira podnijet će ga dužniku tog papira radi ispunjenja obveze. Indosant Indosant (engl. endorser, njem. Indossant) je osoba imatelj vrijednosnog papira koji ga potpisom na samom vrijednosnom papiru prenosi na novog imatelja indosatora. Držatelj vrijednosnog papira neće moći biti indosant ako vrijednosni papir sadrži rekta klauzulu jer tada neće biti moguć prijenos papira indosamentom.

356


Također, osoba kojoj je vrijednosni papir prenesen punomoćničkim indosamentom može papir dalje indosirati samo kao prijenos punomoći. U trenutku indosiranja obligacijskog vrijednosnog papira i predaje tog papira, indosant postaje solidarni dužnik obveze iz tog vrijednosnog papira. Prvi indosant obligacijskog papira uvijek je remitent. Indosament na donositelja Indosament na donositelja je vrsta indosamenta gdje indosant ne naznačuje ime indosatara niti ostavlja prazan prostor umjesto da naznači ime indosatara, već gdje izrijekom naznačuje kako vrijednosni papir prenosi donositelju. Takav indosament postoji onda kada prije, odnosno iznad indosantova potpisa stoji riječ “donositelju” ili slična istog značenja. Kad je vrijednosni papir indosiran na donositelja, dužnik tog papira bit će dužan ispuniti obvezu iz tog papira svakoj osobi koja o dospijeću drži papir i podnese ga radi ispunjenja jer se svaka takva osoba uzima zakonitim imateljem vrijednosnog papira. Osim indosamenta na donositelja, s obzirom na način određivanja indosatara, postoje još puni indosament i bjanko-indosament. Indosament 357


Indosament (engl. endorsement, indorsement, njem. Giro, Indossament): 1. posebna izjava kojom indosant (prenositelj) prenosi vrijednosni papir na indosatara (stjecatelja, novog vjerovnika) i tu izjavu potpiše. Indosament je najčešći način prenošenja vrijednosnih papira po naredbi. Propisima koji uređuju pojedine vrste vrijednosnih papira često je određeno da se i papiri koji glase na ime prenose indosamentom, a onda kad to nije određeno takvi vrijednosni papiri prenosit će se cesijom. Tako npr. dosadašnji imatelj mjenice, indosiranjem od mjeničnog vjerovnika postaje mjenični dužnik. Indosament se obično obavlja na samom vrijednosnom papiru, i to na poleđini (indosso – na leđima), ali vrijedi ako je napisan i potpisan i na prednjoj strani. Ako na mjenici nema mjesta, za nju se veže poseban list (alonž). Indosament ne mora označavati novog korisnika, a može se sastojati i iz samog potpisa indosanta – bjanko indosament, ali u tom slučaju mora biti potpisan na poleđini vrijednosnog papira. Indosamentom se prenose sva prava koja proistječu iz vrijednosnog papira. Indosament mora biti bezuvjetan, a ako je stavljen uvjete, smatra se kao da nije ni napisan; 2. indosant odgovara da će vrijednosni papir o dospjelosti biti isplaćen (i/ili akceptiran), osim ako nije u samom indosamentu isključio tu svoju odgovornost 358


(riječima “ne odgovara za isplatu” i/ili “bez odgovornosti za akcept”). Novi vjerovnik (indosatar) može ponovo dalje prenositi (indosirati) vrijednosni papir svojim indosamentom u korist sljedećeg vjerovnika, čime on postaje indosant u odnosu na novog vjerovnika. Bitna je osobina indosamenta što njime novi vjerovnik stječe tražbinu iz vrijednosnog papira onakvo kakvo je upisano u vrijednosnom papiru, što znači slobodno od prigovora koji bi se temeljili na osobnom odnosu prijašnjeg vjerovnika i njegova dužnika, te da dužnik u odnosu na novog vjerovnika ima prvo isticati jedino one prigovore koji proizlaze iz samog vrijednosnog papira i njihova osobnog odnosa; 3. nepotpuni (bjanko ili bijeli) indosament sadrži samo potpis indosanta na poleđini vrijednosnog papira. Potpunim indosamentom zakoniti imatelj ispisuje puni naziv novog stjecatelja (indosatara) i potpisuje se ispod klauzule prijenosa. Indirektno oglašavanje Indirektno oglašavanje (engl. indirect advertising, njem. indirekte Werbung) je aktivnost usmjerena potrošačima masovnim slanjem promidžbenih poruka (TV, radio, plakati, časopisi i sl.).

359


Temeljni je zadatak ovakvog oglašavanja privlačenje pozornosti, oživljavanje interesa i pobuđivanje zanimanja potencijalnih potrošača. Bitno je obilježje otežana mogućnost mjerenja uspješnosti djelovanja. Indirektno financiranje Indirektno financiranje (engl. indirect financing, njem. Indirekte Finanzierung) je termin koji označava posredovano financiranje. Posrednici između investitora i zajmotražioca su financijske ustanove – intermedijari. Novčana sredstva prikupljaju u obliku depozita, prodajom osiguranja, uplatom uloga – udjela, polozima na transakcijske račune i sl. Ovako prikupljena sredstva plasiraju u svoje ime i za vlastiti račun. Pri tome se jedna vrsta potraživanja aktivnošću posrednika pretvara u drugu vrstu potraživanja i sasvim drugačijih karakteristika (ročnost, stupanj likvidnosti, iznos denominacija i stupanj rizika, fizički oblik potraživanja i sl.). Najpoznatiji intermedijar i ustanova indirektnog financiranja je banka. Što je financijsko tržište nerazvijenije to je veća uloga banaka i klasičnih bankovnih operacija, ali i u najrazvijenijim financijskim mehanizmima banka je njihova najznačajnija financijska institucija. 360


Indirektni porez Indirektni porez (engl. indirect tax, njem. indirekte Steuer) je posredan, neizravan porez na dobra i usluge što se ubire indirektno preko posrednika – uvoznika, proizvođača ili prodavača. Cilj indirektnih poreza može biti ubiranje prihoda (porez na promet, porez na dodanu vrijednost, akcize, carine), ili zaštite (neke vrste carina). Konačni učinak direktnih poreza ovisi o mjeri u kojoj porezni obveznici mogu prevaliti teret poreza povećanjem cijene proizvoda na konačnog potrošača ili sniženjem cijena što ih plaćaju za proizvodne usluge. Ukoliko nije riječ o dobrima čija se potrošnja povećava s porastom dohotka, indirektni porezi su obično regresivni, tj. uglavnom padaju na teret ljudi s nižim dohocima. Selektivno nametnuti indirektni porezi i povremene promjene pojedinačnih stopa utječu i na način potrošnje i proizvodnje. Stoga se često zagovara opći, neselektivni porez na promet ili porez na dodanu vrijednost s jedinstvenom stopom. Prednošću indirektnih u odnosu na direktne poreze smatra se činjenica da su psihološki prihvatljivi jer su “nevidljivi”, da su elastičniji jer su vezani na promet, 361


te da su lakši za ubiranje jer traže manje administracije. Istovremeno, drži se da su neravnomjerniji, pa i nepravedniji, te da su osjetljiviji na konjunkturna kretanja pa mogu dovesti do smanjenja državnih prihoda. Indirektna emisija Indirektna emisija (engl. indirect issue) je postupak emisije vrijednosnih papira u kojem se za distribuciju emitiranih vrijednosnih papira koriste usluge specijaliziranih posrednika (usluge tzv. investicijskog bankarstva). Najčešće obuhvaća i savjetodavne usluge posrednika u samoj pripremi emisije kao i usluge oko preuzimanja rizika same emisije – usluge “potpisivanja vrijednosnih papira” (underwriting). Po pravilu je to postupak javne, otvorene, emisije vrijednosnih papira iako se indirektno može vršiti i ograničena emisija vrijednosnih papira. Indeksno osiguranje Indeksno osiguranje (engl. notional reinstatement value cover, njem. Indexversicherung) je automatsko usklađenje osiguranih svota, ugovorenih svota i premija osiguranja sa smanjenom kupovnom moći. Indeksiranje se provodi u određenim vremenskim razdobljima. 362


Temeljni princip osiguranja izrađen je na nominalnim, tj. stabilnim cijenama. Smanjenjem kupovne moći u pasivnim osiguranjima smanjena je i odšteta korisniku osiguranja. U aktivnim osiguranjima smanjena je mogućnost zamjene oštećenog ili uništenog osiguranog predmeta i dolazi do podosiguranja. Usklađenje nominalne vrijednosti s porastom troškova temelji se na službenim podacima i primjenjuje se npr. indeks troškova gradnje, klauzula zaštitne vrijednosti ili valutna klauzula, primjerice valutno osiguranje u međunarodnom transportu i kod drugih osiguranja gdje je predmet osiguranja strana roba. Indeksne klauzule Indeksne klauzule (engl. index clauses, njem. Indexklausel) je takva vrsta zaštitnih klauzula kojima se visina novčane obveze određuje u zavisnosti od porasta ili pada cijena materijala i rada na tržištu u razdoblju između sklapanja i ispunjenja ugovora. Ove klauzule ugovaraju se najviše kad su posrijedi ugovori o građenju i drugi ugovori koji podrazumijevaju duži rok potreban za ispunjenje ugovorne obveze one ugovorne strane koja daje naturalnu a ne novčanu činidbu. Budući da u tom roku može doći do znatnijih promjena cijena materijala i rada na tržištu, ugovorne 363


strane žele promjenama na tržištu prilagoditi svotu novca koju će dugovati druga strana. Istovremeno javnosti su dostupni statistički podaci o kretanjima cijena materijala i radne snage na tržištu, što omogućuje utvrđivanje tih promjena na objektivan način. U takvim slučajevima cijena se iskazuje najčešće matematičkom formulom u koju su uključeni i ukupna ugovorena cijena na dan sklapanja ugovora i cijene pojedinih elemenata (materijala, rada) iz kojih je proizašla ta cijena, a također i udjel cijene pojedinih elemenata u ukupnoj ugovorenoj cijeni. Uz takvu matematičku formulu, čiji rezultat je konačna ukupna cijena, uvijek stoji i naznaka o tome kako će se u slučaju promjene cijene materijala i rada u razdoblju između sklapanja i ispunjenja ugovora platiti cijena koja se obračunava po toj formuli. Prema ZOO indeksne klauzule su dopuštene. Indeksna klauzula Indeksna klauzula (engl. index clause, njem. Indexklausel) je ugovorna klauzula koja se ugovara radi očuvanja realne vrijednosti obveze izražene u novcu. Prema pravnim propisima mnogih zemalja indeksna klauzula valjana je jedino ako odabrani indeksi imaju za cilj očuvanje životnog standarda ugovorne stranke i 364


nemaju špekulativno značenje. Ugovara se najčešće kod dugoročnih poslova ili višegodišnjih sukcesivnih isporuka ili plaćanja. U osiguranju je to npr. valutna klauzula. Indeksirani dug Indeksirani dug (engl. indexed debt, njem. indexgebundene Schuld) su dugovi kod kojih se plaćanje kamata i/ili glavnice mijenja prema nekom indeksu koji nije sam po sebi kamatna stopa. Na taj se način razlikuju od dugova kod kojih se kamatna stopa kreće prema kretanju kamatnih stopa na tržištu. Indeksirani dugovi rezultat su inflatornih kretanja gdje se indeksacijom nastoji očuvati interes vjerovnika. Pri tome se indeksacija obavlja prema kretanju indeksa životnih troškova ili indeksa kretanja cijena specifičnih vrsta robe. Ako se dugovi formiraju emisijom obveznica govori se o indeksiranim obveznicama (engl. indexed bonds). Ako se indeksira samo iznos glavnice na dugove, govori se o dugovima povezanim s indeksom (engl. index-linked loans). Karakteristika je takvih dugova niža nominalna kamatna stopa od dugova kod kojih nije predviđena indeksacija glavnice. Kako se u uvjetima inflacije glavnica

365


kontinuirano uvećava prema kretanju konkretnog indeksa dolazi do dodatnog smanjenja prinosa od kamata na takve dugove. Indeksi dionica Indeksi dionica (engl. share index, njem. Aktienindex, fr. indice des actions) su vrsta indeksa kojom se pokušava jednim brojem ocijeniti kretanje pojedinog tržišta. Indeksi se računaju kao prosjeci posebno odabranih grupa dionica za koje se procjenjuje da su reprezentativne za cijelo tržište ili pojedine segmente tržišta. Pouzdanost indeksa proizlazi iz iskustvene činjenice da cijene vrijednosnih papira imaju tendenciju istovremenog rasta ili pada. Poznatiji indeksi su Dow-Jonesov indeks (Dow-Jonesov industrijski prosjek), Value Line Composite Index, Standard&Poor dionični indeksi i NIKKEI indeks. Pojedine strategije institucijskih investitora se zasnivaju na kretanjima indeksa tržišta (indeksni fondovi). Indeksi cijena Indeksi cijena (engl. price indexes, price indices, njem. Indexpreis) pokazuju relativne promjene razine cijena u vremenskoj dimenziji. Hrvatska službena statistika sustavno prati cijene industrijskih proizvoda pri proizvođaču, cijene

366


poljoprivrednih proizvoda, cijene na malo, cijene ugostiteljskih usluga, cijene noćenja, indeksi životnih troškova itd. Cijene industrijskih proizvoda pri proizvođačima prate se u oko 320 poslovnih subjekata, iz 30 grana industrije, za više od 400 industrijska proizvoda. Ovi indeksi cijena računaju se od 1962. godine. Cijene na malo prate se u Hrvatskoj u 12 gradova za 362 proizvoda i 78 vrsta usluga. Indeks cijena na malo vodi se u Hrvatskoj od 1952. godine. Cijene ugostiteljskih usluga hrane, pića i noćenja prate se u 21 gradu, odnosno u 68 ugostiteljskih objekata za 68 vrsta usluga. Indeksi ovih cijena računaju se od 1962. godine. Na indeksnoj listi životnih troškova nalaze se 423 reprezentanta, 345 proizvoda i 78 vrsta usluga. Statistički podaci o cijenama odabranih skupina proizvoda i indeksi životnih troškova izuzetno su korisno sredstvo ekonomske analize. Ako cijene tijekom godina nisu stabilne, prosudba o razvoju na bazi nominalnih vrijednosti uvelike je otežana. Postupkom deflacioniranja eliminira se utjecaj cijena na razvoj promatrane pojave. Indeksi 367


Indeksi (engl. indices, indexes, njem. Index) su odnosi koji pokazuju relativne varijacije jedne ili više pojava u vremenskoj dimenziji. Uobičajeno se dijele na individualne i skupne indekse. Individualnim indeksima prati se dinamika razvoja jedne pojave, skupnim indeksima dinamika razvoja više pojave koje čine organsku cjelinu (industrijska proizvodnja, poljoprivredna proizvodnja, cijene ugostiteljskih usluga itd.). Individualni indeksi mogu biti verižni (indeksi s promjenljivom bazom) i bazni (indeksi sa stalnom bazom). Skupni indeksi dijele se na skupne indekse cijena, skupne indekse količina i skupne indekse vrijednosti. Skupni indeksi imaju osobitu ulogu u dinamičkoj analizi ekonomskih pojava. Izračunavaju se pomoću metoda agregata (agregatni oblik indeksa) ili pomoću metoda prosječnih odnosa koji se temelje na individualnim indeksima i pripadajućim ponderima. Prilikom računanja skupnih indeksa cijena mogu se koristiti stalne količine baznog razdoblja (Laspeyresov index količina) ili stalne količine tekućeg razdoblja (Paascheov indeks količina). Analogno, prigodom računanja skupnih indeksa količina mogu se koristiti stalne cijene baznog razdoblja (Laspeyresov indeks količina) ili stalne cijene tekućeg razdoblja (Paascheov indeks količina). Fisherov 368


idealni indeks je geometrijska sredina dvaju skupnih indeksa: jednog s ponderima iz baznog i drugog s ponderima iz tekućeg razdoblja. Indeksacija Indeksacija (engl. indexing, njem. Knüpfung an eine Indexklausel) je povezivanje iznosa ugovorene veličine, npr. iznosa otplate kredita, isplate osigurane svote i premije kod životnog osiguranja uz neki od indeksa cijena. Indeksne klauzule mogu se ugovoriti s obzirom na kretanje visine indeksa cijena na malo, indeksa životnih troškova, indeksa industrijskih proizvoda i sl. Na taj način, realna vrijednost ostaje nepromijenjena, dok se nominalna vrijednost mijenja s promjenom ugovorenog indeksa (cijena ili troškova) kao pokazatelja stupnja obezvrijeđenosti novca. Praksa indeksacije, tj. indeksne klauzule uobičajena je u situaciji visoke inflacije i nestabilnosti domaće valute, kao zamjena praksi primjene valutne klauzule. Indeks životnih troškova Indeks životnih troškova (engl. cost of living index, njem. Lebenshaltungskostenindex) je pokazatelj relativne promjene razine cijena na

369


malo odabranih vrsta robe i usluga koje ulaze u redoviti obiteljski budžet (tzv. košarica proizvoda). To je pojavni oblik Laspeyresova skupnog indeksa cijena. Od indeksa cijena na malo razlikuje se po tome što uz trgovačke cijene na malo sadrži i cijene usluga (energije, komunalnih usluga, stanarine i sl.) i što je struktura elemenata indeksa prilagođena potrošnji domaćinstva, a ne strukturi odvijanja robnog prometa u trgovini na malo. Njime se prikazuje kretanja životnih troškova prosječne (obično četveročlane) obitelji u promatranom razdoblju pomoću indeksnih brojeva. Na temelju tekućih cijena svakog mjeseca utvrđuju se troškovi nabave predviđenih količina u tipičnom obiteljskom budžetu i njihov zbroj predstavlja ukupne životne troškove. Indeks životnih troškova dobije se stavljanjem u odnos ukupnog zbroja tih troškova i njihove visine u baznom razdoblju istraživanja. Njime se prosuđuju i promjene realnih plaća, tako da se plaće tekućeg razdoblja dijele izračunanim indeksom životnih troškova. Tako se može pratiti kretanje stvarne kupovne moći stanovništva. Indeks troškova gradnje

370


Indeks troškova gradnje (engl. construction cost index, njem. Baukostenindex) je usklađenje troškova gradnje s baznom godinom (100). Indeks se temelji na podacima statičkog zavoda i koristi se za usklađenje likvidacije šteta imovinskih osiguranja s troškovima gradnje. Prema indeksu troškova usklađuje se i premija osiguranja. Indeks profitabilnosti Indeks profitabilnosti (engl. profitability index, PI, njem. Rentabilitätsindex) u ocjeni financijske efikasnosti investicijskih mogućnosti (kapitalnom budžetiranju) je kriterij rangiranja projekata koji predstavlja odnos između sadašnje vrijednosti čistih novčanih troškova u cjelokupnom vijeku efektuiranja investicijske mogućnosti i inicijalnih investicijskih ulaganja To je svojevrsna varijanta metode čiste sadašnje vrijednosti. Preferira one investicijske mogućnosti koje imaju manja inicijalna investicijska ulaganja. Investicijska je mogućnost efikasna ako je indeks profitabilnosti veći od jedan. Indeks konjunkture Indeks konjunkture (engl. business activity index, njem. Konjunkturindex) predstavljaju informacije koje se zasnivaju na praćenju kretanja privredne i 371


tržišne konjunkture nacionalne, šire regionalne ili svjetske ekonomske situacije pomoću statističkih metoda dinamičke analize. Zadatak je indeksa konjunkture da informiraju u relativnim pokazateljima o kretanjima u sferi ponude i potražnje, a prate, po pravilu, ova kretanja: proizvodnju, promet, cijene, zaposlenost, zalihe, razne oblike potrošnje (investicijsku, opću, finalnu), raspoloživost kapitala, kamatne stope itd. Praćenjem ovih kretanja bave se posebno instituti (konjunkturni instituti). Brzina, ažurnost i raznovrsnost informacije osnovne su karakteristike konjunkturne informatike. U praksi su ustaljeni mjesečni i tromjesečni konjunkturni pokazatelji i koriste se prvenstveno kao indikatori stanja. Longitudinalnim analizama konjunkturnih pokazatelja moguće je procjenjivati uzlete i padove pojedinih gospodarskih sektora. Imovina Imovina (engl. assets, njem. Vermögen) su pokretna i nepokretna dobra i/ili prava vlasništva pravne ili fizičke osobe, koja se mogu izraziti u novcu; sredstva koja se koriste u poslovanju poduzeća. Bitna je karakteristika imovine postojanje određenog stupnja izvjesnosti da će se njezinom uporabom ostvariti buduća 372


ekonomska korist. Ako određeni imovinski dio zadovoljava ovaj kriterij, zadovoljava definiciju imovine i može se u računovodstvu prikazati kao dio ukupne vrijednosti imovine poduzeća. Imovina može biti materijalna (zgrada, zemljište) ili nematerijalna (goodwill, tj. dobro ime poduzeća, licencija, patent). Prema vijeku trajanja imovina se dijeli na kratkoročnu (vijek trajanja do godine dana) i dugoročnu (vijek trajanja duži od jedne godine). S obzirom na likvidnost imovina može biti likvidna ili lako promjenjiva u likvidnu (novac, bankovni depozit, računi dospjeli na naplatu, zalihe gotovih proizvoda), te nelikvidna, tj. fiksna (zgrade, zemljište, dugoročne investicije i sl.). Prema pojavnom obliku imovina se može razvrstati u sljedeće osnovne skupine: gotovina, materijalne stvari, potraživanja i ostala prava, te plaćeni troškovi razdoblja i nedospjela naplata prihoda (aktivna vremenska razgraničenja). Imovina se može trajno koristiti u proizvodnji dobara i/ili usluga koje će poduzeće plasirati na tržištu, razmijeniti za druge oblike imovine ili se može iskoristiti za podmirenje obveza prema bilo kome, po bilo kojoj osnovi. Imovina se u računovodstvu uglavnom vrednuje prema iznosu gotovine koja je bila uložena u njezino nabavljanje (troškovi koje je poduzeće imalo kako bi 373


ostvarilo vlasništvo, vlasničko pravo ili kontrolu prinosa tog dijela imovine). Računovodstvenim evidentiranjem puteva i načina pribavljanja imovine stvara se logična povezanost između skupine i pojedinih vrsta imovine s jedne strane, te dugova i vlasničkog kapitala s druge IBRD IBRD (engl. International Bank for Reconstruction and Development, krat., njem. International Bank für Wiederaufbau und wirschaftliche Entwicklung) je Svjetska banka za obnovu i razvoj, mnogo poznatija pod nazivom Svjetska banka (World Bank). Grupa Svjetske banke, sa sjedištem u Washingtonu, sastoji se od same banke, Međunarodne financijske korporacije (IFC) te Međunarodnog udruženja za razvoj (IDA). Pridruženi član grupe Svjetske banke je Multilateralna agencija za garancije investicije (MIGA). Sama Svjetska banka daje tzv. tvrde zajmove, pretežno prema tržišnim uvjetima i pretežno državama u razvoju ili s privremenim strukturnim problemima. Na osnovi stroge provjere plasmana, obveznice Svjetske banke nose oznaku najsigurnijih za investitore: AAA. Profiti ostvareni u Svjetskoj banci se koriste pretežno za financiranje plasmana IDA koja plasira tzv. meke kredite, pretežno sa 374


grace razdobljima, ispod ustaljenih uvjeta na tržištima kapitala. IFC je investicijska banka unutar grupe i djeluje isključivo na području privatnog poduzetništva u zemljama u razvoju. IBOR IBOR je kratica od Interbank Offered Rate. S dodatkom prvog slova imena financijskog centra dobije se njegova oznaka (npr. London – LIBOR). Termin označava kamatnu stopu koju banke obračunavaju svojim dužnicima iz redova banaka prvoklasnog kredibiliteta. To je najniža, referentna kamatna stopa koja služi kao standard. Krediti manje kredibilnim subjektima odobravaju se dodavanjem kamatne marže, koja je to viša što je kreditni rang zajmotražioca niži. U SAD se primjenjuje Prime Rate kao najniža kamatna stopa koju komercijalne banke odobravaju prvoklasnim dužnicima. Primjenjivost IBOR-a i Prime Rate omogućava zaštitu od proizvoljnih izmjena kamatnih stopa jer se formiraju pod utjecajem tržišnih faktora. IBAN - međunarodni broj bankovnog računa (International Bank Account Number) IBAN je uveden 1. srpnja 2003. godine u zemljama Europske unije. 375


Sastavljen je od maksimalno 34 alfanumerička znaka koji precizno identificiraju državu, banku te klijentov račun u banci. Takvo određenje računa omogućuje automatsko procesuiranje i obradu naloga do računa korisnika. Banke u zemljama EU naplaćuju naknadu od 5 do 20 eura ukoliko platni nalog ne sadrži IBAN korisnika i SWIFT adresu banke korisnika. Da biste izbjegli dodatne troškove ino-banaka, zatražite Vašeg inozemnog partnera IBAN i SWIFT adresu te ove podatke obavezno navedite na nalogu za plaćanje u inozemstvo (obrazac 14). Jurisprudencija Jurisprudencija (engl. jurisprudence, njem. Jurisprudenz); -u rimskom pravu (iurisprudentia) – pravna znanost rimskih pravnika (iuris periti, iurisconsulti), koji nisu samo interpretirali pravo, već su u biti (do III. st.) bili i njegovi kreatori, što vrijedi kako za ius civile tako i za ius honorarium i ius gentium (koji su formalno bili proizvod sudskih magistrata), a svakako nakon što je August ovlastio neke pravnike da daju svojevrsna službena pravna mišljenja (ius respondendi); -u engleskom pravnom krugu, već prema slučaju – opća teorija prava, filozofija 376


prava, čisto pravo, pravna doktrina; -u francuskom pravnom krugu (jurisprudence); u starijem smislu – pravna znanosti, u novijem i preciznijem – usklađena sudska praksa o nekom pravnom pitanju; -u njemačkom pravnom krugu – pravna znanost, sudska praksa; -u talijanskom pravnom krugu (giurisprudenza), djelatnost pravnika, ali i rezultat te djelatnosti, dakle ukupnost diskursa o pravu, pa se tako govori o giurisprudenza giudiziaria i giurisprudenza dottrinale; -u hrvatskom pravnom jeziku – pravna znanost, skup znanja koja se tiču pravnih normi u njihovoj praktičnoj primjeni, sudska praksa. Jurisdikcija Jurisdikcija (engl. jurisdiction, njem. Jurisdiktion); -u rimskom pravu (iurisdictio) je funkcija magistrata koja se sastojala u priopćavanju strankama pravne norme koju je trebalo primijeniti na spor koji je iznesen pred njega (ius dicere); -u engleskom pravnom krugu, već prema slučaju – vlast općenito, sudbena vlast, nadležnost, ovlaštenje određenoga suda da presudi u konkretnom slučaju; 377


-u francuskom pravnom krugu (jurisdiction): u jednom starijem smislu – vlast, u procesnom smislu – sinonim za sud, sudstvo; -u njemačkom pravnom krugu – sudbenost, ali i sudske odluke; -u talijanskom pravnom krugu (giurisdizione) – jedna od temeljnih državnih funkcija koja se sastoji u nepristranom (bezinteresnom) ostvarivanju prava u pojedinim slučajevima; -u hrvatskom pravnom jeziku – sudska nadležnost (sudbenost), sudbena vlast. Junk Bonds Pojmom “Junk Bonds” obuhvaćene su obveznice koje obećavaju visok prinos, no istovremeno nose i visok stupanj rizika. Njihova vrijednost podložna je znatnim oscilacijama na tržištu. Termin “Junk” u engleskom jeziku ima dvostruko značenje - droga (jer mogući prinos opija svojom veličinom) i smeće (jer nerijetko postanu gotovo bezvrijedne). Njima se obično financiraju visokorizični “avanturistički” poduzetnički pothvati koji ipak imaju šansu za uspjeh, no u koje se tzv. “razumni” i “konzervativni” ulagači ne upuštaju. Jumbo zajam

378


Jumbo zajam (engl. jumbo loan, njem. Jumbo-Darlehen) je popularni naziv za naročito velike, npr. sindicirane zajmove na eurotržištu, kao i za zajmovne vrijednosne papire s velikim denominacijama : za certifikate o depozitu ili komercijalne papire s minimalnim denominacijama od 100.000 USD. Neki jumbo euro CD denominirani su u iznosima između 10 i 30 milijuna dolara. Kupuju ih i prodaju veliki institucionalni investitori – banke, mirovinski fondovi, osiguravateljska društva, i sl. Jumbo CP su komercijalni papiri posebno visokih nominalnih iznosa (i do više milijuna američkih dolara). Juan Juan (yuan, CNY) je novčana jedinica Kine, dijeli se na 10 jiaoa i 100 fena. Joint venture Joint venture (engl. joint venture, co-venture, syndicate, pool, joint undertaking, njem. gemeinsame Unternehmen) ili zajednički pothvat je ugovor kojim dvije ili više osoba udružuju svoju imovinu i/ili rad radi ostvarenja unaprijed određenog poslovnog pothvata i koje se razdružuju nakon njegova ispunjenja, s tim da suugovaratelji proporcionalno svom udjelu ili dogovoru dijele dobitak i snose gubitak. 379


Joint venture je sličan partnershipu, ali se od njega razlikuje po tome što se odnosi na unaprijed određenu poslovnu operaciju čije je ostvarenje vezano na određeno vrijeme (makar i na više godina), dok partnership predstavlja zajedničko vođenje poslova u svim segmentima njihove djelatnosti i u pravilu je trajan poslovni odnos. Za zasnivanje joint venture odnosa ne zahtijevaju se formalnosti osnivanja, ne stvara se novi pravni subjekt, a međusobni odnosi stranaka su fiducijarni, tj. svi suugovaratelji istodobno su fiducijanti i fiducijari. Prema trećima odgovornost joint venture suugovaratelja je neograničena i može se ograničiti samo ugovorom s trećim, a ne internim sporazumom. Kako nema značajke korporacije, na joint venture primjenjuju se odgovarajuće odluke o partnershipu, pogotovo u poreznim stvarima. Stranke ugovora o joint venture mogu biti fizičke i pravne osobe, a najpoznatiji ugovori o joint venture sklapaju se u području proizvodnje i prodaje nafte, elektronike, kemije i atomske energije. Johannesburška burza

380


Johannesburška burza (engl. Johannesburg Stock Exchange – ISE) je jedina burza vrijednosnih papira u Južnoj Africi, osnovana 1886. Prevladavaju dionice rudarskih kompanija (oko 41% tržišne kapitalizacije). Primjenjuje se sustav otvorenog zaziva, a namira među brokerima obavlja se pomoću kompjutoriziranog obračunskog sustava. JIT JIT (akr. od engl. just-in-time, njem. Just-in-Time) znači pravodobno, na vrijeme; kratica za cijeli niz suvremenih sustava koji se upotrebljavaju u proizvodnji i menedžmentu (JIT sustavi, JIT menedžment). JIT menedžment JIT menadžment (engl. just-in-time nanagement, njem. JIT-Management) je specifičan oblik upravljanja proizvodnjom i zalihama, razvijen u Japanu i prihvaćen u cijelom svijetu. Zasniva se na koncepciji proizvodnje bez zaliha i skladišta, te je poznat kao proizvodnja bez skladištenja. Dobavljači isporučuju komponente neophodne proizvodnji neposredno prije montaže u pogonu. JIT menedžment zahtijeva izuzetno dobro planiranje i organizaciju rada i jasno definirane ugovorne obveze te strogo poštovanje rokova isporuke. Za ove ili 381


slične metode koriste se još i nazivi nulte zalihe, proizvodnja bez zaliha i upravljanje kontrolom zaliha. Jen Jen (yen, JPY) je novčana jedinica Japana, dijeli se na 100 sena. Uvedena je 1871, kad se Japan organizira kao suvremena nacionalna država. Iako je Japan danas značajna gospodarska velesila, zbog restriktivnih japanskih propisa jen zaostaje za američkim dolarom, njemačkom markom, švicarskim frankom i britanskom funtom. Jeftine dionice Jeftine dionice (engl. penny stock, njem. billige Aktien) su dionice koje se obično prodaju za manje od 1 USD po dionici, iako im cijena može rasti i do 10 USD po dionici nakon inicijalne javne ponude zbog velike promocije. Izdaju ih poduzeća s kratkim vijekom poslovanja, nestabilnim prihodima i zaradama, te malim kapitalom. Zbog toga što su to špekulativne vrijednosnice i što su dugo prodavane agresivno, obično preko telefona, od 1989. njihovu prodaju pojačano nadzire SEC i burze. Svim jeftinim dionicama trguje se na OTC tržištima (osobito u Denveru, Vancouveru ili Salt Lake Cityju). 382


Jedinstveni tečaj Jedinstveni tečaj (engl. unit rate, njem. Einheitskurs) je tečaj što ga primjenjuju zemlje koje karakterizira provođenje devizne kontrole ili deviznih ograničenja te odsutnost slobodnog deviznog tržišta. Svi obračuni deviza u domaću valutu i obrnuto vrše se u takvim okolnostima po propisanim deviznim tečajevima koji su prisilni i redovito potpuno jednaki službenom paritetu. Oni su jedinstveni i za kupovine i za prodaje deviza i jednaki za obračunavanje konvertibilnih i klirinških deviza. Jedinstveni tečaj vuče porijeklo iz vremena zlatnog standarda, kada su granice u kojima su mogli oscilirati intervalutarni tečajevi bile određene zlatnim točkama izvoza i uvoza. Nakon sloma zlatnog standarda i njegovih modificiranih formi (zlatnodeviznog i zlatnopolužnog), a time i sustava međunarodnih plaćanja temeljenog na multilateralnoj trgovačkoj razmjeni, zlatnom standardu i konvertibilnim valutama, pojedine države ugrađuju u svoj gospodarski sustav razne zabrane i trgovačka i devizna ograničenja, a time i višestruke tečajeve ili jedinstveni tečaj radi zaštite nacionalne privrede u novonastalim okolnostima.

383


Nakon drugog svjetskog rata, jedinstveni tečaj je bio karakterističan za zemlje članice SEV-a. Javno trgovačko društvo Javno trgovačko društvo (engl. unlimited partnership, njem. offene Handelsgesellschaft) je pravni oblik poduzeća u kojemu članovi društva za njegove obveze odgovaraju imovinom unesenom u društvo i svojom osobnom imovinom. Udružuju se dvije ili više osoba, radi trajnog obavljanja djelatnosti pod zajedničkom tvrtkom. Javno trgovačko društvo pripada društvima personalnog tipa. U njima je osobito naglašena uloga osobnog rada članova. Društvom upravljaju svi njegovi članovi, a poslovodnu funkciju obavlja jedan od članova društva. Po svim svojim značajkama javno trgovačko društvo ima sva svojstva općeg partnerstva. Prikladan su pravni oblik za mala i eventualno srednja poduzeća. Jamstvo Jamstvo (engl. surety, guarantee, njem. Garantie, Bürgschaft, Gewährleistung) ili poručanstvo je ugovor kojim se treća osoba, jamac ili poruk, obvezuje vjerovniku da će ispuniti obvezu dužnika ako to dužnik ne učini. Jamčeva obveza je 384


akcesorna, što znači da jamčeva obveza postoji ako postoji valjana obveza glavnog dužnika. Daljnja karakteristika jamstva je supsidijarnost, što znači da vjerovnik može tražiti ispunjenje obveze (solutio) od jamca tek onda kad se nije uspio namiriti od glavnog dužnika. Smatra se da se vjerovnik nije uspio namiriti nakon proteka roka ostavljenog dužniku za ispunjenje obveze u pisanom pozivu koji mu je uputio vjerovnik. Ispunjenje od jamca iznimno se može tražiti i bez prethodnog pozivanja glavnog dužnika na ispunjenje ako je očito da su dužnikova sredstva nedovoljna za ispunjenje obveze ili je glavni dužnik pao pod stečaj. Jamac može protiv vjerovnikova zahtjeva isticati sve prigovore koje bi mu mogao isticati glavni dužnik, uključiv i prigovor prijeboja. Ne može isticati jedino osobne dužnikove prigovore. Razlikujemo nekoliko vrsta jamstva: 1. redovito ili obično jamstvo u kojem je obveza jamca akcesorna i supsidijarna; 2. solidarno jamstvo u kojem se jamac obvezuje kao jamac-platac, što znači da vjerovnik može zahtijevati ispunjenje cijele obveze bilo od glavnog dužnika bilo od jamca, bilo od obojice istodobno. Kad za neki dug jamči više jamaca 385


(sujamstvo, suporučanstvo), ono je ex lege solidarno, osim ako se solidarnost ugovorom isključi. U ugovorima u privredi jamac je po zakonu uvijek jamacplatac, osim ako je drugačije dogovoreno; 3. podjamstvo (potporučanstvo) – ugovor kojim se netko treći obvezuje vjerovniku, ali ne za dužnika nego za jamca (jamčev jamac). Podjamac se poziva na odgovornost tek onda kad se vjerovnik ne uspije namiriti od glavnog dužnika, odnosno jamca. Svrha jamstva je osiguranje vjerovnika, a ne oslobađanje dužnika od obveze. Zbog toga, kad jamac ispuni obvezu glavnog dužnika, sva vjerovnička prava (ex lege) prelaze na jamca (zakonska subrogacija). Dužnik može s uspjehom staviti jamcu sve prigovore koje bi mogao staviti i vjerovniku. Ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamstvu učinio u pisanom obliku. Jamstvo kao akcesorna obveza prestaje ako je na bilo koji način prestala obveza glavnog dužnika. Jamstvo može prestati i samostalno, i to kad npr. vjerovnik otpusti jamca, kao i zbog vjerovnikova odugovlačenja. Zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca. Jamstveni kapital banke 386


Jamstveni kapital banke (engl. liable capital) je temelj osiguranja obveza prema vjerovnicima banke; prema Zakonu o bankama i štedionicama, sastoji se od temeljnog kapitala i dijela dopunskog kapitala koji ne prelazi iznos od 50% temeljnog kapitala. Banka je dužna opseg svojeg poslovanja usklađivati tako da iznos jamstvenog kapitala iznosi najmanje 8% ukupnog iznosa aktive i aktivnih izvanbilančnih stavaka banke, raspoređenih i ponderiranih po stupnjevima rizika. Jamstveni kapital služi utvrđivanju odgovarajuće kapitaliziranosti banke u odnosu na opseg njezina poslovanja. Jamstveni kapital Jamstveni kapital (engl. insurance assets, njem. Versicherungsvermögen) je jamstveni kapital društva za osiguranje kojim trajno raspolaže društvo za osiguranje, odnosno garancijski fond dovoljan da se njime jamči stalno ispunjenje obveze društva iz ugovora o osiguranju. Jamstveni kapital čine: uplaćeni temeljni kapital umanjen za knjižnu vrijednost vlastitih dionica u vlasništvu društva; pričuve sigurnosti; druge pričuve društva; zadržana dobit i dio dobiti tekuće godine koji se predviđa za raspored u temeljni 387


kapital, pričuve i zadržanu dobit. Jamstveni kapital umanjuje se za ostvareni gubitak iz poslovanja. Jamstveni kapital mora iznositi najmanje: a) za osiguranje života najmanje 3,5% od matematičke pričuve osiguranja života i najmanje 5% od sredstava tehničke premije svih rizika osiguranja života za koja se ne obračunava matematička pričuva, b) za zdravstvena osiguranja najmanje 12% od iznosa tehničke premije, i c) za ostala osiguranja i reosiguranja 12% od bruto premije osiguranja, odnosno reosiguranja, ili 20% od prosječnog iznosa štete što je veće. Društvo za osiguranje dužno je u svom poslovanju voditi računa da budu usklađeni visina vlastitih sredstava i visina premije osiguranja u samopridržaju. Jamstveni (garancijski) fond Jamstveni (garancijski) fond (engl. guarantee fund, njem. Garantiefond) ili vlastita sredstva društva je zbir uplaćenog temeljnog kapitala umanjenog za knjigovodstvenu vrijednost vlastitih dionica, rezervi sigurnosti i prenesene dobiti. Najmanji dozvoljeni iznos sredstava garancijskog fonda ne smije pasti ispod visine sredstava potrebne za osnivanje osiguravajućeg društva. Visina sredstava 388


garancijskog fonda mora biti usklađena s visinom premije u samopridržaju. Ovaj se odnos temelji na procjeni menedžmenta o visini prihvatljivog rizika bez predaje u reosiguranje, a na temelju financijske snage osiguravatelja, procjene kumula šteta i procjene visine šteta na pojedinom riziku. Jamčevina Jamčevina (engl. guarantee-fund, security, njem. Hinterlegung); 1. osiguranje koje mogu dati članovi uprave kapitalnih društava za slučajeve kada zbog njihova poslovođenja društvu nastane kakva šteta. Jamčevina se može dati u bilo kojem obliku osiguranja (zbog hipoteka, mjenice, dionice drugih društava, ali i samog društva i sl.). Naime, u vođenju poslova društva kapitala uprava ima velike ovlasti, pa može postojati opravdana bojazan da i najbolji programi i planovi na papiru u zbilji ne budu ostvareni, nego društvu može nastati i šteta. Institut jamčevine rabi se za zaštitu interesa društva od štete koju mu mogu nanijeti članovi uprave, ali je ujedno i stimulans upravi na ambiciozno, ali i realistično poslovanje. 2. Prilikom sklapanja ugovora o smještaju u turističkom apartmanu ugostitelj može tražiti da mu gost plati jamčevinu za štetu za oštećene ili uništene uređaje, 389


opremu i inventar u apartmanu i zajedničkim prostorijama i prostorima. Uobičajena jamčevina je 25% ugovorene cijene smještaja. Ugostitelj je dužan vratiti plaćenu jamčevinu odmah nakon isteka ugovora i ispražnjenja apartmana, uz odbitak eventualne naknade štete. Svota jamčevine određuje se ugovorom o smještaju u turističkim apartmanima ovisno o iznosu cijene, trajanju ugovora te vrijednosti opreme, uređaja i inventara, odnosno o mogućoj šteti. Jasno je stoga da će postotak jamčevine prema ugovornoj cijeni biti veći za ugovore s kraćim trajanjem, a manji za ugovore s dužim trajanjem. Ugostitelj je ovlašten zadržati jamčevinu do visine naknade štete, tj. naplatiti iz jamčevine naknadu štete. Istekom ugovora ugostitelj je dužan vratiti ugovaraču jamčevinu, odnosno ostatak jamčevine. Ugovorom o smještaju u turističkim apartmanima tom se jamčevinom može osigurati i ispunjenje ostalih obveza gostiju, a posebice naplata smještaja za produženi boravak. Jamac Sudužnik i jamac su osobe koje zajedno s korisnikom kredita solidarno jamče banci za redovitu otplatu te daju suglasnost da u slučaju neredovite otplate 390


kredita, banka može od njih naplatiti svoja potraživanja. Razlika među njima je u tome što sudužnik pored toga jamstva pojačava kreditnu sposobnost korisnika kredita pa je on u kreditu potreban samo onda kada korisnik kredita nije u potpunosti kreditno sposoban, na primjer kada nema dovoljno visoku plaću za traženi iznos kredita. Javno bilježništvo Javno bilježništvo (engl. notary public, njem. Notariat) je posebna javna služba koju kao isključivo zanimanje obavljaju javni bilježnici kao samostalni i neovisni nositelji te službe i osobe javnog povjerenja. Služba se sastoji u službenom sastavljanju i izdavanju javnih isprava o pravnim poslovima i o izjavama kojima se utemeljuju prava (javnobilježnički akti; normativno-certifikacijska funkcija); u sastavljanju zapisnika o pravnim radnjama koje su obavili ili kojima su bili nazočni (javnobilježnički zapisnici) i potvrda o činjenicama koje su posvjedočili (javnobilježničke potvrde) (protokolarnocertifikacijska funkcija); u službenom ovjeravanju privatnih isprava (legalizacijska funkcija); u primanju na čuvanje isprava, novca i predmeta od vrijednosti radi njihove predaje drugim osobama ili nadležnim tijelima (javnobilježnički polog; 391


depozitna funkcija); u pravnom savjetovanju stranaka (konzilijarno-monitorna funkcija) te u obavljanju, po nalogu sudova ili drugih tijela, određenih postupaka i drugih poslova predviđenih zakonom (komesarijalna funkcija). Javni bilježnici mogu zastupati stranke u nespornim stvarima pred sudovima i drugim javnim tijelima ako su te stvari u neposrednoj vezi s kojom njihovom ispravom (adhezijska zastupnička funkcija). Javni bilježnici nepristrani su povjerenici (svih) stranaka i zato za njih vrijede pravila o izuzeću kao i za suce; oni po službenoj dužnosti poduzimaju radnje na zahtjev stranaka (rogatio), a ne na temelju naloga kao odvjetnici. Zato što su nepristrani povjerenici stranaka, javni su bilježnici dužni čuvati tzv. javnobilježničku tajnu. Zbog specifičnosti svoje funkcije javni bilježnici ne mogu biti odvjetnici ni u kojoj drugoj naplatnoj službi, odnosno imati drugo naplatno zaposlenje itd. Javno bilježništvo je služba tzv. preventivne pravne zaštite zato što svojim djelovanjem pridonosi pravnoj sigurnosti i izbjegavanju sporova. Broj javnobilježničkih mjesta je ograničen (numerus clausus). Teritorij države podijeljen je na javnobilježnička područja na kojima javni bilježnici moraju imati svoja službena sjedišta (ured i, u pravilu, prebivalište). Službeno područje javnog 392


bilježnika u pravilu je područje općinskog suda na kojemu on ima svoje sjedište. Za pravnu vrijednost određenih vrsta pravnih poslova nužna je forma javnobilježničkog akta. Temeljna je značajka javnobilježničkih isprava i njihovih otpravaka da oni imaju snagu javnih isprava, ako su prigodom njihova sastavljanja i izdavanja ispunjene bitne zakonske formalnosti. Javnobilježničke isprave mogu imati i snagu ovršnih isprava, dakle isprava na temelju kojih se može neposredno tražiti sudska ovrha, jednako kao i na temelju sudske nagodbe. Javnobilježnički akt je ovršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju tog akta može, radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilno izvršenje (clausula exequendi) (54. ZJB). Isti učinak kao i izvršni javnobilježnički akt ima i solemnizirana privatna isprava. Učinak ovršnosti pridaje se, konačno, i privatnoj ispravi u kojoj je utvrđena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i koja sadrži klauzulu exequendi, na kojoj je javni bilježnik ovjerio samo potpis dužnika.

393


Javnobilježničke isprave mogu biti “ovršne” i u jednom drugom smislu. Na temelju javnobilježničkog akta koji sadrži obvezu da se osnuje, prenese, ograniči ili ukine koje zemljišnoknjižno pravo, može se neposredno provesti upis u zemljišne knjige ako je obvezanik izričito na to pristao u tom aktu, dakle ako javnobilježnički akt sadrži tzv. klauzulu intabulandi. Javni zajam Javni zajam (engl. public loan, njem. öffentliche Anleihe, Staatsanleihe) ili državni zajam (kredit) je glavni i najčešći oblik državnog duga. Država raspisuje javni zajam da bi ubrali dodatne prihode u proračun i/ili da bi povukla višak likvidnih sredstava iz financijskog sustava i smanjila količinu novca u optjecaju, utjecala na kamatne stope ili postigla sektorski ciljane učinke iz područja novčane politike. Sastoji se od državnih obveznica u apoenima prilagođenih određenim skupinama kupaca. Da bi stimulirala upis javnog zajma, država može kupcima obveznica dati razne porezne olakšice. U pravilu je kupnja obveznica javnog zajma dobrovoljna, ali u izuzetnim slučajevima (npr. rat) postoji o obvezatan upis, što predstavlja zapravo oblik poreza.

394


Javni zajam može se plasirati preko financijskog tržišta ili preko ovlaštenih banaka. Dijeli se na: unutarnji i vanjski, privremeni (leteći ili lebdeći) i konsolidirani (dugoročni), fundirani i nefundirani (ovisno o tome da li iza zajma stoje sigurni izvori povrata – dugoročni dug je fundirani, dok je kratkoročni dug nefundirani), rentni i anuitetski (prema načinu otplate). Privlačnost državnih obveznica temelji se na sigurnosti povrata uloženih sredstava. Javni poziv Javni poziv (engl. prospectus, public invitation, njem. Prospekt, Einladung an die Akzienzeichner) ili prospekt; 1. u trgovačkom pravu opći poziv upućen za upis dionica svima, a ne samo određenim osobama. Javni poziv se mora objaviti i bitan je sastojak sukcesivnog osnivanja dioničkog društva i akt razgraničenja od simultanog osnivanja dioničkog društva; 2. upućuje se onda kada osnivači nastoje privući treće i tako prikupiti potreban temeljni kapital žele li (osnivači) ući u veće investicije;

395


3. mora biti po prirodi stvari sveobuhvatan, ali je i zakonom utvrđeni njegov minimalni sadržaj takav da svim zainteresiranima pruža dovoljno podataka za donošenje odluke o upisu dionica; 4. javni poziv mora se uputiti prigodom sukcesivnog osnivanja dioničkog društva (Gründungsprospekt); 5. javni poziv u Hrvatskoj uređen je Zakonom o trgovačkim društvima i detaljnije Zakonom o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima. Osim temeljnih podataka o dionicama koje se izdaju, njihovu upisu i uplati, koje zahtijevaju oba propisa, prema potonjem prospekt mora sadržavati i točno određene podatke o izdatniku vrijednosnih papira, njegovu predmetu poslovanja, njegovoj imovini, zaduženosti, financijskom položaju i dobitku i gubitku u posljednje tri godine (osim ako postoji kraće vrijeme), te o odgovornim osobama izdatnika. Osim toga postoji i skraćeni prospekt, čiji sadržaj određuje Komisija za vrijednosne papire i koji se može izdati onda kad vrijednosne papire upisuju unaprijed poznate osobe ili kad vrijednost cjelokupne emisije ne prelazi svotu od 200.000 kuna.

396


Svi podaci u prospektu moraju biti navedeni istinito, a za njegovu objavu je potrebno odobrenje Komisije za vrijednosne papire. Navođenje neistinitih podataka u prospektu i distribucija prospekta nepotpunog sadržaja predstavljaju kazneno djelo za koje odgovaraju članovi uprave i nadzornog odbora koji to dopuste ili omoguće, a objava prospekta bez odobrenja Komisije za vrijednosne papire predstavljaju djelo prekršaja. Prospekt mora biti objavljen kao umetak u jednim dnevnim novinama ili kao besplatna brošura dostupna na teritoriju Republike Hrvatske, s time što u drugom slučaju u tisku mora biti objavljena informacija o mjestu gdje se brošura može podići i na način na koji se može naručiti poštom. Javni interes Javni interes (engl. public interest, njem. öffentliches Ineresse, fr. intérêt général) je državni ili opći interes, pojmovi su koji se obično koriste u političkim raspravama o ekonomskoj politici kad se žele označiti koristi ili prednosti zajednice kao cjeline za razliku od privatnih ili osobnih interesa. Obično se kaže kako se npr. željeznice ili banke trebaju voditi u skladu s javnim, državnim ili općim interesom, a ne u interesu direktora, vlasnika ili dioničara. 397


Ponekad se javni, nacionalni interes poistovjećuje ili zamjenjuje s interesom namještenika u čiju se korist treba voditi poduzeće ili grana. Pritom se zanemaruje može li to poduzeće ili grana pokriti svoje troškove na otvorenom tržištu. Pojam ima političke, etičke i emotivne konotacije ali ekonomisti mogu ispitati i njegove ekonomske implikacije. Nijedan ekonomist ne bi podržao stav da se sredstva upotrijebe u korist privatnog interesa ako je to u sukobu s općim interesom cjelokupne zajednice. Pitanje je samo jesu li privatni interesi neophodno u sukobu s općim interesom, ili oni mogu biti i jednaki, te okolnosti u kojima se interesi sukobljavaju. Taj pristup vodi analizi institucije vlasništva i zakona o ugovoru, prodaji dobara itd. Zaključci ili doktrine nalaze se u rasponu od Adama Smitha (javnom interesu obično se najbolje služi tako da se ljudima dopusti da ostvaruju privatne interese) do Karla Marxa. Ne postoji jedinstven i apsolutan stav. Pekari koji prodaju kruh istovremeno zadovoljavaju i javni i svoj osobni interes. S jedne strane raspravlja se o opasnosti od monopola, o nedjelotvornosti privatnih vlasnika u nekim poslovima, o neophodnosti da javnost kontrolira određene grane, a s druge o 398


nedjelotvornosti državnih poduzeća i njihovoj nesposobnosti da zadovolje interese javnosti kao što to mogu manja privatna poduzeća. U svakom slučaju, pojam javni interes ukazuje na namjeru koja često ne uspijeva osigurati provedbu. Tu postoji razlika između svrhe i rezultata. Ekonomisti raspravljaju o tehničkoj efikasnosti ili efektivnosti usluga ili grana, koje bi trebale biti kontrolirane u interesu javnosti, a zaključci su raznovrsni. Javni dug Javni dug (engl. public debt, njem. öffentliche Schuld) su sveukupne državne obveze prema njezinim vjerovnicima koje se temelje na ugovorima. Otplata javnog duga obveza je državnog proračuna. Najvažnija komponenta javnog duga je javni zajam. Javni dug igra važnu ulogu u vođenju gospodarske politike. Putem javnog duga utječe se na veličinu državnog proračuna, kao i na reguliranje količine novca u optjecaju (operacije na otvorenom tržištu). Javne financije Javne financije (engl. public finance, njem. Staatsfinanzen, fr. finances publiques) su grana znanosti koja proučava prirodu i učinke državnog korištenja fiskalnih 399


instrumenata – oporezivanje i potrošnju, uzimanje i davanje kredita, kupnje i prodaje. Podrazumijevaju međusobne odnose pojedinih državnih organa, te centralne države i lokalnih vlasti. Ponekad uključuju i proučavanje javnih poduzeća i nacionaliziranih industrija, koje se poput svakog drugog poduzeća mogu sama financirati i tako biti izvan domašaja čistih javnih financija, ali ih njihov odnos s državom dovodi u raspravu o javnim financijama. Osnovna tema javnih financija su javna ili zajednička dobra ili usluge neophodne pojedincima što ih pružaju javne vlasti (npr. obrana i zdravstvo), te način na koji se financiraju. Kad država troši novac na oružje ili obrazovanje, to utječe na proizvodnju i potrošnju. Nametanje poreza za plaćanje državne potrošnje (i način na koji od nje imaju koristi različite grupe) utječe na raspodjelu dohotka i bogatstva. Veličina i raspodjela oporezivanja utječe na vrstu i razinu ukupne proizvodnje. Isto tako utječu i državne odluke da se dio rashoda financira uzimanjem kredita umjesto oporezivanjem, ili da se zbog budžetskih rashoda nametnu porezi.

400


Upravljanje nacionalnim ili javnim dugom (tj. zaduženjima akumuliranim u prošlosti) predstavlja probleme i monetarnoj politici. Oporezivanje i državna potrošnja utječu i na prirodu i veličinu cikličkih poslovnih fluktuacija te, dugoročno, na stopu privrednog rasta. Rasprava o javnim financijama mora uključivati i analizirati ciljeve fiskalne politike. Mogući zadaci politike uključuju visoku i stabilnu razinu zaposlenosti bez inflacije, visoku stopu ekonomskog rasta, čvrstu valutu, pravedniju raspodjelu dohotka, visok stupanj slobode izbora za potrošače, namještenike, trgovce, ulagače, poslovne ljude i druge. U literaturi o javnim financijama obično se analiziraju načela oporezivanja. Oporezivanje treba biti pravedno, jednakomjerno, djelotvorno itd. Ti pojmovi se mogu interpretirati na različite načine, tako da se njima može argumentirati i proporcionalni i progresivni, pa čak i regresivni porezni sustav. Načela oporezivanja ne mogu se izvoditi samo pomoću ekonomske analize, bez pretpostavki utemeljenih na političkim i etičkim načelima. Ipak, ekonomija proučava opće učinke različitih fiskalnih prijedloga na cijene, kamate, štednju,

401


investicije, poticaje, profite, proizvodnju, smještaj poduzeća, zaposlenost, dohotke, plaće itd. Javna poduzeća Javna poduzeća (engl. public utilities, njem. öffentliche Versorgungsbetriebe, fr. service public) su poduzeća u monopolskom položaju koja nude bitna dobra i usluge, a podložna su javnoj upravi koja treba osigurati da posluju u javnom interesu. Javnim poduzećima se obično smatraju ona koja pružaju usluge posredstvom žica, kabela, cijevi i tračnica. Ona nude plin, vodu, struju, telekomunikacije, sanitarije, željeznički prijevoz. Zajednička im je značajka – velike količine skupe, specijalizirane opreme. Kako bi održale niske cijene i istovremeno zaradile dovoljno prihoda za plaćanje priličnih kamata i troškova amortizacije, pojedinačne jedinice u tim granama – vodovodi, elektrane ili željeznica itd. – moraju opslužiti što veći broj korisnika. Zbog toga je obično neekonomično imati više od jedne plinare, jedne elektrane, itd. na određenom području. Konkurencija je tu štetna za sve, osim za potrošače. Ona je i kratkoročna jer velike investicije neminovno ograničavaju broj proizvođača, pa nakon pojačane 402


konkurencije uvijek slijedi sporazum, najčešće tajni. Otuda i pojam prirodni monopoli. U takvim okolnostima obično dolazi do nekog oblika javne kontrole. To može biti kontrola cijena ili ograničenje stope profita na uloženi kapital, ali i izravno javno vlasništvo i poslovanje. U nekim zemljama javna poduzeća nisu podložna oporezivanju, naročito ako se vode kao državna poduzeća. Smatra se da bi takvo oporezivanje bilo regresivno za siromašne i povisilo trošak proizvoda i usluga što ih nude javna poduzeća. U pojedinim zemljama nameću se porezi na profite javnih poduzeća, bez obzira na to jesu li ili nisu u državnom vlasništvu. Kad je riječ o porezu na promet, uključujući i sustave poreza na dodanu vrijednost, nije neuobičajeno pronaći porez, obično po niskim stopama, koji se primjenjuje na usluge što ih pružaju ta poduzeća. Javna isprava Javna isprava (engl. public document, njem. offentliche Urkunde) je ona isprava koju je u propisanom obliku izdao ili potvrdio državni ili drugi ovlašteni organ (npr. javni bilježnik) u okviru svojih ovlasti, kao što su izvod iz matičnih knjiga, školska svjedodžba, razna uvjerenja, izvod iz trgovačkog registra i dr. 403


Značenje javne isprave kao dokaznog sredstva sastoji se u tome da se njime dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. Javna emisija Javna emisija (engl. public issues, njem. öffentliche Emission, fr. èmission publique) je otvorena emisija, emisija vrijednosnih papira ponuđena širokom krugu potencijalnih investitora, dakle, cjelokupnoj javnosti na tržištu kapitala. Za razliku od ograničene emisije ne uključuje nikakve povlastice pri kupnji vrijednosnih papira. U pravilu se obavlja uz posredovanje specijaliziranih posrednika na tržištu kapitala. Metode javne emisije jesu emisija s prospektom, dogovorna kupnja, kupnja nadmetanjem i komisija. Javna dobra Javna dobra (engl. public goods, njem. öffentliche Güter, Kollektivgüter, fr. bien public) su dobra ili usluge što ih bez djelatnosti države tržište samo po sebi ne bi osiguravalo ili bi ih pružalo u nedovoljnoj mjeri. Tri su osnovna svojstva javnih dobara: može ih koristiti, trošiti ili uživati rastući broj ljudi a da se količina dostupna drugima ne smanjuje, npr. obrana, 404


preventivna medicina, ulična rasvjeta, svjetionici; dostupna su svakome na određenom području bez obzira na to da li je i koliko platio ili nije; ne mogu se uskratiti onima koji nisu platili i stoga se moraju financirati iz sredstava osiguranih zajedničkim sporazumom što ga podržava zakon. Mnoga dobra i usluge javni su tek u određenoj mjeri (tj. ne mogu se ograničiti na ljude koji plaćaju tržišnu cijenu), a samo neka dobra i usluge su potpuno javni. Dobra ili usluge što se na tržištu nude uz protunaknadu često pružaju besplatne koristi trećim stranama. Pored javne koristi od obrazovanja i pojedinac će imati privatnu korist uživajući više u umjetnosti ili u svom poslu. Slični se primjeri mogu navesti i u stanovanju, zdravstvenoj zaštiti, policiji ili vatrogastvu. Kvalitativni benchmarking Kvalitativni benchmarking (engl. qualitative benchmarking, qualitative analysis, njem. qualitative Analyse) je kvalitativna analiza, praksa benchmarkinga, koja slijedi kvantitativni benchmarking, odnosno mjerenje performanci. Naime, u procesu izvođenja benchmarkinga (identificiranje kompanija ili drugih organizacija koje su u nekim performancama najbolje, da bi se prema njima 405


modelirala vlastita organizacija), nakon mjerenja performanci (kvantitativni benchmarking) slijedi praksa benchmarkinga koju nazivamo kvalitativni benchmarking (kvalitativna analiza). Kvantitativni benchmarking obavlja se da bi se usporedili određeni kvantificirani podaci neke kompanije iz okvira vlastite industrije, ali i šire, koja postiže izvanredne rezultate, s vlastitim standardima i tako utvrdilo jaz koji između njih postoji. Taj je jaz dakle, dan u kvantitativnim veličinama, ne prikazujući, odnosno opisujući način kako ga reducirati. Zato je važna tzv. praksa benchmarkinga, odnosno kvalitativni benchmarking, koja pomaže u otklanjanju takvog jaza. Njime se uspoređuje proizvodnja, organizacija, procesi i način postupanja u poslovanju jednog vrhunskog poduzeća u odnosu na vlastito. Jednom, kada je identificirana i shvaćena praksa vrhunskog poduzeća, moguće ju je prenijeti u vlastitu organizaciju. Pri tome se benchmarking ne smije shvatiti samo kao puko prenošenje iskustava drugih, već kao osnova za unapređivanje vlastitih procesa i proizvoda i kroz to nadmašivanje konkurencije i maksimalno zadovoljavanje želja, potreba, pa i prohtjeva kupaca (korisnika, potrošača). Kvanza 406


Kvanza (AON) je novčana jedinica Angole, dijeli se na 100 lueja. Kvazibarter Kvazibarter je posebna vrsta kompenzacijskih poslova u kojima se ugovara razmjena robe samo djelomično jednake vrijednosti. Preostala razlika naplaćuje se u novcu. Ispunjenja obveza ne moraju biti istodobna i simultana već se mogu ugovoriti različiti sukcesivni rokovi. Moguće je prilagoditi i ostale uvjete ispunjenja ovog ugovora pa i ukupnu vrijednost razmjene. Iako se u ugovoru utvrđuju vrste i novčana vrijednost robe svake ugovorne strane, moguće je ugovoriti posebnu klauzulu kojom se predviđa da će se nakon stvarno izvršenih isporuka obaviti konačni obračun i razlika platiti u novcu. Ugovori o kvazi barteru sadrže i odredbe o kontroli kvalitete proizvoda, odredbe o dopuštenim odstupanjima od utvrđene količine (Soft Adjustment Clause), odredbe o bankovnim garancijama i dr. Vrijednost razmjene određuje se omjerom količina robe imajući na umu njihove vrijednosti, odnosno cijene (shadow price). U slučaju neispunjenja ugovora jedne ugovorne strane, druga strana ima pravo odmah u novcu tražiti plaćanje vrijednosti isporučene robe. Kvazinovac 407


Kvazinovac (engl. quasi money, near money, njem. Quasigeld) su novčana sredstva koja nisu novac, ali se lako mogu pretvoriti u novac. Najveći dio kvazinovca su štedni depoziti po viđenju, kojima se ne mogu izravno obavljati plaćanja, ali se mogu na zahtjev podignuti u gotovini ili prenijeti na žiro račun ili tekući račun. Kvecal Kvecal (GTQ) je novčana jedinica Gvatemale, dijeli se na 100 sentava. Kvača Kvača je novčana jedinica Malavija (MWK) i Zambije (ZMK). Kupovna cijena Kupovna cijena (bid) je cijena po kojoj market makeri kupuju financijske instrumente. Market useri po bidu prodaju financijske instrumente market makerima. Kupon Kupon (engl. coupon, njem. Abschnitt) ili kuponski arak; 1. posebni dio vrijednosnog papira na temelju kojeg se njegovu zakonitom imaocu periodično isplaćuju određene svote. U tom širem smislu i obveznica 408


sadrži kupone na temelju kojih se zakonitom imaocu isplaćuju kamate na uloženi novac. U pravilu kod obveznica kuponi glase na fiksni postotak njihove nominalne vrijednosti. U tom smislu kupon u brokerskom žargonu označava visinu ukamaćenja obveznica; 2. u dioničkim društvima isprava kojom se potvrđuje pravo na dividendu (njem. Dividendenvezugsschein, Gewinnanteilschein). Ako je kupon povezan s temeljnom ispravom, čini njezin sastavni dio i dijeli njezinu pravnu sudbinu. S prestankom dionice prestaju važiti i kuponi, makar bili i odvojeni, ako za njih u trenutku prestanka glavne isprave dividenda još nije utvrđena. Kupon se može izdati na ime i na donositelja, a tako se i prenosi, i nije li drukčije ugovoreno, pretpostavlja se da se stjecanjem dionica stječu i kuponi. Kupnja radi pokrića Kupnja radi pokrića (njem. Deckungskauf ) je pojam koji se rabi u vezi s kupoprodajnim ugovorima za opis takve kupnje od treće osobe, koju je izvršio savjesni kupac nakon što je prodavalac propustio izvršiti svoju obvezu predaje stvari pa je njihov kupoprodajni ugovor raskinut.

409


Kad je kupoprodajni ugovor – čiji predmet su stvari određene po rodu – raskinut zbog povrede od strane prodavaoca, kupac ima pravo kupiti takve stvari od treće osobe, a od bivšeg prodavaoca zahtijevati razliku između cijene koja je bila s njim ugovorena i cijene koju je platio trećoj osobi. O kupnji radi pokrića kupac je dužan obavijestiti bivšeg prodavaoca, a sama kupnja mora biti izvršena u razumnom roku i na razuman način. Kupnja na pokus Kupnja na pokus (njem. Probekauf) postoji onda kad kupoprodajni ugovor sadrži odredbu o specifičnom raskidnom uvjetu. Kupac uzima stvar kako bi utvrdio odgovara li ona njegovim željama i s pravom da je vrati poslodavaocu ako ne odgovara tim željama. Ako se to dogodi, onda je raskidni uvjet ostvaren. Ako je stvar predana kupcu radi isprobavanja unutar određenog (ugovorenog) roka, a kupac je po isteku tog roka bez odgode ne vrati ili ne izjavi prodavaocu da odustaje od ugovora, uzet će se da je ostao pri ugovoru. Ako rok isprobavanja nije ugovoren, onda će kupac u roku utvrđenom običajem biti dužan obavijestiti prodavaoca o tome ostaje li pri ugovoru. Ako ni takvog običaja nema, onda će

410


ovu obavijest kupac biti dužan dati u primjerenom roku koji odredi prodavalac, a inače će se smatrati da je odustao od ugovora. Kuna Kuna (kn, HRK) je hrvatska novčana jedinica, uvedena 30. V. 1994, kada je kao stalni hrvatski novac zamijenila privremeni hrvatski dinar, koji je bio u uporabi od 1991. Dijeli se na 100 lipa. Kumulativnost Kumulativnost (engl. cumulative, njem. Kumulierung) u pravu znači da se moraju ispuniti sve pretpostavke zajedno za nastavak nekog odnosa, prava, zahtjeva i sl. Tako npr. kod mjenice se moraju steći svi sastojci navedeni u zakonu da bi taj vrijednosni papir bio mjenica; kod odgovornosti za štetu sve pretpostavke moraju se ispuniti kumulativno, a ako ijedna izostane, ne odgovara se za štetu. Kumulativna obveza Kumulativna obveza (engl. cumulative obligation, njem. Kumulativverpflichtung) je obveza u kojoj dužnik duguje više činidaba, a obveze se oslobađa ako ih sve obavi. Izvršenje može biti ugovoreno u isto doba ili sukcesivno. Posljednje će osobito doći u obzir npr. pri kupnji opreme za neku tvornicu, gdje se obično 411


predvidi vremenski raspored isporuka pojedinih strojeva (tzv. dinamika isporuke). Dođe li do nemogućnosti ispunjenja koje od činidaba, gleda se na uzrok nemogućnosti. Ako dužnik ne odgovara za nemogućnost ispunjenja, obveza se u pogledu činidbe gasi. Vjerovnik može tražiti ispunjenje preostalih činidaba ako mu to odgovara, a ako ne, obveza se u cijelosti gasi. Skrivi li dužnik nemogućnost ispunjenja, vjerovnik ima pravo na naknadu štete i na ispunjenje ili odustajanje od preostalih činidbi. Kruna Kruna (engl. crown, njem. Krone) je novčana jedinica Češke (koruna, CZK), Danske (krone, DKK), Estonije (kroon, EEK), Islanda (krona, ISK), Norveške (krone, NOK), Slovačke (koruna, SKK) i Švedske (krona, SEK). Krivulja prinosa Krivulja prinosa (yield curve) grafički prikaz je odnosa vremena dospijeća jedne vrste financijskog instrumenta i prinosa tog instrumenta. Odnos ovih veličina označava se i pojmom - vremenska struktura kamatnih stopa. Najčešći oblici su normalna (pozitivna), inverzna (negativna) i ravna. 412


Krivulja prihoda Krivulja prihoda (engl. yield curve, njem. Ertragskurve) je grafički prikaz odnosa vremena dospijeća jedne vrste financijskog instrumenta i prihoda tog instrumenta, pri čemu je apscisa dospijeće, a ordinata prihod do dospijeća financijskog instrumenta. Odnos ovih veličina označava se i pojmom vremenska struktura kamatnih stopa. Jedna krivulja prihoda odnosi se na određenu rizičnu klasu financijskog instrumenta, npr. državne obveznice ili obveznice pojedinog poduzeća. Funkcija prihoda poprima razne oblike, a neki tipični su normalna, inverzna i “jednogrba” (humped) krivulja. Oblik funkcije ovisi o ponudi i potražnji financijskih instrumenata i/ili o očekivanoj stopi inflacije. Ponuda i potražnja ovisi o fazi poslovnog ciklusa čiji je lagirani indikator, javlja se kasnije u vremenu, kretanje kamatnih stopa. Normalna funkcija je rastuća funkcija prema kojoj dugoročni instrumenti daju veći prihod i javlja se u početku ciklusa kamatnih stopa kada se uz niske kamatne stope dugoročnim instrumentima želi odgoditi dospijeće kratkoročnih instrumenata, ili kada se u budućnosti očekuju veće stope inflacije. 413


“Jednogrba” krivulja se javlja u uvjetima rastućih kamatnih stopa kada dužnik ne želi preuzeti dugoročne financijske obveze uz visoke stope. Inverzna je padajuća funkcija i javlja se kada se očekuje pad stopa inflacije. Krivulja potražnje Krivulja potražnje (engl. demand curve, njem. Nachfragekurve) je grafički prikaz tablice, u kojoj je prikazan odnos između visine potražnje za proizvodima na tržištu i cijena po kojima se proizvodi nude. Potrošači izražavaju različitu potražnju ovisno o cijenama, prema osnovnom zakonu potražnje, da se potražnja povećava sa snižavanjem cijena, odnosno da se potražnja smanjuje s povećanjem cijena. Drugim riječima, što je niža cijena to je veća potražnja, i što je viša cijena to je manja potražnja. Kreditno tržište Kreditno tržište (engl. credit market, njem. Kreditmarkt) označava ponudu i potražnju kredita. Dva su osnovna načina kako se novčana sredstva unose na tržište: direktnim i indirektnim financiranjem. Direktno kreditno tržište podrazumijeva direktno financiranje na tržištu novca i tržištu kapitala. Na direktnom tržištu posluje se velikim vrijednostima i zato su transakcije 414


ograničene na manji broj sudionika. Na indirektnom kreditnom tržištu djeluju posrednici, kao što su (u razvijenim zemljama) komercijalne banke, štedionice, osiguravajući zavodi, mirovinski fondovi. Financijski posrednici pomažu, slično kao posrednici u prodaji proizvoda, prevladavanju neusklađenosti količine i vremena u kojemu se javljaju potrebe institucija koje žele prodati novčane vrijednosti i onih koje ih žele kupiti. Kreditni rizik Kreditni rizik (engl. credit risk, njem. Kreditrisiko) je specifična vrsta rizika koji nastaje pri ulaganju novčanih sredstava u financijske plasmane. Sastoji se od opasnosti da se uložena sredstva neće vratiti, da se neće vratiti u cijelosti, odnosno da se neće vratiti planiranom dinamikom. Ovaj rizik, praktički, ne postoji kod ulaganja u državne vrijednosne papire ili u bankarske depozite čiju isplatu garantira država. Kreditni rejting Kreditni rejting (engl. credit rating, njem. Kreditwürdigkeitprüfung, Einschätzung der Kreditfähigkeit) je skup svojstava tražioca kredita, kao što su položaj, imovina, poslovi i perspektiva, na temelju koje je moguće donijeti ocjenu o 415


njegovoj kreditnoj sposobnosti, koja se može promatrati s formalne i materijalne strane. Formalna kreditna sposobnost odgovara pojmu poslovne sposobnosti iz građanskog i trgovačkog prava, a materijalna kreditna sposobnost procjenjuje se prema objektivnim mogućnostima da se ispune preuzete obveze. Zbog vlastite sigurnosti svaka banka ili poduzeće koje odobrava kredit pažljivo će ispitati kreditnu sposobnost svojih komitenata odnosno poslovnih partnera. Kreditno sposobnim tražiocem kredita smatra se onaj koji osigurava vraćanje kredita u roku, koji ima ažurno i uredno knjigovodstvo, koji iskazuje svoju imovinu i obveze po stvarnoj vrijednosti i koji ima sređeno financijsko poslovanje, te odgovara uredno svojim obvezama. Ovo je osobito važno ako je riječ o poslovima kreditiranja u međunarodnoj razmjeni jer su i rizici mnogo veći. Da bi se oni maksimalno otklonili, banke i poduzeća u uvjetima nedovoljno dostupnih podataka koriste usluge banaka, komora i specijaliziranih agencija koje obavljaju posebnu službu kreditnih informacija. Kreditni potencijal

416


Kreditni potencijal (njem. Kreditpotential der Banken) je maksimalni iznos kredita koji može odobriti banka a da pri tome bude likvidna. Zavisi s jedne strane od visine fondova banke, prikupljenih depozita i međubankarskih kredita, odnosno drugih izvora, i, s druge strane, od visine stope minimalne likvidnosti, obvezne rezerve likvidnosti, visine blagajničkih zapisa i drugih obveznih plasmana banke koje joj određuje centralna banka. Kreditni potencijal se može promatrati kao statička kategorija (bez vremenske varijable) i kao dinamička kategorija (prisutna vremenska varijabla), zatim na razini jedne banke i na razini svih banaka. Dinamički kreditni potencijal na razini jedne banke svodi se na mikromultiplikaciju depozita i kreditnu ekspanziju dotične banke (što u literaturi nije uobičajeno). Dinamički kreditni potencijal na razini svih banaka u sustavu svodi se na utvrđivanje učinka makrokreditne multiplikacije kao vrlo važnog elementa u koncipiranju i projiciranju monetarno-kreditnih kretanja i izboru mjera i instrumenata za njihovo ostvarenje. Kreditni gubitak

417


Kreditni gubitak (engl. loan loss, njem. Kreditverlust) je iznos otpisa (ili smanjenja bilančne vrijednosti) ukupnih potraživanja banke od jednog zajmoprimca na teret rezervi ili kapitala banke kad nastupi problematična dužnička situacija (npr. kad dužnik prestane otplaćivati ugovorene zajmove u roku dospijeća). Otpisom se potraživanja samo izdvajaju iz bilance banke, a banka ih dalje samostalno regulira nagodbom s dužnikom ili sudskim sporom. Kreditna sposobnost Kreditna sposobnost (engl. credit rating, njem. Kreditklasse, Kreditgrad) je karakteristike dužnika prema kojima kreditor procjenjuje hoće li mu odobreni kredit biti otplaćen u skladu s ugovorom. Do ocjene kreditne sposobnosti zajmotražioca banke dolaze na temelju posebne analize prethodnih kreditnih odnosa banke i zajmotražioca, kao i na temelju svih informacija o tražiocu kredita. Pri emisiji dužničkih vrijednosnih papira emitenti (zajmotražioci) obično sami pružaju dokaze vlastite kreditne sposobnosti jer je to element konkurentske prednosti i utječe na uspjeh emisije zadužnica. Kreditnu sposobnost pojedine zemlje procjenjuju i javno obznanjuju međunarodne financijske organizacije, 418


banke i organizacije specijalizirane za analize i informacije o kreditnoj sposobnosti. Kreditna osiguranja Kreditna osiguranja (engl. credit insurance, njem. Kreditversicherung) su osiguranja kojim se osigurava potraživanje vjerovnika od dužnika. Vjerovnik (osiguranik) ima pravo naknade štete prema uvjetima ugovora o osiguranju ako nije bio u mogućnosti naplatiti svoje potraživanje zbog nastanka određenog rizika. Stručno-tehnički kreditna osiguranja dijele se u tri kategorije: kreditna osiguranja u užem smislu ili delkredere (sklapa ih vjerovnik); kaucijska ili garancijska (sklapa ih dužnik) i osiguranja povjerenja ili osiguranja od prevare (sklapaju ih bilo dužnik, bilo vjerovnik). Kreditna kartica Kreditna kartica (engl. credit card, njem. Kreditkarte) je instrument bezgotovinskog platnog prometa koji služi i kao pogodno sredstvo kratkoročnog potrošačkog kreditiranja. Temelj izdavanja kartice je pokriće na računu, odobreni kredit ili bonitet korisnika kartice. 419


Vlasnik kartice je izdatnik, a korisniku se daje na upotrebu. Izdatnik kartice ima koristi od članarina i upisnina, provizije prodajnih mjesta, obrtaja novčanih sredstava ili kamata na odobreni kredit. Interes prodajnog mjesta je u pridobivanju kupaca dobre platežne moći i u povećanom prometu. Korisnik kartice stječe sigurnost i kredit. Kreditne kartice pojavile su se prije Drugog svjetskog rata u SAD, nakon rata širi se njihova primjena na teritorij cijelih SAD, a do ekspanzije dolazi s kompjutorskom revolucijom koja radikalno snižava troškove operacija s kreditnim karticama. Tada se, kasnih šezdesetih, u poslovanje s karticama uključuju i banke. Pionirsku ulogu imala je kartica Diners Club, nešto kasnije American Express i Carte Blanche, a poznate bankarske kartice su BankAmericard (danas VISA) i Mastercard. Danas u SAD egzistira 350 milijuna kartica. Izuzetnom uspjehu kartica doprinosi i to da se kartica prihvaća šire od čeka, da široka javnost lakše dolazi do kredita, kao i inovacije u sustavu plaćanja. Debitne kartice na osnovi pokrića na računu, uključene su u posebne sustave plaćanja u kojima se izravnom terminalskom vezom prodajnog mjesta i računala 420


banke automatski obavljaju plaćanja i prebacuju sredstva s računa kupca (banke) na račun prodajnog mjesta. Takvi su npr. sustavi POS (point-of-sale – prodajno mjesto). Kartice u upotrebi u nas izdaju se na temelju ugovora o franšizingu s inozemnim vlasnicima, a sve osim VISA-e i Diners Club kartice Zagrebačke banke, koje su debitne i izdaju se na osnovi depozita, osnivaju se na provjeri boniteta korisnika. U zadnje vrijeme naša poduzeća počinju izdavati i vlastite kartice. Upotreba kartica (debitnih, kreditnih i kartica s odgođenim plaćanjem) toliko je raširena da se shvaćaju kao “plastični novac” iako to, unatoč mnogim sličnostima, ipak nisu. Konverzija deviza Konverzija (engl. conversion, njem. Umwandlung, Konvertierung) je brza promjena stava prema nekoj pojavi, spremnost prihvaćanja novog proizvoda. U proizvodnji konverzija je postupak usavršavanja proizvoda za ispunjenje novih zadaća, u novim proizvodnim procesima. Konverzija vrijednosnih papira Konverzija vrijednosnih papira je postupak zamjene vrijednosnih papira za druge vrste vrijednosnih papira ili za iste vrijednosne papire drugih emisija, odnosno 421


serija. Npr. konverzija Plivinih dionica PLVA-R-A koje kotiraju na Zagrebačkoj burzi u Plivine dionice koje kotiraju u Londonu - Pliva GDR. Konzervativni investitor Konzervativni investitor (engl. conservative investor, njem. vorsichtiger Investor); 1. osoba – financijski investitor – koja u politici portfelja svoje imovine preferira sigurna ulaganja, a sigurnosti se daje prioritet pred ostalim alternativama. Sigurna su ulaganja sa dna tzv. financijske piramide: depoziti kod banaka, državni vrijednosni papiri, obligacije tvrtki dobrog boniteta (blue chip) i slično; 2. individualni investitor starije dobit koji pri ulaganjima izbjegava rizik. Konzola Konzola (engl. consol, nonmaturing bond, perpetual bond) je obveznica bez utvrđenog datuma dospijeća, bez povrata glavnice i s “vječitim” fiksnim kuponskim isplatama prinosa. U američkoj praksi se rijetko pojavljuje, a u V. Britaniji češće jer ih izdaje britansko ministarstvo financija. Na eurotržištu poznate su kao perpetuelne (vječite) note. 422


Prve konzole izdane su u V. Britaniji za financiranje rata protiv Napoleona početkom 19. stoljeća, a njima se i danas trži na sekundarnom tržištu. Smatra se da bi državni dug, s obzirom na njegovo stalno uvećavanje i servisiranje starih obveza iz novog zaduživanja, valjalo financirati ovakvim tipom zadužnica, umjesto da se taj dug obavlja stalnim emisijama novim serijama zadužnica. Ostali nazivi: anuity bond, perpetual note, nonmaturing bond. Konzorcij Konzorcij (engl. consortium, njem. Konsortium) je poseban oblik udruživanja društava i/ili banaka i drugih organizacija radi zajedničkog financiranja određenog većeg posla, za čije financiranje pojedinačno nije zainteresiran ni jedan od partnera. U konzorcij banaka udružuju se dvije ili više banaka, najčešće radi ostvarivanja ambicioznih razvojnih programa, radi podjele rizika u velikim financijskim projektima ili iz nekih drugih razloga. Konzorcij osnivaju i velika društva, redovito radi zajedničkog izvođača investicijskih radova u zemlji i inozemstvu. Konzorcij je u pravu međunarodnih investicijskih radova ugovorno udruživanje dva ili više izvođača koji se obvezuju investitoru da će zajednički izgraditi određeni objekt i/ili 423


isporučiti određenu opremu. Članovi konzorcija redovito preuzimaju u odnosu na investitora solidarnu odgovornost za uredno ispunjenje svih ugovornih obveza. U konzorciju obično se sporazumno jedan od članova odredi kao vodeći (čelni), koji ovisno o ovlastima nastupa u ime ostalih prema trećima. Članovi konzorcija sklapaju konzorcijalni ugovor u kojem uređuju svoja prava i obveze u pogledu međusobne podjele rada i isporuka, rokova izvođenja radova, odnosno isporuka opreme, cijena, koordinacije u izvođenju radova, međusobne odgovornosti za neizvršenje, odnosno neuredno izvršenje svojih obveza, regresna prava itd. Bitno je da udruživanjem u konzorcije ne nastaje nova pravna osoba i da konzorcij prestaje nakon okončanja svih ugovorenih radova. Nije li što drukčije predviđeno, na konzorcij se primjenjuju pravila o ortaštvu. Konzorcijski kredit Konzorcijski kredit (engl. syndicate credit, participating loan, njem. Konsortialkredit) je kredit koji korisniku odobrava konzorcij, a temelji se na konzorcijskom ugovoru koji sklapaju konzorati (banke i druge financijske institucije udružene u konzorcij) s jedne, i konzorcij i dužnik s druge strane. Nije riječ o posebnoj vrsti kredita, već je njegova specifičnost u tome što ga ne 424


odobrava jedan nego više kreditora, odnosno konzorata udruženih u konzorcij, pa mu otuda i ime. Ovakav kredit se javlja kad je posrijedi financiranje veće transakcije, velikog projekta ili čitavih razvojnih programa. Prilikom njegova odobravanja uobičajeno je da se određena banka zadužuje za odobravanje i praćenje kredita u ime ostalih, a ostale banke preuzimaju na sebe (ne isključujući pritom i spomenutu banku) dužnost davanja ugovorene svote kredita na dispoziciju preko opunomoćene banke (tzv. gestora). Ugovor o konzorcijskom kreditu sadrži: ukupnu visinu kredita, visinu udjela pojedinih konzorata u ukupnoj svoti, rok, način osiguranja, visinu kamatne stope i proviziju. Može se javiti u obliku eskontnog kredita, lombardnog kredita ili najčešće kredita po tekućem računu, ali i kao hipotekarni i investicijski kredit ukoliko je riječ o dugoročnom kreditu što ga je odobrio dugoročni konzorcij. Jednokratno kratkoročno konzorcijsko kreditiranje zbog kojeg se npr. i sam kratkoročni konzorcij osniva pretpostavlja da tražilac kredita već otprije ima poslovne veze s nekoliko banaka, da je posrijedi velik iznos kredita i da je riječ o poslu za čije se izvođenje zahtijeva kredit kod kojeg bi rizik mogao biti prevelik za jednu banku. 425


Konzorcijski kredit se koristi i među bankama u vrijeme stanovitih bankovnih kriza, kad likvidne banke nastoje svojim zajedničkim kreditima otkloniti stečaj ili likvidaciju neke nelikvidne a inače solventne banke. Konzorcijsko kreditiranje u najnovije vrijeme sve je popularnije u području izvoznog kreditiranja kod kojeg se kao kreditori javljaju multinacionalne kompanije, banke, razvojne bankarske organizacije i specijalizirane agencije. U okviru ovih kredita kreira se komponirana struktura izvozne podrške, promocije i financiranja koja je povoljna za izvoz novih tehnologija, krupne opreme i međunarodno projektno financiranje. Korelacija Korelacija (engl. correlation, njem. Korrelation) je statistička povezanost dviju ili više varijabli. Skup metoda kojima se mjeri stupanj jakosti statističkih veza zove se korelacijska analiza, a normirani pokazatelji korelacije koeficijenti korelacije. Ako se između dviju varijabli pretpostavlja postojanje linearne statističke veze, tada se jakost i smjer veze mjeri koeficijentom linearne korelacije r (–1 ≤ r ≤ 1). Promatrane varijable su pozitivno korelirane ako je porast jedne praćen porastom druge i obratno, a negativno korelirane ako se varijable ne mijenjaju u istom 426


smjeru. Korelacija (pozitivna, negativna) je to jača što je r bliži ? 1. Među promatranim varijablama postoji negativna, odnosno pozitivna funkcionalna (egzaktna, deterministička) veza ako je r=-1 ili r=1, a ako je r=0 promatrane su varijable međusobno nekorelirane. Pretpostavi li se da je veza između zavisne varijable i odabranog skupa od p, (p ≥ 2) nezavisnih varijabli linearna (tj. da se njihov odnos može opisati modelom višestruke linearne regresije), računaju se sljedeći pokazatelji korelacije: 1. koeficijent višestruke linearne korelacije R, (0 ≤ R ≤ 1) koji mjeri jakost veze između zavisne varijable i odabranog skupa nezavisnih varijabli, a izražava čvršću vezu što je bliži 1. O smjeru veze ne može se govoriti jer povezanost zavisne varijable s pojedinim nezavisnim varijablama ne mora biti istog smjera; 2. koeficijent parcijalne korelacije koji je pokazatelj smjera i jakosti linearne veze između zavisne i odabrane nezavisne varijable u modelu višestruke linearne regresije u kome je utjecaj ostalih nezavisnih varijabli isključen tako da ih se drži konstantnim;

427


3. korelacijska matrica (simetrična, kvadratna matrica) koja kao elemente sadrži koeficijente linearne korelacije između parova varijabli uključenih u model. Sadrži li model pored zavisne i p nezavisnih varijabli, ta je matrica dimenzije p+1. Jakost krivolinijske veze između dviju varijabli izražava se koeficijentom krivolinijske korelacije ?, (0 ≤ ? ≤ 1). Korelacija između dviju redosljednih (ili numeričkih) varijabli mjeri se Spearmanovim koeficijentom korelacije ranga koji se tumači na isti način kao koeficijent linearne korelacije, a jakost višestruke korelacijske veze između redosljednih varijabli izražava se pomoću Kendallova koeficijenta korelacije ranga, koji poprima vrijednosti između 0 i 1, a izražava jaču vezu što je bliži jedinici. Korespondent Korespondent (engl. correspondent, njem. Korrespondent) je korespondentska banka, inozemna banka preko koje domaća banka obavlja međunarodna plaćanja i druge financijske operacije. Ako se plaćanja obavljaju preko međusobno otvorenih tekućih računa (kontokorenta) radi se o direktnim korespondentima, a ako se kreditne i druge 428


operacije obavljaju na temelju posebnih sporazuma, tada se radi o indirektnim korespondentima. Ponekad se banke s međusobno otvorenim računima nazivaju kontokorentnim, a one ostale korespondentskim bankama. Korespondentna banka Korespondentna banka (engl. correspondent bank, njem. Korrespondenzbank, fr. banque correspondant), depozitna banka za drugu banku (najčešće u drugoj zemlji); vodi takvoj banci ili kod nje ima otvorene račune u domicilnoj ili drugoj valuti, te za račun banke depozitara pruža sve uobičajene bankarske usluge na području na kojem posluje. U širem smislu riječi, korespondentska banka je svaka ona s kojom druga banka izvrši razmjenu tzv. kontrolnih dokumenata (popis ovlaštenih potpisnika, teleks i/ili SWIFT ključ, tarife naknada za usluge, godišnje izvještaje, agency agreement i sl.). Često se banke s međusobno otvorenim računima (“nostro” i “loro” konta) nazivaju direktnim korespondentima, a ostale indirektnim ili se nazivaju prvoklasnim korespondentima, korespondentima druge klase, itd. 429


Korporacija Korporacija (engl. corporation, njem. Körperschaft, Kapitalgesellschaft, Aktiengesellschaft, Handelsgesellschaft, Korporation) je najrazvijeniji oblik kapitalističkog poduzeća. Jedan od pravnih oblika trgovačkih društava; ima brojne prednosti u odnosu na druge pravne oblike trgovačkih društava. Korporacija je uspjela otkloniti sve slabosti ortačkih društava, posebno one koje se odnose na rizik, budući da u slučaju bankrota korporacije vlasnik dionica gubi samo ono što je uložio u dionice. Korporacija je društvo kapitala, koje do sredstava za osnivanje i poslovanje dolazi izdavanjem dionica. Novčani iznos potreban za osnivanje i rad korporacije zove se osnovna glavnica, koja se dijeli na određeni broj dionica. Dionice se nalaze u rukama dioničara, vlasnika korporacije. Korporacije se najčešće osnivaju kao dionička društva. U gigantskim korporacijama broj dioničara se penje na stotine tisuća pa, u nekim slučajevima, i više od milijuna. Korporacija je jedan od najsavršenijih načina prikupljanja kapitala, posebno u onim djelatnostima u kojima priroda procesa proizvodnje zahtijeva velik novac. Korporacije imaju

430


složenu organizacijsku strukturu, s većim brojem poduzeća (kćeri) u svom sastavu. Osnovni je kriterij upravljanja korporacijskim poduzećima u njezinu sastavu posredstvom većinskog vlasništva nad dionicama tih poduzeća. Velike korporacije, s obzirom na složenost svoje strukture, pristupaju procesima divizionalizacije organizacijske strukture i decentralizacije rukovođenja, te formiranju relativno autonomnih jedinica po djelatnostima, profitnim centrima i strateškim poslovnim jedinicama, kako bi izbjegli njihovu veliku tromost i poticali prilagođavanje zahtjevima okoline u kojoj djeluju. Korporacije imaju, posebno one najveće, na stotine pa i više lokalnih kompanija, širom svijeta. Sve se te lokalne kompanije objedinjavaju u manji ili veći broj poslovnih područja, odnosno programa. Jedno poslovno područje odnosno program može objediniti veći broj tvornica iz različitih zemalja koje po srodnosti spadaju u određeno poslovno područje. Najvažniji organi upravljanja korporacijom jesu skupština i upravni odbor, dok korporacijom rukovode predsjedajući upravnog odbora i predsjednik kompanije. Korporacije su veoma elastične, naročito nakon što uvedu organizaciju poduzeća 431


prema načelu konfederacije ili mreže poduzetnika. Lakše se preorijentiraju s jedne investicije na drugu, a ako su uspješne, vrlo lako dolaze do dodatnog kapitala (novom emisijom dionica), a njihova elastičnost ogleda se i u tome što lako mogu smijeniti menedžment, kao što se i vlasnici sami lako mijenjaju, kupnjom odnosno prodajom dionica na burzi vrijednosnih papira. U korporacijama se sve više razvija unutarnje poduzetništvo (intrapoduzetništvo) – proces formiranja malih, relativno autonomnih poduzeća, odnosno jedinica u okviru korporacije kojima se dodjeljuju potrebna sredstva, ljudi i organizacijska samostalnost da bi svi pojedinci koji imaju poduzetničke ideje, talent i sposobnost, a u velikim sustavima su sputani, mogli realizirati te svoje ideje, otvaranjem novih tvrtki u okvirima postojećeg poduzeća. Na taj način korporacija može sačuvati najtalentiranije i najkreativnije ljude, a također može i ravnopravno konkurirati u pogledu poduzetništva i inovativnosti malih poduzetničkim tvrtkama. Korporacije imaju i stanovite slabosti. U samoj osnovi korporacije nalazi se konflikt između onih koji snose rizik (dioničara) i onih koji tim rizikom upravljaju (menedžera). Korporacije čine veoma mali postotak od ukupnog broja poduzeća u privredi neke zemlje, ali po svom ekonomskom 432


potencijalu, proizvodnji i broju zaposlenih one su nosivi dio privrede svake razvijene zemlje. Korporacije se dijele na privatne i javne. Korporacijski vrijednosni papiri Korporacijski vrijednosni papiri (engl. corporate securities, njem. Korporationswertpapiere) su vrsta vrijednosnih papira koji daju članska prava u trgovačkom društvu. To su dionice, zamjenjive (konvertibilne) obveznice, obveznice s promjenjivom kamatom, užitnice. Zajedničke značajke korporacijskih vrijednosnih papira sastoje se u tome što je u njima zapisano pravo potraživati od trgovačkog društva novčane svote koje u pravilu zavise od uspješnosti poslovanja društva. Usto, ti papiri mogu davati i neka druga prava (npr. zamjenjive obveznice, na zamjenu za dionice), i to ne samo imovinska već i osobna prava. Korupcija Korupcija (lat. cum: sa + rumpere: kidanje) je nepoželjna društvena pojava koja dovodi do slabljenja povjerenja građana u rad uprave kao i slabljenja povjerenja građana u zakone i vlast. Opravdano se smatra da je korupcija kao pojava stara kao državno organiziranje ljudskih zajednica, da je riječ o povijesnom, 433


tradicionalnom psihološkom, sociološkom, gospodarskom, političkom, pravnom, nacionalnom i međunarodnom fenomenu i problemu, ali još uvijek ne postoji suglasje oko jedinstvene definicije suvremene korupcije. Nesporne su samo bitne odrednice toga pojma koje se uglavnom svode na poduzimanje nedopuštenih oblika utjecaja u obnašanju državnih, javnih, gospodarskih i drugih dužnosti i poslova radi ostvarivanja određenih materijalnih probitaka ili koristi. Takvim postupcima, najčešće na štetu službe i javnoga interesa, ugrožava se funkcioniranje načela vladavine prava koje se manifestira kao jednakost svih pred zakonom i temelja funkcioniranja pravne države. Korupcija djeluje protiv zakonitosti postupanja u svim područjima društvene aktivnosti i uzrokuje destrukciju povjerenja u postojanje pravne i socijalne države. Tamo gdje djeluje korupcija nema povjerenja u ostvarivanje prava i sloboda zajamčenih ustavom i zakonima. Korupciji i jest cilj ostvariti neka prava ili interese za koje određena osoba ili skupina nema zakonske mogućnosti ili ostvariti prava i interese za koje ima zakonske mogućnosti, ali na način koji stvara privilegiran položaj u odnosu na prava i interese drugih koji imaju iste zakonske mogućnosti za njihovo ostvarenje. 434


Najšire određenje pojma korupcije je da je riječ o svakoj zlouporabi javnih ovlasti radi ostvarenja privatnih probitaka osobe koja obavlja javnu službu. Kotacija Kotacija (engl. quote, admission, listing, njem. Notierung): 1. registracija (uvrštenje, dozvola) vrijednosnih papira na burzi radi službene trgovine; 2. prikaz najviše cijene koju je kupac spreman platiti (engl. bid) i najniže cijene po kojoj je prodavalac spreman prodati (engl. ask) određeni vrijednosni papir koji je uvršten na burzu. U uobičajenim izvještajima s burzi navode se uz “bid” i “ask” cijene i ukupna vrijednost prometa, cijena po kojoj je ostvarena zadnja kupovina toga dana i promjena u odnosu na prethodni dan. Kratkoročne obveze Kratkoročne obveze (engl. short-term liabilities, njem. kurzfristige Verbindlichkeiten) su obveze poduzeća čiji je rok dospijeća kraći od jedne godine. Evidentiraju se u pasivi bilance stanja. U tekuće obveze ubrajamo: obveze po osnovi emitiranja vrijednosnih papira s rokom dospijeća do jedne godine, obveze 435


prema dobavljačima, obveze za primljene avanse, kratkoročne obveze za primljene depozite i kaucije, obveze po kratkoročnim kreditima, obveze prema radnicima i sl. Kratkotrajna imovina Kratkotrajna imovina (engl. short-term assets) je oblik imovine poduzeća s rokom unovčivosti do godine dana. Kapital investiran u tu vrstu imovine neprekidno mijenja svoj oblik: raspoloživa platežna sredstva koriste se za kupovinu sirovina i isplatu plaća, sirovine postaju o procesu proizvodnje poluproizvodi i gotovi proizvodi; prodajom gotovih proizvoda nastaju potraživanja i ona se konačno pretvaraju u gotovinu na računu i u blagajni. Osnovne skupine kratkotrajne imovine jesu: 1. zalihe: sirovine i materijal, proizvodnja u toku (nedovršena proizvodnja i poluproizvodi), trgovačka roba, gotovi proizvodi, predujmovi; 2. potraživanja: potraživanja od povezanih poduzeća, potraživanja od kupaca, potraživanja za više plaćene svote po osnovi dobiti, potraživanja od zaposlenih, potraživanja od države i drugih institucija, ostala potraživanja;

436


3. financijska imovina: udjeli (dionice) u povezanim poduzećima, zajmovi povezanim poduzećima, vrijednosni papiri, dani krediti; depoziti i kaucije, otkup vlastitih dionica, ostala kratkoročna ulaganja; 4. novac u banci i blagajni. Kredibilnost Kredibilnost (engl. credibility, njem. Glaubwürdigkeit) je kreditna sposobnost zajmoprimaoca. Pod kreditnom sposobnosti podrazumijeva se sposobnost zajmoprimaoca da u određenom roku vrati zajmodavaocu odobrena sredstva uz ugovorenu kamatu. Ocjena kredibilnosti tražioca zajma je pretpostavka bez koje nije moguće odobravanje kredita zajmoprimaocu. Postoji formalna i materijalna kreditna sposobnost. Formalno je uvažavanje vrijedećih pravnih propisa kojima se utvrđuju uvjeti koje zajmoprimalac mora ispuniti da bi mogao sklopiti kreditni ugovor i preuzeti odgovarajuće obveze. Materijalna kreditna sposobnost podrazumijeva garanciju da položaj i imovno stanje zajmoprimaoca omogućavaju ispunjenje njegovih preuzetih obveza. Kredibilnost ujedno označava i stupanj povjerenja za izvršenje preuzetih obveza. Kredit 437


Kredit (engl. credit, njem. Guthaben, Kredit, lat. creditum) je ustupanje određene svote novčanih sredstava od strane financijske organizacije (banke i dr.) kao kreditora (vjerovnika, zajmodavca) nekoj osobi (debitoru, dužniku zajmoprimcu), uz obvezu da mu ih ovaj vrati u dogovorenom roku i plati pripadajuću naknadu – kamatu. Općenito: pojam obuhvaća profesionalne novčane bankovne kredite, pozajmljivanje imovine u bilo kojem obliku, dužničke vrijednosne papire – obveznice, note, blagajničke zapise, komercijalne zapise…, nenovčane kredite u obliku akcepata, avala i sl. kreditna pisma, stand-by sporazume, “otvorene račune”, međusobne poslovne aranžmane poduzeća s prodajom robe, usluga i izvođenja radova uz odgođenu naplatu, potrošačke kredite, izvoz robe s naplatom preko 60 (90) dana i sl. Uobičajene vrste: robni i novčani (prema predmetu kreditiranja), bankovni i komercijalni (prema subjektima), kratkoročni i dugoročni (prema roku, odnosno ekonomskoj funkciji), proizvođački i potrošački (prema svrsi), krediti za obrtna sredstva i investicijski (prema namjeni), otvoreni i pokriveni (prema osiguranju), tuzemni i inozemni (prema domicilu) i sl. Osim standardnih kreditnih oblika, 438


primjenjuje se i mnoštvo složenih kreditnih konstrukcija, kao i brojni varijeteti dužničkih vrijednosnih papira. Kredit za premošćivanje Kredit za premošćivanje (engl. bridge loan, gap financing, bridging loan, njem. Überbrückungskredit, Zwischenfinanzierung) je uobičajena vrsta poslovnog kredita kojim se kratkoročno premošćuje razdoblje do definitivnog dogovora ili odobravanja srednjoročnog kredita, do ostvarenja priljeva po ugovoru koji je u postupku realizacije, do definitivne prodaje nekretnine i sličnog posla kojim će se izvjesno ostvariti priljev novčanih sredstava. Najčešće se tim pojmom označava kredit banke kojim ona dužniku osigurava novčana sredstva za ostvarenje neke poslovne transakcije, a vraćanje kredita pritom je osigurano iz priljeva prema tom istom ili prema nekom drugom, točno određenom poslu za koji već, u pravilu, postoji sklopljen ugovor. Namjena odobrenog kredita i izvor iz kojeg će se vraćati povezani su ali su potrebe financiranja i priljev vremenski neusklađeni pa to razdoblje treba premostiti. Otuda i ime bridge loan (bridge – most). Primjer: Poduzeće ima 439


zaključen ugovor na 2 milijuna za izvršenje nekog posla ali mu je potreban 1 milijun za realizaciju tog posla. Taj milijun odobrava mu se kao bridge loan, a njegovo vraćanje osigurano je ugovorom koji obećava spomenuti priljev od 2 milijuna. Tipični kredit za premošćivanje je i slučaj prodaje i istovremene kupovine nove kuće, kada redovito nastaje vremenski razmak između čina prodaje prve i kupnje druge kuće. Iznos kredita odobrenog za kupnju nove kuće ograničen je na visinu iznosa koji se na tržištu može dobiti za prodanu kuću. Kreditna bilanca Kreditna bilanca (engl. credit balance, njem. Habensaldo, Aktivsaldo) je kategorija bilance u bankarstvu u kojoj se daju pregledi stanja aktive, obveza i kapitala ili fondova. Opći koncept bilance temelji se na prikazivanju poznatih identiteta tokova (aktive, pasive i fondova), tokova i funkcionalne relacije u njihovu formiranju, a specifičnost bankovnih bilanci sastoji se u iskazivanju tokova i strukture kreditnih plasmana, kreiranja novčane mase i povećanju obujma depozita.

440


Kreditna bilanca predstavlja projekciju angažiranja sredstava kreditnog potencijala na strani aktive bilance i projekciju pojedinih oblika izvora sredstava kreditnog potencijala na strani pasive bilance. Tako sastavljen pregled na strani aktive iskazuje sve kredite i ostala ulaganja (u zlato, devize, vrijednosne papire i dr.), a na strani pasive sredstava za te kredite i za ostala ulaganja. Krediti se u ovoj bilanci raščlanjuju po vrstama (namjenama), a i sredstva za njih se prema tome raščlanjuju prema njihovim izvorima, da bi se vidjelo koliko proistječu iz različitih fondova, iz obveza poduzeća po deviznim računima, iz inozemstva, iz obveza po viđenju (od poduzeća, stanovništva, države, društvenih organizacija i ostalih obveza), i emisije novca. Ukupna bilanca svih plasiranih izvora (pasiva) i plasmana (aktiva) osnova je bančine poslovne politike i osnovni pokazatelj materijalnog poslovanja. Preko praćenja bilančnih pozicija ocjenjuju se razmjeri potencijalnih rizika, likvidnosti i solventnosti i stupanj intermedijacije banke na financijskom tržištu zemlje. I kontrola funkcija banke u potpunosti se temelji na praćenju bilance, a i nadzorna i kontrolna funkcija državnih institucija u velikoj se mjeri oslanja na analizu bilančnih pregleda banaka. 441


Bilance se mogu promatrati na razini jedne banke, sistema poslovnih banaka i bankarskog sektora. Pouzdane i usporedive bilance su važni izvor informiranja i osnova za donošenje bitnih mikroekonomskih i makroekonomskih financijskih odluka. Posljednjih godina razvijene se zemlje zalažu za unifikaciju bilančne metodologije, radi formiranja informacijskih sistema i jačanja integracijskih veza. Komisija za vrijednosne papire Komisija za vrijednosne papire (CROSEC) regulatorna je i nadzorna institucija hrvatskog tržišta kapitala. Komisija nadzire izdavanje i trgovanje vrijednosnim papirima na Zagrebačkoj burzi i Varaždinskoj burzi te se brine o cjelokupnom uređenju i razvoju hrvatskog tržišta kapitala. Komisijska mjenica Komisijska mjenica (engl. commission bill, njem. Kommisionstratte) ili komisijska trata je posebna podvrsta trasirane mjenice koju izdaje trasant u svojstvu komisionara za račun treće osobe, njom se komisionar obvezuje mjenično kao izdavalac (trasant) iako je izdaje na račun drugoga. Interni odnos između njega i komitenata uređuje se komisijskim ugovorom. Komisiona prodaja 442


Komisiona prodaja (engl. commission sale, njem. Kommissionshandel) je jedan od načina prodaje u kojem sudjeluju komisionar s jedne i njegov komitent s druge strane. Komisionar je posrednik koji radi u svoje ime ali za račun komitenta koji je ili proizvođač ili vlasnik robe. Naknada komisionaru je provizija od prodane robe koju on mora prodati “pažnjom dobrog privrednika”. Za svaki komisioni posao sklapa se ugovor. Na osnovi tog ugovora komisionar dobiva nalog za prodaju određene robe, odnosno upute imperativne ili indikativne prirode. Komisioni nalog može biti tržišni ili fiksni. Tržišni je onda kada treba kupiti ili prodati robu po optimalnim uvjetima i to obvezuje komitenta, a fiksni je onda kada dobiva fiksne uvjete od kojih ne smije odstupiti jer onda razlika pada na njegov teret. Komisioni nalog može biti i ad hoc nalog (od slučaja do slučaja). Komisionu prodaju pretežno provode specijalizirana poduzeća, stručno osposobljena za pojedine vrste poslova, odnosno robe, a s nedostatnim vlastitim kapitalom. Kompenzacija Kompenzacija (engl. compensation, set off, njem. Kompensation, Aufrechnung) ili prijeboj je prestanak obveze obračunavanja protutražbine s tražbinom. Dužnikova 443


će obveza prestati prijebojem samo ako je dužnikova protutražbina po visini jednaka vjerovnikovoj tražbini. Ako su međusobne tražbine nejednake, prijebojem prestaje ona koja je manja, dok razliku vjerovnik ima pravo zahtijevati, a dužnik podmiriti. Do prijeboja može doći na osnovi ugovora, na osnovi zakona ili po samom zakonu (ex lege). U skladu s tim osnovama, razlikuju se sporazumni prijeboj, jednostrani prijeboj i prijeboj po samom zakonu. Sporazumni ili dobrovoljni prijeboj zasniva se na sporazumu ugovornih strana da svoje međusobne tražbine prebiju, odnosno kompenziraju. Još se naziva i ugovornim prijebojem ili ugovornom kompenzacijom. Jednostrani prijeboj nastaje izjavom volje jedne strane nakon što su ispunjene zakonom predviđene pretpostavke. Te su pretpostavke uzajamnost, dospjelost, istovrsnost i utuživost tražbine. Prijeboj po samom zakonu (ex lege) nastupa izravno po samom zakonu, a volja stranaka je irelevantna. Naše ga pravo ne poznaje. Tražbine koje potječu iz određenih u našem zakonodavstvu taksativno navedenih obveznopravnih odnosa ne mogu prestati prijebojem. To su:

444


1. tražbine koje se ne mogu zaplijeniti odnosno prisilno izvršiti, kao npr. socijalne pomoći, stipendije, naknade zbog tjelesnog oštećenja i dr.; 2. tražbine nastale namjernim uzrokovanjem štete; 3. tražbine stvari ili vrijednosti stvari koje su dužniku dane na čuvanje ili posudbu ili ih je dužnik bespravno oduzeo, odnosno zadržao; 4. tražbine naknade štete, nanesene oštećenjem zdravlja ili prouzročenjem smrti i tražbine na osnovi zakonske obveze uzdržavanja. Motiv za isključenje prijeboja kod navedenih slučajeva nalazi se u zaštiti materijalne egzistencije vjerovnika i onemogućavanja nedopuštenih ponašanja dužnika. Kompenzacijski poslovi Kompenzacijski poslovi (engl. compensation trade, njem. Kompensationsgeschäfte) je generični pojam koji obuhvaća više vrsta pravno tehnički različitih vrsta ugovora. Zajedničko je obilježje kompenzacijskih poslova to da se radi o ugovorenoj praksi vezivanja uvoza robe za izvoz robe koja se ne plaća u novcu. Riječ je o razvijenoj praksi razmjene, trgovine bez naknada u novcu. 445


Takvi poslovi razvili su se u trgovini sa zemljama koje nisu imale dovoljno konvertibilnih sredstava plaćanja. I zemlje razvijenih gospodarstava i konvertibilnih nacionalnih valuta primjenjuju neki oblik kompenzacije kako bi potakle izvoz domaćih proizvoda. Kompozicija Kompozicija (engl. composition, njem. Vergleich, Vergleichsvereinbarung, fr. entente) je sporazum između insolventnog dužnika i svih njegovih vjerovnika kojim vjerovnici prihvaćaju kao potpuno namirenje dospjelih dugova iznos manji od onoga koji je dospio, odnosno koji dospijeva za određeno vrijeme. Voluntaristička metoda stečaja, odnosno rješavanja financijske krize poduzeća usmjerena na ozdravljenje insolventnog dužnika. Provodi se najčešće pod pokroviteljstvom specijaliziranih asocijacija financijskih stručnjaka kako bi se povećao stupanj povjerenja sudionika u fer provođenje takvog postupka. Zbog informalnosti provođenja postupka kompozicije ona je jeftinija od legalnog postupka reorganizacije dugova poduzeća u krizi jer su izbjegnuti razni administrativno-sudski troškovi. Kompozicija označava također i određenu

446


proporciju dugova koja se prihvaća kao njihovo potpuno podmirenje. Razlikuje se od akorda koji predstavlja sporazum između dužnika i pojedinačnog vjerovnika. Konačni gubitak financijskih sredstava Konačni gubitak financijskih sredstava se nadoknađuje kod svih vrsta osiguranja kredita, domaćih i izvoznih. To je gubitak financijskih sredstva osiguranika zbog insolventnosti dužnika, a nastaje stečajem, nagodbom izvan stečaja, izvansudskom nagodbom sa svim vjerovnicima, mogućnošću naplate prisilnim izvršenjem, prisilnih mjera države kupca zbog kojih izvoznik nije u mogućnosti naplatiti potraživanje duže vrijeme. Konačni financijski gubici razlikuju se prema tome u kojoj fazi postojanja kredita dolazi do insolventnosti dužnika: 1. od početka proizvodnje do slanja robe kupcu, ako je kreditno osiguran od početka proizvodnje pa do isporuke robe kupcu. Financijski gubitak koji se naknađuje u ovom slučaju sadržava stvarne izdatke koje je proizvođač (prodavalac) imao u vezi s naručenom robom, ali ne i prodajnu cijenu (dakle, samo stvarna šteta, a ne i izgubljena zarada);

447


2. od slanja do preuzimanja robe. Pokriveni su gubici koji nastanu od trenutka opreme robe kupcu pa do časa njezine isporuke – osiguranje naplate prema uvjetima “uz otkup dokumenta”. U trenutku nastanka rizika roba je u rukama izvoznika, pa je može prodati drugom kupcu. Kao konačni gubitak naknađuje se samo stvarni gubitak zbog preprodaje robe drugom kupcu; 3. nakon preuzimanja robe od strane kupca. Ako do insolventnosti kupca, odnosno do mjera države kupca prema kojima kupac ne može izmiriti obvezu, dođe nakon što je roba isporučena kupcu, kao financijski gubitak koji je pokriven osiguranjem uzima se stvarni gubitak prema fakturi isporučene robe. Privremeni gubitak likvidnih sredstava nastaje kada se osiguranjem pokriva rizik dužnikova neplaćanja u ugovorenom roku, ali se plaćanje obveza kasnije ipak ostvari. Koncern Koncern (engl. concern, njem. Konzern) je najviši stupanj monopolističkog udruživanja. To je udruženje pravno samostalnih poduzeća koja su financijski podložna određenom zajedničkom vodstvu po kojem dobivaju i ime (primjerice Morganov koncern u SAD). Nastaje kupovanjem akcija raznih poduzeća, 448


organiziranjem posebnih društava za sudjelovanja i financiranje, sporazumima o zajednici interesa. Nerijetko koncerni obuhvaćaju poduzeća najrazličitijih grana industrije, banke, transportne organizacije te govorimo o vertikalnim koncernima. Uz vertikalne javljaju se, iako rjeđe, horizontalni koncerni kao udruženja poduzeća istog proizvodnog stupnja, izrađivanja, prerađivanja, te potrošnje. Općenito u koncernu se osobito jasno uočava srašćivanje industrijskog i bankarskog kapitala. Koncentrirani marketing Koncentrirani marketing (engl. concentrating marketing, njem. verflochtene(s) Marketing) je oblik tržišne strategije u fazi definiranja ciljne tržišne skupine. Poduzeće na temelju postupka segmentacije tržišta određuje jedan ili uži broj segmenata prema kojima usmjerava najveći dio svojih marketinških napora. To je strategija koju najčešće primjenjuju manja poduzeća. Naime, kada su resursi poduzeća ograničeni, tada je strategija koncentriranog marketinga optimalno rješenje. Isto tako strategija koncentriranog marketinga pogodnija je kod proizvoda kod kojih postoji mogućnost diferencijacije nekih karakteristika proizvoda. 449


Što je tržište heterogenije po karakteristikama, odnosno zahtjevima potrošača, veće je značenje strategije koncentriranog marketinga. Često se strategija koncentriranog marketinga koristi u višim fazama životnog ciklusa proizvoda, kada se u fazi odumiranja proizvoda jačom koncentracijom na nekoliko segmenata proizvod nastoji održati na tržištu. Koncesija Koncesija (engl. concession, njem. Konzession) je dozvola za obavljanje neke radnje, koja je uvjetovana posebnim odobrenjem ili je u načelu zabranjena; ugovor kojim neka država, pod određenim uvjetima i na određeno vrijeme, prepušta drugoj državi ili stranom poduzeću iskorišćivanje svojih prirodnih bogatstava, izgradnju i uporabu željeznica, luka, cesta, komunalnih poduzeća i dr. Konsignacija Konsignacija (engl. consignment stock, consignment sale, njem. Konsignation) je posao u kojem vlasnik (konsignant) šalje određenu količinu robe svom zastupniku ili konsignatoru na konsignacijsko skladište s kojeg je konsignator prodaje za račun konsignanta.

450


Konsignacija kao pravni odnos pojavljuje se u međunarodnoj trgovini (rjeđe u unutrašnjoj, no tada bez carinskog nadzora), ali ne kao samostalno, nego je vezana uz ugovor o zastupanju ili komisioni ugovor. Odnosi vezani uz konsignaciju uređeni su obično u komisionom ili zastupničkom ugovoru, no stranke tih ugovora mogu problematiku konsignacije regulirati posebnim ugovorom (ugovor o konsignaciji). Konsignant ostaje vlasnik robe dok se ona nalazi na konsignacijskom skladištu i ima pravo zahtijevati da mu se roba vrati, a konsignator je obvezan vratiti robu ako je do određenog roka ne proda. Ako je posrijedi strana roba, konsignacija je dio vanjskotrgovačke djelatnosti koja spada pod poslove zastupanja i dijeli pravni režim zastupanja. Konsolidacija Konsolidacija (engl. consolidation, njem. Konsolidierung) je proces spajanja temeljnih financijskih izvješća koji provode pravne osobe koje su matica u odnosu na podružnicu. Pravna osoba koja drži više od 50% redovnih dionica druge pravne osobe naziva se matica, odnosno vladajuće poduzeće. Podružnica je poduzeće nad kojim matica ima 50% i više udjela.

451


Matica sa svojim podružnicama čini ekonomsku cjelinu, koja nije poseban pravni subjekt a na čijem nivou se izrađuju konsolidirani financijski izvještaji. Konsolidacija se provodi radi utvrđivanja stanja imovine, obveza, kapitala, rashoda, prihoda i financijskog rezultata svih sudionika u konsolidaciji kao jedne cjeline. Načela konsolidacije su: ekonomsko jedinstvo, kontinuitet u primjeni metode konsolidiranja, jedinstveni rok konsolidacije, jedinstveno procjenjivanje, odnosno usklađivanje računovodstvene politike. Pojam statutarne konsolidacije javlja se kada spajanjem dvaju pravnih subjekata nastaje novo poduzeće kao novi pravni subjekt. Nad poduzećima čija je imovina spojena provodi se postupak likvidacije. Osiguravajuća društva u Hrvatskoj javljaju se kao podružnice i kao matica, odnosno grupa koja provodi konsolidaciju. Konsolidirani financijski izvještaji Konsolidirani financijski izvještaji (engl. consolidated financial statements, njem. konsolidierter Abschluss, konsolidierte Bilanz) se sastavljaju u uvjetima poslovnih kombinacija (spajanja), a realiziraju se: 1. statutarnim združivanjem, 452


2. statutarnim pripajanjem i 3. akvizicijom. Uvjeti za konsolidaciju financijskih izvještaja (prema Zakonu o računovodstvu) postoje ako jedno poduzeće (matica) drži više od 50% običnih dionica (ili udjela s pravom glasa) drugog poduzeća (podružnice). Konsolidaciju financijskih izvještaja izrađuje matica za svoje podružnice. Obavlja se proces eliminacija međusobnih transakcija, i to: eliminiranje međusobnih ulaganja u dionice, eliminiranje međusobnih obveza, te međusobnih prihoda i rashoda. Taj proces rezultirat će iskazivanjem imovine, obveza, dioničarske glavnice, prihoda i rashoda kao da je riječ o jednom ekonomskom subjektu. Konsolidacija financijskih izvještaja na razini matice temelji se (prema Međunarodnim računovodstvenim standardima) na dvije računovodstvene metode: metodi kupnje i metodi udruživanja interesa. Kontingencija Kontingencija (engl. contingency, njem. Kontingenz) je nepredviđena okolnost, događaj ili faktor konkretne situacije koji može utjecati na događaje (primjerice menedžment, organizaciju i sl.). U organizacijskoj i menedžerskoj teoriji često se 453


označava kao situacija o kojoj ovisi kakva će rješenja najbolje funkcionirati. Iz toga nastaje poznati kontingencijski pristup, često označen i kao situacijski pristup odnosno teorija. Kontokorentni kredit Kontokorentni kredit (engl. credit on current account, njem. Kredit auf umlaufende Rechnung) je kratkoročni kredit banke odobren po tekućem računu komitenta. Odobrenjem kredita banka dopušta korisniku izdavanje naloga plaćanja do određene svote preko raspoloživog pokrića na tekućem računu (ulaz u “crveno”). Kamatu korisnik plaća na iskorišteni dio kredita, a na neiskorišteni dio proviziju. Osnova kredita je poseban ugovor, tj. pristanak banke. Primjenjuju se i kod tekućih računa građana (pravo na prekoračenje), a naziva se kredit po tekućem računu. Konvertibilije Konvertibilije (engl. convertibles, njem. Wandelobligation) su konvertibilni vrijednosni papiri, odnosno konvertibilne obveznice i konvertibilne preferencijalne dionice. Obveznice i preferencijalne dionice koje sadrže opciju da se mogu 454


zamijeniti za specificirani broj običnih dionica poduzeća (tzv. odnos konverzije) ili nekih drugih vrijednosnih papira poduzeća-emitenta prema volji njihovih vlasnika za unaprijed utvrđeno vrijeme i po unaprijed utvrđenim uvjetima. Opcije konverzije povećava atraktivnost takvih vrijednosnih papira jer omogućavaju njihovim vlasnicima špekulaciju na kapitalni dobitak izazvan povećanjem vrijednosti običnih dionica. Opcija konverzije izvršit će se kada tekuća tržišna cijena dionica premaši cijenu konverzije (nominalna vrijednost konvertibilije podijeljena s brojem običnih dionica u koje se ona može konvertirati). Drugim riječima, konverzija će se izvršiti kada vrijednost konverzije (tržišna cijena dionica pomnožena s brojem običnih dionica u koje se konvertibilija može konvertirati) premaši nominalnu vrijednost konvertibilije. U tom slučaju vlasnik konvertibilije ostvaruje veću vrijednost svoje imovine nego da čeka isplatu nominalne vrijednosti konvertibilne obveznice odnosno da drži konvertibilne preferencijalne dionice. Zbog toga što konvertibilije pružaju svojim vlasnicima mogućnost ostvarivanja kapitalnog dobitka od povećanja cijena običnih dionica poduzeća, odnosno 455


mogućnost da u određenom razdoblju izaberu veću vrijednost između vrijednosti konvertibilije i vrijednosti običnih dionica u koje se ti vrijednosni papiri mogu konvertirati, konvertibilije će se prodavati po većoj cijeni od istih vrijednosnih papira koji ne nose opciju konverzije. S druge strane, poduzeće može emitirati takve vrijednosne papire po većoj cijeni, odnosno uz nižu kamatnu stopu odnosno fiksnu stopu preferencijalnih dividendi nego da se vrijednosni papiri emitiraju bez opcije konverzije. Konvertibilnost Konvertibilnost (engl. convertibility, njem. Konvertierbarkeit, od lat. convertere, pretvarati, mijenjati jednu stvar za drugu); 1. zamjenjivost jedne vrste deviza i valuta (engl. foreign currency conversion, njem. Devisenumrechnung) u neku drugu vrstu, ako su međusobno konvertibilne. Nekada se pod konvertibilnošću razumijevala mogućnost zamjene papirnog novca za plemeniti metal, odnosno za novac od plemenitog metala, ali je tijekom vremena taj pojam proširen na međusobnu zamjenu valuta uopće. Sve do uvođenja deviznog ograničenja između dva svjetska rata, sve su svjetske valute bile manje ili više konvertibilne. 456


Neposredno nakon II. svjetskog rata konvertibilne su bile samo valute SAD, Kanade i Švicarske. Valute zapadnoeuropskih zemalja sadašnjih članica EZ-a postale su konvertibilne 1959. godine, dok su danas konvertibilne valute gotovo svih tržišnih privreda u svijetu. Značajne za praksu su: eksterna, opća i ograničena ili djelomično devizna konvertibilnost. Eksternu konvertibilnost karakterizira pravo deviznog inozemca na pretvorbu vlastitih potraživanja u određenoj zemlji u platežna sredstva drugih zemalja za tekuća plaćanja. Opća konvertibilnost daje pravo konverzije i transfera vlastitog potraživanja i deviznom inozemcu i tuzemcu za sva tekuća plaćanja, uključivo i putnički promet bez ograničenja. Ograničena ili djelomična konvertibilnost pretpostavlja slobodno prometanje nacionalne valute u međunarodnom platnom prometu za plaćanje iz tekućih transakcija do određene svote. Konverziju deviza obavljaju banke, a konverziju valuta mjenjačnice; 2. zamjenjivost određenih vrijednosnih papira (engl. convertibles) kao što su obveznice s mogućnošću konverzije najčešće u dionicu, i preferencijalnih dionica u obične dionice ili druge vrijednosne papire. 457


Kontingencijski pristup menedžmentu Kontingencijski pristup menedžmentu (engl. contingency approach to management) je pristup menedžmentu prema kojem ne postoji jedan najbolji način obavljanja stvari. Temelji se na rezultatima empirijskih istraživanja 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća koja su se bavila utjecajem određenih faktora na menedžment poduzeća. Temeljno je polazište kontingencijskog pristupa da ne postoji univerzalan način menedžmenta već da je svaka situacija unikatna te da joj organizacijska struktura i menedžment moraju biti primjereni, odnosno da neke situacije zahtijevaju autoritativan, a neke demokratski pristup, proizlazi da djelotvoran način menedžmenta u jednoj situaciji može biti potpuno nedjelotvoran u drugoj. Prema kontingencijskoj teoriji primarna je uloga menedžmenta maksimiziranje kongruentnosti između organizacije i njezine okoline te različitih unutarnjih varijabli i podsustava. Uspješan je menedžment onaj koji brzo i precizno prepoznaje ključne faktore koji čine određenu situaciju, a potom primjenjuje odgovarajuće mjere. Kontinuirano tržište 458


Kontinuirano tržište (engl. continuous market, njem. der fortlaufende Markt) je oblik tržišta na kojem se neprekidno može odvijati kupnja, odnosno prodaja robe ili vrijednosnih papira. Na takvom tržištu roba se može bez većih napora prodavati, a odstupanja cijena nisu velika. Tržište možemo podijeliti na kontinuirano dilersko tržište i kontinuirano aukcijsko tržište. Knjigovodstvo Knjigovodstvo (engl. bookkeeping, njem. Buchhaltung) je glavni dio računovodstva. To je dokumentirana i strogo formalna evidencija zasnovana na sistematiziranom i kronološkom bilježenju podataka o poslovnim događajima koji se odnose na stanja i izmjene stanja imovine, obveza, kapitala, prihoda, rashoda i poslovanje rezultata. Knjigovodstvo koristi novčanu jedinicu mjere. Ono daje sliku o prošlom poslovanju poduzeća. Konačni cilj knjigovodstva, odnosno njegov konačni proizvod jesu financijski izvještaji od kojih su najvažniji bilanca stanja i izvještaj o dobitku ili gubitku (bilanca uspjeha).

459


Predmet evidentiranja u knjigovodstvu su oni poslovni događaji koji ispunjavaju četiri uvjeta i to: 1. da su već nastali (prošli poslovni događaji); 2. da se mogu dokazati pouzdanom knjigovodstvenom ispravom; 3. da se efekti poslovnih događaja mogu iskazati u novcu; 4. izravno utječu na stanja i promjene sredstava, obveza prema izvorima sredstava, prihode, rashode i poslovni rezultat. Kontingencijski planovi Kontingencijski planovi (engl. contingency plans, njem. Alternativplan, Schubladenplan) su planovi kojima se određuju aktivnosti koje će organizacija poduzeti kao odgovor na specifične poremećaje i promjene faktora koje ne može kontrolirati u budućnosti u situaciji ako se pojave znatna odstupanja od predviđenih kretanja. Organizacija zapravo razvija različite scenarije događanja u planiranom razdoblju i razvija različite planove za različite situacije. Treba predvidjeti aktivnosti koje će organizacija poduzeti ako stvari krenu po najgorem scenariju. Ključ u ruke 460


Ključ u ruke (engl. turn-key, njem. Schlüsselfertig) je posebna odredba kod ugovora o građenju ali i drugih ugovora kojom se izvođač radova samostalno obvezuje obaviti skupno sve radove potrebne za izgradnju i uporabu određenog objekta. Ugovorena cijena u tom slučaju obuhvaća i vrijednost svih nepredviđenih radova tzv. viškova radova. Prema našem pravu ako na jednoj strani sudjeluje više izvođača, kod ugovora o građenju s klauzulom ključ u ruke prema naručitelju svi izvođači odgovaraju solidarno. Odredba ključ u ruke uključuje doduše u cijenu nepredviđene i više radnje, ali ne uključuje mogućnost povišenja cijene zbog nastupanja promijenjenih okolnosti (klauzula rebus sic stantibus) kao i plaćanje naknadnih radova, tj. onih koje naručitelj naknadno naruči. Knjiga dionica Knjiga dionica (njem. Aktienbuch) je knjiga koja se mora voditi za dionice na ime i privremenice sa svrhom da dioničarima i društvu omogući uvid u to tko su dioničari s dionicama na ime, tko je dužnik za unos uloga koji još nije uplaćen, tko je prednik isključenog dioničara, tko se može legitimirati kao dioničar itd. Način vođenja nije bitan, bitna je jasnoća i preglednost knjiga dionica. 461


Knjiga dionica mora sadržavati: oznaku imena ili tvrtke, te prebivalište odnosno sjedište imatelja. Upis u knjigu dionica nema konstitutivni značaj, ali upisom stjecatelja koji je dionicu stekao nevaljanim pravnim poslom, ne čini pravni posao valjanim. Osobi koja je valjano upisana u knjigu dionica dioničko društvo ne može osporavati svojstvo dioničara i pripadajuća članska prava. Za vođenje knjige dionica odgovorna je uprava, ali je ona ne mora sama voditi, već je može povjeriti banci ili drugoj specijaliziranoj organizaciji, ali se ne može delegirati i odgovornost za vođenje knjige dionica. ZTD nema odredaba o postupku upisa u knjigu dionica, pa to treba podrobno urediti statutom, tako da se navode serije i kontrolni brojevi, nominalne svote dionica koje glase na ime, imatelje tih dionica i sl. Kod dionica koje glase na donositelja u knjizi dionica navode se samo broj i nominalna svota dionice kako bi se znalo koji temeljni kapital pokrivaju. Knjigovodstvena vrijednost Knjigovodstvena vrijednost (engl. book value) je sadašnja, odnosno amortizirana vrijednost imovine. Određena je historijskim troškovima i knjigovodstvenom

462


konvencijom procjene koja se bazira na kriteriju troškova stjecanja (nabavne vrijednosti) i troškova proizvodnje. Vrijednost glavnih vrijednosnih papira koju imaju u knjigovodstvu poduzeća. Određuje je broj glavnih vrijednosnih papira i njihova nominalna vrijednost korigirana za eventualne premije i diskonte (vrijednost po kojoj su prodani publici prilikom emisije, odnosno prilikom ponovne prodaje trezorskih vrijednosnih papira), te za iznos njihove amortizacije. Kod dionica obuhvaća i iznos zadržanih zarada i iznos eventualnih rezervi. Osnovna je prednost ovog koncepta vrijednosti objektivnost njegova utemeljenja. Zbog statičnosti i historijskog konzervatizma nije najpovoljnija za određivanje fer, odnosno intrinzične vrijednosti. Know-how (znanje i iskustvo) Know-how (njem. Know-how), engleski naziv, a znači doslovno znati kako, tj. kako da se nešto učini. Danas se pod tim pojmom podrazumijeva ne samo praktično dopunsko znanje i iskustvo za industrijsko korištenje izuma nego i tajni izum, tvorničke tajne i postupci, konstrukcije, formule, recepti, pa i sitne radne upute,

463


bez obzira na to je li to znanje i iskustvo pismeno utvrđeno u obliku tehničke dokumentacije ili je samo usmeno preneseno (obuka osoblja). Know-how (znanje i iskustvo) Know-how (znanje i iskustvo) (engl. know-how, njem. Know-how Erfahrungen); 1. u užem smislu primijenjeno tehničko znanje, metode i podaci potrebni za praktično ostvarenje i primjenu tehnike koja služi u industrijske svrhe. To su sva znanja i iskustva koja nisu prijavljena radi stjecanja patenta, a kojima se ponekad mora ovladati da bi se mogao primijeniti neki patentirani ili nepatentirani izum, nova tehnologija itd.; 2. nezaštićeno znanje, jer ga ponekad imatelj ne želi zaštititi. Izum može ostati nezaštićen, i biti samo know-how, kad izumitelj nije voljan objaviti pojedinosti o njemu, što bi mu bila dužnost kad bi ga zaštitio patentom; 3. u širem smislu know-how se ne ograničuje samo na područje tehnike, nego obuhvaća cjelokupno znanje i iskustvo potrebno za suvremeno poslovanje, tj. odnosi se i na organizaciju poduzeća, knjigovodstvo, informatiku, komercijalu i sl. Kako ne uživa patentnu zaštitu, najbolje ga je zaštititi ? ugovorom o licenciji. Kodeks profesionalne etike revizora 464


Kodeks profesionalne etike revizora (engl. code of professional ethics) je skup pravila ponašanja kojih se revizor mora pridržavati kako bi se zaštitila revizija kao profesija od ponašanja pojedinih revizora koji bi svojim neprimjerenim postupcima mogli narušiti dignitet struke. Kodeks profesionalne etike donosi institut za reviziju (računovodstvo) i to na temelju općih etičkih pravila i kumuliranog iskustva revizije. Revizijske tvrtke koje provode reviziju članice su instituta koji, između ostalog, ima i ovlasti da kontrolira primjenu kodeksa profesionalne etike. Uobičajeno se ovaj kodeks sastoji od četiri dijela i to: koncepti profesionalne etike, pravila ponašanja revizora, interpretacija pravila ponašanja i primjenjivost kodeksa u specifičnim uvjetima. Europska unija računovodstvenih, ekonomskih i financijskih stručnjaka (Union Europèenne des Experts Comptables Economiques et Financiers – UEC) preporučuje svojim članovima sljedeća načela kojih bi se revizor u svom svakodnevnom poslu trebao pridržavati i ta su načela, zapravo, kodeks profesionalne etike koji predlaže navedena institucija. 465


Najznačajnije su odredbe u tom kodeksu ove: 1. revizor mora biti pažljiv i povjerljiv jer je to zahtjev profesije koju obavlja i mora se savjesno pridržavati svojih profesionalnih načela; 2. posao treba obavljati nezavisno i objektivno. Ako se revizoru na bilo koji način ograniči nezavisnost odlučivanja, on je dužan otkazati obavljanje poslova revizije; 3. revizor mora otkazati svaku djelatnost koja ugrožava njegove profesionalne obveze; 4. mišljenje revizora mora biti utemeljeno na činjenicama; 5. ako revizor za ugovoreni posao angažira suradnike, on je odgovaran i za njihov rad; 6. podaci i činjenice do kojih revizor dolazi u postupku revizije profesionalna su tajna i ne smiju se objavljivati (osim u izuzetnim slučajevima). Revizor se ne smije ni na koji način podacima do kojih dolazi koristiti u osobnom interesu; 7. odnos revizora prema kolegama mora biti kolegijalan i korektan; 8. revizoru se zabranjuje reklamiranje i javno objavljivanje imena i kvalifikacija revizora u cilju sklapanja ugovora s novim klijentima; 466


9. revizor za obavljeni posao, osim ugovorenog honorara, ne smije pristati ni na kakve druge naknade i po osnovi obavljenog posla nema pravo na nikakve povlastice. Revizor je obvezan nadoknaditi štetu ako se utvrdi da nije radio u skladu sa standardima i profesionalnom etikom. Osim toga, kazne u takvim slučajevima su vrlo visoke. Često puta povredu profesionalne etike može za određenu osobu značiti prestanak bavljenja revizijom. Koeficijent tekuće likvidnosti Koeficijent tekuće likvidnosti (engl. current ratio, njem. Liquiditätsgrad, Deckungsgrad) je odnos između obrtnih sredstava i kratkoročnih obveza prema izvorima. Temeljni je pokazatelj likvidnosti u analizi horizontalne financijske strukture. Naziva se još i tekući odnos. Brzim pretvaranjem obrtnih sredstava u novčani oblik (u pravilu u roku jedne godine) omogućava se podmirivanje kratkoročnih obveza (koje dospijevaju u roku jedne godine). Da bi se održala tekuća likvidnost, važnu ulogu ima veličina radnog kapitala. Radni kapital je razlika između tekuće aktive i tekućih obveza, tj. onaj dio tekuće aktive koji je financiran iz dugoročnih izvora (tekuća aktiva 467


umanjena za tekuće obveze). Smatra se da bi za proizvodno poduzeće tekući odnos trebao biti najmanje dva. Kolebljivost cijena Kolebljivost cijena (engl. volatility, njem. Volatilität, Schwankungsintensität), mjerilo tendencije kretanja cijena vrijednosnica ili robe, pada ili porasta, temeljeno na svakodnevnom uzorku kretanja cijena unutar posljednjih 12 mjeseci. Predmeti trgovine s većom nestalnošću, imaju veću fluktuaciju cijena u odnosu na predmete trgovanja s nižom kolebljivošću. Npr. kolebljivost cijena od 20% upućuje da je cijena predmeta trgovanja, u posljednjih 12 mjeseci trgovanja, fluktuirala 20% porastom ili padom cijena u odnosu na prosječnu cijenu unutar tog razdoblja. Izraz kolebljiv (engl. volatile) koristi se za opis veličine i učestalosti fluktuacije cijena određenih dionica, obveznica ili robe. Dionica može biti kolebljiva ako su izgledi poslovanja poduzeća nesigurni, ili zbog drugih razloga. Kolon Kolon (engl. colon) je novčana jedinica Kostarike (CRC) i Salvadora (SVC). 468


Komanditno društvo Komanditno društvo (engl. limited partnership, njem. Kommanditgesellschaft) je društvo u koje se udružuju dvije ili više osoba radi zajedničkog poslovanja. S obzirom na odgovornost i prava članova društva postoje dvije vrste članova: komplementari i komanditori. Komplementari za obveze društva odgovaraju solidarno i neograničeno cijelom svojom imovinom, a komanditori za obveze društva odgovaraju samo do visine imovinskog uloga u društvu. Komanditno društvo pripada društvima personalnog tipa. Njime upravljaju komplementari, a poslovodnu funkciju obavlja jedna osoba, tj. jedan od komplementara. Komanditor Komanditor (engl. limited partner, njem. Kommanditist) je član komanditnog društva koji za obveze društva odgovara samo do visine sredstava koje je unio u društvo. Nazivaju se i tajni ortaci. Kombinirani obračun kamata Kombinirani obračun kamata (engl. practical approximate method, fr. capitalisation mixte) je precizan i matematički korektan način obračuna, koristeći 469


složeni način obračuna za sva razdoblja; naziva se u američkoj literaturi egzaktan ili matematički način obračuna (exact, mathematical method). Komercijalni kredit Komercijalni kredit (engl. commercial credit, njem. Kommerzialkredit); 1. kratkoročni kredit (do 360, češće 180 dana, tipično 90 dana) za financiranje povremenih potreba za obrtnim sredstvima, tj. za financiranje tekuće proizvodnje i prometa. U užem smislu kredit za financiranje zaliha i distribucije robe; 2. prema važećem Zakonu o kreditnim odnosima s inozemstvom podrazumijeva izvoz i uvoz robe i usluga na kredit, osim robe i usluga za čije je plaćanje ugovoren rok do 60 dana, što se smatra gotovinskom naplatom/plaćanjem. Naziva se i kredit dobavljača. Koeficijent konstitucije Koeficijent konstitucije je jedan od najznačajnijih pokazatelja za razmatranje vertikalne financijske strukture imovine poduzeća (aktiva). Izračunava se kao odnos fiksne imovine (osnovna sredstva) i tekuće imovine (obrtna sredstva). Uvijek treba težiti racionalnoj veličini koeficijenta konstitucije jer se svako odstupanje nepovoljno odražava na efikasnost poslovanja. 470


Ako je stvarni koeficijent konstitucije veći od racionalnog, tada to najčešće znači nedostatak obrtne imovine (npr. sirovine) i neiskorištenosti kapaciteta strojeva zbog čega dolazi do pojave jalovih fiksnih troškova. Nasuprot tome, ako je stvarni koeficijent manji od racionalnog, to najčešće znači da poduzeće gomila zalihe, što izaziva nepotrebne troškove držanja zaliha te smanjuje ukupni koeficijent obrta. Osim toga, takva situacija veoma je nepovoljna za poduzeće kada se takve zalihe financiraju tuđim kapitalom i kada se za imovinu koja se ne obrće moraju plaćati kamate. Svako odstupanje od racionalne konstitucije loše utječe na poslovanje. Komercijalni papiri Komercijalni papiri (engl. commercial papers, njem. Handelswertpapiere); 1. kratkoročni, u pravilu neosigurani vrijednosni papiri poduzeća kojima poduzeća pribavljaju kratkoročno potrebna novčana sredstva. Kod nas su to komercijalni zapisi. U širem smislu obuhvaćaju i mjenice i druge vrijednosne papire robnog prometa. Kao i drugi instrumenti novčanog tržišta nemaju razvijeno sekundarno tržište; 2. dužnički instrumenti koje izdaju banke i korporacije u SAD radi pribavljanja kratkoročnih (likviditetnih) sredstava. Banke ih prodaju preko dilera ili izravno, a 471


nefinancijske korporacije ih distribuiraju preko dilera kao agenata investitora. Izdaju se sa nominalom od 25 000 do nekoliko milijuna USD, a kupci su obično tzv. institucionalni investitori kojima se plasiraju direktno. Izdaju se na rok od nekoliko dana do uobičajenih 270 dana. Investitoru (kupcu) nose prinos – kamatu ili, češće, prodaju se uz popust – diskont; 3. praksa emisije komercijalnih papira razvijena je i na eurotržištu, prema američkim iskustvima. Izdaje ih uži krug nebankarskih korporacija odličnog boniteta, a usluge distribucije pružaju im najveće brokersko-dilerske kuće (Merrill Lynch, Goldman Sachs, Shearson Lehman…) i brokerski odjeli komercijalnih banaka; 4. u trgovini to su fakture, otpremni dokumenti, dokumenti o vlasništvu ili drugi slični dokumenti koji nisu vrijednosni. Komercijalni zapis Komercijalni zapis (engl. commercial bill, njem. Handelsschuldverschreibung); 1. obligacijski vrijednosni papir čijom prodajom se prikuplja kratkoročna novčana sredstva. Analognom primjenom definicije kratkoročnosti iz odredbe o najdužem roku dospijeća blagajničkih zapisa moglo bi se zaključiti kako je najduži rok 472


dospijeća komercijalnih zapisa godina dana. Budući da komercijalni zapisi nisu dugoročni vrijednosni papiri, za njihovo izdavanje nije potrebno odobrenje nadležnog tijela (komisije za dugoročne vrijednosne papire), već je dovoljna odluka odgovarajućeg tijela izdatnika. Izdatnik komercijalnog zapisa može biti svaka pravna osoba, a odluka o izdavanju mora sadržavati ukupnu svotu na koju se izdaju komercijalni zapisi serije koja je obuhvaćena tom odlukom, naznaku namjene za koju se izdaju, rok otplate i visinu kamatne stope ako je predviđeno plaćanje kamata. Ako komercijalni zapisi daju kakve posebne pogodnosti svojim imateljima, onda odluka treba sadržavati i opis tih pogodnosti. Svaki pojedini komercijalni zapis mora sadržavati naznaku da je komercijalni zapis, identifikacijske podatke izdatniku, nominalnu svotu na koju glasi, visinu kamatne stope, mjesto i datum izdavanja, serijski i kontrolni broj i faksimil potpisa ovlaštenih osoba izdatnika komercijalnog zapisa; 2. kratkoročna zadužnica poduzeća (zadruga i sl. pravnih osoba). Instrument je novčanog tržišta čijom prodajom poduzeća prikupljaju likvidna sredstva. Po svemu je sličan blagajničkom zapisu. Kako ga ne izdaju banke, nego poduzeća

473


vrlo različitog boniteta, manje je siguran instrument nego je to blagajnički zapis banaka, države ili državnih agencija, tj. manja je sigurnost investitora. Komercijalno kreditno pismo Komercijalno kreditno pismo (engl. commercial letter of credit) kao i akreditiv je vrsta je kreditnih pisama. Korisnik je ovlašten vući tratu na banku i zajedno s dokumentima podnijeti je na otkup. Izdavalac kreditnog pisma obvezan je iskupiti tratu i dokumente od banke koja ih je otkupila od korisnika. Razlika u odnosu na dokumentarni akreditiv je u tome što kod komercijalnog kreditnog pisma korisnik ne naplaćuje dokumente u novcu nego trasira mjenicu po viđenju ili terminski (na rok). Izdaju ih ugledne banke iz SAD i Velike Britanije. Koeficijent otplate duga Koeficijent otplate duga (engl. debt repayment ratio, njem. Schuldabzahlungsrate) je odnos otplate dospjelog dijela vanjskog duga neke zemlje i njenog ukupnog deviznog priljeva (u određenom razdoblju). Često se koristi kao indikator dužničke sposobnosti neke zemlje.

474


Općenito se ocjenjuje da ako koeficijent otplate duga ne prelazi 0,2 (tj. ako nije više od 20 posto deviznog priljeva neke zemlje angažirano u otplati dospjelog vanjskog duga), zemlja nema problema s vanjskom likvidnošću. Koeficijent obrtaja Koeficijent obrtaja (engl. activity ratio, njem. Umsatz-, Umschlagkennziffer) je jedan od pokazatelja efikasnosti kojom poduzeće koristi svoja sredstva, pokazuje koliko se puta u određenom razdoblju obrnu pojedine vrste sredstava u poduzeću. Može se računati za ukupna poslovna sredstva ili za obrtna sredstva. Koeficijent obrta ukupnih poslovnih sredstava dobije se tako da se čisti prihod od realizacije podijeli s knjigovodstvenom vrijednošću ukupnih poslovnih sredstava (u obračun se uzimaju prosječno korištena poslovna sredstva). Koeficijent obrta obrtnih sredstava dobije se tako da se vrijednost realizacije podijeli s prosječno korištenim obrtnim sredstvima u toku poslovne godine. Osim ovih općih koeficijenata obrtaja, koriste se i parcijalni koeficijenti, tj. koeficijenti kojima se iskazuje obrtaj za pojedine vrste obrtnih sredstava. Veći koeficijent obrtaja znači brže obrtanje sredstava u poduzeću (moguće je isti obujam poslovanja financirati manjim iznosom obrtnih sredstava) te u pravilu utječe na 475


povećanje efikasnosti poduzeća. Koeficijent obrtaja treba ispitivati u svakoj fazi poslovanja. Karenca Karenca (engl. waiting period, njem. Karenzfrist, Karenzzeit, fr. d’lai de carence) je razdoblje na početku ugovorenog trajanja osiguranja za vrijeme kojeg osiguravatelj nije u obvezi ako nastupi osigurani slučaj. Kaucija Kaucija (engl. security, caution money, njem. Kaution) kao termin u gospodarskom prometu ima vrlo široko značenje. Kaucija označava svaku vrstu osobnog ili stvarnog jamstva za izvršenje neke obveze. Tako u mnogim zemljama označava bankarske garancije, pri čemu banka jamči trećoj osobi da će neki njezin klijent izvršiti svoju novčanu ili neku drugu obvezu. S druge strane, kaucija može značiti i jamstvo koje treće osobe daju banci prilikom dodjeljivanja bankarskih zajmova nekom od bančinih klijenata. Najčešće se, međutim, kaucija pojavljuje kad dužnik daje vjerovniku stanovitu svotu novca ili vrijednosne papire kao jamstvo da će izvršiti svoju ugovornu obvezu. Ta svota se vraća davaocu kaucije u trenutku kad izvrši svoju ugovornu obvezu, dok je u 476


suprotnom zadržava primatelj kaucije. Time se i kaucija, u gospodarskom prometu, pojavljuje kao jedno od sredstava za osiguranje izvršenja ugovornih obveza, osobito budućih tražbina, npr. za potraživanje naknade štete koja bi mogla nastati na iznajmljenoj stvari. Kaucijska mjenica Kaucijska mjenica (engl. surety bill of exchange, njem. Kautionswechsel, Kautionsversicherungswechsel) je mjenica koja služi kao osiguranje da će se neka obveza, ugovor ili posao izvršiti i često se koristi umjesto garancije. S obzirom na to da se kaucija (lat. cautio) ili jamčevina osim polaganjem novca, može dati i polaganjem vrijednosnih papira, u prvom redu mjenice, takva mjenica omogućuje vjerovniku da se, ukoliko obveza ne bude uredno izvršena, može iz nje naplatiti, što ne znači da ne može tražiti nadoknadu eventualno veće štete i iz druge imovine polagatelja kaucijske mjenice. Ona može služiti kao osiguranje različitih obveza. Kod licitacija takva mjenica glasi na iznos koji dobavljači ili poduzetnici moraju položiti kao jamstvo da će preuzeti obvezu isporuke robe, izvođenje radova ili izgradnju uredno i u roku izvršiti.

477


U okviru poslovanja dioničkih društava, kaucijsku mjenicu mogu polagati članovi upravnog odbora kao osiguranje (neka zakonodavstva o dioničkim društvima to propisuju) za eventualne tražbine društva u svrhu nadoknade štete koja bi mogla nastati zbog njihova nesavjesnog ili nepravilnog vođenja poslova dioničkog društva. Prilikom podizanja tužbe u slučaju sudskog spora između domaćeg i inozemnog partnera, kad ovaj tužbu podiže pred domaćim sudom (najčešće u slučaju izvođenja investicijskih radova u inozemstvu, ali i uopće), on kaucijsku mjenicu polaže za naplatu sudskih troškova u slučaju da izgubi spor. U praksi su modaliteti primjene kaucijske mjenice mnogobrojni. Keynesov plan Keynesov plan (engl. Keynes-Plan, njem. Keynesche Lehre-Plan) je jedan od planova o tome kako bi nakon završetka II. svjetskog rata trebalo organizirati međunarodni monetarni sustav i međunarodna plaćanja, a izradio ga je John Maynard Keynes početkom 1943. godine. Keynes se zauzimao za osnutak međunarodnog klirinškog saveza (international clearing union) unutar kojeg bi se plaćanja obavljala prebijanjem te bi svaka 478


zemlja u odnosu na savez imala samo jedan saldo plaćanja, pozitivan ili negativan. Zemlje s negativnim saldom mogle bi se do određene visine (25%) svoje kvote automatski zaduživati kod saveza, a preko toga samo temeljem posebnog odobrenja uprave saveza i uz određene mjere koje zemlja dužnica mora poduzeti da bi smanjila svoje zaduženje kod saveza. Među te mjere spada i devalvacija valute (do 5%), a ako se dug (veći od 75% kvote) ne smanji u roku dvije godine, zemlja se može isključiti iz saveza. Kvota zemlje članice u savezu utvrđivala bi se u visini 75% vrijednosti vanjske trgovine prosječno u posljednje tri godine prije početka drugog svjetskog rata. Po tom kriteriju najveću kvotu imala bi Velika Britanija. Novčana jedinica koja bi služila za obračun zvala bi se bancor. Bancor koji bi imao određen tečaj prema zlatu i prema drugim valutama mogao bi se kupiti za zlato, ali se zlato ne bi moglo kupovati bancorom (Keynes se, naime, zauzimao za demonetizaciju zlata). Keynesov plan zajedno s planom H. D. Whitea poslužio je za izradu zajedničkog plana razmatranog na međunarodnoj financijskoj konferenciji u Bretton Woodsu (1-22. VII. 1944) na kojoj je osnovan Međunarodni 479


monetarni fond (International Monetary Fund – IMF) i Međunarodna banka za obnovu i razvoj (International Bank for Reconstruction and Development – IBRD). Keiretsu Keiretsu (engl. keiretsu) je japanski termin za ogromni industrijski, uslužni i financijski konglomerat, koji djeluje na širokom spektru ekonomske aktivnosti, od zdravstvene zaštite i brige za okoliš sve do avionske i medicinske tehnike. Doslovno preveden taj termin bi značio poslovno udruženje. To je mrežna organizacija japanskih kompanija. Mreža velikih financijskih institucija, velikih industrijskih konglomerata i manjih poduzeća, u kojoj velika poduzeća proizvode finalne proizvode a mala ih opskrbljuju dijelovima. Mreža pogoduje velikim poduzećima, ali i malima, koja na taj način lakše rješavaju svoje razvojne probleme. Po strukturi keiretsu je sličan holdinškim kompanijama u zemljama kontinentalne Europe. Jedan je od najpoznatijih primjera keiretsua onaj japanske kompanije Mitsubishi u čijoj se mreži nalaze različite kompanije specijalizirane za kemikalije, elektroniku, tešku industriju, automobile, trgovinu itd. Središnje mjesto u toj mreži ima Mitsubishijeva banka, koja igra integrativnu ulogu svih članica mreže. Kompanije 480


koje čine keiretsu uživaju određenu sigurnost i međusobne odnose koji potiču dugoročno investiranje, razvoj i brzu primjenu tehnologije, preuzimanje tehnološkog rizika i dr. To je specifična satelitska struktura u kojoj neka velika kompanija veže uz sebe čitav niz drugih, u pravilu manjih, kompanija kojim se zatvara ukupni proizvodni i poslovni lanac. Obično se smatra da je keiretsu najvažniji japanski doprinos modernom kapitalizmu. U Koreji se za takva poslovna društva koristi termin chaebol. KfW KfW (njem. Kreditanstalt für Wiederaufbau) je Banka za obnovu, javna ustanova Njemačke za srednjoročno financiranje izvoza i obnovu. Program KfW omogućava odobravanje kredita domaćim izvoznicima ili izravno inozemnim kupcima. Financira izvoz kapitalnih dobara u zemlje u razvoju, prodaju brodova, odobrava financijske kredite, financira filijale njemačkih poduzeća u inozemstvu i njemačke investicije u inozemstvu. Sredstva KfW formiraju se iz državnih i iz privatnih izvora (pozajmice na financijskom tržištu). Više od 80% kapitala KfW je u vlasništvu savezne države, a preostalih 20% je vlasništvo federalnih jedinica.

481


Vlasnici banke odrekli su se dobiti, a dodatna olakšica jest da je ova institucija oslobođena poreznih davanja. Najviše izvoznih kredita – više od 85% - odobrava zemljama u razvoju. Kao službena državna institucija KfW ima i specifične zadatke koji nisu izravno vezani uz njemački izvoz. Od 1991. veći dio kapitala usmjerava u tržišno osposobljavanje istočnog dijela njemačke, za pomoć malim i srednjim poduzećima, infrastrukturni razvoj, ekološke programe i modernizaciju stambenog fonda. Odobrava i kredite za iskorištavanje prirodnih bogatstava u inozemstvu za račun njemačke privrede. Kina Kina (engl. kina) je novčana jedinica Papue Nove Gvineje (PGK), dijeli se na 100 toesa. Kineski zid Kineski zid (engl. Chinese wall, njem. innere Abschottung); 1. poslovna politika koja predstavlja zid između bankovnog povjerbenog odjela i ostalih odjela banke, stvorena s namjerom zaustavljanja pritjecanja materijalnih informacija povjerbenom odjelu, kako ovaj ne bi iskoristio bilo koju upućeničku informaciju koja je po naravi posla u posjedu ostalih bankovnih odjela; 482


2. zapreka protoku informacija između pojedinih organizacijskih dijelova investicijske banke ili druge organizacije, koja se bavi preuzimanjem rizika uspjeha izdanja vrijednosnica, s ciljem sprečavanja njihova korištenja za ostvarenje vlastite dobiti (upućeničko trgovanje). Ponekad su ti zidovi nevidljivi, a ponekad su pojedini dijelovi i fizički odvojeni ili dislocirani. Kip Kip (LAK) je novčana jedinica Laosa, dijeli se na 100 ata. Kjat Kjat (MMK) je novčana jedinica Mijanmara (Burme), dijeli se na 100 pjasa. Klasifikacija rizika Klasifikacija rizika (engl. class of risk, classification of risks, njem. Gefahrenklasse, Gefahrenklassifikation, fr. classification de risques) je razvrstavanje rizika u pojedine grupe prema povećanoj izloženosti opasnosti. Na temelju povećane opasnosti u pravilu se utvrđuje i povećanje premije, npr. u osiguranju nezgode pojedino zvanje, bavljenje pojedinim sportovima, zdravstveni status osiguranika, u osiguranju požarnih rizika npr. kvaliteta i sastav građevinskog materijala. 483


Klauzula intabulandi Klauzula intabulandi (njem. Einschreibende Klausel) je odredba (klauzula) ugovora kojom se raspolaže nekretninama. Tom odredbom raspolagatelj, najčešće prodavalac, izrijekom dopušta stjecatelju, u pravilu kupcu, upis, odnosno uknjižbu stečenih prava u zemljišne knjige. Iako će klauzula intabulandi najčešće dopuštati upis prava vlasništva u zemljišne knjige, njome se može dopustiti i upis kakvih drugih prava u te knjige, i to u zavisnosti od prava koja se tim ugovorom prenose. Npr. ugovor o zasnivanju založnog prava na nekretnini sadržavat će takvu klauzulu intabulandi koja će dopuštati upis stvarnog tereta, i to hipoteke, a ne upis vlasništva. No klauzula intabulandi može se rabiti i za upis u druge registre i knjige, npr. u knjigu dionica, knjigu udjela i sl. Klauzula opoziva Klauzula opoziva (engl. call provision, njem. Abberufungsprovision) je odredba koja omogućava kompaniji da otkupi svoje obveznice ili povlaštene dionice od njihovih vlasnika po određenoj cijeni i u određenom vremenu.

484


Ona je, u pravilu, funkcija vremena trajanja financijskog odnosa zasnovanog emisijom vrijednosnih papira tako da je to manja što je opoziv vrijednosnih papira udaljeniji od momenta njihove emisije. Klauzula pokrića Klauzula pokrića (njem. Vechseldeckungsklausel) je gospodarski temelj izdavanja mjenice. Temeljni ugovor povodom kojeg se izdaje mjenica u pravilu se iz same mjenice ne vidi; u mjenici se može naznačiti na razne načine zbog čega trasant izdaje mjenicu i zašto je trasant akceptira, i to se onda zove klauzula pokrića ili valutna klauzula. Klauzula rijetke valute Klauzula rijetke valute (engl. scarce currency clause) je naziv za članak VII, stavak 3. Sporazuma o MMF, prema kojem se, pri narušenoj ravnoteži ponude i potražnje, određena valuta može proglasiti rijetkom. Svaka zemlja članica MMF uplaćuje kvotu, i to tri četvrtine kvote u svojoj nacionalnoj valuti a ostatak u rezervnim sredstvima.

485


Fond čuva ta sredstva, kao i ona ostvarena djelatnostima Fonda, kako bi ih u skladu sa Sporazumom mogao upotrijebiti za pomoć zemljama članicama. Kada bi neka valuta bila proglašena rijetkom, Fond bi morao ograničiti zalihe te valute, a članice bi mogle ograničiti slobodu deviznih operacija u toj valuti. Fond nije nikad upotrijebio tu klauzulu, jer je riječ o vrlo ozbiljnim sankcijama koje ne garantiraju rezultate, a dovode do diskriminacije. Klauzula svi rizici Klauzula svi rizici (engl. all risks, njem. alle-Gefahren-Klausel, fr. assurance trus risques) je klauzula koja podrazumijeva sve neizvjesne buduće događaje. Ova klauzula uobičajena je u transportnom osiguranju, a sadržana je u institutskoj klauzuli A. U SAD postoji i u pojedinim vrstama imovinskih osiguranja, a koristi se i u pomorskom osiguranju u pojedinim međunarodnim ugovorima. Klijent Klijent (engl. client, njem. Klient, Kunde) je osoba koja povjerava vođenje nekih poslova drugoj stručnoj osobi, npr. odvjetniku, banci, specijaliziranoj organizaciji i sl. Kliring 486


Kliring (engl. clearing, njem. Verrechnung, Clearing) je zbirno vođenje računa u okviru bilateralnih sporazuma. Primjena kliringa počela je u Engleskoj osnivanjem posebnih obračunskih zavoda radi izbjegavanja plaćanja i naplate u efektivnom novcu. Sve banke, kao članice ovakvih zavoda, vrše međusobna plaćanja prenošenjem (virmanom) potraživanja i dugovanja s računa na račun. U međunarodnom platnom prometu bilateralni platni sporazumi (klirinzi) javljaju se nakon velike svjetske krize 1929/31. godine i postoje sve do danas. Bit i tehnika platnog prometa u okviru međunarodnog kliringa sastoji se u sljedećem: nema plaćanja slobodnim devizama nego dužnici iz obje zemlje podmiruju svoje obveze uplatama u nacionalnoj valuti u korist zbirnog (klirinškog) računa u svojoj zemlji, obično pri emisijskoj banci, a vjerovnici naplaćuju svoja potraživanja u svojoj zemlji i u svojoj nacionalnoj valuti. Da bi se otklonili nesporazumi u međusobnim odnosima, obično se u ovim sporazumima utvrđuje stabilna valuta treće zemlje kao klirinška valuta. Na taj način se oba zbirna računa u obje zemlje vode u takvoj valuti, s tim da se i cijene u međusobnim ugovaranjima utvrđuju također u takvoj valuti. Odabrane valute treće zemlje nazivaju se u ovakvim sporazumima obračunske (obračunska 487


DEM, obračunski dolar) i potrebno je uz taj naziv naznačiti i zemlju na koju se odnosi (npr. rumunjska obračunska DEM, ruski obračunski dolar). Klirinški sporazum Klirinški sporazum (engl. clearing agreement) je ugovor o vanjskotrgovinskim odnosima između dviju ili više zemalja koje imaju devizna ograničenja. Ugovorne strane svoje obveze, u međusobnom kupovanju i plaćanju robe i usluga, umjesto plaćanja u valuti zemlje izvoznice uplaćuju u domaćoj valuti te obveze likvidiraju prebijanjem uzajamnih potraživanja i dugovanja. Ugovor sadrži odredbe o tome koja će se plaćanja regulirati kliringom, po kojem će se tečaju obavljati međusobni obračun, u kojoj će se valuti voditi računi i na koji će se način održavati ravnoteže i likvidirati salda. Klirinški sporazumi imaju veliko značenje za međunarodni robni promet jer omogućuju razvitak vanjskotrgovinskih odnosa neovisno o zalihama zlata i deviza. Loša im je strana što ograđuju zemlje ugovornice od direktnog utjecaja svjetskog tržišta, a to može dovesti do trajne neravnoteže u trgovini između zemalja. Klizna skala Klizna skala (engl. sliding scale, njem. Gleitklausel, gleitende Skala); 488


1. ugovorna klauzula kojom se izvođači radova, prodavaoci investicijske opreme i drugi slični obveznici štite od rizika porasta cijena sirovina, materijala, radne snage i sličnih činilaca, a time i od zlatnih gubitaka ako bi cijene za svoje radove ili isporuke ugovorili u fiksnom iznosu. Klizna skala je zapravo klauzula revizije cijene koja se zbog nestabilnosti cijena na tržištu unosi u ugovore; 2. poslovna praksa poznaje više oblika klizne skale ali se najviše primjenjuje opisni oblik i s matematičkom formulom. Opisani oblik klizne skale je takav pri kojem se određuje u postotku veličine udjela cijene radne snage i materijala i drugih činilac u ukupnoj cijeni. Npr. 80% ugovorene cijene podložno je promjeni, tj. ona kliže, dok se ostalih 20% tretira kao fiksni trošak. Matematički oblik klizne skale sastoji se od određene matematičke formule u koju se uvrštavaju elementi strukture cijene. U međunarodnoj trgovini često se koristi formula koju je izradila Gospodarska komisija OUN za Europu i ugrađena je u Aneks općih uvjeta za nabavu i montažu investicijske opreme pri uvozu i izvozu. Kaduciranje Kaduciranje (njem. Ausschluss säumiger Aktionäre) je lišavanje nemarnog dioničara prava iz dionice koji ni nakon naknadnog roka ne uplati ulog/ 489


Kaduciranje se obavlja po postupku koji je detaljno utvrđen zakonom, kao što je višekratno pozivanje na uplatu, objavljivanje u odgovarajućim glasilima i sl. Kaduciranje postoji i u društvu s ograničenom odgovornošću. Kamata 1. naknada za korištenje tuđih zamjenjivih, pokretnih stvari, najčešće novca. Visina ove naknade odmjerava se prema visini glavnice i trajanju njezina korištenja. Kamate se često nazivaju i civilnim ili građanskopravnim plodovima (za razliku od prirodnih plodova) jer se stječu na osnovi postojanja nekog građanskopravnog odnosa. Ne predstavljaju kamate davanja u obvezama različitim od glavnice, ili u radu, kao ni davanja koja nisu odmjerena po trajanju korištenja, nego paušalno. Po osnovi nastanka, kamate se dijele na zakonske (usurae legales) i ugovorne (usurae conventionalis). Zakonske kamate imaju svoj temelj u zakonskoj normi kojom se dužniku nameće, uz podmirenje glavnice, i obveza na kamate. Najpoznatiji primjer zakonskih kamata jesu zatezne kamate. Zatezne ili moratorne kamate sankcija su prema dužniku koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze. Visina stope zatezne kamate utvrđuje se posebnim zakonom ili drugim propisima. Vrlo često se mijenja ovisno 490


o stopi inflacije i gospodarskoj politici države. Ugovorne su kamate naknada za korištenje tuđeg novca ili drugih zamjenjivih stvari, određena ugovorom. Osnova ugovornih kamata najčešće je ugovor o zajmu. Stopu ugovorne kamate utvrđuju ugovorne strane, s tim da ne smiju prekoračiti granicu utvrđenu zakonom. U našem je zakonodavstvu, u načelu, zabranjeno naplaćivanje kamate na kamatu (anatocizam). Uz zakonske i ugovorne kamate koje su vjerovniku prihod (civilni plod) postoje i diskontne ili međutomne kamate koje idu u dužnikovu korist. Diskontne ili međutomne kamate predstavljaju odbitak na koji dužnik ima pravo ispuni li novčanu obvezu prije roka, tako da se od iznosa duga odbije iznos kamate za vrijeme od dana isplate do dana dospjelosti; 2. u financijama, cijena uporabe tuđih novčanih sredstava. Kamate su svota novca koju je dužnik po kreditu obvezan platiti u nekom vremenu – obično u godini dana. Godina dana u njemačkoj i francuskoj praksi obuhvaća 360 dana, a u engleskoj 365. Mjesec u njemačkoj praksi znači 30 dana, a u engleskoj i francuskoj praksi to je broj dana u kalendaru. Kamate po dospijeću

491


Kamate po dospijeću (engl. default interest, njem. Verzugszins, fr. intérêts moratoires) je kamatna stopa na dug koji nije podmiren u predviđenom roku. Kamatna stopa može biti propisana zakonom, ali mogu je određivati i pojedine banke. Kamate na kamate Kamate na kamate (engl. compound interest, njem. Zinseszins) označuje institut o zabrani tzv. anatocizma tj. da na dospjele, a neisplaćene kamate (bilo ugovorne bilo zatezne), te na druga povremena plaćanja ne teče zatezna kamata, osim ako je zakonom određeno drugačije. Na taj način štite se interesi dužnika, koji bi, da nije ovog pravila, mogli biti predmet iskorištavanja vjerovnika. Određena iznimka od zabrane anatocizma postoji u slučaju ako stranke unaprijed ugovora da će se stopa kamate povećati ako dužnik ne isplati dospjele kamate na vrijeme. Ovo pravilo ne odnosi se na kreditno poslovanje banaka i drugih bankarskih organizacija. Tako banka ima pravo na kamatu, za ukupan iznos anuiteta od dospjelosti svakog pojedinog anuiteta do isplate, ako je ugovorom između banke i

492


korisnika kredita predviđeno da će se na kamatu kad dospije na naplatu zaračunati kamata. Kamate u izgradnji Kamate u izgradnji (njem. Bauzinsen); 1. kamate koje se plaćaju dioničarima u “izgradnji” dioničkog društva u razdoblju potrebnom za pripremne radnje i podizanje poduzeća do stavljanja u pogon; 2. na taj način se dioničarima obećava određeni prihod dok izgradnja društva još traje, tj. u razdoblju u kojem još nema dobitka. Nisu li dioničari uplatili svotu veću od nominalne svote dionice (iznad pari), pa se troškovi izgradnje mogu podmirivati iz tog agia, kod kamata u izgradnji stvarno se radi o vraćanju uloga, što je inače zabranjivo; 3. u našem sustavu kamate na ulog ne plaćaju se ni kod društava osoba, a kako je kod dioničkog društva vraćanje uplaćenog uloga i obećanje ili plaćanje kamata na ono što su dioničari uložili u društvo izričito zabranjeno, to se ni statutom ni odlukom glavne skupštine takve kamate ne mogu predvidjeti. Kamatna arbitraža

493


Kamatna arbitraža (engl. arbitrage in interest rates, njem. Zinsarbitrage) je posao stalnog odabira najpovoljnijeg tržišta gdje se na osnovi iste količine novčanih sredstava može ostvariti najpovoljnija kamata. Pritom se kretanju s jednog na drugo povoljnije tržište nastoje ostvariti veće zarade, koje se postižu na temelju dispariteta u kamatnim stopama za pojedine valute na različitim tržištima. Uvjet je da novčana sredstva izražena u pojedinim valutama budu uvijek mobilna i da su prilikom ukamaćivanja neangažirana kraće ili duže vrijeme. Od vremena ukamaćivanja zavisi, u pravilu, i visina kamatne stope. Najmanja kamata se ostvaruje kada se slobodna sredstva ukamaćuju od petka u podne do ponedjeljka ujutro, tj. reukamaćivanjem preko vikenda, koje se naziva over night loan (prekonoćni zajam). Kod ukamaćivanja novčanih sredstava na neodređeno vrijeme koje se naziva a vista (po viđenju) ili at call (na poziv), kamata je veća nego u slučaju over night. Ukamaćivanje makar i na nekoliko dana ili čak samo preko noći, ima povoljnije efekte za ulagače od držanja sredstava na računima koji se ne ukamaćuju ili se ukamaćuju s nižom kamatnom stopom. Kamatnom arbitražom se bave velike 494


banke i financijske institucije, organizacije i pojedinci koji raspolažu velikim novčanim sredstvima. Kamatna marža Kamatna marža (engl. spread, njem. Zinsen Spanweite) je razlika između naplaćene (aktivne) i plaćene (pasivne) kamate u bankovnom poslovanju (spread). Kamatna stopa Kamatna stopa (engl. interest rate, rate of interest, njem. Zinssatz) je stoti dio izražene cijene za posuđeni kapital. Visina je kamatne stope različita i ovisi o trajanju osiguranja naplate te o sigurnosti potraživanja. U vremenu kamatna stopa se mijenja pod utjecajem ponude i potražnje na tržištu kapitala te je stoga i barometar konjunkturnih kretanja. Temelj je opće kamatne stope diskontna stopa centralne banke. Kamatni faktor Kamatni faktor (engl. compound factor, njem. Aufzinsungsfaktor) je matematički izraz u formuli za ukamaćivanje. Nalazi se u prvim financijskim tablicama za 495


odabrane kamatne stope i za određeni broj razdoblja za koja se ukamaćuje neki sadašnji novčani iznos. Kamatni račun Kamatni račun (engl. interest calculus, interest account) je postupak izračunavanja kamata u određenom postotku, razmjerno vremenu za koje je glavnica bila uložena. Za izračunavanje kamata koristi se jednostavni i složeni kamatni račun. Jednostavni kamatni račun koristi se kada se kamate izračunavaju na istu glavnicu, za svako razdoblje ukamaćivanja, a složeni kada se kamate izračunavaju na glavnicu koja je uvećana za prethodno obračunate kamate svakog vremenskog razdoblja kapitalizacije, tj. kada se uz kamate osnovne glavnice obračunavaju i kamate na kamate. Kapacitet osiguravatelja Kapacitet osiguravatelja (engl. Kapazität, Aufnahmefähigkeit) je mogućnost preuzimanja – pružanja osiguravateljne zaštite osiguravatelja, odnosno reosiguravatelja.

496


Kapacitet osiguravatelja odnosno reosiguravatelja može se proširiti reosiguranjem, odnosno retrocesijom. Kapara Kapara (engl. earnest, deposit, njem. Angeld, Draufgabe) je određena imovinska vrijednost, najčešće svota novca ili neka druga zamjenjiva stvar koju prilikom sklapanja ugovora jedan ugovorni partner daje drugome radi potvrde da je ugovor zaključen i kao znak da će se ugovor ispuniti. Kapara se ne obećava, ona se daje, a njezina svrha je potvrda zaključenja ugovora, sredstvo pojačanja ugovora, a vrlo često i djelomično izvršenje ugovora od stranke koja kaparu daje. Ako su ugovorne obveze uredno izvršene, onda se kapara ili ono što je na ime kapra dato, vraća ugovornoj strani ili se uračunava u ispunjenje obveze. U slučaju da stranka koja je kaparu dala, ne izvrši ugovor druga stranka ima mogućnost izbora između zahtjeva za ispunjenje ugovora (ako je to moguće) i eventualnu naknadu štete ili kaparu uračunati u naknadu, vratiti je ili se njome zadovoljiti. Ako je za neispunjenje ugovora odgovorna stranka koja je kaparu primila, stranka suugovarač može tražiti ispunjenje ugovora (ako je to moguće), naknadu štete i vraćanje kapare ili tražiti vraćanje kapare u dvostrukom iznosu. 497


Kapitalizacija Kapital (engl. capital, njem. Kapital): 1. u poslovnoj ekonomiji koristi se za označavanje veličine vlasničke glavnice (vlastitog kapitala poduzeća). Prema međunarodnim računovodstvenim standardima, vlasnička glavnica je kapital poduzeća koji bez obzira na tip vlasništva obuhvaća: vrijednost uloga pojedinačnih ulagača, vrijednost izdanih dionica i ostalo neimenovano vlasništvo imovine kao što je raspoloživi dohodak iznad dioničkih premija, povećanje vrijednosti imovine zbog pozitivnih efekata revalorizacije, rezerve i neraspoređeni dobitak. Tri su vrste vlasničke glavnice, tj. vlastitog kapitala: inokosni kapital, ortački kapital i dioničarski kapital. Inokosni je kapital onaj čiji je vlasnik jedna osoba. Vlasnik odgovara za dugove svojeg poduzeća neograničeno svojom cjelokupnom imovinom (poslovnom i osobnom). Kapital koji posjeduju vlasnici ortačkih poduzeća je ortački kapital. Iako je ova vrsta kapitala po karakteristikama identična inokosnom, postoji mogućnost da neki vlasnici imaju limitiranu odgovornost u visini poslovne imovine (komanditna društva). Treća vrsta kapitala je dioničarski (korporacijski) kapital. Ovaj kapital podijeljen je na dionice i ima visok stupanj mobilnosti na tržištu kapitala. 498


Odgovornost njegovih vlasnika limitirana je na visinu poslovne imovine. Vlasništvo korporacije (dioničkog društva) iskazuje se kroz dva osnovna dijela: dioničke glavnice (dioničkog kapitala) i vlasničke glavnice (kapitala) kumulirane poslovanjem. Dionička glavnica je knjigovodstveno prikazana vrijednost ukupnog broja glavnih dionica (jedinica dioničkog kapitala je nominalna vrijednost jedne dionice). Dionička glavnica je vlastiti (trajni) izvor ukupnih sredstava dioničkog poduzeća prema njegovim vlasnicima (trajni kapital korporacije koji dioničari u normalnim uvjetima poslovanja ne mogu povući). Drugi je dio vlasništva korporacije kapital kumuliran poslovanjem (ostatak neraspodijeljene dobiti), a dobije se kao razlika između svih kumuliranih dobiti poduzeća i svih poslovnih gubitaka i dividenda podijeljenih dioničarima; 2. novac koji pojedinac ili poduzeće ulaže u započinjanje ili dalje odvijanje poslovnog pothvata. Kapital označava ukupnu vrijednost imovine poduzeća (financiranu iz vlastitih i/ili tuđih izvora). Kapital se dakle može promatrati kao imovina (aktiva) ili vlasništvo (pasiva), tj. kao njihova međuovisnost; 3. dugoročna pasiva poduzeća (vlasnička glavnica i dugoročni dugovi); 4. u makroekonomiji, imovina sposobna za stvaranje dodatne imovine. 499


Kapitalizacija Kapitalizacija (engl. capitalization, njem. Kapitalisierung): 1. u burzovnom poslovanju označava ukupni promet u nekom periodu (broj efekata pomnožen s njihovim tečajevima); 2. iznos ukupnih vrijednosnih papira koje je izdalo poduzeće; 3. izračunavanje vrijednosti kapitala na kraju nekog perioda; 4. tržišna kapitalizacija je procjena vrijednosti i broja općih dionica poduzeća; 5. svako povećanje vlastitog kapitala, tj. vlasničke glavnice poduzeća. Može se provoditi interno (zadržavanje ostvarene dobiti ili njezina dijela u poduzeću, tj. akumulacija) ili eksterno (novim emisijama dionica ako je riječ o dioničkom poduzeću, tj. dodatnim ulozima inokosnih vlasnika ili ortaka ako je riječ o inokosnom ili ortačkom poduzeću). Kapitalizacijom se može provesti financiranje (povećanje imovinske bilance poduzeća) ili refinanciranje (zamjena dugova vlasničkom glavnicom). Odgođena kapitalizacija jest emisija dugova s opcijom za njihovu konverziju u vlasničku glavnicu ili s opcijom na kupnju dodatnih udjela u vlasničkoj glavnici poduzeća. Kapitalna struktura 500


Kapitalna struktura (engl. capital structure, njem. Kapitalstruktur) je struktura kapitala poduzeća. Struktura dugoročnih izvora financiranja poduzeća odnosno struktura dugoročnih dugova i vlastitog kapitala (obično i povlaštenog) poduzeća. Drugim riječima, struktura dugoročne pasive poduzeća. Često se naziva i capital mix. Kapitalna se struktura globalno predstavlja odnosima vlasničke glavnice poduzeća i njegovih dugoročnih dugova, dakle, pokazateljima djelovanja polug Kapitalni dobitak Kapitalni dobitak (engl. capital surplus, capital gain, njem. Kursgewinn, Kapitalgewinn) je dobitak koji ostvaruje dioničko poduzeće kada emitirane dionice prodaje po tržišnoj vrijednosti većoj od nominalne. Drugim riječima, kapitalni je dobitak razlika između tržišne vrijednosti prodanih dionica i njihove knjigovodstvene vrijednosti. Kapitalni se dobitak knjiži na posebnom kontu. U bilanci se iskazuje u pasivi, i to u okviru uplaćenog kapitala vlasničke glavnice. Predmet je oporezivanja. Kapitalni dobitak često se blaže oporezuje od prihoda od kapitala (kamata i dividendi). Kapitalni gubitak 501


Kapitalni gubitak (engl. capital loss, njem. Kapitalverlust) je gubitak koji nastaje prodajom vrijednosnih papira po cijeni manjoj od cijene po kojoj su kupljeni. Negativna razlika između tržišne cijene dionica i njihove knjigovodstvene vrijednosti. Kapitalni koeficijent Kapitalni koeficijent (engl. capital-output ratio, njem. Kapitalkoeffizient) je omjer veličine vrijednosti investicijskih ulaganja i njima ostvarene proizvodnje, odnosno između broja novčanih jedinica koje treba uložiti da bi se dobila jedna novčana jedinica nove proizvodnje. Izražava se u prosječnom ili graničnom obliku. Pokazatelj je racionalnosti investiranja. Konstantni kapitalni koeficijent osnova je tzv. akceleratorskog principa. Kapitalno budžetiranje Kapitalno budžetiranje (engl. capital budgeting, njem. Investitionsplanung, Kapitalbedarfsrechnung) je postupak donošenja odluka o dugoročnim investicijskim projektima, tj. investiranju u fiksnu imovinu, i o ostalim dugoročnim vezivanjima sredstava. Ono se odnosi na donošenje odluka o ulaganjima u realne nove investicije i u zamjenu fiksne imovine. Da bi se mogle donijeti ispravne 502


odluke, procjenjuju se zahtijevana investicijska ulaganja i budući čisti novčani tokovi (razlika između budućih primitaka i budućih izdataka), tj. financijska djelotvornost investicija. Temeljni su kriteriji financijskog odlučivanja čista sadašnja vrijednost, interna stopa profitabilnosti (rentabilnosti) i period povrata. Kapitalno se budžetiranje temelji na konceptu vremenske vrijednosti novca, novčanih tokova, rizika i neizvjesnosti. Karbovanec Karbovanec (engl. karbovanet) je novčana jedinica Ukrajine (UAK), dijeli se na 100 krivni. Lifreding Lifreding kombinira četiri strategije koje se međusobno dopunjavaju i povezuju u djelotvornu zajedničku strategiju. Naime, one povezuju: ustupanje tehničke licencije (patent ili know-how), franšizing, izvoz i neposredno ulaganje. Kombinaciju prihvaćaju prije svega zemlje koje napuštaju status nerazvijenosti. U inozemstvu se, dakle, proizvodnja razvija na stranoj tehnologiji, na sistemu franšiza i uz zajedničko ulaganje (joint venture), a proizvodnja je izvozno 503


orijentirana i stranoj zemlji donosi devizni priljev. Naravno, s obzirom na velike inozemne inpute (tehnologija + franšize + kapital + inozemno tržište) odljev dobiti je veći, ali se kompenzira deviznim priljevom. Ustvari, lifreding je samo kombinacija strategija a manje poseban oblik translokacije proizvodnje. Likvidacija Likvidacija (engl. liquidation, njem. Abwicklung, Liquidation) je pojam višestrukog značenja: u pravu i ekonomici označava prestajanje postojanja nekog gospodarskog subjekta, u računovodstvu obračunavanje računa, a u prenesenom značenju obračunavanje s neprijateljem, uništenje nečega (primjerice ratne tehnike), izvršenje smrtne presude, smaknuće. U gospodarstvu likvidacija znači prestajanje djelatnosti nekog poduzeća. U sklopu naših do sada vrijedećih pravnih propisa razlikovala su se dva postupka likvidacije: redovita i prisilna (stečaj). Postupak redovite likvidacije pokreće se ukoliko nastane neki od sljedećih slučajeva: neispunjenje propisanih uvjeta za obavljanje određene djelatnosti, nestajanje prirodnih uvjeta za obnavljanje određenih djelatnosti (iscrpljenje sirovinskih izvora), poslovanje s gubitkom u dužem razdoblju. Postupak likvidacije 504


pokreće skupštinu općine, a sam postupak provodi okružni privredni sud na području kojeg je sjedište organizacije. Prodaja imovine poduzeća u redovitoj likvidaciji odvija se sukladno pravilima stečaja poduzeća. Po završetku postupka likvidacije poduzeće se briše iz sudskog registra. Za razliku od redovne likvidacije, postupak prisilne likvidacije ili stečaj obuhvaća sudski postupak nad imovinom dužnika koji više nije sposoban podmirivati svoje obveze prema vjerovnicima. Prema tome, stečajnim se postupkom unovčava imovina dužnika da bi se podmirile obveze vjerovnika. Likvidacijska vrijednost sredstava Likvidacijska vrijednost (engl. liquidation value, njem. Liquidationswert) je vrijednost za poslovanje neposredne imovine poduzeća koja se može realizirati prodajom. Tržišna vrijednost imovine umanjena za troškove likvidacije (demontaža, transport, osiguranje, posredničke provizije). Za utržive investicije to je tržišna vrijednost umanjena za posredničke provizije i naknade organiziranim tržištima. U slučaju likvidacije poduzeća likvidacijska vrijednost njegove imovine određena je neto utrživom vrijednošću u uvjetima prisilne prodaje. Ovisi o realnoj 505


vrijednosti imovine i stupnju njezine utrživosti. Po pravilu je niža od realne vrijednosti imovine. Likvidacijska vrijednost sredstava Likvidacijska vrijednost sredstava (engl. salvage value, njem. Restwert, Veräußerungswert): 1. vrijednost rashodovanog stalnog sredstva koja se dobije kada se od cijene tog sredstva (postignute na tržištu) odbiju troškovi rashodovanja. U formuli koja se koristi za utvrđivanje godišnjeg iznosa amortizacije likvidacijska se vrijednost oduzima od nabavne vrijednosti stalnog sredstva, te se stavlja u omjer s procijenjenim vijekom upotrebe stalnog sredstva; 2. likvidacijska vrijednost imovine poduzeća nad kojima se vrši prisilna likvidacija. Neto vrijednost imovine poduzeća koja se može realizirati na tržištu prisilnom prodajom te imovine (umanjena za troškove demontaže i druge zavisne troškove likvidacije imovine, kao i za troškove likvidacije samog poduzeća kao legalnog entiteta čija se imovina prodaje). Likvidnost 506


Likvidnost (engl. solvency, liquidity, njem. Zahlungsfähigkeit, Liquidität) je svojstvo imovine ili njezinih pojedinih dijelova da se mogu pretvoriti u gotovinu dostatnu za pokriće preuzetih obveza. Stoga je likvidnost, uz rentabilnost, jedno od osnovnih načela privređivanja poduzeća u robno-novčanoj privredi. Likvidnost poduzeća nerijetko se definira kao njegova sposobnost da pravovremeno podmiruje svoje obveze. Ova sposobnost poduzeća uvjetovana je nizom elemenata: prije svega protokom obrtnih sredstava kroz njegov poslovni ciklus, rokom dospijeća obveza, usklađenošću dugova i vlastitih izvora financiranja. Da bi se održala željena likvidnost poduzeća (koeficijent likvidnosti – odnos između sredstava i kratkoročnih obveza – veći od 1), neophodno je strogo planiranje financijskih tijekova, prije svega tijekova novčanih i neto-obrtnih sredstava. Likvidna imovina Likvidna imovina (engl. liquid assets, njem. Umlaufvermögen, liquide/flüssige Mittel) je imovina u novčanom obliku ili u oblicima koji se lako mogu pretvoriti u novac. S obzirom na različit stupanj likvidnosti, u likvidnu imovinu ubrajamo: 507


1. trenutno likvidnu imovinu (gotovina, novac na računima po viđenju, vrijednosni papiri koji se mogu unovčiti po viđenju); 2. uvjetno likvidnu imovinu (vrijednosni i dužnički papiri za koje postoji velika vjerojatnost da se mogu pretvoriti u gotovinu bez gubitka vrijednosti ili se njihovim zalogom mogu dobiti lombardni krediti); 3. kratkoročnu likvidnu imovinu (plasmani koji će se naplatiti u roku od 30 dana, plasmani s dužim rokom dospijeća, ako se mogu unovčiti u roku od 30 dana bez gubitka vrijednosti). Lilangeni Lilangeni (SZL) je novčana jedinica Svazija, dijeli se na 100 centa. Limeni padobran Limeni padobran (engl. tin parachutes) ili novčani padobran je plan koji ima svrhu zaštititi zaposlene od mogućeg preuzimača (takeovera) tako što im u tom slučaju osigurava dvije i pol godišnje plaće čime se želi spriječiti preuzimanje njegovim poskupljenjem. To je vrsta “otrovne” pilule koja također ima prohibitivnu i obrambenu funkciju u odnosu na preuzimanje poduzeća, posebice neprijateljskog. 508


Limitiranje plasmana Limitiranje plasmana (engl. lending limit, njem. Kreditlimit) su mjere kreditne politike kojom se ograničavaju (“plafoniraju”) plasmani u cjelini kao i pojedinačnih banaka da bi se spriječilo povećanje novčane mase, utjecalo na njezino smanjenje ili da bi se novčana masa održala u predviđenim okvirima zadanim ciljevima novčane politike. Drži se iznimnom mjerom, koja može narušiti ekonomske kriterije u kreditiranju, ali se zbog njezine efikasnosti često koristi. Lira Lira je novčana jedinica Italije (ITL), Malte (MTL), San Marina (ITL), Turske (TRL) i Vatikana (ITL). Talijanska lira je u optjecaju od 1859; dijeli se na 100 čentizima (centisimo). Litas Litas (LTL) je novčana jedinica Litve, dijeli se na 100 centasa. Lombardna stopa Lombardna stopa (engl. lombard rate, njem. Lombardsatz) je kamatna stopa koju objavljuje centralna banka a uz koju je spremna odobravati kredite poslovnim 509


bankama uz zalog određenih vrijednosnih papira. Ovi papiri pritom mogu biti dugoročniji nego što su papiri koje je centralna banka spremna diskontirati, tj. kupiti uz diskont. U pravilu je ova stopa više od diskontne stope, ne zato što bi ova transakcija za centralnu banku bila rizičnija, već zato što do pozajmljivanja po ovoj osnovi dolazi na zahtjev banke koja ima probleme s likvidnošću. Lombardni kredit Lombardni kredit je kredit koji se odobrava temeljem zaloga neke vrijednosti poput novčanog depozita, dionica, obveznica, udjela u investicijskim fondovima, police životnog osiguranja i slično pri čemu korisnik kredita zadržava vlasništvo nad dobrom koje se daje u zalog. Kredit se odobrava u određenom postotku procijenjene vrijednosti zaloga, a kod odobravanja kredita, ne utvrđuje se kreditna sposobnost klijenta jer je opisani zalog jedini instrument osiguranja naplate potraživanja. Loti Loti (LSL) je novčana jedinica Lesota, dijeli se na 100 senta. Laissez faire, laissez passer 510


Laissez faire, laissez passer (njem. Laissez-faire-Liberalismus) je deviza ekonomskog liberalizma, a znači: “Pustite neka svatko čini što želi i neka sve ide svojim tokom”. Ova doktrina temelji se na zahtjevu eliminacije državne intervencije u gospodarske i tržišne tokove prepuštajući sve slobodnom djelovanju ekonomskih zakonitosti i neograničenoj tržišnoj konkurenciji. Najproduktivnija je djelatnost pojedinca, smatraju pristalice ove doktrine, ako mu se omogući da slobodno ostvaruje svoje interese u konkurenciji s drugima. U građanskoj ekonomskoj teoriji ova doktrina smatrana je dugo vremena najpouzdanijim temeljem gospodarske politike. J. M. Keynes i njegova teorija prekretnica su u napuštanju doktrine laissez faire i uspostavljanju neophodnog ograničavanja privatne inicijative i kapitala te kontrole tržišta. Lanac vrijednosti Lanac vrijednosti (engl. value chain, njem. Wertschöpfungskette, Leistungskette) prikazuje ukupnu vrijednost koju stvara poduzeće. Koncept se zasniva na promatranju poduzeća kao skupa odvojenih ali povezanih aktivnosti kojima se stvara vrijednost za kupce, tj. kojima se oblikuju, proizvode, promiču, prodaju i distribuiraju proizvodi ili usluge. 511


Poduzeće se dijeli u strateški važne djelatnosti s ciljem razumijevanja ponašanja troškova i mogućih izvora diferencijacije. Sustavan je način proučavanja svih aktivnosti koje poduzeće obavlja i oblika njihove interakcije u svrhu analize izvora konkurentne prednosti. Vrijednost je iznos koji su kupci spremni platiti za ono što im poduzeće pruža i mjeri se ukupnim prihodom poduzeća. Ako vrijednost nadmašuje troškove koji nastaju pri stvaranju proizvoda ili usluge, poduzeće je profitno. Ako su pak troškovi aktivnosti kojima se stvara vrijednost veći od same vrijednosti, poduzeće posluje s gubitkom. Cilj je poslovanja stvoriti vrijednost za kupce koja će biti veća od troškova aktivnosti uključenih u stvaranje vrijednosti. Lanac vrijednosti sastoji se od osnovnih i pratećih aktivnosti uključenih u stvaranje vrijednosti i ostvarene marže. Osnovne aktivnosti su: unutarnja logistika (primitak, uskladištenje, rukovanje i distribucija proizvodnih inputa), operacije (djelatnosti transformacije inputa u konačan oblik proizvoda: proizvodnja, pakiranje, održavanje, testiranje i dr.), vanjska logistika (prikupljanje, skladištenje, naručivanje i fizička distribucija proizvoda do kupaca), marketing i prodaja (promocija, prodajna sila, izbor kanala, politika cijena i dr.) i usluge (djelatnosti održavanja i povećanja vrijednosti proizvoda kao što su instaliranje, 512


popravci, obuka, rezervni dijelovi i prilagodba proizvoda). Prateće aktivnosti mogu se podijeliti u četiri veće skupine: dobavu inputa potrebnih za proizvode i usluge, razvoj tehnologije, upravljanje ljudskim potencijalima i infrastrukturne aktivnosti (menedžment, planiranje, financije, računovodstvo, opći i pravni poslovi, upravljanje kvalitetom i dr.). Marža, prikazana na lancu vrijednosti, razlika je između ukupne vrijednosti i ukupnih troškova obavljanja osnovnih i pratećih aktivnosti. Lats Lats (LUL) je novčana jedinica Latvije (Letonije), dijeli se na 100 santimsa. Leasing Leasing je poseban oblik financiranja koji se zasniva na ideji da je objekt leasinga bolje koristiti nego kupiti. Leasing omogućuje korisniku da neku opremu ili nekretninu dobije na korištenje za vrijeme koliko mu je potrebna, umjesto da ju kupi.

513


Razlikuju se dva osnovna tipa leasinga - financijski i operativni. Razlikuju su po stjecanju vlasništva nad predmetom leasinga, uvjetima odobravanja i načinu obračuna troškova najma te poreznom tretmanu. Kod operativnog leasinga predmet najma ostaje u vlasništvu davatelja najma (leasing tvrtke) za cijelo vrijeme njegovog trajanja ali se po njegovu isteku može prodati trećim osobama. Vrijednost predmeta leasinga obračunva se u neto iznosu bez PDV-a koji se plaća u jednakim mjesečnim obrocima za cijelo vrijeme trajanja najma. Troškovi operativnog leasinga priznaju se kao troškovi poslovanja i umanjuju osnovicu za plaćanje poreza na dobit. Knjigovodstveno se vrijednost operativnog leasinga ne iskazuje u bilanci zaduženosti čime se ne smanjuje vrijednost tvrtke. Prilikom ugovoranja obvezna je uplata jamčevine davatelju najma koja se iskazuje u postotku inicijalne vrijednosti predmeta leasinga. Po isteku leasing ugovora predmetna oprema ili nekretnina može se zamijeniti drugom - novom i modernijom. Kod financijskog leasinga predmet najma prelazi u potpuno vlasništvo korisnika sa zadnjom otplaćenom ratom leasinga. Za cijelo vrijeme najma vodi se u poslovnim knjigama korisnika kao investicija i iskazuje se u sklopu njegove 514


bilance zaduženosti kao obveza. Vrijednost predmeta leasinga obračunava se u bruto iznosu sa PDV-om koji se plaća ili u jednakim obrocima tijekom najma ili kao jednokratni iznos po njegovu završetku. Prednosti leasinga: rate leasinga se otplaćuju iz prihoda koji se ostvaruju upotrebom predmeta leasinga - prema načelu “plaćaj kako zaradiš” porezne prednosti - troškovi (operativnog) leasinga u potpunosti se priznaju u troškove poslovanja dok se PDV plaća u mjesečnim obrocima likvidnost - korisniku kapital ostaje na raspolaganju za druge investicije ili kao obrtni kapital kreditna sposobnost - leasingom se za razliku od kredita poboljšavaju financijski indikatori likvidnosti i zaduženosti troškovi i rizici naplate se smanjuju jer se isplata dobavljača predmeta leasinga vrši odmah po isteku leasinga moguće je postati vlasnik opreme ili je zamijeniti s novom i modernijom Lej Lej je novčana jedinica Moldavije (MDL) i Rumunjske (ROL), dijeli se na 100 banija. 515


Lek Lek (ALL) je novčana jedinica Albanije, dijeli se na 100 ćintara. Lempira Lempira (HNL) je novčana jedinica Hondurasa, dijeli se na 100 sentava. Leone Leone (SLL) je novčana jedinica Sijera Leone, dijeli se na 100 centa. Letter of comfort Letter of comfort je pismo koje društvo-majka šalje poslovnom partneru društvakćeri, a u vezi s određenim poslom između društva-kćeri i njenog poslovnog partnera. U poslovnoj praksi, takva pisma mogu imati različite sadržaje, npr. izjava društvamajke da je upoznata i da odobrava posao između društva-kćeri i njenog partnera, ili uvjeravanje da će društvo-kći ispuniti uredno svoje ugovorne obveze, ili da će društvo-majka ispuniti obveze koje ne ispuni društvo-kći itd. Od sadržaja pojedinog pisma ovisi da li i u kojoj mjeri za društvo-majku nastaju određene pravne obveze. 516


Lev Lev (BGL) je novčana jedinica Bugarske, dijeli se na 100 stotinaka. LIBOR LIBOR (engl. London Interbank Offered Rate) je londonska međubankovna ponudbena kamatna stopa, promjenjiva kamatna stopa koja se obračunava na međusobne kredite banaka koje posluju na londonskom tržištu kapitala. Visina joj ovisi o ročnosti zajmova, ali je relativno niska zbog visokog kreditnog boniteta banaka na tržištu. Varira ovisno o situaciji i izgledima pojedine devize na tržištu. LIBOR je osnovica pri ugovaranju i određivanju kamatnih stopa te u transakcijama se zajmoprimcima izvan tržišta. Kamata na te zajmove određuje se kao zbroj varijabilnog LIBOR-a i fiksne kamatne marže koja se naziva spread i čija visina ovisi o procijenjenoj kreditnoj sposobnosti zajmoprimca, ročnosti zajma i troškova administriranja kreditom. Takve promjenjive kamatne stope osiguravaju bankama fiksnu profitnu stopu, a preko varijabilnog se LIBOR-a na dužnika prebacuje rizik promjene osnovne cijene kapitala. Licencija 517


Licencija (engl. licence, njem. Lizenz) je izraz koji se upotrebljava za različite ekonomske i pravne odnose, ali uvijek u vezi s određenim odobrenjem, dopuštenjem ili pravom na osnovi kojega se koristi određena tehnologija, robni ili uslužni žig, te umijeća i iskustva kojima davalac licencije raspolaže. Licencija je pravo na korištenje određene tehnike, a ugovor o licenciji je ugovor o ustupanju, odnosno korištenju takve tehnike, dakle tehničkog znanja, izuma ili zaštićenog prava (patent ili zaštićeni uzorak). To znači da se licencija odnosi na tehničko znanje ili tehničko iskustvo (know-how) ili pak na poseban oblik know-howa, na zaštićeno znanje. Ugovorom o licenciji mogu se uključiti i pravo korištenja robnog znaka, kao i prijenos znanja i iskustva u području organizacije, rukovođenja, distribucije i sl. U širem smislu licencija je sinalagmatski (dvostrano obvezni) ugovor kojim se davalac licencije obvezuje da će stjecatelju licencije ustupiti pravo privrednog korištenja nekog isključivog prava industrijskog vlasništva (patent, industrijski uzorak ili model, robni ili uslužni žig) ili znanje i iskustvo kojim davalac licencije de facto raspolaže. Stjecatelj licencije obvezuje da će se predmetom licencije koristiti na ugovoreni način i u ugovorenom opsegu te da će davaocu licencije 518


platiti ugovorenu naknadu. U praksi se izraz licencija koristi i za označavanje pravnog instrumenta kojim se zasniva licencijski odnos (licencijski ugovor, odluka o obveznoj licenciji) kao i za označavanje samog objekta licencijskog odnosa. Ugovori o licenciji mogu biti unilateralni (jednostrani), bilateralni (dvostrani) ili multilateralni (višestrani) kada se radi o međusobnoj tehničkoj suradnji, razmjeni licencija, zajedničkom istraživačko-razvojnom radu itd. Rijetki su ugovori kojima je objekt samo određeno pravo industrijskog vlasništva. U pravilu je spojeno nekoliko licencija: patentna licencija s licencijom know-howa ili s licencijom uzorka, modela, robnog žiga. Veoma često je licencijski ugovor ugrađen u neki širi kompleksni ugovor: ugovor o zajedničkom ulaganju, ugovor o inženjeringu, ugovor o izvođenju investicijskih radova, ugovor o leasingu ili ugovor o franšizingu. Poduzeće koje stječe pravo korištenja zaštićenog izuma, uzorka ili modela, ili čak nezaštićenog izuma koji još nije patentiran, te tajnog znanja i iskustva, putem licencijskog ugovora stječe povlašten položaj monopolista (ako je riječ o isključivoj licenciji) te tako ima veliku prednost u privrednoj utakmici nad drugim proizvođačima kojima nije dopušteno korištenje predmeta licencijskog ugovora. 519


Na taj način stjecatelj licencije, u pravilu, dolazi na jeftiniji i brži način do mogućnosti proizvodnje novih proizvoda nego da sam razvija novi proizvod na osnovi vlastitih istraživanja. Ovo potonje bi uz velike troškove zahtijevalo i kreativno i stručno osoblje te dugo vrijeme za razradu novog proizvoda. Licenciranje Licenciranje (engl. licensing, njem. Lizenzerteilung, Lizenzvergabe) je prijenos prava jedne tvrtke na drugu tvrtku (ekskluzivna licencija), ili na više drugih tvrtki (neekskluzivna licencija), da se koristi, odnosno koriste njezinom tehnologijom, ili njezinom distributivnom mrežom, odnosno da izrađuju njezine proizvode. Inovativnoj tvrtki s ograničenim vlastitim financijskim resursima davanje licencije pruža mogućnost za osiguranje unutarnjih i međunarodnih prodajnih potencijala i brz povrat njezina rizičnog kapitala. S druge strane, davanje licencnih prava može tvrtku dovesti do stvarnih potencijalnih (u dugom roku) konkurenata kroz korištenje njenog know-howa, gubitak kontrole nad bitnim dijelom tehnologije, te prepuštanje proizvoda konkurentnim proizvođačima. Da bi se tvrtka osigurala protiv toga, te da bi 520


ujedno osigurala veću tehnološku suradnju s drugim tvrtkama moguće je postići licencne aranžmane s uzajamnim licencnim pravima što se tiče proizvoda i tehnologija. Mjenično jamstvo Mjenično jamstvo (njem. Wechselbürge, Wechselmässige Haftung) je vrsta jamstva. Ono se redovito daje stavljanjem izjave o tome, uz potpis jamca i naznaku njegova svojstva kao jamca. Takvo neprikriveno mjenično jamstvo naziva se aval. No budući da svaki potpisnik mjenice solidarno odgovara njezinu ovlašteniku za ispunjenje mjenične obveze , indosament će proizvesti učinak mjeničnog jamstva jer će se na mjenici naći potpis dosadašnjeg posljednjeg indosatara, odnosno sadašnjeg mjeničnog ovlaštenika, sada kao indosanta. Stoga, ako se prospektivni mjenični jamac iz bilo kojeg razloga ne želi pojaviti kao avalist mjenice, ali želi proizvesti učinak bitno istovjetan učinku avala, on će indosirati mjenicu. Takvo prikriveno mjenično jamstvo naziva se žiro, a jamac žirant. Mjenjačnica

521


Mjenjačnica (engl. exchange office, njem. Wechselstube) obavlja sve mjenjačke poslove sredstava plaćanja, a u hotelu se nalazi u sklopu blagajne na recepciji. Mješoviti fond Mješoviti fond je vrsta otvornih investicijskih fondova koji ulažu u razne vrste financijske imovine na temelju omjera propisanih prospektom i statutom fonda. Najčešći su podjednaki omjeri ulaganja u obveznice i dionice. Takav fond privlači investitore koji žele mogućnost višeg prinosa koji nude dionice i stabilnost koju pružaju obveznice. Mod Mod (engl. mode) je srednja vrijednost varijable definirana kao njena najčešća vrijednost. Mod se stoga može odrediti ako se u nizu opažanja pojavljuju barem dvije jednake vrijednosti (odnosno modaliteta) varijable. Ako su vrijednosti grupirane, mod se određuje kao vrijednost varijable kojoj je pridružena najveća frekvencija. Mod se može odrediti za nominalnu, redosljednu i numeričku varijablu (npr. najčešća boja očiju, najčešća ocjena, najčešća cijena). Ako je samo jedna frekvencija u nizu veća od susjednih niz je unimodalan. Postoje li dvije ili

522


više frekvencija koje su veće od susjednih, tada se govori o bimodalnoj, odnosno multimodalnoj distribuciji. Model točke pokrića Model točke pokrića (engl. break-even model, njem. Break-even-Analyse) je analitički model za pronalaženje one točke izražene veličinom outputa, odnosno veličinom prodaje, kod koje organizacija ostvaruje upravo toliko prihoda koliko joj je potrebno da bi pokriva svoje fiksna i varijabilne troškove, ne ostvarujući dakle ni profit, ni gubitak. Kod analize točke pokrića obično se uzima da je riječ o apsolutno fiksnim troškovima, a to znači da im je tendencija da ostanu konstantni, bez obzira na veličinu outputa, uključujući i onu situaciju kod koje uopće nema outputa. Kod varijabilnih troškova pretpostavlja se pak da je riječ o troškovima koji variraju direktno proporcionalno s variranjem outputa, a to je pretpostavka koja važi i za veličinu prihoda. Kako tu u praksi ne mora biti uvijek slučaj, potrebno je o tome prigodom analize točke pokrića voditi računa. Jednom kad je dovoljno jedinica proizvoda proizvedeno i prodano, tako da njihova ukupna kontribucija pokriva fiksne troškove poduzeća, kao i varijabilne troškove za tu razinu proizvodnje, 523


organizacija se nalazi u pravo u točki pokrića. Ako je volumen proizvodnje i prodaje nedovoljan da njegova kontribucija namiri sve fiksne troškove organizacije i nastale varijabilne troškove, ona se nalazi u gubitku. Ako pak vrijednost proizvodnje i prodaje nadmaši onu na razini točke pokrića, tada će ukupna kontribucija biti dostatna ne samo za pokriće fiksnih troškova već i za višak iznad toga, što čini profit. Monetarne barijere Monetarne barijere (engl. monetary barriers, njem. Währungsschranke, Währungssperre) su barijere kojima vlada i organi monetarne vlasti neke zemlje ograničavaju i kontroliraju kretanja deviznih tečajeva i raspoloživost stranih u odnosu na domaću valutu dotične zemlje. Najpoznatija su tri oblika ovih barijera: blokada valute, diferencijalni devizni tečajevi i dozvole vlade za korištenje stranih sredstava plaćanja. Blokadom valute ograničavaju se mogućnosti raspolaganja stranom valutom u cilju djelomičnog ili potpunog ukidanja uvoza iz neke zemlje, a eventualno se ova vrsta monetarne barijere koristi radi usklađivanja pozicija i stanja u bilanci plaćanja.

524


Diferencijalni devizni tečajevi specifična su monetarna barijera kojom se utvrđuju različiti tečajevi za konverziju domaće valute u stranu u ovisnosti o vrsti robe koja se uvozi, a u skladu s politikom vlade o poticanju, odnosno ograničavanju uvoza dotične vrste robe. U nekim zemljama potrebno je prije realizacije uvoznog posla pribaviti specijalno odobrenje vlade za korištenje stranih sredstava plaćanja, tj. uvoznik mora tražiti dozvolu za konverziju domaće u stranu valutu. U ovakvom slučaju moguće je da vlada dotične zemlje primijeni nepovoljan tečaj zamjene valuta ili da traži da iznos domaće valute potreban za konverziju bude deponiran u lokalnoj banci određeno vrijeme prije realizacije uvoza. Potpuni monopol je tržišna situacija u kojoj se na strani ponude nalazi samo jedan ponuđač, a na strani potražnje je velik broj kupaca. Bilateralni monopol je u slučaju kada su na strani ponude i na strani potražnje jedan ponuđač i jedan kupac. Postoji još i parcijalni monopol, kada pored glavnog ponuđača djeluje i drugi, ali nevažni ponuđač (autsajder), koji ne utječe na tržišne odnose. Napokon, ako se veći broj značajnih ponuđača udruži u cilju stjecanja dominantnog položaja na tržištu i diktiranja veličine, strukture i kvalitete ponude uz izbjegavanje

525


međusobne konkurencije (i time ostvarivanje superprofita), takve saveze nazivamo monopolima. Monetarne klauzule Monetarne klauzule (njem. Währungsklausel) je vrsta zaštitnih klauzula koja je usmjerena na očuvanje formalne vrijednosti ugovorene valute plaćanja. Formalna vrijednost čuva se ugovaranjem kamata (ako stranke predviđaju pad vrijednosti po određenoj stopi), fiksiranjem tečajeva uz obvezu isplatioca da pri isplati plati onoliko novčanih jedinica valute plaćanja koliko odgovara njezinu (fiksiranom) tečaju prema valuti prema kojoj je fiksiran, usporedbom u odnosu na neku od tzv. “košara” valuta od kojih su najpoznatije posebna prava vučenja i ecu. Pri korištenju monetarnih klauzula često će biti važno razlikovati valutu u kojoj je novčana svota ugovorena od valute u kojoj se ona isplaćuje. Tako bi prema unutrašnjem hrvatskom pravu (čl. 395. ZOO) bilo dopušteno da valuta ugovora bude i strana valuta i zlato, ali valuta plaćanja može biti samo HRK. Monetarni nominalizam Monetarni nominalizam (njem. Währungnominalismus) je općenito usvojeno načelo prema kojem je za ocjenu vrijednosti novca odlučno imenovanje 526


(nominacija) naznačena na novčanicama odnosno kovanom novcu, tj. njegova nominalna vrijednost, uz zapostavljanje njegove stvarne kupovne moći kao mjerila njegove vrijednosti. Prema tom načelu vrijednost novčane obveze jednaka je zbroju novčanih jedinica kao zakonskog sredstva plaćanja na koju novčana obveza glasi, bez obzira na promjene nastale u stvarnoj vrijednosti novčane jedinice, odnosno novca između dana sklapanja i dana ispunjenja ugovora. Građanskopravna posljedica tog načela sastoji se u tome što se novčana obveza uzima ispunjenom u trenutku isplate sume novčanih jedinica novca na koju obveza glasi, nezavisno od njegove kupovne moći u tom trenutku. Ovo načelo očitovano je i u ZOO i u propisima drugih zemalja. To načelo polazi od stabilne vrijednosti odnosno kupovne moći određene novčane jedinice, odnosno određenog novca, a može ugroziti načelo jednake vrijednosti stranačkih davanja onda kada se vrijednost novca iz bilo kojeg razloga znatnije mijenja. Kako bi se otklonio rizik stranaka, u situacijama kada su takve promjene stalne ili se mogu očekivati, običavaju se ugovarati klauzule koje se tiču mogućih promjena vrijednosti ugovorene novčane jedinice (valute), a upravljene su na otklanjanje utjecaja takvih promjena. Takve klauzule nazivaju se zaštitne klauzule. 527


Monopol Monopol (engl. monopoly, njem. Monopol) znači isključivo pravo, potpuno prisvajanje. Situacija gdje jedno poduzeće ili grupa njih ima moć nad tržištem. Ta se moć ostvaruje ako su na tržištu uvjeti koji to omogućavaju: 1. jedan prodavač; 2. mnogo kupaca koji međusobno konkuriraju; 3. nepostojanje konkurencije domaćih ili inozemnih proizvođača ili konkurencije izazvane substitutima proizvoda; 4. nepostojanje bojazni od intervencije države (u pogledu poreza); 5. neelastična potražnja, zasnovana na nezamjenjivosti proizvoda koji proizvodi monopolist, uz dodatno nepostojanje substituta ili alternative; 6. upućenost monopolista u marginalne troškove i marginalni prihod, na temelju čega može postizati maksimalan profit. Potpuni monopol je tržišna situacija u kojoj se na strani ponude nalazi samo jedan ponuđač, a na strani potražnje je velik broj kupaca. Bilateralni monopol je u slučaju kada su na strani ponude i na strani potražnje jedan ponuđač i jedan kupac. Postoji još i parcijalni monopol, kada pored glavnog 528


ponuđača djeluje i drugi, ali nevažni ponuđač (autsajder), koji ne utječe na tržišne odnose. Napokon, ako se veći broj značajnih ponuđača udruži u cilju stjecanja dominantnog položaja na tržištu i diktiranja veličine, strukture i kvalitete ponude uz izbjegavanje međusobne konkurencije (i time ostvarivanja superprofita), takve saveze nazivamo monopolima. Monopson Monopson (engl. monopsony, njem. Nachfragemonopol) je tržišna situacija u kojoj se na tržištu javlja samo jedan kupac. To se najčešće događa tamo gdje se država javlja kao isključivi kupac, dok je broj proizvođača veći (najtipičniji primjer je nabava vojnog materijala, oružja, odora, opreme itd.). Moratorij Moratorij (engl. moratorium, respite of payment, njem. Zahlungsaufschub, Moratorium) je odgađanje plaćanja dugova, zbog stanovitih razloga i zaštite dužnika, a određuje ga posebnim aktom država. Aktom o moratoriju država određuje je li moratorij generalni i odnosi li se na sve dužnike ili se prepušta sudovima da rješavaju svaki pojedinačni slučaj.

529


Moratorij se obično određuje u vrijeme većih kriza, elementarnih nepogoda, ratova i sl., kad je naime većem broju dužnika onemogućeno ispunjavanje obveza. Obveze dužnika u vrijeme moratorija miruju. Nerijetko se i država služi moratorijem da bi odgodila svoje dugove. Bitno je da za moratorij postoji državni akt kojim se utvrđuju temeljne pojedinosti takvog postupka. Mortgage Mortgage (njem. Pfandrecht) je institut anglosaksonskog pravnog kruga koji se može usporediti s institutima zaloga i hipoteke kontinentalnog pravnog kruga, datim za osiguranje zajma ili plaćanja, koji prestaje s plaćanjem. Značajna razlika između spomenutih instituta kontinentalnog prava i instituta mortgagea sastoji se u tome što primalac osiguranja na imovini pod mortgageom stječe posjed, što nije slučaj pri zalaganju pokretnine ili nekretnine. Multilateralni sporazumi Multilateralni sporazumi (engl. multilateral agreements, njem. multilaterale Verträge) su međunarodni sporazumi sklopljeni između više od dviju ugovornih strana. Ugovorne strane su države ili međunarodne organizacije. Multilateralnim sporazumima uređuju se različita pitanja zajednička za više država. 530


Najbrojniji su u oblasti unifikacije trgovačkog i drugih pravnih područja. Multilateralnim sporazumima osnivaju se međunarodne organizacije, carinske unije i zone slobodne trgovine. U literaturi i ugovornoj praksi pojavljuju se pod nazivima: višestrani ili mnogostrani ugovori i konvencije, međunarodni sporazumi, bilateralni sporazumi. Multiplikacija depozita Multiplikacija depozita (engl. deposit derivation, njem. Depositderivierung) se ostvaruje posebnom bankovnom tehnikom na osnovi recikliranja kratkoročnih novčanih sredstava posredstvom bankovnog sustava određene zemlje. Odvija se tako da se preuzeti polozi plasiraju u kratkoročne kredite koji se operacijama bezgotovinskog plaćanja ponovno transformiraju u depozite, posljedica čega je njihovo umnogostručenje, tj. njihov pozitivan prirast. Takvom aktivnošću banke uzastopce kreiraju i kredite i depozite tako da sredstva kreditiranja premašuju sredstva inicijalnog deponiranja. Uvjet za ostvarivanje multiplikacije jest da banke u danom trenutku raspolažu većim depozitima u pasivi od kreditiranja angažiranih kratkoročnih obveza u aktivi. Granica kreditne multiplikacije određena je depozitnim potencijalima 531


banaka, te stopom likviditetne i stopom obvezne rezerve, a ovisi i o stupnju bezgotovinskih plaćanja. Proces multiplikacije, odnosno pozitivnog prirasta preostaje, ako iz bilo kojeg razloga dođe do povlačenja primarnih depozita od strane deponenata i njihova pretvaranja u gotovinu te započinje obrnuti proces, tj. proces negativnog prirasta. Kreditna ekspanzija s osnove multiplikacije depozita i kredita se ostvaruje i pojedinačno u svakoj banci. Mutual fund Mutual fund je vrsta fonda zajedničkog investiranja u SAD. Osnivaju ih brokerske kuće prodajući udjele (dionice) malih denominacija širokom krugu individualnih investitora ili domaćinstava i ulažući prikupljena sredstva obično u velike blokove običnih dionica, zadužnice tržišta novca, korporacijske obveznice i sl. Uzajamni fondovi vrlo su privlačni za individualne investitore jer su, za razliku od njih pojedinačno, u stanju diverzificirati rizik, osigurati likvidnost, niže prometne troškove i upravljanje portfeljem. Fondom upravljaju iskusni portfeljni menedžeri i za to investitor plaća nisku proviziju, najčešće ispod 1%.

532


Mutual fund je najčešće “otvoreni” fond (open-end), što znači da vlastite dionice prodaje, ali ih je u svakom trenutku spreman i reotkupiti po tekućoj tržišnoj NAV cijeni (net asset value), što investitoru osigurava likvidnost. Ponekad fondovi postoje i kao “zatvoreni” (closed-end) fondovi s fiksnim brojem dionica koje se rasprodaju po nekoj početnoj cijeni i poslije se prodaju na OTC transakcijskom tržištu kao i svaka druga obična dionica. Mutual fund posluje kao kompanija i obvezatno se registrira kod SEC – Securities and Exchange Commission. Financijski je posrednik, jer novčane udjele transformira u potraživanja drugih karakteristika i po tome je sličan depozitnim ustanovama. Prihod investitora ostvaruje se na tri načina: dividendom, porastom vrijednosti vrijednosnica u fondu i njihovom prodajom na tržištu i porastom cijena dionica fonda. Fondovi se specijaliziraju na određene djelatnosti (energija, elektronika, poljoprivreda…) ili prema cilju (rastući, dohodovni, besporezni, junk bond fondovi, međunarodni…). Brokerske kuće ili investicijske kompanije formiraju “porodice” od 30-ak fondova među kojima investitor može birati odgovarajući ili prebacivati udjele iz fonda u fond unutar “porodice”. Neki fondovi u svom portfelju imaju i više od 50 različitih vrsta vrijednosnica. 533


Tipična veličina investicije pojedinca u fondu iznosi od 250 do 2.500 dolara. Vlasnik udjela u fondu nema upravljačka prava. O strukturi vrijednosnica u fondu odlučuju menedžeri fonda. Automatskim programom reinvestiranja, dividende se mogu upotrijebiti za kupovinu dodatnih udjela ili se mogu isplatiti u gotovini. Danas udjele u mutual fondovima kupuju i mirovinski fondovi i štedne banke. U SAD ima više od 2.000 uzajamnih fondova, koji okupljaju više od 58 milijuna članova, a sredstva su im 1990. iznosila 900 milijardi dolara. Metoda razdoblja povrata investicijskog ulaganja Metoda razdoblja povrata investicijskog ulaganja (engl. pay-off-period method, njem. Amortisationszeit, Amortisationsdauer) jerazdoblje potrebno da bi se vratilo investicijsko ulaganje. Može se tumačiti i kao razdoblje tijekom kojega je potrebno prikupljati pozitivne neto primitke u razdoblju poslovanja, kako bi se zbroj negativnih neto primitaka iz razdoblja izvedbe sveo na nulu. To se razdoblje određuje prema matematičkom obrascu i ne smije biti duže od vijeka projekta, tj. uložena investicija mora se vratiti najkasnije potkraj vijeka. Razdoblje povrata je to kraće što je tehnološki napredak brži, jer tada oprema brže zastarijeva i potrebno ju je češće obnavljati; ono je također to kraće što se 534


više značenja pridaje likvidnosti u procesu poslovanja, budući da kraće razdoblje povrata omogućuje izbor projekta s bržim povratom uloženih investicija. Prednost je te metode u tome što naglašava brz povrat uloženog kapitala, te tako pridonosi povećanoj likvidnosti projekta, a prednost joj je i u relativno jednostavnoj primjeni. Nedostaci metode su u prenaglašavanju likvidnosti i mogućem zanemarivanju drugih razvojnih ciljeva. Metoda zanemaruje i učinke projekta nakon razdoblja povrata osim kad je razdoblje povrata jednako vijeku projekta. Tom se metodom ne uzimaju u obzir ni vremenske preferencije ni troškovi kapitala, budući da nikakvi troškovi kredita ni vlastitih sredstava, a ni tehnike diskontiranja nisu uključeni ni u izdatke ekonomskog toka, ni u proračun razdoblja povrata investicijskog ulaganja. Preporučuje se korištenje metode za projekte s kraćim vijekom, u situacijama kad su primici i izdaci u ekonomskom toku u početnim godinama veći od onih koji se pojavljuju kasnije, te kada se u procesu razvoja veliko značenje pridaje što bržem povratu investicijskih ulaganja. Metode amortizacije 535


Metode amortizacije (engl. depreciation methods, njem. Abschreibungsmethoden) su metode za obračun amortizacije stalne imovine (materijalne i nematerijalne). Dijele se u dvije osnovne skupine: 1. vremenske metode amortizacije i 2. funkcionalne metode amortizacije. U okviru vremenskih metoda najčešće se koriste 1. linearna metoda, 2. degresivna metoda, 3. progresivna metoda. Linearna (proporcionalna) metoda amortizacije pretpostavlja da se stalna imovina tijekom vijeka trajanja ravnomjerno troši, pa se stoga trošak amortizacije raspoređuje na podjednake godišnje iznose. Godišnji iznos amortizacije dobije se dijeljenjem nabavne vrijednosti stalne imovine s godišnjom stopom amortizacije (godišnja je stopa amortizacije omjer broja 100 s procijenjenim brojem godina upotrebe stalne imovine).

536


Degresivna metoda amortizacije pretpostavlja da se stalna imovina najviše troši u prvim godinama upotrebe, pa je za ovu metodu i trošak amortizacije u prvim godinama najviši. Degresivna metoda primjenjuje se na dva načina: 1. primjenom fiksnih amortizacijskih stopa na knjigovodstvenu vrijednost stalne imovine koja je iz godine u godinu sve manja (metoda opadajuće osnovice), 2. primjenom različitih opadajućih amortizacijskih stopa na fiksnu osnovicu, tj. nabavnu vrijednost stalne imovine (metoda zbroja godina ili digitalna metoda). Progresivna metoda amortizacije pretpostavlja da se stalna imovina u prvim godinama upotrebe troši najmanje pa je i iznos amortizacije u prvim godinama najmanji. Za razliku od vremenskih metoda funkcionalna se metoda amortizacije temelji na stupnju korištenja stalne imovine. Ona se može primijeniti onda kad se trošenje imovine može iskazati u naturalnim jedinicama (sati rada stroja, prijeđeni kilometri, proizvedena količina i sl.). Stoga se ova metoda naziva još i metoda amortizacije prema učinku. Kod nje se godišnja amortizacija izračunava tako da se nabavna vrijednost stavi u odnos s procijenjenim godišnjim učinkom izraženim u naturalnim jedinicama. 537


Mezzoekonomija Za razliku od makroekonomije, koja proučava globalne veličine narodnog gospodarstva (nacionalne ekonomije), i mikroekonomije, koja se bavi ekonomskim pojavama na razini poduzeća, proizvoda, tržišta i potrošača, mezzoekonomija je onaj dio gospodarske znanosti koja istražuje pojedine grane narodne privrede. Dakle, separatno istraživanje proizvodnje, strukture, rasta, akumulativnosti, potrošnje, poljoprivrede, industrije, turizma, trgovine itd. spada u područje mezzoekonomije. Termin mezzoekonomija nije se čvršće usadio u znanstvenu terminologiju. Middle office Middle office je engleski izraz koji označava organizacijsku jedinicu unutar financijske institucije koja je odgovorna za upravljanje izloženosti rizicima i limitima. Mikroekonomija Mikroekonomija (engl. microeconomics, njem. Mikroökonomik) je dio gospodarske znanosti koji proučava ekonomsko područje djelovanja poduzetništva, poslovnosti, poduzeća i svih drugih subjekata koji se javljaju na tržištu ponude i 538


potražnje. Marketing je nastao u poduzeću i dio je mikroekonomije. Za razliku od mikroekonomije, makroekonomija se bavi narodnim gospodarstvom kao dijelom društvenog sustava. Minimalna likvidnost Minimalna likvidnost (engl. minimum liquidity, njem. Mindestliquidität) je instrument kontrole banaka kojim centralna banka obvezuje banku da dio svojih sredstava drži u novcu i lako unovčivim vrijednosnim papirima. Minimalna prihvatljiva stopa povrata Minimalna prihvatljiva stopa povrata (engl. minimal required rate of return, njem. erwartete Mindestrendite) je najniža stopa zarade po kojoj su poduzeće ili investitor spremni investirati. Izračunava se radi donošenja odluke o investiranju (koja uz odluku o financiranju i odluku o dividendi ulazi u tri glavne odluke koje poduzeće mora donijeti). Investirati po manjoj stopi od minimalno prihvatljive bilo bi nerentabilno. S obzirom na to da se buduće koristi ne mogu odrediti sa sigurnošću, u procjenu minimalne prihvatljive stope prihoda treba uključiti i rizik. Redoslijed stopa kod investicijskog projekta mora biti sljedeći: 1. bezrizična stopa; 539


2. vagani prosjek cijene kapitala; 3. minimalna prihvatljiva stopa povrata; 4. interna stopa povrata. Minimalna stopa rentabilnosti Minimalna stopa rentabilnosti (engl. minimum hurdle rate, njem. Mindestrendite) je stopa rentabilnosti koja se mora ostvariti kod nekog investicijskog ulaganja da bi ono bilo prihvatljivo. Pritom se pod stopom rentabilnosti podrazumijeva ono mjerilo profitabilnosti tvrtke kojim se izražava veličina njezina profita ostvarenog u obračunskom razdoblju izražena u postotnom odnosu prema angažiranom kapitalu. Općenito veličina profita se uzima prije odbitka poreza u odnosu na ukupno angažirana sredstva. Moguća je također i uža usporedba, kod koje se stavlja u odnos profit nakon oporezivanja prema veličini kapitala dioničara. Mirovinski sustav Mirovinski je sustav u Hrvatskoj tijekom 2001. i 2002. godine znatno promijenjen. Način financiranja mirovina isključivo iz državnog sustava promijenjen je u mješoviti - državni i privatni.

540


Novi mirovinski sustav sastoji se od tri mirovinska stupa – prvog, drugog i trećeg. Fond prvog stupa, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, dio je starog sustava, dok su drugi i treći stup uvedeni mirovinskom reformom. Dijelom je zadržan stari način prikupljanja sredstva, a drugim je dijelom u sustav uvedena osobna štednja za starost. Uz postojeći, prvi mirovinski stup međugeneracijske solidarnosti koji je u nadležnosti države i koji je obvezan za sve zaposlene osobe, uvedena je i štednja u drugom i trećem mirovinskom stupu. Štednja u prvom i drugom stupu je obvezna, a u trećem dobrovoljna. Novi mirovinski sustav funkcionira tako da se osigurava mirovina iz tri nezavisna izvora. Time se otklanja rizik i povećava očekivana visina mirovine I. stup - obvezni Prvi stup čini obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti. Svi zaposleni osiguranici u ovaj stup, prema sili zakona, izdvajaju 15 % bruto plaće, a što odlazi u mirovinski fond Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO). Ta sredstva koriste se za isplatu mirovina sadašnjih umirovljenika. Kada 541


ti osiguranici steknu uvjete za mirovinu HZMO će im početi isplaćivati mirovine u skladu sa Zakonom. Mirovina iz prvog mirovinskog stupa ne može se prenijeti na drugu osobu, niti se može naslijediti. Visina te mirovine usklađuje se svakih šest mjeseci s polovicom zbroja rasta troškova života i plaća. Vlada, a ne tržište određuje visinu vrijednosti mirovine za čiju isplatu jamči država. Eventualni manjak novca za ostvarenje dosegnutih prava namiruje se iz državnog proračuna. II. stup - obvezni Drugi stup čini obvezno mirovinsko osiguranje za starost, na temelju individualne kapitalizirane štednje. Obvezno je za sve osiguranike mlađe od 40 godina. Osobe u dobi između 40 i 50 godina mogle su tijekom mirovinske reforme također izabrati svoj obvezni mirovinski fond. Sada to više nemaju pravo, osim ako su u to vrijeme bile nezaposlene pa su se sada ponovno zaposlile. Iz bruto plaće svakog osiguranika uplaćuje se 5 % doprinosa u obvezni mirovinski fond koji je osiguranik sam odabrao. Izbor obveznog mirovinskog fonda obavlja se isključivo na šalteru Središnjeg registra osiguranika - REGOS, u poslovnicama FINA-e. 542


Mirovinski fondovi prikupljeni novac ulažu na financijskim tržištima i ostvaruju dobit koja uvećava mirovinsku štednju na osobnim mirovinskim računima članova fonda. Sustav je potpuno transparentan jer osiguranik u svakom trenutku zna koliko ušteđenih i oplođenih sredstava ima na svom osobnom mirovinskom računu u obveznom mirovinskom fondu. Osiguranik u svakom trenutku, ukoliko je nezadovoljan uslugom, može promijeniti obvezni mirovinski fond. U prve tri godine zaračunava se propisana izlazna naknada iz fonda, a nakon tri godine članstva prelazak je besplatan. Kada stekne uvjete za mirovinu, osiguranik odabire mirovinsko osiguravajuće društvo i u njega prenosi svoj kapital iz mirovinskog fonda čiji je do tada bio član. S odabranim mirovinskim osiguravajućim društvom osiguranik sklapa ugovor o isplati mirovine u jednom od 2 moguća oblika: pojedinačna ili zajednička mirovina od kojih svaka može biti doživotna ili sa zajamčenim razdobljem isplate. Ako član obveznog fonda umre prije nego je počeo koristiti mirovinu, sredstva ušteđena na njegovom osobnom mirovinskom računu su nasljedna i pripast će zakonskim nasljednicima.

543


Nadzor nad poslovanjem mirovinskih fondova i mirovinskih osiguravajućih društava provodi državna agencija za nadzor mirovinskih fondova i osiguranja Hagena. U slučaju lošeg poslovanja ili propasti mirovinskog fonda članovi svoju imovinu namiruju iz temeljnog kapitala i jamstvenog pologa obveznog mirovinskog društva. III. stup - dobrovoljni Čini ga dobrovoljno mirovinsko osiguranje, na temelju individualne kapitalizirane štednje. Visinu mirovine određuje visina mjesečnih uloga koji će se uplaćivati na poseban račun u dobrovoljnim mirovinskim fondovima. Taj kumulirani novac fond ulaže na tržištu i ostvaruje dobit koja se dodaje novcu koji je uštedio osiguranik. Država svakom osiguraniku u III. stupu daje poticaj za taj oblik mirovinske štednje. On iznosi 25% iznosa godišnje uštede do najviše 5.000 kuna. Najviši državni poticaj može iznositi 1.250 kuna. Kapital na računu III. stupa može se povući i prije stjecanja zakonskih uvjeta za mirovinu. Pod kojim uvjetima, ovisi o konkretnom mirovinskom programu. Kada stekne uvjete za mirovinu, osiguranik odabire mirovinsko osiguravajuće društvo i u njega prenosi svoj kapital iz mirovinskog fonda čiji je do tada bio član. S 544


odabranim mirovinskim osiguravajućim društvom sklapa ugovor o isplati mirovine u jednom od nekoliko mogućih oblika: doživotna starosna mirovina, prijevremena starosna mirovina, promjenjiva mirovina, djelomična jednokratna isplata i drugi oblici mirovinskih isplata koje mirovinsko osiguravajuće društvo nudi u svom portfelju financijskih usluga. Isplatu dijela ili cijele mirovine moguće je prenijeti na druge osobe. Ako član fonda umre, ukupno kapitalizirana sredstva na računu preminulog nasljeđuju zakonski nasljednici. Mjenica a dato Mjenica a dato (njem. Datowechsel, Wechsel auf einen bestimmten Tag) je izraz kojim se označava takva mjenica na kojoj je dospijeće mjenične tražbine određeno naznačivanjem točno određenog dana, odnosno datuma. Takva mjenica naziva se također mjenica na određeni dan. Prije nego što nastupi taj dan, mjenična obveza nije dospjela, pa se njezino ispunjenje ne može uspješno zahtijevati. Mjenica na određeno vrijeme od izdanja Mjenica na određeno vrijeme od izdanja (njem. Wechsel auf eine bestimmte Zeit nach der Ausstellung) je izraz kojim se označava takva mjenica na kojoj je 545


dospijeće mjenične tražbine određeno naznačivanjem dužine vremena čijim istekom dospijeva mjenična obveza. To razdoblje počinje teći na dan izdavanja mjenice, a može se naznačiti u danima, mjesecima ili izrazima kao što su “početak mjeseca”, “sredina mjeseca”, “konac mjeseca”. Mjenica koja glasi na jedan ili više mjeseci dospijeva onog istog dana u mjesecu kao što je dan kada je izdana. Izraz pola mjeseca znači petnaest dana, a izrazi “petnaest dana” i/ili “osam dana” upravo taj broj punih dana, a ne dva ili jedan tjedan. Izrazi početak, sredina i konac mjeseca znače prvi, petnaesti i posljednji dan u mjesecu. Mjenica na određeno vrijeme od viđenja (ili po viđenju) Mjenica na određeno vrijeme od viđenja (ili po viđenju) (njem. Nach-SichtWechsel, Wechsel auf eine bestimmte Zeit nach Sicht) je mjenica u kojoj je dospijeće naznačeno na jednak način kao u mjenici na određeno vrijeme od izdanja, ali se razdoblje čijim istekom dospijeva mjenična obveza ne računa od dana izdanja mjenice već od dana akcepta ili od dana protetsta (zbog neakceptiranja) te mjenice. Mjenica po viđenju 546


Mjenica po viđenju (njem. Sichtwechsel, Wechsel auf Sicht) je izraz kojim se označava takva mjenica na kojoj je način dospijeća mjenične obveze označen riječima “po viđenju”. Ova odredba znači da mjenična obveza dospijeva onda kada je mjenični ovlaštenik podnese na plaćanje, pri čemu je on u načelu ovlašten to učiniti u svako doba unutar godine dana od dana izdanja, ako izdatnik mjenice ovaj rok pri njezinu izdavanju nije skratio ili produžio. Indosanti ove rokove mogu skratiti. Izdatnik također može odrediti da mjenica ne smije biti podnesena na plaćanje prije vremena koje on odredi. U tom slučaju mjenična tražbina neće dospjeti prije isteka tog vremena. Mjenična intervencija Mjenična intervencija (njem. Ehrenzahlung) je pojam mjeničnog prava koji se rabi za akceptiranje ili isplatu mjenice u korist određenog regresnog obveznika u trenutku nastupa kojeg od razloga za pokretanje regresnog postupka. Intervenciju, tj. akceptiranje ili isplatu vrši intervenijent. Intervenijent je u pravilu osoba koju je netko od regresnih obveznika (trasant, indosant, avalist) na mjenici označio kao osobu kojoj se zakoniti imatelj može 547


obratiti radi akcepta ili isplate u slučaju prijetnje regresa. Takva intervencija naziva se pozivna intervencija. Znatno rjeđi je slučaj tzv. spontane intervencije, kad nepozvana osoba u trenutku prijetnje regresa isplati ili akceptira mjenicu. Mjenični blanket Mjenični blanket ili mjenični formular je papir koji sadrži unaprijed otisnute neke bitne sastojke mjenice i naznake o tome koje bitne sastojke mjenica još mora sadržavati kako bi bila valjana. Iako Zakon o mjenici ne uvjetuje valjanost mjenice uporabom nekog određenog materijala na koji će se ona ispisati, uporabom nekog određenog sredstva za pisanje niti uporabom nekog određenog redoslijeda klauzula, relativno velik broj bitnih sastojaka koje isprava mora sadržavati kako bi bila mjenica povećava opasnost nastupa ništavosti zbog formalnih nedostataka. Takva opasnost smanjuje se uporabom mjeničnih blanketa. Mjenični dužnik Mjenični dužnik (njem. Wechselverpflichtete, Wechselschuldner) je osoba koja je dužna isplatiti mjeničnu svotu. Glavni mjenični dužnik vlastite mjenice je njezin

548


izdatnik (trasant), a svi ostali potpisnici (indosanti, avalisti) mjenice su solidarni dužnici. Glavni mjenični dužnik trasirane mjenice, prije nego što je trasat akceptira ili ako je odbije akceptirati, jest trasant, a nakon što je trasat akceptira, akceptant. Kao i kod vlastite mjenice, svi ostali potpisnici su solidarni dužnici. Mjenični i čekovni sporovi Mjenični i čekovni sporovi (njem. Wechsel- und Scheksstreitigkeiten) su sporovi u vezi s valjanošću mjenica, sadržaju i ispunjenju mjeničnih i čekovnih obveza. Za te sporove predviđeni su skraćeni paricijski rokovi. Mjenice i čekovi imaju značenje vjerodostojnih isprava. Mjenični ovlaštenik Mjenični ovlaštenik (njem. Inhaber) je osoba koja ima pravo zahtijevati ispunjenje mjenične obveze. Ta osoba se ujedno naziva zakoniti imatelj mjenice. U zavisnosti od slučaja to mogu biti remitent ili posljednji indosatar.

549


Svojstvo mjeničnog ovlaštenika mjenice po naredbi ima osoba koja drži mjenicu i pritom dokaže to svojstvo neprekinutim nizom punih indosamenata ili posljednjim indosamentom koji je bjanko-indosament ili indosament na donositelja. Svojstvo mjeničnog ovlaštenika mjenice na donositelja ima svaka osoba koja se legitimira držanjem takve mjenice. Mjenični ovlaštenik mora podnijeti mjenicu na plaćanje najkasnije drugog radnog dana od njezina dospijeća, osim ako se radi o mjenici po viđenju koja se mora podnijeti na plaćanje u roku od jedne godine od dana izdanja pod uvjetom da izdatnik ili indosant taj rok nisu promijenili jer tada vrijedi rok koji su oni odredili. S podnošenjem mjenice dužniku izjednačeno je podnošenje obračunskom zavodu. Ako mjenični ovlaštenik propusti podnijeti mjenicu na plaćanje u spomenutom roku, gubi pravo na mjenični regres, tj. svoja prava protiv svih mjeničnih dužnika osim akceptanta. Mjenični regres Mjenični regres (njem. Rückgriffanspruch, Wechselregress, Wechelrückgriff) je pravo zakonitog imatelja mjenice da od regresnih obveznika mjenice zahtijeva

550


isplatu mjenične svote u slučaju ako trasat odbije akcept ili isplatu mjenice ili kad je zbog stečaja prestala sigurnost naplate te svote. Regresni obveznici mjenice su svi njezini potpisnici, tj. trasant, remitent koji je mjenicu indosirao, svi ostali indosanti i avalisti. Vršiti regres, tj. zahtijevati isplatu mjenične svote od regresnih obveznika može se prije dospijeća mjenice i poslije dospijeća mjenice. Prije dospijeća mjenice i regres se može vršiti ako je trasat odbio akcept mjenice, ako je nad trasatovom imovinom otvoren stečaj, ako je trasat postao nesposoban za plaćanja, te ako je otvoren stečaj nad imovinom trasanta koji je zabranio podnošenje mjenice na akcept. Poslije dospijeća mjenice regres se može vršiti ako mjenična svota nije plaćena u cijelosti. Zakoniti imatelj mjenice može od regresnih obveznika zahtijevati isplatu mjenične svote (odnosno neisplaćenog dijela), zateznih kamata prema Zakonu o mjenici i troškova protesta mjenice. Regres se može vršiti, tj. isplata zahtijevati od jednoga, nekoliko ili svih potpisnika mjenice istovremeno i svaki od njih dužan je isplatiti zakonitom imatelju mjenice mjeničnu svotu i spomenuta potrebna potraživanja jer su 551


izrijekom čl. 46. st. 1. ZM sve te osobe solidarno odgovorne imatelju mjenice za ispunjenje mjenične tražbine. Uvjet regresa je protest mjenice, a to znači da će u slučaju propuštanja imatelja mjenice da protestira mjenicu nastupiti prekluzija imateljeva prava vršenja regresa. Potreba protestiranja mjenice s posljedicom nemogućnosti nastupa prekluzije njegovih prava prema regresnim obveznicima neće postojati onda kada mjenica sadrži klauzulu “bez protesta” ili “bez troškova”. Makroekonomija Makroekonomija (engl. macroeconomics, njem. Makroökonomik) bi se najbolje mogla objasniti kao studij ili znanost o narodnom gospodarstvu, za razliku od studija poduzetništva (mikroekonomija) ili studija pojedinih ekonomskih oblasti ili grana (mezzoekonomija). Znanost koja se bavi makroekonomijom izučava globalne veličine (društveni bruto proizvod, njegovu strukturu i kretanje, agregate ponude i potrošnje, cijene i njihovo kretanje, investicije, odnose i kretanja u međunarodnoj razmjeni, društvene financije itd.), a pored objašnjavanja objektivnih zakonitosti u gospodarskim pojavama primjenom

552


metoda ekonomske analize (ekonometrija), traži odgovarajuća rješenja za praktičnu ekonomiju (ekonomsku politiku). Manat Manat je novčana jedinica Azerbajdžana (AZM) i Turkmenistana (TMM). Mandat Mandat (engl. mandate, njem. Mandat, Auftrag); 1. razdoblje na koje se biraju članovi nekog predstavničkog tijela, u državnim, političkim, gospodarskim ili drugim subjektima. U trgovačkom pravu dolazi u obzir mandat članova uprave (direktora) i nadzornog odbora; 2. mandat se u trgovačkom pravu smatra i obveza nalogoprimca da za račun nalogodavca obavi određene poslove. Ako nije posrijedi ugovor o nalogu, pod mandatom se razumijeva razdoblje u kojem neki organ treba ostvariti svoj program, odnosno program koji mu je postavljen. Marka Marka je novčana jedinica Njemačke (deutsche Mark, DEM) i Finske (Markka, FIM). Njemačka marka dijeli se na 100 pfeniga. Uvedena 1948. u zapadnom dijelu Njemačke, zamijenila Reichsmarku. Donijela je financijsku stabilnost Zapadnoj 553


Njemačkoj, pridonijela njezinu gospodarskom oporavku, te postala simbol snage njemačkog gospodarstva. Nakon monetarnog ujedinjenja 1990. rabi se i u Istočnoj Njemačkoj. Ključna je valuta Europskog monetarnog sustava, druga je iza američkog dolara u međunarodnoj trgovini, a koristi se i kao neslužbena paralelna valuta u većini istočnoeuropskih zemalja. Market maker Banka, broker ili druga financijska institucija koja je uvijek spremna kupiti po kupovnoj cijeni (bid) i prodati po prodajnoj cijeni (ask). Market user Market user je sudionk na tržištu koji traži kotaciju određenog financijskog instrumenta od market makera. Market user kupuje po prodajnoj cijeni (ask), a prodaje po kupovnoj cijeni (bid). U ulozi market usera se mogu nalaziti poduzeća, institucionalni investitori, banke i sl. Marketing Marketing (engl. marketing, njem. Marketing) je marketinška koncepcija, oblik tržišnog poslovanja, rezultat općeg razvoja znanosti i tehnike, odnosno povećanja 554


mogućnosti proizvodnje dobara i usluga. Ako je društvo na stupnju razvoja gdje je osnovni cilj zadovoljavanje elementarnih potreba koje su na relativno niskoj razini, poduzećima se postavlja zahtjev da proizvedu što više proizvoda. Poduzeće je okrenuto samo sebi, ponuda je mala a potrebe ostaju nezadovoljene. Proizvođač ima dominantnu ulogu na tržištu (tržište prodavača). Viši stupanj gospodarskog razvoja nameće promjenu odnosa proizvođač – tržište – potrošač. Razvoj znanosti i tehnologije omogućuje veću ponudu. U toj fazi razvoja raste važnost organizacije prodajne službe u poduzeću, uočava se utjecaj kvalitete prodajnih stručnjaka i sposobnosti distribucijske mreže da služi potrošače. To je razdoblje tzv. prodajne (komercijalne) orijentacije poduzeća. Razdoblje marketinške orijentacije nastaje u trenutku kada proizvodne snage narastu do tog stupnja da omogućuju veću ponudu nego što je potražnja. Tržište prodavača transformira se u tržište kupca. To znači da u poduzeću funkcija koja je usmjerena prema tržištu (funkcija marketinga) postaje dominantnom. Ona obuhvaća politiku proizvoda, cijena, kamata distribucije, komuniciranja s tržištem i tržišno istraživanje. Podmirenje potreba, potražnje i potrošnje uz maksimalan financijski učinak kao rezultat zadovoljenja potreba 555


kupaca jest conditio sine qua non marketinške koncepcije. Međusobna povezanost funkcija marketinga, poduzeća i potrošača te njihove okoline čini marketinški sustav. Tržište, odnosno potrošač (kupac) središte je tog sustava. Poduzeće djeluje na tržište činitelja koji su pod njegovom kontrolom (proizvod, kanali distribucije, cijena i promocija). Svi se ti činitelji u određenoj kombinaciji zovu marketinški miks. Međutim, poduzeće ne djeluje u vakuumu, već u svom djelovanju mora imaati na umu učinke okruženja koji su tzv. nekontrolirane varijable marketinga (gospodarsko, društveno, tehnološko, pravno okruženje, konkurencija). Fokus marketinga mijenjao se s godinama. Evoluirao je sa stajališta proizvoda (industrijska roba, poljoprivreda, minerali, usluge), institucionalno (proizvođači, trgovina, bankarstvo, turizam i dr.), funkcionalno (kupnja, prodaja, logistika), upravljački (analiza, planiranje, organizacija, kontrola) i društveno (efikasnost tržišta, kvaliteta proizvoda, društveni utjecaj). Marketing je uvijek izlazio osvježen razvijajući djelotvoran koncept. Marža Marža (engl. margin, njem. Marge); 556


1. u financiranju, razlika između tržišne vrijednosti zaloga kao pokrića za zajam i nominalnog iznosa samog zajma. Npr. ako je položeno 10.000 DEM kao pokriće, odnosno zalog zajma od 20.000 DEM, onda je marža 10.000 DEM; 2. iznos koji ulagač polaže kod B/D tvrtke, kada koristi njezin kredit, zajam da bi kupio vrijednosnice. Broker može uzajmiti novac ulagaču da ga ovaj koristi pri trgovanju vrijednosnicama. Da bi došao do takvog zajma, ulagač mora položiti gotovinu kod brokera (iznos obično propisuju centralne banke pojedinih zemalja). Ta gotovina predstavlja udio, odnosno maržu na računu ulagača; 3. prilikom trgovanja ročnicama ili futures ugovorima, iznos gotovine položen kod brokera da bi osigurao i kupca i prodavatelja od neispunjenja obveze. Da bi zauzeo položaj (dugi položaj, kratki položaj), odnosno kupio ili prodao predmet trgovine, klijent ili ulagač mora položiti gotovinu kod svog brokera. Iznos ili stopa marže ovisi o regulaciji pojedinog tržišta i ostalim čimbenicima. Ako promjena cijene uzrokuje promjenu vrijednosti ročnice, odnosno futures ugovora, broker zahtijeva od ulagača dodatnu gotovinu zbog promjene cijene. Ako klijent ne može ispuniti svoju obvezu (margin-call ili maržni proziv), broker može likvidirati ročnicu, koristeći gotovinu da bi preslikao, poništio gubitak. 557


MBA MBA (akr. od engl. Master of Business Administration); 1. poslijediplomski specijalistički studij iz poslovnog upravljanja; 2. magisterij iz poslovnog upravljanja. McKinseyeva portfeljna matrica McKinseyeva portfeljna matrica (engl. McKinsey & Comp. multifactors portfolio matrix, njem. Portfolio-Matrix von McKinsey) je portfeljna analiza koju je oblikovala marketinška istraživačka tvrtka McKinsey & Comp. Prvi se put koristila u General Electricsu te je poznata i pod imenom GE matrica. Osnovna snaga primjene te metode uz GE model skriva se u detaljnoj proceduri kojom se svaka djelatnost, proizvod ili strateška cjelina ocjenjuje relativnim vrijednostima dviju izvedenih varijabla (faktora) privlačnosti djelatnosti kojom se prvenstveno određuju tržišni uvjeti, te poslovne snage privrednog subjekta u postojećih tržišnim uvjetima. U vrijednostima varijabli kriju se ostali značajni pokazatelji o uspješnosti pojedinih poslova (djelatnosti). Matrica se sastoji od 9 kvadranata, te se ponekad susreće i pod imenom Devetostanična GE matrica (nine-cell GE matrix). Kvadranti čine 3 558


zone (3x3 kvadranta) koji se prema odgovarajućoj poslovnoj politici nazivaju: zona podržavati i unaprijediti, zona selektivnog pristupa, te zona izbaciti i/ili ne obraćati pažnju. Međubankarska stopa Međubankarska stopa (engl. interbank rate, njem. Interbankrate) je kamatna stopa na određen vrste kratkoročnih kredita koje banke jedna drugoj odobravaju. Zaduživanje kod drugih banaka banke prakticiraju ili radi ostvarivanja novčanih sredstava potrebnih za obavljanje kreditnih poslova ili za likvidnost. Ako je riječ o osiguranim bankovnim kreditima kao što je to slučaj kod reeskontnih ili relombardnih kredita, kamatna stopa je redovito niža nego kod onih kod kojih to nije slučaj. Izuzetak su post krediti odnosno revolving krediti koji su reciprocitetni, a koje banke odobravaju jedna drugoj radi ekspeditivnijeg poslovanja. Duljina im je vrlo kratka i iznosi onoliko koliko je potrebno da pokriće stigne od jedne banke do druge (dani pošte), a redovito se ugovaraju bez kamata i bez ikakvih troškova i za jednu i za drugu banku. Bankovne kreditne linije predstavljaju kredite preko tekućih računa koje banke odobravaju jedna drugoj sa svrhom rentabilnijeg ulaganja ili likvidnijeg odvijanja 559


poslova. Kamatne stope na takve kredite su relativno niske, iako je riječ o nepokrivenim kreditima, a niže kamatno opterećenje je rezultat povoljnije kamatne stope i obračuna kamata samo za iznos neto kreditnog zaduženja, te reducirane procedure ugovaranja. Relativno najviša međubankarska stopa formira se kod kredita zbog održavanja likvidnosti, iako se ona posebno izračunava, jer bi se u protivnom previsoki troškovi pokrivanja likvidnosti prelijevali na previsoke troškove kreditiranja privrede. Praksa razvijenih zemalja pokazuje da banke manjeg i srednjeg obujma deficite primarnih likvidnih resursa pokrivaju kreditima kod centralne banke, dok krupnije banke koriste kredite korespondentnih banaka i sredstava na eurovalutnom tržištu. Prve banke su izložene većim sezonskim i cikličnim oscilacijama depozita i centralne banke su spremne da im relativno više pomognu, nego krupnim bankama koje su manje izložene udarcima i lakše na tržištu pribavljaju neophodna sredstva. Pri tome krediti za likvidnost koji se odobravaju među bankama imaju u posljednje vrijeme veće kamate u odnosu na diskontnu stopu

560


centralne banke, na osnovi čega postoji interes banaka da plasiraju privremeno slobodna sredstva na tržištu. Krediti za likvidnost između banaka imaju dnevnu dospjelost, bez pokrića su i sredstva se direktno prenose između računa banaka kod centralne banke. Banka s viškom slobodnih sredstava nalaže centralnoj banci, da određeni iznos transferira u korist računa banke koja uzima kredit, a već slijedećeg dana operacija teče u obrnutom smjeru. Kamata se posebno izračunava i prikazuje. Prelijevanje likvidnih resursa između banaka označava privremenu redistribuciju sredstava i premošćivanje deficita u bilancama likvidnosti pojedinih banaka. Međutim, krediti za likvidnost koje odobrava centralna banka povećavaju agregate likvidnih resursa poslovnih banaka, pa zbog toga centralne banke nastoje regulirati i ograničiti obujam njihova korištenja. Zato centralne banke instaliraju pogodne kontrolne i/ili cjenovne parametre reguliranja obujma kredita za likvidnost, pa osim što se poslovne banke moraju disciplinirati u pogledu vođenja svoje politike likvidnosti, uglavnom moraju plaćati i povišenu (kaznenu) kamatu za dobivanje ovih kredita. Međunarodna bankovna doznaka 561


Međunarodna bankovna doznaka (engl. bank transfer, njem. Banküberweisung) je instrument međunarodnih plaćanja pri čijoj primjeni uvoznik daje nalog svojoj banci da iz pokrića koje kod nje ima ili ga doznači, izvrši plaćanje u inozemstvo. Nakon primitka naloga banka izvršitelj nalaže inozemnoj korespondentskoj banci da izvrši plaćanje inozemnom dobavljaču/korisniku. Isplata inozemnom korisniku obavlja se u gotovini ili prijenosom na račun. Primjenjuje se kad nema većeg rizika (poslije isporuke robe), za doznaku avansa, kada nema kontraobveze, kod isplate manjih svota, kada postoji povjerenje među partnerima i sl. Vrste: robna, nerobna, uvjetna, bezuvjetna, konvertibilna, klirinška, obična, telegrafska. Međunarodna likvidnost Međunarodna likvidnost (engl. international liquidity, njem. internationale Liquidität) je sposobnost izvršavanja obveza plaćanja inozemstvu. Sastoji se od svih sredstava kojima raspolažu službeni monetarni organi jedne zemlje koja se upotrebljavaju u međunarodnim plaćanjima pa su ta sredstva ujedno njezine međunarodne monetarne rezerve.

562


Pored funkcije međunarodnog platežnog sredstva, te rezerve služe za intervencije centralne banke na deviznom tržištu kako bi se devizni tečaj održavao na određenim (prije propisanim) granicama te za otklanjanje prolaznih deficita u platnoj bilanci. U zlatnom standardu kao osnovno sredstvo međunarodne likvidnosti služilo je zlato, a pored njega i devize koje su glasile na zlatne valute (tzv. zlatne devize) među kojima se isticala engleska funta. U suvremenom međunarodnom monetarnom sustavu međunarodnu likvidnost čine razne komponente kao što su devize, valute, rezervna pozicija u MMF i plemeniti metali, na prvom mjestu zlato, bez obzira na to što je ono u sustavu MMF demonetizirano. Valuta koja preuzima na sebe ulogu međunarodnog (svjetskog) sredstva plaćanja predstavlja sredstvo rezervi međunarodne likvidnosti, isto kao što je to nekad bilo zlato, i time figurira kao rezervna valuta. Da bi se količina svjetskih rezervi likvidnosti povećala, MMF kreira koncem 60-ih godina specijalna prava vučenja koja danas u međunarodnim plaćanjima znače isto što i zlato (popularno se zovu “papirna valuta”). Međunarodni monetarni fond (MMF) 563


Međunarodni monetarni fond (engl. International Monetary Fund – IMF, njem. Internationaler Währungsfonds), utemeljen na Konferenciji u Bretton Woodsu 1944., a Statut Fonda stupio je na snagu 27. 12. 1945. Sjedište Fonda je u Washingtonu. U Fond je učlanjena 151 država. Hrvatska je članica Fonda od 14. 11. 1992. Fond je osnovan da: a) upravlja pravilima ponašanja u vezi s politikom valutnih tečajeva, konvertibilnosti valuta i plaćanja vezanih uz transakcije na tekućoj bilanci, b) osigura sredstva zemljama članicama tako da se mogu pridržavati pravila ponašanja dok ispravljaju ili pokušavaju izbjeći neravnotežu u platnoj bilanci i c) utemelji instituciju u kojoj se države mogu savjetovati i surađivati na međunarodnim monetarnim pitanjima. Polazište u postavljanju svrhe i zadataka Fonda jest ravnomjeran razvoj međunarodne trgovine i njezina doprinosa gospodarskom razvoju, doprinos stabilnosti valutnih tečajeva sa strateškim ciljem ostvarenja svjetske konvertibilnosti i smanjenja neuravnoteženosti međunarodne platne bilance država. Međunarodnom suradnjom i instrumentima pomoću Fonda zemljama 564


članicama s ograničenim rezervama omogućava se financiranje kratkoročnih deficita. Odluke se u Fondu donose u više organa. Odbor guvernera sastoji se od guvernera i njegovih zamjenika koje imenuje svaka država članica. U pravilu su to guverneri nacionalnih banaka ili ministri financija. U Republici Hrvatskoj HNB je ovlaštena obavljati sve poslove i transakcije prema propisima Fonda. Odbor guvernera ima sve ovlasti, osim onih koje je prenio na Izvršni odbor. Posebne nadležnosti Odbora guvernera su primanje novih članova, određivanje visine kvota, dodjeljivanje posebnih prava vučenja. Odbor se sastaje jednom godišnje na godišnjoj skupštini Fonda, koja se održava zajedno s Odborom guvernera IBRD. Izvršni odbor sastavljen je od izvršnih direktora, njihovih zamjenika i glavnog direktora Fonda koji je istodobno i predsjednik Izvršnog odbora. Izvršni odbor sastoji se od 20 članova. Pet članova imenuju države s najvećim kvotama, a ostalih 15 biraju države članice; svaki izabrani član raspolaže glasovima države koja ga je izabrala. Izvršni odbor bira glavnog direktora Fonda. Uobičajeno je da se za tu funkciju bira osoba koja dolazi iz

565


europske države, a njegov zamjenik je Amerikanac. Fond je organiziran kao dioničko društvo. U organima Fonda odlučuje se ponderiranim pravom glasa. Svaka država članica dobiva početnih 250 glasova, a svaki sljedeći glas pripada joj za svakih 100.000 posebnih prava vučenja. Kvote država izražene su u posebnim pravima vučenja. Udio Republike Hrvatske utvrđen je kao 29,38% imovine bivše SFRJ u Banci, Korporaciji i Agenciji. Glavni izvor sredstava Fonda su članarine koje su po iznosu jednake kvoti vezanoj za nju. Članarine se plaćaju pretežno u domaćoj valuti s mogućim kombinacijama plaćanja u posebnim pravima vučenja ili drugim valutama. Za svoje djelatnosti Fond prikuplja sredstva i zajmovima. Poseban način pružanja financijske pomoći državama članicama ostvaruje se prodajom valuta druge države članice ili posebnih prava vučenja. Posebna prava vučenja (engl. special drawing rights – SDR) uvedena su u praksu Fonda dopunama Statuta. Poslovi u vezi SDR vode se na računu posebnog vučenja. Svaka država koja je deponirala izjavu da preuzima obveze sudionika računa SDR ima pravo sudjelovati u računu posebnog vučenja. Praktično se ta 566


prava vučenja ostvaruju tako da Fond prodaje državama valute ili SDR u zamjenu za njihovu nacionalnu valutu. To se naziva kupovina ili vučenje iz Fonda. Pravnotehnički se ne radi o kupnji niti pozajmici, ali ekonomski učinak je isti. Sredstva Fonda dostupna su samo na kraće određeno vrijeme. Države koje su vukle (kupovale) sredstva od Fonda moraju postupno kupovati svoju nacionalnu valutu pomoću drugih valuta ili SDR. To se naziva “otkup” nacionalne valute, a ekonomski učinak je isti kao otplata. Do 1970. sredstva Fonda koja su bila namijenjena uravnoteženju platne bilance ustupana su za vrijeme kraće od godine dana. Ti sporazumi poznati su pod nazivom stand-by sporazumi. Nakon 1970. praksa Fonda je bila financiranje programa prilagođavanja stand-by sporazumima u rokovima i do tri godine. Država koja želi koristiti opća sredstva MMF-a mora dokazati da joj je potrebna valuta drugih članica zbog svoga platnobilančnog položaja. Pored toga ona je dužna provoditi politiku utvrđenu u sporazumu s Fondom. Ta politika razrađuje se kao poseban program stabilizacije, a Fond ima pravo nadzora provođenja programa.

567


U svojoj bogatoj praksi, uz angažman visokokvalificiranog osoblja, Fond je razvio više od 45 različitih programa davanja pomoći, a naročito praćenje i ocjenjivanje njihove primjene i provođenja politike stabilizacije. Nabrojit ćemo samo neke: a) rezervna tranša (engl. reserve trench), višak nacionalne valute koju Fond drži u svojim općim sredstvima (General Resources Account), Vučenja (“kupovanje valuta” iz rezerve tranše) službe za uravnoteženje platne bilance, a Fond nema pravo ispitivati jesu li ta sredstva potrebna državi ili nisu. Za uporabu tih sredstava ne plaćaju se naknade (kamate), a provizija koju naplaćuje Fond za te transakcije manja je od uobičajene provizije koja se naplaćuje za kupnju specijalnih prava vučenja ili valute druge države članice. Država korisnica tih sredstava također nije dužna nakon određenog vremena ta sredstva otkupiti (otplatiti); b) kreditna tranša i stand-by sporazumi, redovan način davanja zajmova Fonda. Zajam je dostupan u četiri tranše, a svaka iznosi 25% od vrijednosti nacionalne kvote države. Kreditna tranša se može dobiti izravno ili preko stand-by sporazuma koji odobrava Fond. Sporazum osigurava državi članici povlačenje 568


sredstava u određenom iznosu u određenim rokovima i pod uvjetom da poštuje mjerila i uvjete sporazuma sklopljenog između države članice i Fonda; c) produžena sredstva Fonda (Extended Fund Facilities), imaju dulji rok korištenja i mogu se vući i do 140% nacionalne kvote. Njihova uporaba moguća je ako su teškoće države vezane uz platnu bilancu proizišle iz strukturnih faktora koji su izvan domašaja države. Radi ponovnog uspostavljanja rasta nastoji se tim programima povećati uvoz; d) sredstva za financiranje kompenzacija (Compensatory Facility), kao poseban način zaduživanja uveden je 1963. kako bi se osigurala dodatna sredstva državama članicama namijenjena prije svega proizvođačima primarnih proizvoda. Uvjet odobravanja tih sredstava je da su proizvođači ostvarili deficit u platnoj bilanci kao rezultat naglog i smanjenog prihoda od izvoza, a da je smanjenje izvoza i njime uzrokovan deficit bio izvan mogućnosti utjecaja države. Radi kompenzacije smanjenih prihoda od izvoza moguće je vući najviše do 100% kvote; e) sredstva za financiranje tamponskog udjela (Buffer Stock Financing Facility), uvedena su 1969. kao novi oblik olakšica u otplati zajmova. Koriste se kao 569


dopuna sporazumima o zajmovima kojima se predviđaju olakšice radi ublažavanja učinaka velikih promjena izvoznih cijena, odnosno naglih promjena prihoda od izvoza. Države članice mogu ta sredstva kupiti u visini od 50% nacionalne kvote; f) dodatna sredstva financiranja (Supplementary Financing Facility), odobravaju se samo u vezi s kreditnim tranšama stand-by sporazuma i sporazuma o produženim sredstvima Fonda. Uvjeti pod kojima se daju dodatna sredstva jednaki su uvjetima iz glavnih sporazuma. Za korištenje tih sredstava potrebno je da su ispunjena dva uvjeta: rokovi predviđeni za uravnoteženje bilance moraju biti dulji od godinu dana, a visina sredstava koja su potrebna moraju prelaziti ona odobrena u kreditnim tranšama ili produženim sredstvima Fonda. Meke činjenice Meke činjenice (engl. soft facts) je oznaka za kvalitativne, nemjerljive činjenice koje bitno utječu na poslovni proces i njegove rezultate. To su primjerice sustav i kompetentnost menedžmenta, radna klima u poduzeću, dominantan sustav vrijednosti u poduzeću, međusobno povjerenje i lojalnost, inventivnost i inovativnost itd. Meke se činjenice uzimaju u obzir kod ocjene boniteta, ocjene 570


kreditne sposobnosti poduzeća te općenito kod prosuđivanja snage i slabosti poduzeća. Meki elementi menedžmenta Meki elementi menedžmenta (engl. soft elements of management) je popularni naziv za faktore menedžerske uspješnosti koji zahtijevaju više vještina i menedžerske uspješnosti a koji su fluidni, kompleksni i “nevidljivi” te istodobno presudni za organizacijsku i menedžersku uspješnost. To su ljudi, organizacijska kultura, vještine i stil menedžmenta. U metafori organizacijskog ledenog brijega oni su nosivi iako nevidljivi dio. Menadžer Menedžer (engl. manager, njem. Manager, Leiter): 1. osoba koja organizira rad, usmjerava i osigurava njegovo izvršavanje radom i naporom drugih osoba; 2. osoba koja ima autoritet i odgovornost za pretvaranje planova i politika organizacije u djelotvorne akcije usmjerene na postizanje postavljenih ciljeva. To su osobe koje upotrebljavaju svoje sposobnosti, stručne vještine i znanja u donošenju odluka sa svrhom da komuniciraju, utječu i vode druge prema 571


postizanju organizacijskih usmjeravaju te kontroliraju odgovornost za postignute upotrebu resursa. Ukratko, organizacije ili nekog njezina

ciljeva. Planiraju, organiziraju, koordiniraju i ukupne resurse organizacije (poduzeća) i snose rezultate, realizaciju ciljeva i efikasnu i uspješnu menedžer je osoba zadužena za funkcioniranje dijela.

Menedžerima se smatraju rukovodioci svih organizacijskih jedinica u poduzeću, od najviših (direktora poduzeća) do najnižih (poslovođa). Menedžerima se također smatraju ne samo predsjednik ili potpredsjednik kompanije već i biskupi i premijeri, vođe sportskih timova itd. Sve njih označava formalni autoritet nad organizacijom kojom rukovode. Istovremeno su i poduzetnici i nadzornici, alokatori resursa i posrednici. Obavljaju interpersonalne uloge, informacijske uloge i uloge donošenja odluka. Menedžeri svih organizacijskih razina u poduzeću moraju imati tehnička znanja, znanja o ophođenju s ljudima i konceptualna znanja. Mešetar

572


Mešetar (engl. broker, agent, njem. Kursmakler, Makler) je posrednik pri sklapanju trgovačkih poslova; agent, senzal. Može vršiti i funkciju zastupanja neke tvrtke na određenom području. Obično vodi dnevnik o poslovima sklopljenim svojim posredovanjem i za poslove koje obavlja u ime i za račun svog komitenta prima ugovorenu nagradu – mešetarinu, proviziju. Agent i komitent obično sklapaju ugovor na određeno vrijeme, i ukoliko u predviđenom roku ne dođe do terminiranja ugovora automatski se produžuje. Za trajanja ugovora, mešetar se brine za interese i poslove komitenta na određenom području i ne može zastupati interese konkurentske tvrtke, što je i utvrđeno ugovorom. Po funkciji koju obavljaju, mešetari spadaju u kanale distribucije. Metikal Metikal (MZM) je novčana jedinica Mozambika, dijeli se na 100 sentava. Metoda interne stope rentabilnosti Metoda interne stope rentabilnosti (profitabilnosti) (engl. internal rate of return method, njem. interne Zinssatzmethode) je metoda za ocjenu prihvatljivosti investicijskog ulaganja, koristi internu stopu rentabilnosti kao mjeru djelotvornosti projekta. Interna stopa rentabilnosti definira se kao ona diskontna 573


stopa koja neto sadašnju vrijednost svodi na nulu, a određuje se prema matematičkom obrascu. Pri izračunavanju interne stope rentabilnosti analitičar se služi iterativnim postupkom, grafičkim postupkom te interpolacijom. Tumačenje interne stope rentabilnosti ovisi o kombinaciji izvora financiranja. Ako u financiranju investicija sudjeluje samo vlastiti kapital, tada je to stopa po kojoj on odbacuje prosječnu akumulaciju. Ako se koriste i krediti, tada će i vlastiti i tuđi izvori financiranja stvarati povrat po toj stopi u odnosu na svoju veličinu. Kada se investicijski projekt financira samo iz kredita, tada tuđi kapital po internoj stopi rentabilnosti odbacuje prosječnu godišnju akumulaciju, pa je to ujedno i maksimalno prihvatljiva kamatna stopa na kredite. Interna stopa rentabilnosti ima značenje maksimalno prihvatljive kamatne stope na kredite, neovisno o tomu sudjeluje li u financiranju vlastiti kapital ili ne. Neovisno dakle o strukturi izvora financiranja, internu stopu rentabilnosti treba tumačiti kao maksimalno prihvatljivu kamatnu stopu na kredite. Prednost metode je u tome što pruža informaciju o maksimalno prihvatljivoj prosječnoj godišnjoj kamatnoj stopi na ukupne izvore financiranja, i to pod uvjetom da se financijske obveze na osnovi njih otplaćuju tijekom cijelog vijeka 574


projekta. Ako je riječ o kreditu, to znači da interna stopa rentabilnosti daje informaciju o maksimalno prihvatljivoj kamatnoj stopi na kredite, otplata kojih traje do kraja vijeka projekta. Ako je riječ o vlastitom kapitalu, to je prosječna godišnja stopa njegova povrata tijekom cijelog vijeka projekta, što znači da ta stopa određuje i maksimalni iznos dobiti koja se može podijeliti vlasnicima. Osnovni je nedostatak metode u tome da se ponekad u jednom projektu može javiti nekoliko internih stopa rentabilnosti, ovisno o predznacima i veličini neto primitaka u ekonomskom toku projekta, tj. kada se javljaju veliki i negativni iznosi neto primitaka tijekom razdoblja korištenja ulaganja. Metoda interne stope rentabilnosti ne preporučuje se kod ocjene međusobno isključivih projekata. Posljednji je nedostatak metode taj da je interna stopa rentabilnosti projekta relativna mjera njegove djelotvornosti i daje informaciju samo o prosječnoj godišnjoj stopi povrata, ali ne i o njegovu apsolutnom iznosu. Neto vrijednost poduzeća Neto vrijednost poduzeća (engl. net company value, njem. NettoUnternehmungswert) određuje se na temelju knjigovodstvenih informacija i čini razliku između vrijednosti ukupne imovine poduzeća (aktive) i ukupnih obveza 575


(kratkoročnih i dugoročnih). Kod vrednovanja aktive uzima se u obzir samo vrijednost dodirljive imovine, što znači da vrijednost aktive treba umanjiti za vrijednost nedodirljive imovine i za sve potrebne otpise kapitaliziranih vremenskih razgraničenja. Procjena neto vrijednosti poduzeća koristi se kod slučajeva kupovine vlasničke glavnice ili jednog njezina dijela. Nezamjenjive stvari Nezamjenjive stvari; 1. takve koje ne možemo zamijeniti drugima jer su individualno određene, npr. slika poznatog slikara, točno određeni pas i sl.; 2. zamjenjive stvari su takve kod kojih se obveza vraćanja ne sastoji u vraćanju primljenih stvari, nego nekih drugih stvari iste vrste, količine i kakvoće (novac, krumpir, nafta, daska itd. Ngultrum Ngultrum (BTN) je novčana jedinica Butana, dijeli se na 100 četruma. Ničija stvar Ničija stvar (lat. res nullius) je stvar bez vlasnika. U našem pravu pojam ničije stvari praktično je ograničen na napuštene stvari. Napuštenom (derelinkviranom) 576


se smatra ona stvar za koju njezin vlasnik na nedvojben način izrazi volju da je ne želi posjedovati. Vlasništvo na napuštenoj pokretnoj stvari stječe se okupacijom. Nisu napuštene stvari ako su negdje zaboravljene, izgubljene ili sakrivene. Napuštanje stvari je akt vlasničkog raspolaganja stvarima koji za posljedicu ima prestanak prava vlasništva. Pravo vlasništva okupacijom može steći svaki pravni subjekt (slobodna okupacija), osim ako se radi o okupaciji po posebnim propisima (npr. o onima o vađenju potonulih stvari iz mora) koja je dopuštena samo određenim fizičkim i pravnim osobama (vezana okupacija). NIKKEI 225 NIKKEI 225 je vagana aritmetička sredina cijena dionica najznačajnijih japanskih poduzeća koje kotiraju na Tokijskoj burzi. Ništetnost Ništetnost (engl. invalidity, nullity, njem. Nichtigkeit) je pojam koji predstavlja ništetne poslove i to su oni pravni poslovi koji ne proizvode pravne učinke koje bi, da su valjani, trebali proizvesti. Nazivaju se i apsolutno ništetnim pravnim poslovima. S njima se postupa kao da nisu zaključeni, kao da pravno ne postoje. Ništetnošću se štite temeljna načela društvenog uređenja izražena u pravnim i 577


moralnim normama društva. Ništetnost nastupa ex lege, a sud na nju pazi po službenoj dužnosti (ex offo). Budući da ništetnost nastaje na osnovi zakona, sud može svojom odlukom samo proglasiti posao ništetnim, ako su se stekli za to predviđeni razlozi (zakonski), dakle, sud može donijeti samo deklaratornu odluku. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Ako bi naknadno otpao razlog ništetnosti, takav posao ne bi postao valjanim, osim u nekim iznimnim, zakonom predviđenim slučajevima (konvalidacija). Stranke ne mogu svojom nagodbom otkloniti ništetnost ugovora koji su zaključile. Kao razlozi ništetnosti javljaju se poslovna nesposobnost stranaka, nevaljanost i nesuglasnost očitovanja volje, nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost, odnosno neodredivost činidbe, nepostojanje i nedopuštenost osnove, te ponekad, nedostatak potrebnog oblika. Pravni posao može biti i djelomično ništetan. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora – utile per inutile non vitiatur (korisno se štetnim ne kvari). To vrijedi, međutim, samo u slučaju kad ugovor može opstati bez te ništetne odredbe, a ta odredba nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. 578


Ugovor će, štoviše, ostati na snazi i u onom slučaju kad je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora ako je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Ništetan ugovor ne proizvodi namjeravane pravne učinke. Pravne posljedice ništetnosti pravnih poslova obveza su restitucije, oduzimanje primljenog u korist općine i odgovornost za štetu. Osnovna dužnost ugovornih strana u slučaju ništetnosti ugovora jest povrat u prijašnje stanje, i to tako da svaka od njih ima vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora. Ako je ugovor ništetan zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Hrvatske i prisilnim propisima, sud može (ali ne mora) odbiti u cjelini ili djelomično zahtjev nesavjesne strane, a to je ona koja je u vrijeme sklapanja posla znala ili morala znati za navedene razloge ništetnosti, za vraćanjem onoga što je drugoj strani dala. Pod tim istim uvjetima sud može odlučiti da druga strana preda općini na čijem teritoriju ima sjedište, odnosno prebivalište, sve ono što je primila na osnovi zabranjenog posla. Pri odlučivanju o odbijanju zahtjeva za povrat danog i oduzimanju primljenog u korist općine sud će voditi računa o

579


savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značenju društvenih interesa koji se ugrožavaju te o moralnim shvaćanjima društva. Među pravnim posljedicama ništetnosti predviđena je i odgovornost za štetu zbog sklapanja ništetnog pravnog posla. Odgovornost za štetu pada na onu stranu koja je kriva za sklapanje ništetnog posla. Dužnost naknade štete ne postoji ako se dokaže da je strana koja trpi štetu zbog ništetnosti posla znala ili prema okolnostima posla morala znati za postojanje uzroka ništetnosti. Na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dakle, pored ugovornih strana i treće osobe od kojih ponajprije državni odvjetnik i državni pravobranitelj. Pravo na isticanje ništetnosti nije vremenski ograničeno. Nomenklatura djelatnosti Nomenklatura djelatnosti (engl. nomenclature of (economic) activities, njem. Tätigkeitsbezeichnung) je sustav označavanja djelatnosti prema klasifikaciji utvrđenoj određenim principima i kriterijima. Šifrom se označava svaka djelatnost i tako se svaka od njih simbolično i skraćeno obilježava, čime se isključuju nesporazumi do kojih bi moglo doći zbog upotrebljavanja neodgovarajućeg ili nepotpunog naziva pojedine vrste 580


djelatnosti. Za šifrirano obilježavanje mogu se upotrijebiti brojevi, slova i njihova kombinacija. Nostro akreditiv Nostro akreditiv je izraz koji u poslovanju rabe prvenstveno banke kako bi naglasile da se radi o akreditivima koje su one izdale (otvorile) pri čemu se one u odnosu prema korisniku akreditiva uvijek nalaze u položaju dužnika akreditivne obveze. Banka koja govori o nostro akreditivu u odnosu na druge banke uključene u akreditivnu transakciju ima svojstva nalogodavca. Notifikacija Notifikacija (engl. notification, njem. Benachrichtigung;, 1. u širem smislu priopćenje ili obavijest nekom subjektu o činjenici ili događaju za koji je vezano neko pravo ili obveza; 2. kod cesije znači da je cedent dužan obavijestiti dužnika o obavljenom cediranju, tj. da nakon notifikacije dužnik mora platiti novom vjerovniku, cesionaru;

581


3. u mjeničnom pravu znači da o odbijanju akceptiranja ili isplati mjenice njezin imalac mora obavijestiti o tome svog trasanta i indosanta u roku od četiri dana od protesta ili nakon podnošenja mjenice, ako je bio oslobođen od podizanja protesta. Notional Pooling Virtualno objedinjavanje sredstava s različitih računa vlasnički povezanih tvrtki s ciljem optimalizacije kamate na sredstva po viđenju. Posebno pogodno za Holdinge i tvrtke s poslovnim operacijama u više zemalja. Novac Novac (engl. money, njem. Geld); 1. u pravu posebna vrsta zamjenjivih stvari čija obilježja su zakonom propisana, koje izdaje banka na to ovlaštena zakonom i čija predaja je temeljni oblik valjanog ispunjenja novčanih obveza, tj. obveza plaćanja na području određene države. Od pojma novca valja razlikovati pojam valute, tj. novčane jedinice, i pojam deviza, tj. novca i novčanih potraživanja koji glase na inozemnu valutu; 2. u ekonomiji svako općeprihvaćeno sredstvo (medium) koje može poslužiti kao sredstvo razmjene, plaćanja i izmirenja duga. Novac u optjecaju u nekom 582


nacionalnom gospodarstvu čine gotovina u optjecaju i depozitvni novac. Gotovinu u optjecaju sačinjavaju od države ili središnje banke izdani metalni (kovanice) i notalni (papirni) novac. Depozitni novac jesu slobodna i stalno raspoloživa sredstva na transakcijskim i sličnim računima kod banaka, plativa po viđenju, koja se bez zapreka i gubitaka mogu koristiti kao sredstva plaćanja. Gotov novac manji je dio novca i rjeđe sudjeluje u definitivnom podmirenju tražbine nego je to slučaj s depozitnim novcem (uobičajeni je odnos 3:1 u korist depozitnog novca). Novac služi kao sredstvo razmjene, rezerva vrijednosti (blaga, štednje), mjerilo vrijednosti (jedinica obračuna) i mjera svih odgođenih plaćanja. Poželjne su osobine novca: fizička prenosivost, trajnost, djeljivost, standardiziranost i prepoznatljivost. Današnji novac nema unutrašnje vrijednosti: nominalna (monetarna) vrijednost mu je daleko veća od unutrašnje (nemonetarne) vrijednosti. Svatko ga prima zato što počiva na tzv. fiducijarnom monetarnom standardu – na povjerenju svakoga tko ga prima na ime izmirenja tražbina da će ga i dalje može koristiti kao sredstvo razmjene pri kupovini robe i usluga ili na ime podmirenja duga. Novčana akumulacija 583


Novčana akumulacija (engl. money accumulation, njem. Ersparnis) je razlika između dohotka i potrošnje u određenom razdoblju (nepotrošeni dohodak). U poduzeću se novčana akumulacija izračunava kao razlika između primitaka (za prodanu robu i usluge), te izdataka (za troškove poslovanja, poreze, doprinose i osobne dohotke). Koncept bruto akumulacije poduzeća obuhvaća novčana sredstva poslovnog fonda, fond zajedničke potrošnje, rezervni fond i amortizaciju. Za pojedine industrijske sektore novčana se akumulacija izračunava kao razlika između realiziranog novčanog dohotka i izdataka za potrošnju (metodologija Hrvatske narodne banke). Akumulativnost, tj. transformacija akumulacije u investicije jedan je od glavnih faktora rasta i razvoja (bilo zemlje ili poduzeća). Istraživanja su pokazala da na rast i razvoj osim akumulacije utječe i niz drugih faktora kao što su ekonomski, socijalni, kulturni i politički. Pojmovi novčana akumulacija i novčana štednja u teoriji se često tretiraju kao sinonimi. Novčana jedinica Novčana jedinica (engl. monetary unit, njem. Währungseinheit) je državnim zakonom ili međunarodnim dogovorom određena jedinična vrijednost i naziv novca; element je za izražavanje novčane vrijednosti. 584


U Hrvatskoj je novčana jedinica hrvatska kuna (kn, HRK), koja se dijeli na 100 lipa. U SAD je novčana jedinica američki dolar (USD), koji se dijeli na 100 centa. Novčana obveza Novčana obveza (engl. pecuniary obligation, njem. pekuniäre Verpflichtung, Geldschuld); 1. takva obveza koja za činidbu ima određeni iznos novca. Novčana činidba ne smatra se činidbom davanja zamjenjivih stvari već činidbom vrijednosti. Našim je pravom predviđeno da kad obveza ima za predmet svotu novca, dužnik duguje onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, izuzev kad zakon naređuje što drugo. Riječ je o načelu monetarnog nominalizma; 2. ovaj temeljni oblik plaćanja u pravilu se neće moći primijeniti pri podmirenju novčanih obveza koje proizlaze iz trgovačkih ugovora, i to zbog dvije skupine razloga. Prva su pravni razlozi koji su sadržani u prisilnim propisima o plaćanjima između pravnih osoba, prema kojima je zabranjeno plaćanje u tzv. gotovu novcu, tj. novčanicama preko određene svote. Na temelju deviznih propisa ista nemogućnost postoji i u slučaju plaćanja u inozemstvu ili naplate iz inozemstva. Drugi su životni razlozi. U takvim slučajevima najčešće se novčane obveze 585


ispunjavaju doznakom. U slučaju plaćanja temeljnim načinom novčana obveza ispunjena je u trenutku predaje novčanica ili njihova polaganja za vjerovnika. U slučaju plaćanja doznakom obveza plaćanja u hrvatskom pravu uzima se ispunjenom u trenutku kad vjerovnikova banka primi nalog za pripis tražbine vjerovnikovu računu. U nekim drugim pravima to je trenutak kad banka primatelj pripiše tražbinu računu vjerovnika. Dužnik plaćanja ovlašten je tu obvezu ispuniti i prije ugovorenog roka, a protivna ugovorna odredba bila bi ništava. U takvom slučaju dužnik ima pravo odbiti svotu kamate samo ako je na to ovlašten ugovorom ili ako to proizlazi iz običaja. S druge strane, vjerovnik plaćanja dužan je primiti ne samo potpuno već i djelomično ispunjenje novčane obveze. Novčane obveze u hrvatskom pravu mogu glasiti na zlato ili stranu valutu, ali se moraju ispuniti u domaćoj valuti (monetarne klauzule). U slučaju zakašnjenja s ispunjenjem novčane obveze, vjerovniku ex lege pristoji pravo na zatezne kamate. U međunarodnom privatnom pravu razlikovanje naturalne od novčane obveze u jednom ugovoru ima za posljedicu to što se prva uzima kao karakteristična činidba u tom ugovoru, te se podredno mjerodavno pravo za taj ugovor često 586


određuje prema sjedištu one ugovorne strane koja je obvezana na naturalnu činidbu. Novčani fond Novčani fond je vrsta investicijskog fonda koji sredstva ulaže u instrumente novčanog tržišta koji nose minimalan rizik (depoziti, trezorski zapisi, blagajnički zapisi…). Novčani tok Novčani tok (engl. cash flow), financijska kategorija koja odražava kretanje gotovine: primitke, izdatke i njihovu razliku; tok novca koji ulazi u poslovanje tvrtke na temelju prodaje robe ili usluga ili po drugim osnovama, i novca koji izlazi iz poslovanja tvrtke na temelju gotovinskih plaćanja za osiguranje neophodnih faktora proizvodnje. Svako znatno kašnjenje novčanih primitaka može uzrokovati tvrtki probleme s gotovinom i tako je dovesti do financijskih poteškoća. Cilj poslovanja trebao bi biti usmjeren na održavanje konstantnog gotovinskog (novčanog) toka, posebno što se tiče novčanog priljeva, kako bi nužan operativni kapital za normalno poslovanje bio stalno na raspolaganju. Ukoliko priljev novca 587


(gotovinski priljev) nije adekvatan, tada neće biti dovoljno raspoložive gotovine za otplatu kredita, nabavu sirovina i drugih materijala, plaćanje usluga, isplatu plaća i dr. A bez tih faktora proizvodnja bi trpjela. S druge strane, držanje previše (više nego što treba) gotovine skupo je i neefikasno. Novac treba biti stalno angažiran na generiranju profita. Iz navedenih razloga korisno je predviđati novčane tokove preko kojih se analiziraju svi novčani primici i novčani izdaci i to za razdoblje za koje se takve novčane transakcije predviđaju. Koncepcija novčanog toka razvila se 40-ih godina našeg stoljeća u SAD-u i smatra se tvorevinom američkih financijskih analitičara. Rabila se i za vrednovanje vrijednosnih papira, tako da od 50-ih godina nadalje u SAD-u sve više dobiva na važnosti kao mjera za prosuđivanje financijske snage i snage prihoda poduzeća. U Europi se koncepcija novčanog toka javlja 1959., a nakon toga se kontinuirano primjenjuje u poslovnim izvještajima poduzeća, te u ekonomskim stručnim publikacijama. U svim radovima koji se odnose na koncepciju novčanog toka ističe se prisutnost zbunjujućeg mnoštva pojmovnih određenja uočenog već u američkoj teoriji i praksi, te da je prenošeno i prošireno u europskoj literaturi i praksi. 588


Jedan od uzroka brojnih i različitih tumačenja koncepcije novčanog toka jest taj što za njegovo formiranje i obračun postoje, doduše, pravila, ali ne postoji i pravno definiran oblik. Stoga postoje odstupanja u njegovu izračunavanju od zemlje do zemlje, od jedne gospodarske grane do druge. U posljednje se vrijeme pomoću Međunarodnih računovodstvenih standarda želi unijeti jasnoća u način izračunavanja novčanog toka. Uobičajeno se razlikuju operativni novčani tok, ukupni novčani tok i diskontirani novčani tok. Novčani ulog Novčani ulog (njem. Geldeinlage) je ulog u novcu kod osnivanja društava. Ulog ne mora biti uvijek u novcu (stvari i prava), ali mora postojati njegova procijenjena vrijednost izražena u novcu. Novčano tržište Novčano tržište podrazumijeva tržište novca i tržište kratkoročnih dužničkih instrumenata. Temeljni zadatak ovog tržišta je trajna i svakodnevna opskrba banaka novcem kao prometnim i platnim sredstvom kako bi one postigle likvidnost kojom se omogućuju tekuća plaćanja njihovih komitenata. Novčano tržište predstavlja dio ukupnog financijskog tržišta na kojem se trguje 589


instrumentima koji nose kamatni prinos i s rokom dospijeća do jedne godine. Poslovanje na novčanom tržištu omogućava ostvarivanje kamatnih prinosa na viškove novčanih sredstava kojima raspolažu financijske institucije i gospodarski subjekti. Neisključiva licencija Neisključiva licencija (engl. non-exclusive license) je licencija kojom je stjecatelj licencije stekao pravo iskorištavanja predmeta licencije (patent, žig itd.), pri čemu je davalac licencije zadržao pravo bilo sam iskorištavati predmet licencije ili to pravo ustupiti trećoj osobi ili osobama. Ugovorom o neisključivoj licenciji stjecatelj je stekao samo pravo gospodarskog iskorištavanja predmeta licencije, ali ne i pravo da od drugih zahtijeva suzdržavanje od iskorištavanja tog istog predmeta, pa je njegov gospodarski položaj manje povoljan od položaja stjecatelja isključive licencije. Ako ugovor o licenciji ne sadrži nikakve naznake u pogledu neisključivosti, odnosno isključivosti licencije, onda se licencija uzima neisključivom. S obzirom na krug osoba koje su ovlaštene iskorištavati predmet licencije, osim neisključive licencije, postoje i isključiva licencija i solo licencija. 590


Nekretnine Nekretnine (engl. immovables, njem. Immobilien, lat. res immobiles) su stvari koje ne mogu mijenjati položaj u prostoru a da im se pri tome ne uništi bit ili ne promijeni dosadašnja struktura. Pojam nekretnine u pravu se često proširuje i na one stvari koje su po svojoj prirodi pokretnine. Stoga u pravu kod pitanja je li neka stvar nekretnina nije dovoljan samo kriterij prirodne kvalitete, nego se uvodi još i kriterij pertinencije i kriterij posebnih ciljeva. Po kriteriju prirodne kvalitete nekretnine su u prvom redu zemljišta. No osim zemljišta, nekretninom se smatra i sve ono što je sa zemljištem trajno povezano bilo mehanički bilo organski. Prema tome, nekretninama se smatraju zgrade koje su građene s namjerom da tu trajno ostanu. U istu kategoriju idu bunari, bazeni, podrumi itd. Osim toga, nekretninom se smatra i sve ono što je u zgradu trajno ugrađeno – npr. električne i vodovodne instalacije, instalacije za centralno ili etažno grijanje, rolete na prozorima. Nisu, prema tome, nekretnine – različite barake, izložbeni paviljoni, novinski kiosci, sagovi na stubištima itd.

591


Nekretninom se smatraju i npr. drveće, trava – ono što je sa zemljištem trajno organski vezano. I sami plodovi dok se ne odvoje od matice smatraju se nekretninama. Po kriteriju pertinencije nekretninom se smatra i ona pokretna stvar koja služi gospodarskim svrhama nekretnine. Tako se npr. traktor, plug, kola i dr. jednog poljoprivrednog dobra smatraju nekretninama kao i samo dobro. Po kriteriju posebnih ciljeva smatra se neka pokretna stvar nekretninom zato što je propis tako odredio. Tako su se u našem pravu pomorski brodovi, uključujući i one u gradnji, smatrali nekretninama. Danas su pomorski brodovi, uključujući i one u gradnji, pokretne stvari. Isto vrijedi i za zrakoplove i zrakoplove u gradnji. Iako pokretnine, pravni režim za brodove i zrakoplove (upisivanje u registre nalik zemljišnim knjigama i stvarnih prava na njima) vrlo je sličan onome za nepokretne stvari. Važnost diobe stvari na pokretne i nepokretne stvari vidi se npr. u različitim pravnim režimima u pogledu stjecanja vlasništva i ostalih stvarnih prava, zatim u činjenici da se nekretnine i stvarna prava na njima upisuju u gruntovnicu, a pokretnine ne. O razlici između pokretnih i nepokretnih stvari vodi se računa i u građanskom sudskom postupku te u ovršnom postupku. 592


Nelikvidna imovina Nelikvidna imovina (engl. nonliquid assets, njem. nicht liquides Vermögen) je imovina koju neka osoba posjeduje u obliku oročenih depozita dulje od jedne godine ali njome ne može upravljati niti se koristiti. Nelikvidna imovina nalazi se u pasivi bilance banaka, a odnosi se na njezino dugoročno poslovanje. Kod sektora stanovništva nelikvidna imovina je dugoročna štednja koja se oročuje i banka ih u obliku dugoročnih kredita odobrenih poduzećima usmjerava u dugoročne investicije. Banka ima svoja nelikvidna sredstva u obliku obvezne rezerve i rezerve likvidnosti na računu kod centralne banke. Nelikvidnost Nelikvidnost (engl. insolvency, illiquidity, njem. Zahlungsunfähigkeit, Insolvenz): 1. zastoj u kruženju imovine u procesu reprodukcije poduzeća (nelikvidnost poslovanja). Drugim riječima nelikvidnost poslovanja je nesposobnost neometanog tijeka bitnih faktora poslovnog procesa i njihova pretvaranja iz novčanih u materijalne oblike i iz materijalnih u novčane; 2. nemogućnost transformacije nenovčanih oblika imovine u novčani oblik (nelikvidnost imovine); 593


3. ponekad se koristi za označavanje insolventnosti poduzeća. Nematerijalna (neopipljiva) imovina Nematerijalna (neopipljiva) imovina (engl. intangible assets, njem. immaterielle Vermögenswerte) je dio imovine (sredstava) poduzeća koji nema materijalni (fizički) oblik i spada u skupinu stalnih sredstava (fiksne imovine). Neopipljiva imovina najčešće nema određenu realno ostvarivu utrživu vrijednost koju imaju ostali oblici imovine. Vrijednost se neopipljive imovine određuje utjecajem na povećanje profitne snage poduzeća (utvrđuje se drugim metodama procjene). Većina se ovih oblika imovine teško može realizirati u novčanom obliku. Ako neopipljiva imovina ima utrživost (moguće joj je izravno pripisati buduće novčane koristi), ona posjeduje i realno unovčivu vrijednost koju treba uzeti u obzir prilikom vrednovanja samog poduzeća (uvrstit će se u procjenu knjigovodstvene vrijednosti imovine poduzeća). Najčešći oblici neopipljivih sredstava jesu patenti, licencije, koncesije, autorska prava, trgovačko ime, trgovački znak, žig, uzorak, goodwill, ulaganje u istraživanje tržišta i sl. Registriraju se u aktivi bilance stanja. Nematerijalna šteta 594


Nematerijalna šteta (engl. non pecuniary damage, njem. immaterieller Shaden) je nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (definicija našeg pozitivnog prava). Nematerijalna se šteta naziva još i neimovinskom, imaterijalnom, nenovčanom, neekonomskom, idealnom i moralnom štetom. Prema Zakonu o obveznim odnosima sljedeći su oblici i podoblici nematerijalne štete: 1. fizički bolovi; 2. duševni bolovi (zbog smanjenja životne aktivnosti, zbog naruženosti, zbog povrede ugleda i časti, zbog povrede slobode, zbog povrede prava osobe, zbog smrti bliske osobe, zbog teškog invaliditeta bliske osobe, zbog navođenja na kažnjivu obljubu, kažnjivu bludnu radnju ili drugo krivično djelo protiv dostojanstva osobe i morala); 3. povreda prava osobnosti, i 4. strah. Oblik popravljanja nematerijalne štete je satisfakcija. Nematerijalne strategije motivacije

595


Nematerijalne strategije motivacije (engl. nonfinancial motivation strategies, njem immaterielle Motivationsstrategien) je sustavni pristup povećanju motivacije zaposlenih zadovoljavanjem njihovih raznolikih potreba za uvažavanjem i poštovanjem, autonomijom, potvrđivanjem i razvojem osobnih sposobnosti i potencijala i dr. Suvremene organizacije koriste niz takvih strategija kao što su oblikovanje posla, stil vođenja, participacija zaposlenih, upravljanje pomoću ciljeva, fleksibilno radno vrijeme, različite vrste priznanja, sažet radni tjedan i dr. Nemonetarni proračun Nemonetarni proračun (engl. nonmonetary budget, njem. immaterieller Haushalt, immaterielles Budget) je proračun izražen u nefinancijskim izrazima kao što su jedinice proizvoda, sati direktno utrošenog rada, sati rada stroja itd. Nemonetarni proračun obično se koristi na nižim organizacijskim jedinicama. Nenaplativi krediti Nenaplativi krediti (engl. non-performing loans, njem. notleidender Kredit) je izraz obuhvaća sve kredite koji: 596


1. sadrže mogućnost ponovnog ugovaranja kamatnih stopa; 2. nisu vraćeni 90 i više dana nakon roka dospijeća te dobivaju status nenaplativih potraživanja; 3. iziskuju naplatu potraživanja prodajom nekretnina na javnoj dražbi; 4. ne dospijevaju na naplatu prema unaprijed ugovorenim uvjetima i rokovima. Nenaplativi krediti izražavaju se u obliku postotka od ukupnog broja odobrenih kredita. Radi zaštite i osiguranja svojih plasmana kreditori poduzimaju različite mjere, npr. dodatna jamstva, pa čak i zahtjev za potpunom isplatom odobrenoga kredita prije roka dospijeća. Neopozivi akreditiv Neopozivi akreditiv (engl. irrevocable letter of credit, njem. unwiederrufliches Akkreditiv) je akreditiv pri kojem se ni sama obveza akreditivne banke prema korisniku, ni jedan od njezinih elemenata, ne može opozvati (prestati) ni izmijeniti bez suglasnosti korisnika akreditiva. Neopozivi akreditiv stvara čvrstu i utuživu obvezu akreditivne banke prema korisniku akreditiva. Prema najnovijoj reviziji UCP za dokumentarne akreditive, akreditivi su neopozivi ako u njima nije naznačeno drukčije, dok je prema 597


prethodnim revizijama tih pravila vrijedilo obrnuto pravilo – opozivost ako nije drukčije naznačeno. Budući da je jedan od temeljnih motiva ugovaranja plaćanja akreditivima sigurnost prodavaoca da će mu cijena biti plaćena, te budući da je takva sigurnost znatno manja onda kada je otvoren opozivi akreditiv, u večini slučajeva bit će ugovoren i otvoren neopozivi akreditiv. Neosigurane dionice Neosigurane dionice (engl. debentures bonds) su obveznice čija tražbina nije ničim osigurana. Praktički osiguranje tražbine iz takvih obveznica garantira jedino ugled tvrtke koja ih je izdala. Takve obveznice podređene su u prioritetu naplate osiguranim dugovima. Mogu se izdavati i neosigurane obveznice koje su podređene u prioritetima naplate drugim neosiguranim obveznicama (tzv. subordinated debentures). Neosigurani (dugoročni) dugovi Neosigurani (dugoročni) dugovi (engl. debentures, njem. Schuldscheinforderung) označavaju svaki dug koji nije ničim osiguran. Jedino osiguranje izvršenja obveza

598


u vezi s dugovima jest ugled tvrtke koja se zadužila. U prioritetu naplate ovi su dugovi podređeni u odnosu na osigurane. Neotkupljivi vrijednosni papiri Neotkupljivi vrijednosni papiri (engl. irredeemable bonds, irredeemable debentures, njem. nicht einlösbare Anleihe, untilgbare Anleihe, Schuldverschreibung ohne Tilgungsverpflichtung, fr. obligation irrachetable, obligation irremboursable) su neotkupljive obveznice; obveznice s fiksnim dospijećem koje ne podliježu prethodnom otkupu; obveznice za koje se od izdavatelja ne može zahtijevati da se otkupe prije dospijeća. Ne smiju se brkati s vječnim obveznicama. Posebno poznatu vrstu neotkupljivih obveznica izdale su Britanske željeznice. Te obveznice nemaju fiksni dan dospijeća ili neku drugu odredbu o otplati glavnice osim u slučaju likvidacije. Vlasnik takvog vrijednosnog papira ima pravo na dohodak od njega, ali ne i pravo na otkup po njegovoj nominalnoj vrijednosti. U gotovinu se može pretvoriti samo prodajom na tržištu vrijednosnih papira. Obveznice Britanskih željeznica izdane su i kao otkupljive i kao neotkupljive. Nepotpune obveze 599


Nepotpune obveze (engl. imperfect obligation, njem. Unvollkommene Verbindlichkeiten) su obveze u kojima dužnik za postojeći dug uopće ne odgovara, odnosno ne odgovara čitavom svojom imovinom već samo određenim njezinim dijelom. Nepotpune obveze pojavljuju se ili kao naturalne (prirodne) obveze ili pak kao obveze s ograničenom odgovornošću. Prirodne obveze su takve obveze koje se mogu valjano ispuniti, ali se ispunjenje ne može protiv volje dužnika tužbom ostvariti. Obveze s ograničenom odgovornošću su one kod kojih na vjerovničkoj strani postoje i pravo i zahtjev, a na dužničkoj i dug i odgovornost, ali je odgovornost ograničena. Ograničenje se javlja u tri oblika, i to u sustavu abandona, ovršnom ili pekulijarnom sustavu te sustavu kvantitativno ograničene odgovornosti. Nepotvrđeni akreditiv Nepotvrđeni akreditiv (engl. unconfirmed letter of credit) je svaki akreditiv kojem neka banka nije dodala svoju potvrdu akreditiva. I u slučaju kada je akreditivna banka od druge banke zatražila da ova priopći akreditiv korisniku i u slučaju kada je akreditivna banka ovom traženju dodala 600


ovlast drugoj banci da ova ispita ispunjenje akreditivnih uvjeta i ispuni akreditivnu obvezu ako je tim uvjetima udovoljeno, ne postoji na akreditivu utemeljena obveza druge banke prema korisniku akreditiva. Makar druga banka bila ovlaštena odlučiti o ispunjenju akreditivnih uvjeta i o ispunjenju akreditivne obveze, u obvezi prema korisniku akreditiva nalazi se samo akreditivna banka. I u jednom i u drugom slučaju akreditiv je nepotvrđen i postoji obveza samo jedne (akreditivne, otvarajuće) banke prema korisniku. Nepozornost Nepozornost (engl. negligence, njem. Fahrlässigkeit) je vrsta krivnje koja se za razliku od namjere određuje objektivno. Tu se ponašanje učinitelja uspoređuje s ponašanjem drugih ljudi da bi se ustanovilo je li učinitelj uporabio dužnu pozornost, tj. onu pozornost koja je redovna i uobičajena u kontaktu među ljudima, odnosno pozornost koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pozornost dobrog i urednog gospodarstvenika, odnosno pozornost dobrog domaćina). Nepozornost se još naziva i nemarnošću. Nepozornost se može odrediti i subjektivno. Nepozorno bi postupio onaj koji je doduše htio uzrok, ali nije htio 601


posljedicu (olako je držao da posljedica neće nastupiti). Također s nepozornošću postupa onaj koji nije predvidio posljedice svoje radnje iako ih je po zakonu bio dužan predvidjeti. Nepozornost određena po subjektivnom kriteriju koristi se u kaznenom pravu, gdje se naziva nehat. Kod nepozornosti razlikujemo dva stupnja – krajnju i običnu nepozornost. Nesegmentirano tržište Agregiranje tržišta suprotna je radnja od segmentiranja tržišta. Nesegmentirano tržište je strategija u kojoj poduzeće prilazi tržištu kao cjelini. Zapravo, na tom tržištu, provodi nediferencirani marketing. Primjenjuje se jedinstveni marketinški miks kojem je cilj da obuhvati što veći broj potrošača na tržištu. Smatra se da ovakav prilaz tržištu nije na crti marketinškog promišljanja, da je to krajnje pojednostavljenje koncepcije marketinga. Nesolventnost Nesolventnost (engl. insolvency, njem. Insolvenz, Zahlungsunfähigkeit): 1. nemogućnost plaćanja dospjelih obveza u rokovima njihovih dospijeća. U slučaju određenih zastoja u plaćanju dospjelih obveza, govorimo o privremenoj

602


nesolventnosti, dok trajnu nesolventnost označava potpuna obustava plaćanja u slučaju predstojećeg stečaja poduzeća; 2. ponekad se pod nesolventnošću podrazumijeva i situacija u kojoj je imovina poduzeća manja od njegovih dugova. Nesolventnost je osnovni financijski povod stečaja poduzeća. Povezana je s nelikvidnošću (između nelikvidnosti i nesolventnosti postoji čvrsta povezanost i međusobna uvjetovanost). Međutim, u kratkom roku pojava nelikvidnosti ne mora dovesti do pojave nesolventnosti, isto kao što svaka nesolventnost ne mora biti posljedica nelikvidnosti. Neto devizni učinak Neto devizni učinak (engl. net foreign income effect, njem. netto Deviseneinkommenseffekt) je vrijednost ekonomskog učinka iz inozemnog turizma koji preostaje nakon što su podmireni svi troškovi uvoza robe i usluga nužni da se ostvari određeni turistički promet iz inozemstva. Ako se realizacija inozemne turističke potrošnje pretežno oslanja na domaće izvore opskrbe i proizvode i usluge domaćeg porijekla, turizam ostvaruje visok neto devizni učinak. 603


Neto dobit ili gubitak Neto dobit ili gubitak (engl. net income or loss, njem. Nettogewinn oder Verlust) je dobit ili gubitak zrakoplovne kompanije koji nastaje kao rezultat obavljanja usluga zračnog prometa i drugih aktivnosti nakon što od ukupnih prihoda oduzmemo ukupne troškove, poreze, kamate, tečajne razlike i ostale financijske rashode. Načelo Načelo (engl. principle, njem. Prinzip, Grundsatz) je temeljno pravilo, rukovodeća ideja koja postoji u pravu. Često se pomoću općih pravnih načela, kao što su načelo pravičnosti i poštenja, načelo jednakosti i davanja i primanja, načelo autonomije i sl. obavljaju korekture pravnih odnosa tamo gdje nema norme, odnosno tamo gdje bi njihova formalna i dosljedna primjena dovela do nepravednih rezultata. Svaka grana prava, pa tako i trgovačkog prava, ima niz načela koja su dijelom kodificirana (npr. načelo javnosti, načelo zakonitosti, načelo konstitutivnosti upisa itd.), a dijelom postoje kao rezultat općih pravnih standarda. Načelo pravičnosti 604


Načelo pravičnosti je jedno od općih pravnih načela. Sudovi sude na temelju ustava i zakona, a načelo pravičnosti ovlašteni su primijeniti onda kad propisi dopuštaju njegovu primjenu. Pravičnost kao kriterij prosudbe u hrvatskom obveznom pravu postoji pri izmjeni ugovora povodom izmijenjenih okolnosti koje pogađaju jednu ugovornu stranu (klauzula rebus sic stantibus), i pri nekim slučajevima naknade štete (zbog raskida ugovora zbog izmijenjenih okolnosti, u slučaju slabog ekonomskog stanja odgovorne osobe, u slučaju naknade nematerijalne štete, u slučaju naknade štete uzrokovane od neodgovornih osoba). Odlučivati na temelju pravičnosti, a ne na temelju prava, ovlaštene su arbitraže, ali samo u slučaju kad su ih stranke suglasno na to ovlastile. Načelo vremenskog prioriteta o ovršnom postupku Načelo vremenskog prioriteta o ovršnom postupku je pravilo po kojemu se više ovrhovoditelja koji ostvaruju svoje novčane tražbine prema istom ovršeniku i na istom predmetu ovrhe namiruju u pravilu onim redom kojim su stekli pravo da se iz toga predmeta namire (prior tempore potior iure). Nacionalni dohodak 605


Nacionalni dohodak (engl. national income, njem. Nationaleinkommen, Volkseinkommen) je mjera novčane vrijednosti dobara i usluge koje su na raspolaganju naciji, a proistječu iz gospodarske aktivnosti. U svakoj zemlji nacionalni dohodak, dugoročno gledano, pokazuje tendenciju porasta. Stvara se samo u oblasti materijalne proizvodnje, a realizira se i u neproizvodnim djelatnostima, kao i u neprivrednim djelatnostima realizacijom roba i usluga, plaćanjem poreza, taksa i drugih dadžbina. Veličina nacionalnog dohotka po jednom stanovniku koristi se kao jedan od najznačajnijih pokazatelja ekonomske razvijenosti pojedinih zemalja. Nadmetanje Nadmetanje (engl. auction, njem. Auktion) je poziv zainteresiranima da stave ponudu prema objavljenim uvjetima. Kod ugovora o prodaji, djelu, građenju i sl. poziv upućen određenom ili neodređenom broju osoba za nadmetanje za obavljanje određenih radova, pod određenim uvjetima i uz određene garancije, obvezuje pozivatelja na sklapanje ugovora, i to s onim koji je ponudio najnižu cijenu.

606


U skladu s načelom dispozitivnosti ugovora trgovačkog prava, pozivatelj može isključiti svoju obvezu na sklapanje ugovora s ponuditeljem najniže cijene, ali se to mora izričito navesti u pozivu za nadmetanje. Nadzor nad bankama Nadzor nad bankama (engl. supervisory of banks, njem. staatliche Bankenaufsicht) je supervizorstvo centralne banke (i specijalizirane supervizorske ustanove tamo gdje ona postoji) nad poslovanjem bankovnog sistema. Ono je neophodno, jer su banke osnovne poluge provođenja monetarno-kreditne politike, apsorbiranja novčanih i investicijskih fondova i alokacije društvene akumulacije. Njihova posebna uloga zahtijeva specijalnu podršku i kontrolu pa se osnovna linija nadzora realizira preko praćenja (monitoringa), kontrole i korigiranja sveukupne strukture poslovnog bankarstva. Centralna banka kao ključna institucija monetarnog sistema i jedna od institucija kreiranja makroekonomske politike, pri nadzoru banaka ima dva cilja: a) stalno poboljšavanje performansi i strukture poslovnog bankarstva; i b) održavanje zadovoljavajuće razine stabilnosti i povjerenja u bankovne ustanove. 607


U središtu nadzora su pitanja vlasništva i upravljačke strukture, bilancna struktura, kreditna, likvidna i solventna sposobnost i konkurentski odnosi banaka, a glavna područja nadzora su stabilnost bilance banaka, zaštita depozitnih resursa, solventnost i likvidnost banaka, jer ovi elementi jamče da će se preko poslovnog bankarstva realizirati monetarna politika. Nadzire se i mikrokreditna politika banaka, kao i njihova poslovna strategija i politika, i konačno vrši se nadzor i nad namjenskim korištenjem novokreiranih novčanih sredstava, jer centralna banka opskrbljuje sistem poslovnih banaka svježim kontingentima novca i kredita. Osnovni principi supervizorstva su metodološka racionalizacija, kontinuiranost i osjetljiva ravnoteža između održavanja neophodnog nadzora i potrebne razine poslovne autonomije banaka. Od metodoloških pristupa u nadzoru su najpoznatiji neposredni pregledi bilanci banaka (auditing), povremene precizne procjene kreditne sposobnosti, analiza općih performansi banaka i zahtjevi da banke prezentiraju izvještaje o poslovanju, te praćenje osiguranja likvidnosti i solventnosti banaka.

608


Oštriji stupnjevi nadzora primjenjuju se na one banke koje češće koriste kredite za likvidnost kod centralne banke ili koje su na samoj granici insolventnosti. To vrijedi i za one banke koje su sklone formiranju visokih proporcija rizika, relativno niskih stopa kapitala, kao i one koje ne primjenjuju sheme osiguranja svojih depozita. Navedenim nadzorom nad bankama, centralna banka otklanja mogućnost defekata u monetarnom i kreditnom sistemu zbog nelikvidnosti, nesolventnosti, gubitaka i/ili bankrotstva određenog broja banaka. Pravovremena financijska podrška ili neminovni stečaj su rješenja koja održavaju ukupni sistem stabilnim. Supervizorska strategija vodećih i regulativnih institucija razlikuje se u modalitetima od zemlje do zemlje, međutim, u osnovi u svjetskim okvirima razlikuju se dva osnovna pristupa. Prvi, koji je tipičniji za anglosaksonske bankarske sisteme (SAD, Kanadu, Veliku Britaniju i dr.) koji se bazira na instaliranju odgovarajućih stopa kapitala banaka, i drugi, koji se u većoj mjeri oslanja na direktniju kontrolu regulativnosti i adekvatnosti parametara poslovne politike banaka i koji je karakterističan za bankarstvo Njemačke, Francuske i dr.

609


U novije vrijeme se mijenjaju obrasci i metode supervizorskog djelovanja centralnih banaka u skladu s krupnim promjenama u financijskim sistemima tržišnih privreda. U uvjetima sve veće integracije svjetskog financijskog tržišta i internacionalizacije banaka, javlja se potreba harmonizacije reguliranja i nadzora poslovanja banaka. Nagodba Nagodba (engl. bargain, compromise, settlement, njem. Ausgleich, Kompromiss) je ugovor kojim stranke prekidaju međusobni spor ili neizvjesnost u nekom pravnom odnosu postignut uzajamnim popuštanjem, tako da se spor prekida ili neizvjesnost otklanja. Nagodbom se uređuju međusobna prava i obveze, s tim da ona ne znači samo smanjenje ili povećanje postojeće obveze (npr. kamatne stope), nego se njome može preuzeti i nova obveza. Kad samo jedna strana popusti drugoj, to nije nagodba nego priznanje duga. Nagodbom može biti ostvarena i novacija, ali samo onda kada su nagodbom ispunjeni svi uvjeti za novaciju. Ugovor kojim stranke nisu izmijenile pravnu osnovu ili predmet ugovora nije novacija nego nagodba. 610


Naira Naira (NGN) je novčana jedinica Nigerije, dijeli se na 100 koba. Najveća dobra vjera Najveća dobra vjera (engl. utmost good faith); 1. jedno od osnovnih načela prema kojem stranke svoje poslove moraju obavljati pošteno i savjesno. To je povjerenje što ga jedna stranka iz poslovnog odnosa ima u drugu, vjerujući da je i druga pristupila poslu poštujući načela poslovnog morala, odnosno bez namjernog netočnog prikazivanja ili prikrivanja činjenica. Cilj je primjene načela dobre vjere sprečavanje zlouporabe prava i postizanja ciljeva protivnih duhu zakona i općim moralnim shvaćanjima; 2. izraz iz Marine Insurance Acta za oznaku načela dobre vjere kao jednog od temeljnih načela ugovora o pomorskom osiguranju. Prema tom zakonu, ugovor o pomorskom osiguranju temelji se na maksimalno dobroj vjeri (utmost good faith). Obje ugovorne stranke dužne su postupati u maksimalno dobroj vjeri. Propust jedne stranke u tom pogledu ovlašćuje drugu da traži poništenje ugovora (avoid the contract).

611


Posljedice poništenja pobojnog ugovora nastupaju ex tunc, tj. od sklapanja ugovora. Pomorski zakonik ne spominje načelo dobre vjere kao jedno od obilježja ugovora o pomorskom osiguranju. Neovisno tome, u našem pravnom sustavu načelo dobre vjere (načelo poštenja i savjesnosti) temeljno je načelo obveznog prava, te vrijedi za sve pravne poslove pa tako i za posao osiguranja. Nakupac Nakupac (engl. middleman, wholesale buyer, njem. Aufkäufer, Zwischenhändler) je osoba koja se, u svoje ime i za svoj račun, bavi kupnjom, odnosno prodajom 612


robe (preprodajom). Obično su posrijedi špekulativni poslovi preprodaje s ciljem da se ostvari određena zarada. Naročito je ovakav oblik trgovanja prisutan kad je riječ o poljoprivredno-prehrambenim proizvodima. Nalog ‘donji limit’ Nalog “donji limit” (engl. limit order) je nalog koji prodavalac daje brokeru da proda njegove vrijednosnice po bilo kojoj cijeni koja je viša od navedenog ograničenja. Broker mora nastojati postići cijenu koja je što viša, ali ne smije prihvatiti nižu od zadane. Takve naloge, ako ih broker ne može realizirati u istom danu, na većim burzama najčešće preuzimaju i provode specijalisti koji ih izvršavaju kad cijena poraste na limitiranu razinu. Nalog ‘gornji limit’ Nalog “gornji limit” (engl. limit order) je nalog koji kupac daje brokeru da kupi željeni vrijednosni papir po bilo kojoj cijeni koja je niža od navedenog ograničenja. Broker mora nastojati postići cijenu nižu od zadane, ali ne smije prihvatiti višu od nje. Takve naloge, ako ih broker ne može realizirati u istom danu, na većim

613


burzama najčešće preuzimaju i provode specijalisti koji ih izvršavaju kad cijena padne na limitiranu razinu. Naplatni ugovor Naplatni ugovor (engl. contract against payment, njem. entgeltlicher Vertrag) je pravni posao kod kojeg se za činidbu traži protučinidba, za razliku od besplatnih pravnih poslova kod kojih se za činidbu ne traži i ne daje protučinidba. Nazivaju se još i oneroznim pravnim poslovima. U naplatne pravne poslove ulaze npr. kupoprodaja, zamjena itd. Za naplatne pravne poslove nije važno daje li se protučinidba u novcu ili u stvarima, važno je da se za činidbu daje protučinidba. NASDAQ NASDAQ (National Association of Securities Dealers Automated Quotation) je tržište u SAD-u na kojem se uglavnom trguje dionicama tehnološkog sektora. NAV cijena NAV cijena (engl. net asset value) je cijena kojom se izražava vrijednost svih vrijednosnica i ostale imovine u fondovima zajedničkog investiranja (unit i investment trust), tj. vrijednost samog fonda ili vrijednost pojedinog udjela u 614


takvom fondu (NAV po udjelu). Kalkulira se najmanje jednom dnevno tako da se tekuća tržišna vrijednost svih vrijednosnica i ostale imovineu fondu podijeli s brojem udjela. Način izračunavanja je jednostavan jer su cijene vrijednosnica, njihov broj kao i broj udjela u fondu u svakom trenutku poznati. Predstavlja neto vrijednost imovine fonda ili udjela. Neelastičnost ponude Neelastičnost ponude (engl. non-elasticity of tourism offer, njem. unelastische(s) Angebot) proizlazi prije svega iz statičnosti ponude u turizmu. Neelastična je jer može u vrlo maloj mjeri i vrlo sporo reagirati na promjene u drugim pojavama, a osobito u promjenama preferencija potencijalnih gostiju kao i na promjene u cijenama što su ih tražioci turističkih usluga skloni plaćati na osnovi promjene u svom dohotku. Ako se potražnja smanji, turistička se ponuda neće moći i sama smanjiti u istom razmjeru kao i potražnja, a najčešće se uopće neće smanjiti, a uz to neće moći bitno promijeniti ni cijene svojih usluga. Nefaktorske usluge 615


Nefaktorske usluge (engl. non-factor services) su sve usluge u bilanci plaćanja koje nisu povezane s dohocima faktora proizvodnje, rada i kapitala. Tri su osnovne vrste takvih usluga: usluge međunarodnog prijevoza robe i putnika, turističke usluge i investicijski radovi u inozemstvu. Negativna kamata Negativna kamata (engl. negative interest, njem. Negativzins, fr. intérêt négatif) je kamata koju ulagač plaća na uloženi novac. Svojedobno uvedena u Švicarskoj kao zaštita od nekontroliranog priljeva inozemnog kapitala. Negociranje Negociranje (engl. negotiation, njem. Negozieren); 1. prijenos vrijednosnog papira (npr. mjenice) na drugu osobu. Prema novim Jedinstvenim pravilima za dokumentarne akreditive negociranje ne znači samo prijenos (otkup) mjenice nego i/ili dokumenata; 2. negociranjem se često financira određeni izvozni posao na taj način da izdavalac (izvoznik) negocira mjenice na banku, a ova plaća akontaciju na temelju izvoznih robnih dokumenata poslanih banci inozemnog kupca na inkaso. Negotiable instrument 616


Negotiable instrument (utrživi dokument) je pojam anglosaksonskog prava koji se može usporediti s pojmom obligacijskih vrijednosnih papira, i to prvenstveno onih koji glase na donositelja. To je dokument koji je temelj obveze plaćanja novčane svote i prenosiv je predajom tako da njegov držatelj može u svoje ime zahtijevati isplatu. Obveza iz tog dokumenta je valjana čak i ako pravni naslov, na temelju kojeg je držateljev prednik držao dokument, nije bio valjan. Za obvezu je bitno da je držatelj dokument stekao naplatno, u dobroj vjeri i bez znanja o nedostacima u prednikovu pravnom naslovu. U ovaj pojam uvršćuju se vlastite mjenice (promissory notes), trasirane mjenice (bills of exchange) i čekovi. Ovrha na novčanoj tražbini ovršenika Ovrha na novčanoj tražbini ovršenika (njem. Exekution auf Geldforderung des Schuldners) je poseban ovršni postupak radi naplate novčane tražbine na novčanoj tražbini ovršenika prema trećemu. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno sjedište ovršenika, a ako ovršenik nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, nadležan je sud na čijem se području nalazi boravište ovršenika. 617


Ako ovršenik nema u Republici Hrvatskoj ni boravište, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište ovršenikova dužnika, a ako ovaj nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, nadležan je sud na čijem području se nalazi boravište ovršenikova dužnika. Određene su tražbine apsolutno izuzete od ovrhe, neke relativno, dok je na nekima ona ograničena. Ovrha na novčanoj tražbini provodi se u pravilu pljenidbom i prijenosom. Pljenidba i prijenos novčane tražbine mogu se odrediti i provesti samo u iznosu koji je potreban za namirenje tražbine ovrhovoditelja, osim ako je u pitanju nedjeljiva tražbina. Ako više ovrhovoditelja traži ovrhu na istoj tražbini koja je djeljiva, pljenidba i prijenos određuju se u odgovarajućim iznosima, napose u korist svakoga ovrhovoditelja. Pljenidba se provodi dostavom ovršenikovu dužniku rješenja o ovrsi kojim mu se zabranjuje da ovršeniku ispuni novčanu tražbinu, a ovršeniku se zabranjuje da tu tražbinu naplati ili da inače raspolaže njome i zalogom koji je dan za njezino osiguranje. Pljenidba je provedena danom dostave rješenja o ovrsi ovršenikovu dužniku. Ovrhovoditelj pljenidbom stječe založno pravo na ovršenikovoj tražbini. Pljenidbu novčane tražbine zasnovane na vrijednosnom papiru koji se prenosi indosamentom ili za čije je ostvarenje inače 618


potreban taj papir, provodi sudski ovršitelj oduzimanjem papira od ovršenika i njegovom predajom sudu, odnosno javnom bilježniku. Pljenidba je obavljena oduzimanjem papira od ovršenika. Pljenidba novčane tražbine zasnovane na dionici za koju nije izdana isprava o dionici kao i na dionici koja glasi na ime za koju je izdana ta isprava obavlja se dostavom rješenja o pljenidbi dioničkom društvu. Prednosni red založnih prava više ovrhovoditelja određuje se prema danu primitka ovršnoga prijedloga. Tražbine s istim prednosnim redom namiruju se razmjerno ako se ne mogu namiriti u cijelosti. Ovršenikov dužnik dužan je izjasniti se u roku koji odredi sud o tome priznaje li i u kojem iznosu zaplijenjenu tražbinu i je li voljan namiriti je te je li njegova obveza da namiri tu tražbinu uvjetovana ispunjenjem neke druge obveze, inače odgovara ovrhovoditelju za štetu. Zaplijenjena tražbina prenosi se na ovrhovoditelja u skladu s njegovim prijedlogom, radi naplate ili umjesto naplate. Ovrhovoditelj je u pravilu dužan već u ovršnom prijedlogu zatražiti da se tražbina na njega prenese radi naplate ili umjesto isplate.

619


O vrsti prijenosa sud odlučuje rješenjem o ovrsi. U rješenju o ovrsi ili u posebnom rješenju o prijenosu poziva se ovršenikov dužnik da dužni iznos položi kod suda uplatom na određeni račun i da o tome obavijesti sud. Prijenos tražbine proveden je dostavom ovršenikovu dužniku rješenja kojim je prijenos određen. Prijenos tražbine zasnovane na vrijednosnom papiru koji se prenosi indosamentom ili kojega je radi ostvarenja inače potrebno podnijeti, proveden je kada sud na taj papir stavi izjavu o prijenosu i papir s tom izjavom preda ovrhovoditelju. Ovršenikov dužnik kojemu je dostavljeno rješenje o ovrsi ili posebno rješenje o prijenosu ispunjava svoju obvezu polaganjem novca kod suda koji provodi ovrhu, odnosno javnoga bilježnika. Prijenosom tražbine radi naplate ovlašćuje se ovrhovoditelj da traži od ovršenikova dužnika isplatu iznosa naznačenoga u rješenju o ovrsi ili u posebnom rješenju o prijenosu, ako je taj iznos dospio, da obavlja sve radnje koje su potrebne radi očuvanja i ostvarenja prenesene tražbine i da se koristi pravima u vezi sa zalogom koji je dan za osiguranje te tražbine. Ovrhovoditelj na koga je tražbina prenesena radi naplate namiruje se iz sredstava položenih kod suda, odnosno javnoga bilježnika, po pravilima za namirenje u 620


ovrsi na pokretninama. Zaplijenjena tražbina prelazi prijenosom umjesto isplate na ovrhovoditelja do prenesenoga iznosa, s učinkom ustupanja tražbine uz naknadu. Ovrha na patentu, tehničkom unapređenju, plodouživanju i sličnim pravima Ovrha na patentu, tehničkom unapređenju, plodouživanju i sličnim pravima je poseban ovršni postupak radi naplate novčane tražbine na navedenim pravima. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem području se nalazi ovršenikovo prebivalište, odnosno sjedište, a ako ovršenik nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, nadležan je sud na čijem se području nalazi njegovo boravište. Mjesna nadležnost za ovrhu na dionici za koju je izdana isprava o dionici određuje se prema pravilima o ovrsi na pokretninama. Ovrha se provodi pljenidbom prava te njegovim unovčenjem u skladu s odredbama o prodaji pokretnina. Ovrha na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima Ovrha na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima je poseban ovršni postupak radi naplate novčane tražbine na navedenim novčanim tražbinama ovršenika. Ta se ovrha u osnovi provodi po općim pravilima o ovrsi na novčanoj tražbini, uz stanovite specifičnosti. Rješenjem o ovrsi na plaći i drugim stalnim novčanim 621


primanjima određuje se pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže se poslodavcu koji ovršeniku isplaćuje plaću da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati, odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja. Rješenje o ovrsi odnosi se i na povećanje primanja do koga dođe nakon dostave rješenja o ovrsi. Ako pravo na zakonsko uzdržavanje, odnosno pravo na rentu za izgubljeno uzdržavanje zbog smrti davaoca uzdržavanja, prema istom ovršeniku ima više osoba, a ukupni iznos njihovih tražbina prelazi do stalnog primanja koji može biti predmet ovrhe, ovrha se određuje i provodi u korist svakoga od takvih ovrhovoditelja razmjerno visini njihovih tražbina. Ako nakon započete provedbe ovrhe na stalnom novčanom primanju bude podnesen novi prijedlog za ovrhu radi naplate tih tražbina, sud je dužan ranije doneseno rješenje o ovrsi izmijeniti po službenoj dužnosti i odrediti iznos koji će se ubuduće isplaćivati pojedinim ovrhovoditeljima. Tražbine za koje nije propisano bezgotovinsko plaćanje ovrhovoditelj naplaćuje neposredno na blagajni na kojoj se ovršeniku isplaćuje plaća. Ovrhovoditelj ima pravo zahtijevati da mu se obustavljeni iznos isplaćuje poštom na adresu koju naznači ili na određeni račun kod pravne osobe koja obavlja 622


poslove platnoga prometa, uz odbitak troškova doznake. Kad ovršeniku prestane rad, rješenje o ovrsi djeluje i prema drugom poslodavcu, odnosno isplatitelju stalnog primanja, i to od dana kada je toj osobi dostavljeno rješenje o ovrsi. Raniji isplatitelj dužan je bez odgode dostaviti rješenje o ovrsi novom isplatitelju i o tome obavijestiti sud. Raniji isplatitelj dužan je obavijestiti sud o prestanku ugovora o radu bez odgode ako mu nije poznat novi isplatitelj, o čemu je sud dužan obavijestiti ovrhovoditelja, određujući mu rok radi pribave podataka o novom isplatitelju. Ovrhovoditelj može do završetka ovršnoga postupka predložiti da sud u ovršnom postupku rješenjem naloži isplatitelju da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi. Nakon pravomoćnosti toga rješenja ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv isplatitelja u istom ovršnom postupku. Ovrha na pokretninama Ovrha na pokretninama (njem. Exekution auf körperlichen Sachen) je poseban ovršni postupak koji se provodi radi naplate novčanih tražbina na pokretninama. Za tu ovrhu mjesno je nadležan u pravilu sud na čijem se području, prema naznaci u prijedlogu za ovrhu, pokretnine nalaze. Ako nije poznato gdje se 623


pokretnine nalaze, ovrhovoditelj može predložiti da sud donese rješenje o ovrsi na pokretninama, ne naznačujući mjesto gdje se one nalaze (leteća ovrha). Ovrhu u tom slučaju određuje sud na čijem se području nalazi prebivalište ili, podredno, boravište ovršenika, fizičke osobe, odnosno sjedište ovršenika pravne osobe, a ovrhovoditelj može podnijeti rješenje o ovrsi svakom stvarno nadležnom sudu na čijem se području nalaze pokretnine ovršenika, s prijedlogom da taj sud provede ovrhu. Posebno su određene pokretnine koje su apsolutno ili relativno izuzete od ovrhe. Ovrha se provodi zapljenom pokretnina, njihovom procjenom i prodajom te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenoga prodajom. Ovrhu provodi sudski ovršitelj, koji je dužan, prije nego što pristupi pljenidbi, predati ovršeniku rješenje o ovrsi i pozvati ga da plati iznos za koji je određena ovrha s kamatama i troškovima. O vremenu i mjestu pljenidbe obavještava se i ovrhovoditelj ako je to tražio. Pljenidba se obavlja sastavljanjem pljenidbenoga popisa. Popisati se mogu pokretnine koje se nalaze u posjedu ovršenika te njegove pokretnine koje se nalaze u posjedu ovrhovoditelja. Smatra se, dok se ne dokaže protivno, da 624


ovršeniku pripadaju pokretnine koje ima na sebi, odnosno koje se nalaze na njegovoj nekretnini ili u njoj, u stanu u kojemu stanuje, odnosno u poslovnoj prostoriji koju je zakupio. Smatra se, dok se ne dokaže protivno, da su bračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima svih pokretnina koje se zateknu u njihovoj kući, stanu, poslovnoj prostoriji ili drugoj nekretnini. Ovršenikove pokretnine koje se nalaze u posjedu treće osobe mogu se popisati samo ako ona na to pristane. Popisuje se onoliko pokretnina koliko je potrebno za namirenje tražbine ovrhovoditelja i troškova ovrhe. Prvenstveno se popisuju pokretnine u pogledu kojih nema primjedbi o postojanju prava koje bi sprečavalo ovrhu i pokretnine koje se najlakše mogu unovčiti. Popisane pokretnine sudski ovršitelj ostavlja na čuvanje ovršeniku, ako sud, na prijedlog ovrhovoditelja, ne odredi da se one predaju na čuvanje ovrhovoditelju ili trećoj osobi. Gotov novac, vrijednosni papiri i dragocjenosti predaju se u sudski, odnosno javnobilježnički polog. Ovršeniku je zabranjeno raspolagati zaplijenjenim stvarima, čak i pod prijetnjom kaznenih sankcija. Ovrhovoditelj stječe pljenidbenim popisom založno pravo na popisanim pokretninama. Ako je popis obavljen u korist više ovrhovoditelja red, prioriteta 625


založnoga prava stečenoga popisom ili zabilješkom u zapisniku o pljenidbenom popisu određuje se prema danu kada je popis obavljen, odnosno prema danu kada je stavljena zabilješka. Istodobno s pljenidbenim popisom obavlja se i procjena pokretnina. Procjenu obavlja sudski obršitelj, ako sud nije odredio da je obavi sudski procjenitelj ili posebni vještak. O pljenidbenom popisu i procjeni sastavlja se zapisnik. Ako se nakon pljenidbenoga popisa odredi ovrha na zaplijenjenim pokretninama radi naplate druge tražbine istoga ovrhovoditelja ili tražbine drugoga ovrhovoditelja, ne obavlja se ponovni popis i procjena tih pokretnina, već se u nastavku zapisnika samo zabilježuju podaci iz kasnijega rješenja o ovrsi. Prodaja zaplijenjenih stvari provodi se u pravilu tek nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi. Prodaja se obavlja usmenom javnom dražbom ili neposrednom pogodbom. Način prodaje određuje zaključkom sud. Javnu dražbu u pravilu provodi sudski ovršitelj. Prodaja neposrednom pogodbom obavlja se između kupca, s jedne strane, i sudskoga ovršitelja ili osobe koja obavlja komisione poslove, s druge strane. Prodaja dražbom određuje se ako su u pitanju pokretnine veće vrijednosti, a može se očekivati da će se prodati po većoj cijeni od 626


procijenjene vrijednosti. Na prvoj dražbi pokretnine se ne mogu prodati ispod dvije trećine procijenjene vrijednosti. One se ispod te cijene ne mogu prodati ni u roku koji je sud odredio za prodaju neposrednom pogodbom. Na drugoj dražbi pokretnine mogu biti prodane i ispod te cijene, ali ne ispod jedne trećine procijenjene vrijednosti. Kupac je u pravilu dužan položiti kupovninu i pokretnine uzeti odmah nakon zaključenja dražbe, odnosno prodaje neposrednom pogodbom. Kupac u svakom slučaju postaje vlasnik kupljenih pokretnina njihovim preuzimanjem. Ako se iz prodajne cijene namiruje samo jedan ovrhovoditelj, sud je dužan, bez održavanja ročišta, rješenjem odrediti da se iz iznosa dobivenoga prodajom stvari i oduzetoga novca namire redom: troškovi postupka, troškovi određeni u ovršnoj ispravi, kamate do dana unovčenja pokretnine i glavna tražbina. Ako se u ovršnom postupku namiruje više ovrhovoditelja, odnosno ako se, pored ovrhovoditelja, namiruju i osobe čija prava prestaju prodajom pokretnine, oni se iz prodajne cijene namiruju onim redom kojim su stekli založno ili drugo pravo koje prodajom prestaje, ako zakonom za određene tražbine nije propisano 627


prvenstveno pravo namirenja. Na ovrhu na pokretninama primjenjuju se na odgovarajući način pravila o ovrsi na nekretnini. Ovrha na računu po dužnikovu pristanku vrha na računu po dužnikovu pristanku je poseban ovršni postupak na tražbini po računu kod banke i druge pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa. Dužnik može javnobilježnički ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate vjerovničke tražbine zaplijeni određeni njegov račun kod banke ili druge pravne osobe koja obavlja poslove platnoga prometa te da se novčana sredstva s toga računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno s računa isplaćuju vjerovniku. Takva isprava ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate. Tu ispravu banci ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja poslove platnoga prometa dostavlja vjerovnik s učincima dostave sudskoga rješenja o ovrsi, neposredno u prijemnom uredu banke ili druge osobe koja obavlja poslove platnoga prometa, preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili preko javnoga bilježnika.

628


Zapljena po dužnikovu pristanku bez utjecaja je na provedbu ovrhe na plaći radi namirenja tražbine po osnovi zakonskog uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davaoca uzdržavanja. Ovrha na tražbini da se predaju ili isporuče pokretnine ili da se preda nekretnina Ovrha na tražbini da se predaju ili isporuče pokretnine ili da se preda nekretnina (njem. Exekution auf Ansprüche auf Herausgabe und Leistung körperlicher Sachen) je poseban ovršni postupak radi naplate novčane tražbine, koji se provodi uz odgovarajuću primjenu pravila o ovrsi na novčanoj tražbini ovršenika. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem se području nalaze te stvari. Ovrha se provodi zapljenom tražbine, njezinim prijenosom na ovrhovoditelja i prodajom stvari. Prijenos zaplijenjene ovršenikove tražbine ima učinak prijenosa ovršenikove novčane tražbine radi naplate. Ako ovršenikova tražbina još nije dospjela, sud je dužan naložiti predaju stvari nakon dospijeća. Protiv ovršenikova dužnika koji nije voljan stvari predati ovrhovoditelj može, i prije pravomoćnosti

629


rješenja o prijenosu tražbine, tužbom zahtijevati predaju ako u obvezi predaje nema ovršnu ispravu. Rješenjem kojim se određuje prijenos ovršenikove tražbine sud je dužan naložiti ovršenikovu dužniku da pokretnine na koje se ta tražbina odnosi preda službenoj osobi ili drugoj osobi na čuvanje. Prodaja pokretnina predanih sudskom ovršitelju ili čuvaru obavlja se po pravilima o ovrsi na pokretninama. Rješenjem kojim se određuje prijenos ovršenikove tražbine sud je dužan naložiti ovršenikovu dužniku da nekretninu na koju se ta tražbina odnosi preda ovrhovoditelju. Ovrhovoditelj je dužan nekretninom, u ime i za račun ovršenika, upravljati kao dobar gospodar, i sudu, na njegov zahtjev, položiti račun o upravljanju. Ovrhovoditelj može radi namirenja svoje tražbine, u roku koji ne može biti dulji od trideset dana od dana kada mu je nekretnina predana, predložiti sudu prodaju te nekretnine. Ako ovrhovoditelj ne predloži, ovrha se obustavlja. Nekretnina se prodaje i ovrhovoditelj namiruje prema pravilima o ovrsi na nekretnini. Ovrha na tražbini po računu kod banke i druge pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa

630


Ovrha na tražbini po računu kod banke i druge pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa je poseban postupak ovrhe na novčanoj tražbini ovršenika koji se provodi po općim pravilima o ovrsi na novčanoj tražbini, uz određene specifičnosti. Ovrha na novčanoj tražbini, koja po žiroračunu, deviznom računu i drugim računima kod banke ili drugih pravnih osoba koje obavljaju poslove platnoga prometa pripada ovršeniku, određuje se tako što se rješenjem o ovrsi nalaže toj pravnoj osobi da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati ovrhovoditelju, nakon pravomoćnosti toga rješenja. To rješenje ima učinak rješenja o ovrsi kojim su određeni zapljena novčane tražbine i prijenos radi naplate. U rješenju o ovrsi određuje se broj ovršenikova računa s kojega treba obaviti isplatu te broj ovrhovoditeljeva računa na koji isplatu treba obaviti, ili drugi način obavljanja isplate. Rješenje o ovrsi dostavlja se pravnoj osobi prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi, a sud ju je dužan obavijestiti o pravomoćnosti po službenoj dužnosti. U ovom postupku primjenjuju se na odgovarajući način pravila o ovrsi na štednom ulogu. Banka, odnosno pravna osoba koja obavlja poslove platnoga

631


prometa dužna je na zahtjev suda dostaviti podatke o žiroračunu, deviznom ili drugom računu ovršenika. Ovrhovoditelj može zatražiti da sud u istom ovršnom postupku naloži banci, odnosno drugoj pravnoj osobi koja obavlja poslove platnoga prometa da mu isplati sve ono što mu nije isplatila sa zaplijenjenog računa zbog nepostupanja po rješenju o ovrsi, te taj nalog u tom postupku prisilno ostvariti. Ovrha na tražbini po štednom ulogu Ovrha na tražbini po štednom ulogu je poseban postupak ovrhe na novčanoj tražbini ovršenika koji se provodi po općim pravilima o toj ovrsi, uz određene specifičnosti. Pljenidba tražbine po štednom ulogu kod banke ili druge pravne osobe može se provesti i bez prethodnoga oduzimanja štedne knjižice ovršenika. Ako ovrhovoditelj ne raspolaže potrebnim podacima o štednom ulogu ovršenika, može sudu predložiti donošenje rješenja kojim će privremeno zaplijeniti sve štedne uloge ovršenika kod određene pravne osobe (prijedlog za privremenu pljenidbu). Rješenjem o privremenoj pljenidbi sud je dužan od pravne osobe zatražiti i podatke o štednim ulozima ovršenika. Pravna osoba je dužna bez odgode dati 632


sudu tražene podatke i ne smije obavijestiti ovršenika da su ti podaci traženi. Pošto dobije tražene podatke, sud o njima obavještava ovrhovoditelja, koji može u roku od osam dana predložiti ovrhu na određenom štednom ulogu ili na određenim štednim ulozima. U povodu takvoga prijedloga sud donosi rješenje o pljenidbi određenoga štednoga uloga ili određenih štednih uloga i stavlja izvan snage rješenje o privremenoj pljenidbi štednih uloga. Ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine Ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine je poseban ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na ispražnjenje i predaju nekretnine. U tom postupku mjesno je nadležan sud na čijem se području nekretnina nalazi. Ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine provodi se tako da sudski ovršitelj, nakon što udalji osobe i ukloni stvari s te nekretnine, predaje nekretninu u posjed ovrhovoditelju. Ispražnjenu i predaji nekretnine može se pristupiti nakon proteka osam dana od dana dostave rješenja o ovrsi ovršeniku i prije njegove pravomoćnosti. Ako se dostava ovršeniku ne može uredno obaviti na posljednjoj

633


poznatoj adresi ni na drugi zakonom predviđeni način, sud mu je dužan bez odgode postaviti privremenoga zastupnika, kojemu zatim dostavlja rješenje. Sud je dužan, kad je to potrebno, protiv osoba koje ometaju provedbu ovrhe izreći novčane ili zatvorske kazne. Na zahtjev suda, policija i služba socijalne skrbi dužni su pružiti svu potrebnu pomoć provedbi ovršnih radnji. Potrebnu radnu snagu i prijevozna sredstva radi provedbe ovrhe dužan je osigurati ovrhovoditelj, na zahtjev sudskoga ovršitelja, koji ovrhovoditelju mora biti priopćen najkasnije osam dana prije provedbe ovrhe. Ovrhovoditelj može u prijedlogu za ovrhu zatražiti da se zajedno s ovrhom radi ispražnjenja i predaje nekretnine odredi ovrha na pokretninama ovršenika koje treba ukloniti s nekretnine radi naplate troškova ovršnoga postupka. Takva ovrha određuje se i provodi po pravilima o ovrsi na pokretninama ovršenika radi naplate novčane tražbine. Rješenje o naknadi troškova postupka ovrhe je ovršna isprava na temelju koje ovrhovoditelj može predložiti ovrhu u istom ili posebnom ovršnom postupku. Ovrha radi ostvarenja obveze na trpljenje i nečinjenje

634


Ovrha radi ostvarenja obveze na trpljenje i nečinjenje je poseban ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na trpljenje određene radnje ili na suzdržavanje od određene radnje (propuštanje). Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem području ovršenik treba ispuniti obvezu po ovršnoj ispravi. Ovrha se provodi tako da sud na prijedlog ovrhovoditelja koji tvrdi da se ovršenik ponaša protivno svojoj obvezi, rješenjem naloži ovršeniku da se ponaša u skladu sa svojom obvezom i zapriječuje mu novčanom kaznom ili kaznom zatvora ako se nastavi tako ponašati. U pravnom lijeku protiv rješenja o ovrsi ovršenik može osporiti tvrdnju ovrhovoditelja da se ponašao protivno svojoj obvezi iz ovršne isprave. U povodu takvog pravnog lijeka sud može, po potrebi, odrediti ročište radi izvođenja dokaza i saslušanja stranaka. Na prijedlog ovrhovoditelja, pošto utvrdi da se ovršenik i nakon donošenja rješenja kojim mu je naloženo trpljenje ili propuštanje ponašao protivno svojoj obvezi, sud je dužan ovršeniku izreći novčanu kaznu ili kaznu zatvora kojom mu je bio zaprijetio i istovremeno mu zaprijetiti novom novčanom kaznom ili kaznom zatvora ako se ponovno bude ponašao protivno svojoj obvezi. 635


Ako je već ovršnom ispravom ovršeniku naloženo da se ponaša u skladu sa svojom obvezom pod prijetnjom novčane kazne ili kazne zatvora, smatrat će se da su ispunjeni uvjeti za izricanje novčane kazne ili kazne zatvora ako se ovršenik ponašao protivno svojoj obvezi nakon pravomoćnosti ovršne isprave. Ovrhovoditelj je dužan podnijeti prijedlog da se ovršeniku izrekne novčana kazna ili kazna zatvora zato što se i nakon naloga suda ponašao protivno svojoj obvezi, u roku od petnaest dana od saznanja za takvo ponašanje, a najkasnije u roku jedne godine od povrede obveze. Navedeni rokovi teku posebno za svako ponašanje protivno obvezi. Ovršeniku treba omogućiti da se izjasni o prijedlogu ovrhovoditelja za izricanje novčane kazne ili kazne zatvora. Sud može održati i ročište radi izvođenja dokaza i saslušanja stranaka. Na prijedlog ovrhovoditelja sud je dužan izricati ovršeniku novčane kazne ili kazne zatvora i prijetiti mu novim takvim kaznama sve dok se ovršenik ne prestane ponašati protivno svojoj obvezi. Ukupno trajanje kazni zatvora kojima se zamjenjuju izrečene novčane kazne u povodu iste ovršne isprave, odnosno ukupni zbroj kazni zatvora koje mogu biti izrečene ovršeniku u povodu iste ovršne isprave, ne mogu prijeći šest mjeseci. 636


Na prijedlog ovrhovoditelja, sud je dužan rješenjem naložiti ovršeniku da dade osiguranje za štetu, ako ovrhovoditelj učini vjerojatnim da bi štetu pretrpio time što bi se ovršenik i nadalje ponašao protivno svojoj obvezi. Visinu i trajanje osiguranja, prema okolnostima slučaja, određuje sud. Na temelju rješenja o davanju osiguranja, sud je dužan odrediti ovrhu i prije njegove pravomoćnosti. Prijedlog za izricanje pojedine novčane kazne ili kazne zatvora ovrhovoditelj može povući sve do pravomoćnosti odluke o izricanju tih kazni. U tomu slučaju smatrat će se kao da prijedlog za izricanje tih kazni nije podnesen. Troškove postupka izazvane povučenim prijedlogom snosi ovrhovoditelj, osim ako se stranke nisu drukčije sporazumjele. Novčanu kaznu i kaznu zatvora sud izvršava, po službenoj dužnosti, nakon pravomoćnosti rješenja kojim su izrečene. Ovrha pokrenuta prijedlogom za ovrhu dovršena je pravomoćnošću rješenja o ovrsi. Postupak pokrenut prijedlogom za izricanje novčane kazne ili kazne zatvora smatra se novim postupkom, ali se u tom postupku ne donosi novo rješenje o ovrsi, već samo rješenja o izricanju tih kazni. Određeno osiguranje ostaje na snazi s obzirom na sve postupke koji su pokrenuti radi ostvarenja tražbine na trpljenje i 637


nečinjenje, osim ako rješenjem kojim je ono određeno nije što drugo predviđeno. O troškovima svakoga od navedenih postupaka sud odlučuje, na zahtjev stranaka, u tim postupcima. Ovrha radi ostvarenja tražbine na nezamjenjivu radnju Ovrha radi ostvarenja tražbine na nezamjenjivu radnju je poseban ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na radnju koju može obaviti samo ovršenik. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem području ovršenik treba ispuniti obvezu po ovršnoj ispravi. Ovrha se provodi tako da sud rješenjem o ovrsi određuje ovršeniku primjeren rok za ispunjenje obveze i istovremeno mu zaprjećuje da će protiv njega izreći određenu novčanu kaznu ako u roku koji mu je određen ne ispuni obvezu. Ako ovršenik u roku koji mu je određen ne ispuni obvezu, sud je dužan, na prijedlog ovrhovoditelja, rješenjem ovršeniku izreći novčanu kaznu kojom mu je zaprijetio. U tom rješenju sud je dužan ovršeniku odrediti novi rok za ispunjenje obveze i zaprijetiti mu novom novčanom kaznom u većem iznosu nego što je bila ona kojom mu je bio ranije zaprijetio, ako ni u tom roku ne ispuni obvezu. Sud je dužan ovršeniku izricati novčane kazne i prijetiti novima određujući daljnje rokove 638


za ispunjenje obveze, sve dok ukupni zbroj izrečenih novčanih kazni ne dostigne desetostruki iznos prve izrečene kazne (ukupni maksimum). Pri odmjeravanju visine novčane kazne u propisanim granicama, sud je dužan voditi računa o značenju radnje koju je ovršenik bio dužan obaviti te o drugim okolnostima slučaja. Ovršenik koji je ispunio svoju obvezu u roku koji mu je sud odredio dužan je bez odgode o tome obavijestiti sud i priložiti nesumnjive dokaze o tome. Nesumnjivim se dokazom smatra ovjerovljena pisana izjava ovrhovoditelja o tome da je radnja obavljena, javnobilježnički zapisnik ili zapisnik sudskoga ovršitelja o obavljanju radnje, nalaz i mišljenje sudskoga vještaka da je radnja obavljena, predaja djela koje je radnjom učinjeno u sudski ili javnobilježnički polog i sl. U protivnome, smatrat će se da radnja nije obavljena. Prije izricanja novčane kazne sud je dužan omogućiti ovršeniku da se izjasni, a po potrebi i održati ročište radi izvođenja dokaza. Ako radnja koju može obaviti samo ovršenik ne ovisi isključivo o njegovoj volji (npr. stvaranje određenoga umjetničkog djela i sl.), ovrhovoditelj nema pravo tražiti ovrhu, već samo naknadu štete. Ovrha radi ostvarenja tražbine na zamjenjivu radnju 639


Ovrha radi ostvarenja tražbine na zamjenjivu radnju je posebni ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na radnju koju može obaviti i druga osoba. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem području ovršenik treba ispuniti obvezu po ovršnoj ispravi. Ovrha se provodi tako da sud ovlašćuje ovrhovoditelja da na trošak ovršenika povjeri drugoj osobi da tu radnju obavi ili da je obavi on sam. U prijedlogu za ovrhu ovrhovoditelj može predložiti da sud rješenjem naloži ovršeniku da unaprijed položi kod suda određeni iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati obavljanjem radnje od strane druge osobe ili ovrhovoditelja. Visinu iznosa sud određuje po slobodnoj ocjeni, uzimajući u obzir, po mogućnosti, troškovnik osobe ovlaštene za obavljanje takve radnje koji uz prijedlog za ovrhu položi ovrhovoditelj. Konačno rješenje o visini tih troškova sud donosi na prijedlog ovrhovoditelja, odnosno ovršenika. Ako se naknadno pokaže da je od ovršenika pribavljeno više sredstava nego što je bilo potrebno za pokriće troškova obavljanja radnje i troškova ovršnoga postupka, sud je dužan, na prijedlog ovršenika, razliku vratiti ovršeniku, ako on raspolaže sredstvima pribavljenim od ovršenika, odnosno 640


naložiti ovrhovoditelju da u određenom roku tu razliku vrati ako je njemu stavljena na raspoložbu. Na osnovi rješenja kojim je ovršeniku naloženo da unaprijed položi kod suda iznos potreban za podmirenje troškova može se predložiti ovrha prije njegove pravomoćnosti, a na osnovi konačnog rješenja o visini troškova te rješenja o vraćanju razlike ovršeniku tek nakon njihove pravomoćnosti. ? prijedlog za ovrhu, ? rješenje o ovrsi. Ovrha radi predaje i isporuke pokretnina Ovrha radi predaje i isporuke pokretnina je poseban ovršni postupak na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na predaju određene stvari ili na isporuku zamjenjivih stvari. U tom ovršnom postupku mjesno je nadležan sud na čijem se području nalaze stvari. Ovrha radi predaje jedne ili više određenih stvari koje se nalaze kod ovršenika provodi se tako što sudski ovršitelj oduzima te stvari od ovršenika i predaje ih uz potvrdu ovrhovoditelju. Na taj način ovrha se provodi i kada se stvari nalaze kod treće osobe koja ih je voljna predati sudskom ovršitelju. Ako treća osoba nije voljna predati stvari, ovrhovoditelj može sudu predložiti da na njega prenese 641


ovršenikovu tražbinu prema trećoj osobi na predaju stvari. U povodu takvog prijedloga provodi se na odgovarajući način postupak predviđen za ovrhu na tražbini da se predaju ili isporuče pokretnine. Ako se stvari ne uspiju pronaći ni kod ovršenika ni kod treće osobe, sud je dužan, u istom postupku, na prijedlog ovrhovoditelja, procijeniti vrijednost tih stvari i rješenjem naložiti ovršeniku da ovrhovoditelju u određenom roku isplati iznos u vrijednosti. Ovrhovoditelj može taj prijedlog podnijeti u roku od osam dana od dana obavijesti da stvari nisu nađene. Ako ga ovrhovoditelj ne podnese u određenom roku, sud je dužan obustaviti ovrhu. Na temelju rješenja kojim je naložena isplata vrijednosti stvari ovrhovoditelj može, i prije njegove pravomoćnosti, predložiti, u istom postupku, ovrhu radi naplate dosuđenoga iznosa. Taj se prijedlog mora podnijeti najkasnije u roku od petnaest dana od pravomoćnosti toga rješenja. Ako prijedlog za ovrhu radi naplate dosuđene vrijednosti stvari ne bude podnesen u određenom roku, sud je dužan obustaviti ovrhu te ukinuti rješenje kojim je naložio isplatu stvari i druge provedene radnje. Ovrhovoditelj može zajedno s prijedlogom za ovrhu radi predaje određenih stvari spojiti i prijedlog za donošenje rješenja o nalaganju isplate vrijednosti stvari. U tom slučaju oba se postupka 642


provode istovremeno, s tim da sud može odrediti ovrhu radi naplate vrijednosti stvari i započeti s njezinom provedbom, ali se radnje unovčenja zaplijenjenih dijelova imovine ovršenika ili prijenos sredstava s njegova računa ne mogu provesti prije nego što se utvrdi da se ovrha radi predaje stvari nije mogla provesti. Ako se ovrha radi predaje određenih stvari provede, sud je dužan po službenoj dužnosti obustaviti ovrhu radi naplate dosuđene vrijednosti te ukinuti rješenje kojim je ona određena i druge provedene radnje. U tom slučaju ovrhovoditelj snosi u cijelosti troškove izazvane podnošenjem prijedloga za ovrhu radi naplate vrijednosti stvari. Ako je ovršnom ispravom utvrđena obveza na isporuku određene količine zamjenjivih stvari koje se nalaze kod ovršenika ili treće osobe, ovrha se provodi na način propisan za ovrhu radi predaje određenih stvari. Ako se stvari ne nađu ni kod ovršenika ni kod treće osobe, ovrha se provodi uz odgovarajuću primjenu pravila o ovrsi radi predaje određene stvari. Prigodom procjene vrijednosti stvari uzima se u obzir potreba njihove nabave na drugoj strani. Ako tijekom ovršnoga postupka dođe do promjene vrijednosti zamjenjivih stvari, ovrhovoditelj može zatražiti od suda novu procjenu te naložiti 643


ovršeniku plaćanje razlike u vrijednosti. Naknadu štete koja mu je nanesena time što mu predaja, odnosno isporuka stvari nije obavljena ovrhovoditelj može tražiti od ovršenika u posebnoj parnici. Ovrha upisivanjem prava u javnu knjigu Ovrha upisivanjem prava u javnu knjigu je poseban ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na zasnivanja određenog prava uknjižbom u javnu knjigu, a i radi prijenosa, ograničenja ili ukidanja prava upisanoga u javnu knjigu. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud koji vodi javnu knjigu u koju treba obaviti upis. Ovrha se provodi tako da sud odredi da se u javnoj knjizi obavi odgovarajući upis, koji se zatim provodi po službenoj dužnosti. Kada ovršenik nije upisan kao nositelj prava, upis prava ovrhovoditelja može se obaviti ako ovrhovoditelj, uz prijedlog za ovrhu, podnese dokaz, u skladu s pravilima po kojima se vodi odgovarajuća javna knjiga, da je pravni prednik ovršenika osoba koja je upisana kao nositelj prava. Ako je ovrhovoditelj ovršnom ispravom ovlašten tražiti u odnosu na ovršenika upis založnoga ili nekoga drugog prava na upisanom pravu, osim prava vlasništva 644


ili drugoga upisanog osnovnoga prava, ovrhovoditelj može u prijedlogu za ovrhu zahtijevati da se pravo vlasništva ili drugo osnovno pravo upiše na ovršenika, a zatim da se obavi upis njegova prava založnoga ili drugog adhezijskoga prava, ako podnese dokaz, u skladu s pravilima po kojima se javna knjiga vodi, da je ovršenik stekao pravo vlasništva ili drugo osnovno pravo. Ovrha zbog ponovnog smetanja posjeda Ovrha zbog ponovnog smetanja posjeda je poseban ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave donesene u parnici zbog smetanja posjeda kada ovršenik nakon provedbe ovrhe ili nakon što sam ispuni obvezu ponovno učini smetanje posjeda koje se u biti ne razlikuje od prijašnjega. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem području ovršenik treba ispuniti obvezu po ovršnoj ispravi. Ovrha se provodi tako da sud, na prijedlog ovrhovoditelja, na temelju iste ovršne isprave, ako je njome zabranjeno takvo buduće ponašanje, donosi novo rješenje o ovrsi radi uspostave prijašnjega stanja, ako je to potrebno, i zapriječuje ovršeniku izricanjem novčane kazne ako ponovno počini smetanje posjeda. U tome se

645


slučaju na odgovarajući način primjenjuju pravila o ovrsi radi ostvaraenja tražbine na trpljenje ili nečinjenje. Donošenje rješenja o ovrsi kojim će se ovršeniku zaprijetiti novčanom kaznom ovrhovoditelj može predložiti već u prvom prijedlogu za ovrhu na temelju rješenja zbog smetanja posjeda kojim je ovršeniku zabranjeno ponovno takvo ponašanje. Prijedlog za ovrhu zbog ponovnog smetanja posjeda ovrhovoditelj može podnijeti u toku od trideset dana od dana saznanja za ponovno smetanje posjeda, a najkasnije u roku od jedne godine nakon ponovljenoga smetanja. Ovršni postupak Ovršni postupak (engl. execution procedure, enforcement procedure, njem. Exekutionsverfahren, Zwangswollstreckungsverfahren, fr. exécution forcée) je poseban građanski postupak po kojemu sudovi prisilno ostvaruju tražbine (prava na neko davanje, činjenje, nečinjenje, trpljenje) na temelju ovršnih ili vjerodostojnih isprava. Opće stvarno nadležni u ovršnom postupku su općinski sudovi; trgovački sudovi nadležni su određivati i provoditi ovrhu na temelju odluka koje su donijeli u prvom stupnju, provoditi postupak priznanja i izvršenja stranih sudskih i 646


arbitražnih odluka u trgovačkim stvarima te određivati i provoditi ovrhu na temelju vjerodostojnih isprava u pravnim stvarima u kojima postoji njihova nadležnost u parničnom postupku. Ovršni postupak u prvom stupnju vodi i odluke donosi sudac pojedinac, a u drugom stupnju vijeće sastavljeno od tri suca. Ako se o prisilnom ispunjenju ili osiguranju nekih tražbina odlučuje u parničnom, kaznenom ili nekom drugom sudskom postupku, takve odluke sud donosi u sastavu u kojemu vodi odnosni sudski postupak. Ovršni postupak pokreće se prijedlogom ovrhovoditelja. Kada su zakonom određeno tijelo ili osoba koja nije nositelj određene tražbine ovlašteni pokrenuti postupak radi njezina ostvarenja, to tijelo, odnosno osoba imaju u postupku položaj ovrhovoditelja. Ovršni postupak pokreće se i po službenoj dužnosti kada je to zakonom izrijekom određeno. Ako je postupak pokrenut prijedlogom nekoga tijela ili osobe koja nije nositelj tražbine, odnosno po službenoj dužnosti, radi ostvarenja tražbine određene svote, ta osoba može u postupku sudjelovati s ovlastima ovrhovoditelja, ali ne može poduzimati radnje koje bi sprečavale provedbu 647


postupka pokrenutoga po prijedlogu određenoga tijela ili osobe, odnosno po službenoj dužnosti. Ako tijelo ili osoba, koji nisu nositelji tražbine odluče povući prijedlog kojim je postupak pokrenut, odnosno ako sud odluči obustaviti postupak pokrenut po službenoj dužnosti, osoba radi čije je tražbine postupak pokrenut može preuzeti vođenje postupka. Kada su po zakonu neko tijelo ili osoba dužni dostaviti sudu određenu ovršnu ispravu ili ga na drugi način obavijestiti o postojanju razloga za pokretanje ovršnoga postupka po službenoj dužnosti, oni u tim postupcima nemaju položaj stranke. U ovršnom postupku sud u pravilu postupa na temelju podnesaka i drugih pismena (načelo pismenosti). Načelo kontradiktornosti nije određujuće. Ročišta se održavaju kad je to zakonom određeno ili kad sud smatra da je održavanje ročišta svrhovito. O ročištu, umjesto zapisnika, sudac može sastaviti službenu bilješku. Sud saslušava izvan ročišta stranku ili sudionika u postupku ako je to predviđeno zakonom ili ako smatra da je to potrebno radi razjašnjenja pojedinih pitanja ili izjašnjenja o nekom prijedlogu stranke. Izostanak jedne ili obiju stranaka te sudionika s ročišta, ili njihovo neodazivanje pozivu suda radi saslušanja, ne sprečava sud da i dalje postupa. Nema mirovanja postupka. 648


Odluke o ovršnom postupku sud donosi u obliku rješenja ili zaključka. Zaključkom se izdaje nalog sudskom ovršitelju za provedbu pojedinih radnji te odlučuje o upravljanju postupkom i o drugim pitanjima kada je to izrijekom predviđeno. Zaključak u drugom stupnju donosi predsjednik vijeća. Protiv rješenja donesenoga u prvom stupnju dopuštena je u pravilu samostalna žalba, i to u roku od osam dana. Protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave može se izjaviti prigovor. Žalba u pravilu nije suspenzivna. Rješenje kojim se žalba odbija i prvostupanjsko rješenje potvrđuje, odnosno kojim se prvostupanjsko rješenje preinačuje, pravomoćno je. U ovršnom postupku revizija nije dopuštena. Ponavljanje postupka također nije dopušteno, uz izuzetak da ovršenik tim pravnim sredstvom može pobijati dio rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim mu je naloženo da namiri tražbinu. Povrat u prijašnje stanje dopušten je samo zbog propuštanja roka za žalbu i prigovor. Protiv zaključka nije dopušten pravni lijek. Na ovršni postupak supsidijarno se primjenjuju pravila o parničnom postupku. Pravila o ovršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju i na postupak osiguranja. 649


Ovršno pravo Ovršno pravo (njem. Vollstreckungsrecht, Exekutionsrecht) je u širem smislu, sustav pravnih pravila koja uređuju postupak po kojemu sudovi provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava (ovršni postupak; ovrha) i osiguranje tražbine (postupak osiguranja) te materijalnopravne odnose koji nastaju u vezi s provedbom tih postupaka; ovršno pravo uređuje i neke slučajeve javnobilježničkog osiguranja tražbina vjerovnika; u užem smislu, sustav pravnih pravila koja uređuju postupak po kojemu sudovi provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava te materijalnopravne odnose koji nastaju u vezi s provedbom tog postupka. Supsidijarni izvor sudskog ovršnog procesnog prava su pravila parničnog procesnog prava. Supsidijarni izvor sudskog ovršnog materijalnog prava su odredbe zakona kojima se uređuju. Ovršnost Ovršnost (njem. Vollstreckbarkeit) je svojstvo određene isprave da se na temelju nje može tražiti ovrha. Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje pozitivne

650


tražbine (ili neko davanje ili činjenje) ovršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje (paricijski rok). Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke ovršeniku, ako zakonom nije drukčije određeno. Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje negativne tražbine – na neko trpljenje ili nečinjenje (propuštanje) – ovršna je ako je postala pravomoćna, osim ako je u ovršnoj ispravi određen poseban rok za usklađivanje ponašanja ovršenika s njegovom obvezom. Dakle, istek paricijskog roka u pravilu nije pretpostavka za ovršnost odluka kojima je naloženo ispunjenje negativne činidbe. Odluka donesena u upravnom postupku ovršna je ako je postala ovršna po pravilima koja uređuju taj postupak, dakle u pravilu ako je postala konačna, odnosno istekom paricijskog roka. Na temelju ovršne odluke koja je postala ovršna u jednom dijelu, ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio. Ovrha se određuje na temelju sudske odluke koja nije postala pravomoćna i odluke donesene u upravnom postupku koja nije postala konačna ako je zakonom propisano da žalba ili koji drugi pravni lijek ne zadržava ovrhu. Sudska odnosno

651


upravna nagodba ovršna je ako je tražbina koju prema njoj treba ispuniti dospjela. Dospijeće tražbine dokazuje se zapisnikom o nagodbi ili javnom ispravom ili po zakonu ovjerovljenom ispravom. Dospijeće koje se ne može dokazati na navedeni način dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku kojom se utvrđuje dospijeće. Na temelju nagodbe koja je postala ovršna u jednom dijelu ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio. Javnobilježnička isprava ovršna je ako je dospjela obveza koja je u njoj utvrđena. Ako ta obveza ovisi o uvjetu ili roku koji nije određen kalendarski, za ovršnost javnobilježničkog akta potrebno je da se javnom ispravom ili, ako to nije moguće, pravomoćnom presudom donesenom u parničnom postupku dokaže da je uvjet nastupio ili da je rok protekao. Odgovarajuća pravila vrijede za solemniziranu privatnu ispravu ili za privatnu ispravu na kojoj je potpis ovjerio javni bilježnik. Na temelju javnobilježničke isprave koja je postala ovršna u jednom dijelu ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio. Ovrha na novčanoj tražbini ovršenika 652


Ovrha na novčanoj tražbini ovršenika (njem. Exekution auf Geldforderung des Schuldners) je poseban ovršni postupak radi naplate novčane tražbine na novčanoj tražbini ovršenika prema trećemu. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno sjedište ovršenika, a ako ovršenik nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, nadležan je sud na čijem se području nalazi boravište ovršenika. Ako ovršenik nema u Republici Hrvatskoj ni boravište, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište ovršenikova dužnika, a ako ovaj nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, nadležan je sud na čijem području se nalazi boravište ovršenikova dužnika. Određene su tražbine apsolutno izuzete od ovrhe, neke relativno, dok je na nekima ona ograničena. Ovrha na novčanoj tražbini provodi se u pravilu pljenidbom i prijenosom. Pljenidba i prijenos novčane tražbine mogu se odrediti i provesti samo u iznosu koji je potreban za namirenje tražbine ovrhovoditelja, osim ako je u pitanju nedjeljiva tražbina. Ako više ovrhovoditelja traži ovrhu na istoj tražbini koja je djeljiva, pljenidba i prijenos određuju se u odgovarajućim iznosima, napose u korist svakoga ovrhovoditelja. Pljenidba se provodi dostavom ovršenikovu 653


dužniku rješenja o ovrsi kojim mu se zabranjuje da ovršeniku ispuni novčanu tražbinu, a ovršeniku se zabranjuje da tu tražbinu naplati ili da inače raspolaže njome i zalogom koji je dan za njezino osiguranje. Pljenidba je provedena danom dostave rješenja o ovrsi ovršenikovu dužniku. Ovrhovoditelj pljenidbom stječe založno pravo na ovršenikovoj tražbini. Pljenidbu novčane tražbine zasnovane na vrijednosnom papiru koji se prenosi indosamentom ili za čije je ostvarenje inače potreban taj papir, provodi sudski ovršitelj oduzimanjem papira od ovršenika i njegovom predajom sudu, odnosno javnom bilježniku. Pljenidba je obavljena oduzimanjem papira od ovršenika. Pljenidba novčane tražbine zasnovane na dionici za koju nije izdana isprava o dionici kao i na dionici koja glasi na ime za koju je izdana ta isprava obavlja se dostavom rješenja o pljenidbi dioničkom društvu. Prednosni red založnih prava više ovrhovoditelja određuje se prema danu primitka ovršnoga prijedloga. Tražbine s istim prednosnim redom namiruju se razmjerno ako se ne mogu namiriti u cijelosti. Ovršenikov dužnik dužan je izjasniti se u roku koji odredi sud o tome priznaje li i u kojem iznosu zaplijenjenu tražbinu i je li voljan namiriti je te je li njegova obveza da namiri tu tražbinu uvjetovana 654


ispunjenjem neke druge obveze, inače odgovara ovrhovoditelju za štetu. Zaplijenjena tražbina prenosi se na ovrhovoditelja u skladu s njegovim prijedlogom, radi naplate ili umjesto naplate. Ovrhovoditelj je u pravilu dužan već u ovršnom prijedlogu zatražiti da se tražbina na njega prenese radi naplate ili umjesto isplate. O vrsti prijenosa sud odlučuje rješenjem o ovrsi. U rješenju o ovrsi ili u posebnom rješenju o prijenosu poziva se ovršenikov dužnik da dužni iznos položi kod suda uplatom na određeni račun i da o tome obavijesti sud. Prijenos tražbine proveden je dostavom ovršenikovu dužniku rješenja kojim je prijenos određen. Prijenos tražbine zasnovane na vrijednosnom papiru koji se prenosi indosamentom ili kojega je radi ostvarenja inače potrebno podnijeti, proveden je kada sud na taj papir stavi izjavu o prijenosu i papir s tom izjavom preda ovrhovoditelju. Ovršenikov dužnik kojemu je dostavljeno rješenje o ovrsi ili posebno rješenje o prijenosu ispunjava svoju obvezu polaganjem novca kod suda koji provodi ovrhu, odnosno javnoga bilježnika. Prijenosom tražbine radi naplate ovlašćuje se ovrhovoditelj da traži od ovršenikova dužnika isplatu iznosa naznačenoga u rješenju o ovrsi ili u posebnom rješenju o prijenosu, ako je taj iznos dospio, da 655


obavlja sve radnje koje su potrebne radi očuvanja i ostvarenja prenesene tražbine i da se koristi pravima u vezi sa zalogom koji je dan za osiguranje te tražbine. Ovrhovoditelj na koga je tražbina prenesena radi naplate namiruje se iz sredstava položenih kod suda, odnosno javnoga bilježnika, po pravilima za namirenje u ovrsi na pokretninama. Zaplijenjena tražbina prelazi prijenosom umjesto isplate na ovrhovoditelja do prenesenoga iznosa, s učinkom ustupanja tražbine uz naknadu. Ovrha na patentu, tehničkom unapređenju, plodouživanju i sličnim pravima Ovrha na patentu, tehničkom unapređenju, plodouživanju i sličnim pravima je poseban ovršni postupak radi naplate novčane tražbine na navedenim pravima. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem području se nalazi ovršenikovo prebivalište, odnosno sjedište, a ako ovršenik nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, nadležan je sud na čijem se području nalazi njegovo boravište. Mjesna nadležnost za ovrhu na dionici za koju je izdana isprava o dionici određuje se prema pravilima o ovrsi na pokretninama. Ovrha se provodi pljenidbom prava te njegovim unovčenjem u skladu s odredbama o prodaji pokretnina. 656


Ovrha na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima Ovrha na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima je poseban ovršni postupak radi naplate novčane tražbine na navedenim novčanim tražbinama ovršenika. Ta se ovrha u osnovi provodi po općim pravilima o ovrsi na novčanoj tražbini, uz stanovite specifičnosti. Rješenjem o ovrsi na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima određuje se pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže se poslodavcu koji ovršeniku isplaćuje plaću da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati, odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja. Rješenje o ovrsi odnosi se i na povećanje primanja do koga dođe nakon dostave rješenja o ovrsi. Ako pravo na zakonsko uzdržavanje, odnosno pravo na rentu za izgubljeno uzdržavanje zbog smrti davaoca uzdržavanja, prema istom ovršeniku ima više osoba, a ukupni iznos njihovih tražbina prelazi do stalnog primanja koji može biti predmet ovrhe, ovrha se određuje i provodi u korist svakoga od takvih ovrhovoditelja razmjerno visini njihovih tražbina. Ako nakon započete provedbe ovrhe na stalnom novčanom primanju bude podnesen novi prijedlog za ovrhu radi naplate tih tražbina, sud je dužan ranije doneseno rješenje o ovrsi izmijeniti po službenoj dužnosti i odrediti iznos koji će se ubuduće isplaćivati pojedinim 657


ovrhovoditeljima. Tražbine za koje nije propisano bezgotovinsko plaćanje ovrhovoditelj naplaćuje neposredno na blagajni na kojoj se ovršeniku isplaćuje plaća. Ovrhovoditelj ima pravo zahtijevati da mu se obustavljeni iznos isplaćuje poštom na adresu koju naznači ili na određeni račun kod pravne osobe koja obavlja poslove platnoga prometa, uz odbitak troškova doznake. Kad ovršeniku prestane rad, rješenje o ovrsi djeluje i prema drugom poslodavcu, odnosno isplatitelju stalnog primanja, i to od dana kada je toj osobi dostavljeno rješenje o ovrsi. Raniji isplatitelj dužan je bez odgode dostaviti rješenje o ovrsi novom isplatitelju i o tome obavijestiti sud. Raniji isplatitelj dužan je obavijestiti sud o prestanku ugovora o radu bez odgode ako mu nije poznat novi isplatitelj, o čemu je sud dužan obavijestiti ovrhovoditelja, određujući mu rok radi pribave podataka o novom isplatitelju. Ovrhovoditelj može do završetka ovršnoga postupka predložiti da sud u ovršnom postupku rješenjem naloži isplatitelju da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi. Nakon pravomoćnosti toga rješenja ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv isplatitelja u istom ovršnom postupku. 658


Ovrha na pokretninama Ovrha na pokretninama (njem. Exekution auf körperlichen Sachen) je poseban ovršni postupak koji se provodi radi naplate novčanih tražbina na pokretninama. Za tu ovrhu mjesno je nadležan u pravilu sud na čijem se području, prema naznaci u prijedlogu za ovrhu, pokretnine nalaze. Ako nije poznato gdje se pokretnine nalaze, ovrhovoditelj može predložiti da sud donese rješenje o ovrsi na pokretninama, ne naznačujući mjesto gdje se one nalaze (leteća ovrha). Ovrhu u tom slučaju određuje sud na čijem se području nalazi prebivalište ili, podredno, boravište ovršenika, fizičke osobe, odnosno sjedište ovršenika pravne osobe, a ovrhovoditelj može podnijeti rješenje o ovrsi svakom stvarno nadležnom sudu na čijem se području nalaze pokretnine ovršenika, s prijedlogom da taj sud provede ovrhu. Posebno su određene pokretnine koje su apsolutno ili relativno izuzete od ovrhe. Ovrha se provodi zapljenom pokretnina, njihovom procjenom i prodajom te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenoga prodajom. Ovrhu provodi sudski ovršitelj, koji je dužan, prije nego što pristupi pljenidbi, predati ovršeniku rješenje o ovrsi i pozvati ga da plati iznos za koji je određena ovrha s kamatama i 659


troškovima. O vremenu i mjestu pljenidbe obavještava se i ovrhovoditelj ako je to tražio. Pljenidba se obavlja sastavljanjem pljenidbenoga popisa. Popisati se mogu pokretnine koje se nalaze u posjedu ovršenika te njegove pokretnine koje se nalaze u posjedu ovrhovoditelja. Smatra se, dok se ne dokaže protivno, da ovršeniku pripadaju pokretnine koje ima na sebi, odnosno koje se nalaze na njegovoj nekretnini ili u njoj, u stanu u kojemu stanuje, odnosno u poslovnoj prostoriji koju je zakupio. Smatra se, dok se ne dokaže protivno, da su bračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima svih pokretnina koje se zateknu u njihovoj kući, stanu, poslovnoj prostoriji ili drugoj nekretnini. Ovršenikove pokretnine koje se nalaze u posjedu treće osobe mogu se popisati samo ako ona na to pristane. Popisuje se onoliko pokretnina koliko je potrebno za namirenje tražbine ovrhovoditelja i troškova ovrhe. Prvenstveno se popisuju pokretnine u pogledu kojih nema primjedbi o postojanju prava koje bi sprečavalo ovrhu i pokretnine koje se najlakše mogu unovčiti. Popisane pokretnine sudski ovršitelj ostavlja na čuvanje ovršeniku, ako sud, na prijedlog ovrhovoditelja, ne odredi da se one predaju na čuvanje ovrhovoditelju ili trećoj osobi. Gotov novac, 660


vrijednosni papiri i dragocjenosti predaju se u sudski, odnosno javnobilježnički polog. Ovršeniku je zabranjeno raspolagati zaplijenjenim stvarima, čak i pod prijetnjom kaznenih sankcija. Ovrhovoditelj stječe pljenidbenim popisom založno pravo na popisanim pokretninama. Ako je popis obavljen u korist više ovrhovoditelja red, prioriteta založnoga prava stečenoga popisom ili zabilješkom u zapisniku o pljenidbenom popisu određuje se prema danu kada je popis obavljen, odnosno prema danu kada je stavljena zabilješka. Istodobno s pljenidbenim popisom obavlja se i procjena pokretnina. Procjenu obavlja sudski obršitelj, ako sud nije odredio da je obavi sudski procjenitelj ili posebni vještak. O pljenidbenom popisu i procjeni sastavlja se zapisnik. Ako se nakon pljenidbenoga popisa odredi ovrha na zaplijenjenim pokretninama radi naplate druge tražbine istoga ovrhovoditelja ili tražbine drugoga ovrhovoditelja, ne obavlja se ponovni popis i procjena tih pokretnina, već se u nastavku zapisnika samo zabilježuju podaci iz kasnijega rješenja o ovrsi. Prodaja zaplijenjenih stvari provodi se u pravilu tek nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi. Prodaja se obavlja usmenom javnom dražbom ili neposrednom 661


pogodbom. Način prodaje određuje zaključkom sud. Javnu dražbu u pravilu provodi sudski ovršitelj. Prodaja neposrednom pogodbom obavlja se između kupca, s jedne strane, i sudskoga ovršitelja ili osobe koja obavlja komisione poslove, s druge strane. Prodaja dražbom određuje se ako su u pitanju pokretnine veće vrijednosti, a može se očekivati da će se prodati po većoj cijeni od procijenjene vrijednosti. Na prvoj dražbi pokretnine se ne mogu prodati ispod dvije trećine procijenjene vrijednosti. One se ispod te cijene ne mogu prodati ni u roku koji je sud odredio za prodaju neposrednom pogodbom. Na drugoj dražbi pokretnine mogu biti prodane i ispod te cijene, ali ne ispod jedne trećine procijenjene vrijednosti. Kupac je u pravilu dužan položiti kupovninu i pokretnine uzeti odmah nakon zaključenja dražbe, odnosno prodaje neposrednom pogodbom. Kupac u svakom slučaju postaje vlasnik kupljenih pokretnina njihovim preuzimanjem. Ako se iz prodajne cijene namiruje samo jedan ovrhovoditelj, sud je dužan, bez održavanja ročišta, rješenjem odrediti da se iz iznosa dobivenoga prodajom stvari i oduzetoga novca namire redom: troškovi postupka, troškovi

662


određeni u ovršnoj ispravi, kamate do dana unovčenja pokretnine i glavna tražbina. Ako se u ovršnom postupku namiruje više ovrhovoditelja, odnosno ako se, pored ovrhovoditelja, namiruju i osobe čija prava prestaju prodajom pokretnine, oni se iz prodajne cijene namiruju onim redom kojim su stekli založno ili drugo pravo koje prodajom prestaje, ako zakonom za određene tražbine nije propisano prvenstveno pravo namirenja. Na ovrhu na pokretninama primjenjuju se na odgovarajući način pravila o ovrsi na nekretnini. Ovrha na računu po dužnikovu pristanku Ovrha na računu po dužnikovu pristanku je poseban ovršni postupak na tražbini po računu kod banke i druge pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa. Dužnik može javnobilježnički ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate vjerovničke tražbine zaplijeni određeni njegov račun kod banke ili druge pravne osobe koja obavlja poslove platnoga prometa te da se novčana sredstva s toga računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno s računa isplaćuju vjerovniku. Takva isprava ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi 663


naplate. Tu ispravu banci ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja poslove platnoga prometa dostavlja vjerovnik s učincima dostave sudskoga rješenja o ovrsi, neposredno u prijemnom uredu banke ili druge osobe koja obavlja poslove platnoga prometa, preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili preko javnoga bilježnika. Zapljena po dužnikovu pristanku bez utjecaja je na provedbu ovrhe na plaći radi namirenja tražbine po osnovi zakonskog uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davaoca uzdržavanja. Ovrha na tražbini da se predaju ili isporuče pokretnine ili da se preda nekretnina Ovrha na tražbini da se predaju ili isporuče pokretnine ili da se preda nekretnina (njem. Exekution auf Ansprüche auf Herausgabe und Leistung körperlicher Sachen) je poseban ovršni postupak radi naplate novčane tražbine, koji se provodi uz odgovarajuću primjenu pravila o ovrsi na novčanoj tražbini ovršenika. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem se području nalaze te stvari.

664


Ovrha se provodi zapljenom tražbine, njezinim prijenosom na ovrhovoditelja i prodajom stvari. Prijenos zaplijenjene ovršenikove tražbine ima učinak prijenosa ovršenikove novčane tražbine radi naplate. Ako ovršenikova tražbina još nije dospjela, sud je dužan naložiti predaju stvari nakon dospijeća. Protiv ovršenikova dužnika koji nije voljan stvari predati ovrhovoditelj može, i prije pravomoćnosti rješenja o prijenosu tražbine, tužbom zahtijevati predaju ako u obvezi predaje nema ovršnu ispravu. Rješenjem kojim se određuje prijenos ovršenikove tražbine sud je dužan naložiti ovršenikovu dužniku da pokretnine na koje se ta tražbina odnosi preda službenoj osobi ili drugoj osobi na čuvanje. Prodaja pokretnina predanih sudskom ovršitelju ili čuvaru obavlja se po pravilima o ovrsi na pokretninama. Rješenjem kojim se određuje prijenos ovršenikove tražbine sud je dužan naložiti ovršenikovu dužniku da nekretninu na koju se ta tražbina odnosi preda ovrhovoditelju. Ovrhovoditelj je dužan nekretninom, u ime i za račun ovršenika, upravljati kao dobar gospodar, i sudu, na njegov zahtjev, položiti račun o upravljanju. Ovrhovoditelj može radi namirenja svoje tražbine, u roku koji ne može biti dulji od trideset dana od dana kada mu je nekretnina predana, predložiti sudu prodaju te 665


nekretnine. Ako ovrhovoditelj ne predloži, ovrha se obustavlja. Nekretnina se prodaje i ovrhovoditelj namiruje prema pravilima o ovrsi na nekretnini. Ovrha na tražbini po računu kod banke i druge pravne osobe koja obavlja poslove platnog pr Ovrha na tražbini po računu kod banke i druge pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa je poseban postupak ovrhe na novčanoj tražbini ovršenika koji se provodi po općim pravilima o ovrsi na novčanoj tražbini, uz određene specifičnosti. Ovrha na novčanoj tražbini, koja po žiroračunu, deviznom računu i drugim računima kod banke ili drugih pravnih osoba koje obavljaju poslove platnoga prometa pripada ovršeniku, određuje se tako što se rješenjem o ovrsi nalaže toj pravnoj osobi da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati ovrhovoditelju, nakon pravomoćnosti toga rješenja. To rješenje ima učinak rješenja o ovrsi kojim su određeni zapljena novčane tražbine i prijenos radi naplate. U rješenju o ovrsi određuje se broj ovršenikova računa s kojega treba obaviti isplatu te broj ovrhovoditeljeva računa na koji isplatu treba obaviti, ili drugi način obavljanja isplate. Rješenje o ovrsi dostavlja se pravnoj osobi prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi, a sud ju je dužan obavijestiti o pravomoćnosti po službenoj 666


dužnosti. U ovom postupku primjenjuju se na odgovarajući način pravila o ovrsi na štednom ulogu. Banka, odnosno pravna osoba koja obavlja poslove platnoga prometa dužna je na zahtjev suda dostaviti podatke o žiroračunu, deviznom ili drugom računu ovršenika. Ovrhovoditelj može zatražiti da sud u istom ovršnom postupku naloži banci, odnosno drugoj pravnoj osobi koja obavlja poslove platnoga prometa da mu isplati sve ono što mu nije isplatila sa zaplijenjenog računa zbog nepostupanja po rješenju o ovrsi, te taj nalog u tom postupku prisilno ostvariti. Ovrha na tražbini po štednom ulogu Ovrha na tražbini po štednom ulogu je poseban postupak ovrhe na novčanoj tražbini ovršenika koji se provodi po općim pravilima o toj ovrsi, uz određene specifičnosti. Pljenidba tražbine po štednom ulogu kod banke ili druge pravne osobe može se provesti i bez prethodnoga oduzimanja štedne knjižice ovršenika. Ako ovrhovoditelj ne raspolaže potrebnim podacima o štednom ulogu ovršenika, može sudu predložiti donošenje rješenja kojim će privremeno zaplijeniti sve štedne uloge ovršenika kod određene pravne osobe (prijedlog za privremenu pljenidbu). 667


Rješenjem o privremenoj pljenidbi sud je dužan od pravne osobe zatražiti i podatke o štednim ulozima ovršenika. Pravna osoba je dužna bez odgode dati sudu tražene podatke i ne smije obavijestiti ovršenika da su ti podaci traženi. Pošto dobije tražene podatke, sud o njima obavještava ovrhovoditelja, koji može u roku od osam dana predložiti ovrhu na određenom štednom ulogu ili na određenim štednim ulozima. U povodu takvoga prijedloga sud donosi rješenje o pljenidbi određenoga štednoga uloga ili određenih štednih uloga i stavlja izvan snage rješenje o privremenoj pljenidbi štednih uloga. Ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine Ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine je poseban ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na ispražnjenje i predaju nekretnine. U tom postupku mjesno je nadležan sud na čijem se području nekretnina nalazi. Ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine provodi se tako da sudski ovršitelj, nakon što udalji osobe i ukloni stvari s te nekretnine, predaje nekretninu u posjed ovrhovoditelju. Ispražnjenu i predaji nekretnine može se pristupiti nakon proteka osam dana od dana dostave rješenja o ovrsi ovršeniku i prije njegove 668


pravomoćnosti. Ako se dostava ovršeniku ne može uredno obaviti na posljednjoj poznatoj adresi ni na drugi zakonom predviđeni način, sud mu je dužan bez odgode postaviti privremenoga zastupnika, kojemu zatim dostavlja rješenje. Sud je dužan, kad je to potrebno, protiv osoba koje ometaju provedbu ovrhe izreći novčane ili zatvorske kazne. Na zahtjev suda, policija i služba socijalne skrbi dužni su pružiti svu potrebnu pomoć provedbi ovršnih radnji. Potrebnu radnu snagu i prijevozna sredstva radi provedbe ovrhe dužan je osigurati ovrhovoditelj, na zahtjev sudskoga ovršitelja, koji ovrhovoditelju mora biti priopćen najkasnije osam dana prije provedbe ovrhe. Ovrhovoditelj može u prijedlogu za ovrhu zatražiti da se zajedno s ovrhom radi ispražnjenja i predaje nekretnine odredi ovrha na pokretninama ovršenika koje treba ukloniti s nekretnine radi naplate troškova ovršnoga postupka. Takva ovrha određuje se i provodi po pravilima o ovrsi na pokretninama ovršenika radi naplate novčane tražbine. Rješenje o naknadi troškova postupka ovrhe je ovršna isprava na temelju koje ovrhovoditelj može predložiti ovrhu u istom ili posebnom ovršnom postupku. Ovrha radi ostvarenja obveze na trpljenje i nečinjenje 669


Ovrha radi ostvarenja obveze na trpljenje i nečinjenje je poseban ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na trpljenje određene radnje ili na suzdržavanje od određene radnje (propuštanje). Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem području ovršenik treba ispuniti obvezu po ovršnoj ispravi. Ovrha se provodi tako da sud na prijedlog ovrhovoditelja koji tvrdi da se ovršenik ponaša protivno svojoj obvezi, rješenjem naloži ovršeniku da se ponaša u skladu sa svojom obvezom i zapriječuje mu novčanom kaznom ili kaznom zatvora ako se nastavi tako ponašati. U pravnom lijeku protiv rješenja o ovrsi ovršenik može osporiti tvrdnju ovrhovoditelja da se ponašao protivno svojoj obvezi iz ovršne isprave. U povodu takvog pravnog lijeka sud može, po potrebi, odrediti ročište radi izvođenja dokaza i saslušanja stranaka. Na prijedlog ovrhovoditelja, pošto utvrdi da se ovršenik i nakon donošenja rješenja kojim mu je naloženo trpljenje ili propuštanje ponašao protivno svojoj obvezi, sud je dužan ovršeniku izreći novčanu kaznu ili kaznu zatvora kojom mu je bio zaprijetio i istovremeno mu zaprijetiti novom novčanom kaznom ili kaznom zatvora ako se ponovno bude ponašao protivno svojoj obvezi. 670


Ako je već ovršnom ispravom ovršeniku naloženo da se ponaša u skladu sa svojom obvezom pod prijetnjom novčane kazne ili kazne zatvora, smatrat će se da su ispunjeni uvjeti za izricanje novčane kazne ili kazne zatvora ako se ovršenik ponašao protivno svojoj obvezi nakon pravomoćnosti ovršne isprave. Ovrhovoditelj je dužan podnijeti prijedlog da se ovršeniku izrekne novčana kazna ili kazna zatvora zato što se i nakon naloga suda ponašao protivno svojoj obvezi, u roku od petnaest dana od saznanja za takvo ponašanje, a najkasnije u roku jedne godine od povrede obveze. Navedeni rokovi teku posebno za svako ponašanje protivno obvezi. Ovršeniku treba omogućiti da se izjasni o prijedlogu ovrhovoditelja za izricanje novčane kazne ili kazne zatvora. Sud može održati i ročište radi izvođenja dokaza i saslušanja stranaka. Na prijedlog ovrhovoditelja sud je dužan izricati ovršeniku novčane kazne ili kazne zatvora i prijetiti mu novim takvim kaznama sve dok se ovršenik ne prestane ponašati protivno svojoj obvezi. Ukupno trajanje kazni zatvora kojima se zamjenjuju izrečene novčane kazne u povodu iste ovršne isprave, odnosno ukupni zbroj kazni zatvora koje mogu biti izrečene ovršeniku u povodu iste ovršne isprave, ne mogu prijeći šest mjeseci. 671


Na prijedlog ovrhovoditelja, sud je dužan rješenjem naložiti ovršeniku da dade osiguranje za štetu, ako ovrhovoditelj učini vjerojatnim da bi štetu pretrpio time što bi se ovršenik i nadalje ponašao protivno svojoj obvezi. Visinu i trajanje osiguranja, prema okolnostima slučaja, određuje sud. Na temelju rješenja o davanju osiguranja, sud je dužan odrediti ovrhu i prije njegove pravomoćnosti. Prijedlog za izricanje pojedine novčane kazne ili kazne zatvora ovrhovoditelj može povući sve do pravomoćnosti odluke o izricanju tih kazni. U tomu slučaju smatrat će se kao da prijedlog za izricanje tih kazni nije podnesen. Troškove postupka izazvane povučenim prijedlogom snosi ovrhovoditelj, osim ako se stranke nisu drukčije sporazumjele. Novčanu kaznu i kaznu zatvora sud izvršava, po službenoj dužnosti, nakon pravomoćnosti rješenja kojim su izrečene. Ovrha pokrenuta prijedlogom za ovrhu dovršena je pravomoćnošću rješenja o ovrsi. Postupak pokrenut prijedlogom za izricanje novčane kazne ili kazne zatvora smatra se novim postupkom, ali se u tom postupku ne donosi novo rješenje o ovrsi, već samo rješenja o izricanju tih kazni. Određeno osiguranje ostaje na snazi s obzirom na sve postupke koji su pokrenuti radi ostvarenja tražbine na trpljenje i 672


nečinjenje, osim ako rješenjem kojim je ono određeno nije što drugo predviđeno. O troškovima svakoga od navedenih postupaka sud odlučuje, na zahtjev stranaka, u tim postupcima. Ovrha radi ostvarenja tražbine na nezamjenjivu radnju Ovrha radi ostvarenja tražbine na nezamjenjivu radnju je poseban ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na radnju koju može obaviti samo ovršenik. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem području ovršenik treba ispuniti obvezu po ovršnoj ispravi. Ovrha se provodi tako da sud rješenjem o ovrsi određuje ovršeniku primjeren rok za ispunjenje obveze i istovremeno mu zaprjećuje da će protiv njega izreći određenu novčanu kaznu ako u roku koji mu je određen ne ispuni obvezu. Ako ovršenik u roku koji mu je određen ne ispuni obvezu, sud je dužan, na prijedlog ovrhovoditelja, rješenjem ovršeniku izreći novčanu kaznu kojom mu je zaprijetio. U tom rješenju sud je dužan ovršeniku odrediti novi rok za ispunjenje obveze i zaprijetiti mu novom novčanom kaznom u većem iznosu nego što je bila ona kojom mu je bio ranije zaprijetio, ako ni u tom roku ne ispuni obvezu. Sud je dužan ovršeniku izricati novčane kazne i prijetiti novima određujući daljnje rokove 673


za ispunjenje obveze, sve dok ukupni zbroj izrečenih novčanih kazni ne dostigne desetostruki iznos prve izrečene kazne (ukupni maksimum). Pri odmjeravanju visine novčane kazne u propisanim granicama, sud je dužan voditi računa o značenju radnje koju je ovršenik bio dužan obaviti te o drugim okolnostima slučaja. Ovršenik koji je ispunio svoju obvezu u roku koji mu je sud odredio dužan je bez odgode o tome obavijestiti sud i priložiti nesumnjive dokaze o tome. Nesumnjivim se dokazom smatra ovjerovljena pisana izjava ovrhovoditelja o tome da je radnja obavljena, javnobilježnički zapisnik ili zapisnik sudskoga ovršitelja o obavljanju radnje, nalaz i mišljenje sudskoga vještaka da je radnja obavljena, predaja djela koje je radnjom učinjeno u sudski ili javnobilježnički polog i sl. U protivnome, smatrat će se da radnja nije obavljena. Prije izricanja novčane kazne sud je dužan omogućiti ovršeniku da se izjasni, a po potrebi i održati ročište radi izvođenja dokaza. Ako radnja koju može obaviti samo ovršenik ne ovisi isključivo o njegovoj volji (npr. stvaranje određenoga umjetničkog djela i sl.), ovrhovoditelj nema pravo tražiti ovrhu, već samo naknadu štete. Ovrha radi ostvarenja tražbine na zamjenjivu radnju 674


Ovrha radi ostvarenja tražbine na zamjenjivu radnju je posebni ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na radnju koju može obaviti i druga osoba. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem području ovršenik treba ispuniti obvezu po ovršnoj ispravi. Ovrha se provodi tako da sud ovlašćuje ovrhovoditelja da na trošak ovršenika povjeri drugoj osobi da tu radnju obavi ili da je obavi on sam. U prijedlogu za ovrhu ovrhovoditelj može predložiti da sud rješenjem naloži ovršeniku da unaprijed položi kod suda određeni iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati obavljanjem radnje od strane druge osobe ili ovrhovoditelja. Visinu iznosa sud određuje po slobodnoj ocjeni, uzimajući u obzir, po mogućnosti, troškovnik osobe ovlaštene za obavljanje takve radnje koji uz prijedlog za ovrhu položi ovrhovoditelj. Konačno rješenje o visini tih troškova sud donosi na prijedlog ovrhovoditelja, odnosno ovršenika. Ako se naknadno pokaže da je od ovršenika pribavljeno više sredstava nego što je bilo potrebno za pokriće troškova obavljanja radnje i troškova ovršnoga postupka, sud je dužan, na prijedlog ovršenika, razliku vratiti ovršeniku, ako on raspolaže sredstvima pribavljenim od ovršenika, odnosno 675


naložiti ovrhovoditelju da u određenom roku tu razliku vrati ako je njemu stavljena na raspoložbu. Na osnovi rješenja kojim je ovršeniku naloženo da unaprijed položi kod suda iznos potreban za podmirenje troškova može se predložiti ovrha prije njegove pravomoćnosti, a na osnovi konačnog rješenja o visini troškova te rješenja o vraćanju razlike ovršeniku tek nakon njihove pravomoćnosti. ? prijedlog za ovrhu, ? rješenje o ovrsi. Ovrha radi uspostavljanja prijašnjeg stanja Ovrha radi uspostavljanja prijašnjeg stanja je poseban ovršni postupak koji se provodi u slučaju u kojemu je zbog ponašanja ovršenika protivno obvezi iz ovršne isprave nastala promjena koja nije u skladu s pravom ovrhovoditelja. Za tu ovrhu nadležan je sud na čijem području treba ispuniti obvezu po ovršnoj ispravi. Ovrha se provodi tako da ovlašćuje ovrhovoditelja, na njegov prijedlog, da sam, a po potrebi i uz pomoć sudskoga ovršitelja, uspostavi prijašnje stanje na trošak i opasnost ovršenika. U pogledu polaganja iznosa potrebnoga za podmirenje troškova za uspostavljanje prijašnjega stanja i određivanja konačne visine tih troškova primjenjuju se 676


odredbe o troškovima za ovrhu radi ostvarenja radnje koju može, pored ovršenika, obaviti i druga osoba. Ako je do promjena protivno pravu ovrhovoditelja došlo nakon nastanka ovršne isprave, sud je ovlašten odrediti ovrhu radi uspostave prijašnjeg stanja tek pošto utvrdi da je do promjene došlo zbog ponašanja ovršenika. Ovrha radi predaje i isporuke pokretnina Ovrha radi predaje i isporuke pokretnina je poseban ovršni postupak na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na predaju određene stvari ili na isporuku zamjenjivih stvari. U tom ovršnom postupku mjesno je nadležan sud na čijem se području nalaze stvari. Ovrha radi predaje jedne ili više određenih stvari koje se nalaze kod ovršenika provodi se tako što sudski ovršitelj oduzima te stvari od ovršenika i predaje ih uz potvrdu ovrhovoditelju. Na taj način ovrha se provodi i kada se stvari nalaze kod treće osobe koja ih je voljna predati sudskom ovršitelju. Ako treća osoba nije voljna predati stvari, ovrhovoditelj može sudu predložiti da na njega prenese ovršenikovu tražbinu prema trećoj osobi na predaju stvari. U povodu takvog prijedloga provodi se na odgovarajući način 677


postupak predviđen za ovrhu na tražbini da se predaju ili isporuče pokretnine. Ako se stvari ne uspiju pronaći ni kod ovršenika ni kod treće osobe, sud je dužan, u istom postupku, na prijedlog ovrhovoditelja, procijeniti vrijednost tih stvari i rješenjem naložiti ovršeniku da ovrhovoditelju u određenom roku isplati iznos u vrijednosti. Ovrhovoditelj može taj prijedlog podnijeti u roku od osam dana od dana obavijesti da stvari nisu nađene. Ako ga ovrhovoditelj ne podnese u određenom roku, sud je dužan obustaviti ovrhu. Na temelju rješenja kojim je naložena isplata vrijednosti stvari ovrhovoditelj može, i prije njegove pravomoćnosti, predložiti, u istom postupku, ovrhu radi naplate dosuđenoga iznosa. Taj se prijedlog mora podnijeti najkasnije u roku od petnaest dana od pravomoćnosti toga rješenja. Ako prijedlog za ovrhu radi naplate dosuđene vrijednosti stvari ne bude podnesen u određenom roku, sud je dužan obustaviti ovrhu te ukinuti rješenje kojim je naložio isplatu stvari i druge provedene radnje. Ovrhovoditelj može zajedno s prijedlogom za ovrhu radi predaje određenih stvari spojiti i prijedlog za donošenje rješenja o nalaganju isplate vrijednosti stvari. U tom slučaju oba se postupka provode istovremeno, s tim da sud može odrediti ovrhu radi naplate vrijednosti 678


stvari i započeti s njezinom provedbom, ali se radnje unovčenja zaplijenjenih dijelova imovine ovršenika ili prijenos sredstava s njegova računa ne mogu provesti prije nego što se utvrdi da se ovrha radi predaje stvari nije mogla provesti. Ako se ovrha radi predaje određenih stvari provede, sud je dužan po službenoj dužnosti obustaviti ovrhu radi naplate dosuđene vrijednosti te ukinuti rješenje kojim je ona određena i druge provedene radnje. U tom slučaju ovrhovoditelj snosi u cijelosti troškove izazvane podnošenjem prijedloga za ovrhu radi naplate vrijednosti stvari. Ako je ovršnom ispravom utvrđena obveza na isporuku određene količine zamjenjivih stvari koje se nalaze kod ovršenika ili treće osobe, ovrha se provodi na način propisan za ovrhu radi predaje određenih stvari. Ako se stvari ne nađu ni kod ovršenika ni kod treće osobe, ovrha se provodi uz odgovarajuću primjenu pravila o ovrsi radi predaje određene stvari. Prigodom procjene vrijednosti stvari uzima se u obzir potreba njihove nabave na drugoj strani. Ako tijekom ovršnoga postupka dođe do promjene vrijednosti zamjenjivih stvari, ovrhovoditelj može zatražiti od suda novu procjenu te naložiti ovršeniku plaćanje razlike u vrijednosti. Naknadu štete koja mu je nanesena time 679


što mu predaja, odnosno isporuka stvari nije obavljena ovrhovoditelj može tražiti od ovršenika u posebnoj parnici. Ovrha upisivanjem prava u javnu knjigu Ovrha upisivanjem prava u javnu knjigu je poseban ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na zasnivanja određenog prava uknjižbom u javnu knjigu, a i radi prijenosa, ograničenja ili ukidanja prava upisanoga u javnu knjigu. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud koji vodi javnu knjigu u koju treba obaviti upis. Ovrha se provodi tako da sud odredi da se u javnoj knjizi obavi odgovarajući upis, koji se zatim provodi po službenoj dužnosti. Kada ovršenik nije upisan kao nositelj prava, upis prava ovrhovoditelja može se obaviti ako ovrhovoditelj, uz prijedlog za ovrhu, podnese dokaz, u skladu s pravilima po kojima se vodi odgovarajuća javna knjiga, da je pravni prednik ovršenika osoba koja je upisana kao nositelj prava. Ako je ovrhovoditelj ovršnom ispravom ovlašten tražiti u odnosu na ovršenika upis založnoga ili nekoga drugog prava na upisanom pravu, osim prava vlasništva ili drugoga upisanog osnovnoga prava, ovrhovoditelj može u prijedlogu za ovrhu 680


zahtijevati da se pravo vlasništva ili drugo osnovno pravo upiše na ovršenika, a zatim da se obavi upis njegova prava založnoga ili drugog adhezijskoga prava, ako podnese dokaz, u skladu s pravilima po kojima se javna knjiga vodi, da je ovršenik stekao pravo vlasništva ili drugo osnovno pravo. Ovrha zbog ponovnog smetanja posjeda Ovrha zbog ponovnog smetanja posjeda je poseban ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave donesene u parnici zbog smetanja posjeda kada ovršenik nakon provedbe ovrhe ili nakon što sam ispuni obvezu ponovno učini smetanje posjeda koje se u biti ne razlikuje od prijašnjega. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem području ovršenik treba ispuniti obvezu po ovršnoj ispravi. Ovrha se provodi tako da sud, na prijedlog ovrhovoditelja, na temelju iste ovršne isprave, ako je njome zabranjeno takvo buduće ponašanje, donosi novo rješenje o ovrsi radi uspostave prijašnjega stanja, ako je to potrebno, i zapriječuje ovršeniku izricanjem novčane kazne ako ponovno počini smetanje posjeda. U tome se slučaju na odgovarajući način primjenjuju pravila o ovrsi radi ostvaraenja tražbine na trpljenje ili nečinjenje. 681


Donošenje rješenja o ovrsi kojim će se ovršeniku zaprijetiti novčanom kaznom ovrhovoditelj može predložiti već u prvom prijedlogu za ovrhu na temelju rješenja zbog smetanja posjeda kojim je ovršeniku zabranjeno ponovno takvo ponašanje. Prijedlog za ovrhu zbog ponovnog smetanja posjeda ovrhovoditelj može podnijeti u toku od trideset dana od dana saznanja za ponovno smetanje posjeda, a najkasnije u roku od jedne godine nakon ponovljenoga smetanja. Ovršna isprava Ovršna isprava (njem. Exekutionstitel) je jedna od dviju zakonom utvrđenih osnova za određivanje ovrhe (titulus executionis). Ovršna isprava je kvalificirana, u pravilu, javna isprava određenog sadržaja. Ovršne mogu biti samo one isprave kojima je to svojstvo izrijekom priznato zakonom (načelo legaliteta): 1. ovršna sudska odluka i ovršna sudska nagodba; 2. ovršna odluka donesena u upravnom postupku i ovršna upravna nagodba sklopljena u tom postupku ako glase na ispunjenje novčane obveze, ako zakonom nije drukčije određeno; 3. ovršna javnobilježnička isprava. 682


Sudskom odlukom smatra se presuda, rješenje, platni nalog te druga odluka donesena u postupku pred sudom (uključujući prekršajni) i izbranim sudom, a sudskom nagodbom smatra se nagodba sklopljena u postupku pred tim sudovima. Odlukom upravnoga tijela smatra se rješenje i zaključak koji su u upravnom postupku donijeli tijelo državne uprave ili pravna osoba s javnim ovlastima, a upravnom nagodbom smatra se nagodba zaključena u upravnom postupku pred tim tijelom, odnosno pred tom osobom. Ovršna isprava podobna je za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, obujam i vrijeme ispunjenja obveze. Dakle, obveza radi čijeg se ostvarenja ovrha traži mora u ovršnoj ispravi biti definirana u subjektivnom, objektivnom i vremenskom smislu. Ona mora biti bezuvjetna. Da bi osoba koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik mogla predložiti ovrhu, mora javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom (dopunska ovršna isprava) dokazati da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. Na odgovarajući način treba dokazati i prijenos tražbine na pasivnoj strani. 683


Ako je ovršna isprava odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje (pozitivna činidba), u njoj mora biti određen i rok za dobrovoljno ispunjenje. Ako je obveza ovršenika utvrđena u ovršnoj ispravi uvjetovana prethodnim ili istovremenim ispunjenjem neke obveze ovrhovoditelja ili nastupanjem nekoga uvjeta, sud smije, na prijedlog ovrhovoditelja, odrediti ovrhu ako on izjavi da je svoju obvezu ispunio, odnosno da je osigurao njezino ispunjenje ili da je uvjet nastupio. Ako ovršenik u pravnom lijeku protiv rješenja o ovrsi istakne da ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu, da nije osigurao njezino ispunjenje ili da uvjet nije nastupio, sud je dužan o ispunjenju ili osiguranju ispunjenja obveze ovrhovoditelja, odnosno o nastupanju uvjeta odlučiti u ovršnom postupku, osim ako odluka o tome ovisi o utvrđivanju spornih činjenica. Ovršna isprava mora imati potvrdu o ovršnosti ako se prijedlog za ovrhu podnosi sudu koji o tražbini nije odlučivao u prvom stupnju. Ovršno pravo Ovršno pravo (njem. Vollstreckungsrecht, Exekutionsrecht) je u širem smislu, sustav pravnih pravila koja uređuju postupak po kojemu sudovi provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava (ovršni postupak; 684


ovrha) i osiguranje tražbine (postupak osiguranja) te materijalnopravne odnose koji nastaju u vezi s provedbom tih postupaka; ovršno pravo uređuje i neke slučajeve javnobilježničkog osiguranja tražbina vjerovnika; u užem smislu, sustav pravnih pravila koja uređuju postupak po kojemu sudovi provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava te materijalnopravne odnose koji nastaju u vezi s provedbom tog postupka. Supsidijarni izvor sudskog ovršnog procesnog prava su pravila parničnog procesnog prava. Supsidijarni izvor sudskog ovršnog materijalnog prava su odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obvezni odnosi. Ovršnost Ovršnost (njem. Vollstreckbarkeit) je svojstvo određene isprave da se na temelju nje može tražiti ovrha. Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje pozitivne tražbine (ili neko davanje ili činjenje) ovršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje (paricijski rok). Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke ovršeniku, ako zakonom nije drukčije određeno. Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje negativne tražbine – na neko trpljenje ili nečinjenje (propuštanje) – ovršna je ako 685


je postala pravomoćna, osim ako je u ovršnoj ispravi određen poseban rok za usklađivanje ponašanja ovršenika s njegovom obvezom. Dakle, istek paricijskog roka u pravilu nije pretpostavka za ovršnost odluka kojima je naloženo ispunjenje negativne činidbe. Odluka donesena u upravnom postupku ovršna je ako je postala ovršna po pravilima koja uređuju taj postupak, dakle u pravilu ako je postala konačna, odnosno istekom paricijskog roka. Na temelju ovršne odluke koja je postala ovršna u jednom dijelu, ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio. Ovrha se određuje na temelju sudske odluke koja nije postala pravomoćna i odluke donesene u upravnom postupku koja nije postala konačna ako je zakonom propisano da žalba ili koji drugi pravni lijek ne zadržava ovrhu. Sudska odnosno upravna nagodba ovršna je ako je tražbina koju prema njoj treba ispuniti dospjela. Dospijeće tražbine dokazuje se zapisnikom o nagodbi ili javnom ispravom ili po zakonu ovjerovljenom ispravom. Dospijeće koje se ne može dokazati na navedeni način dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku kojom se utvrđuje dospijeće. Na temelju nagodbe koja je postala ovršna u jednom 686


dijelu ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio. Javnobilježnička isprava ovršna je ako je dospjela obveza koja je u njoj utvrđena. Ako ta obveza ovisi o uvjetu ili roku koji nije određen kalendarski, za ovršnost javnobilježničkog akta potrebno je da se javnom ispravom ili, ako to nije moguće, pravomoćnom presudom donesenom u parničnom postupku dokaže da je uvjet nastupio ili da je rok protekao. Odgovarajuća pravila vrijede za solemniziranu privatnu ispravu ili za privatnu ispravu na kojoj je potpis ovjerio javni bilježnik. Na temelju javnobilježničke isprave koja je postala ovršna u jednom dijelu ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio. Ovjera Ovjera (engl. authentication, njem. Beglaubigung) jepostupak kojim se pred mjerodavnim državnim tijelom potvrđuje vjerodostojnost potpisa i rukopisa određene osobe, vjerodostojnost određene isprave, ili se potvrđuje vjerodostojnost potpisa osobe koja je ispravu potpisala i vjerodostojnost pečata stavljenog na ispravu.

687


Ovjera prijepisa obavlja se na temelju usporedbe s izvornom ispravom. Prijepis se mora u svemu slagati s izvornom ispravom. U našem i općenito u germanskim pravnim sustavima ovjere se obavljaju preko javnog bilježnika (notara). U anglosaksonskim pravima ovjere obično čini solicitor. Ovisno društvo Ovisno društvo (engl. dependant enterprise) je pravno samostalno društvo, na koje neko drugo društvo (vladajuće društvo) ima neposredno ili posredno prevladavajući utjecaj. Ougija Ougija (MRO) je novčana jedinica Mauritanije, dijeli se na 100 homa. Otvoreni ugovori Otvoreni ugovori su u pravilu složeni ugovori međunarodnog trgovačkog prava koji sadrže odredbe hardshipa, odnosno izmjena ugovora u slučaju promijenjenih okolnosti. Tim odredbama se, pored mogućnosti izmjena i prilagođavanja ugovora i nabrajanja slučajeva koji se smatraju događajima koji mijenjaju izvorne okolnosti ugovora, utvrđuje i točno razrađen plan izmjena ugovora. Izmjene se

688


mogu odnositi na reviziju cijene, garancije monetarnih rizika, produljenje rokova i dr. Stupanj točnosti takvih ugovora odredaba ovisi o prirodi i sadržaju ugovora. Sa strogog ugovornopravnog stajališta ne radi se o izmjenama ugovora već o sastojku ugovora ugrađene prilagodljivosti manje-više normalnim i redovitim pojavama promjena na tržištu. U slučaju otvorenih ugovora nije potrebno pregovarati o izmjenama i prilagođavanju ugovora događajima koji su predviđeni ugovorom i koji su stvarno nastupili. Odredbe o prilagođavanju od tada vrijede umjesto izvorno ugovorenih uvjeta ugovora. Otvoreni investicijski fond Otvoreni investicijski fond je zasebna imovina, bez pravne osobnosti, što ga uz odobrenje Komisije za vrijednosne papire osniva društvo za upravljanje fondovima, kojemu je predmet poslovanja isključivo prikupljanje novčanih sredstava izdavanjem i javnom prodajom dokumenata o udjelu. Obveza fonda je da u svakom trenutku bezuvjetno otkupi izdane udjele. Otvaranje stečajnog postupka

689


Otvaranje stečajnog postupka (njem. Eröffnung des Konkurses) je granični stadij između prethodnoga stečajnoga postupka i stečajnog postupka u užem smislu, u kojemu se odlučuje o određivanju i provedbi stečaja. Pošto primi izvještaj stečajnog suca, odnosno privremenoga stečajnog upravitelja, te mišljenje vještaka o nesposobnosti za plaćanje i dužnikovoj prezaduženosti, stečajno vijeće određuje ročište radi rasprave o uvjetima za otvaranje stečajnoga postupka, na koje se pozivaju predlagatelj, zastupnici po zakonu dužnika pravne osobe, odnosno dužnik pojedinac, privremeni stečajni upravitelj te, po potrebi, vještaci. Na tom se ročištu ispituje i mogućnost preuzimanja duga. Već na tom ročištu ili najkasnije u roku od tri dana nakon njegova zaključenja stečajno vijeće dužno je donijeti rješenje u otvaranju stečajnoga postupka ili o odbijanju prijedloga za otvaranje toga postupka. U tom drugom rješenju treba odrediti i tko je dužan snositi troškove postupka. Protiv rješenja o otvaranju stečajnoga postupka žalbu mogu podnijeti zastupnik po zakonu dužnika pravne osobe, odnosno dužnik pojedinac. Ako se utvrdi da je dužnik do završetka prethodnoga postupka postao sposoban za plaćanje, postupak se obustavlja, a troškovi provedenoga postupka snosi dužnik. 690


U rješenju o otvaranju stečajnoga postupka stečajno vijeće imenuje stečajnoga upravitelja. Tim se rješenjem pozivaju vjerovnici da u određenom roku stečajnom upravitelju prijave svoje tražbine. Taj rok ne može biti kraći od petnaest dana niti duži od tri mjeseca. Rješenjem u otvaranju stečajnoga postupka nad imovinom dužnika pojedinca pozivaju se dužnikovi dužnici da svoje obveze više ne ispunjavaju izravno dužniku nego stečajnom upravitelju za stečajnoga dužnika. U rješenju o otvaranju stečajnoga postupka posebno se određuje upis otvaranja stečajnoga postupka u sudski, odnosno obrtni registar, u zemljišne knjige, upisnik brodova, upisnik zrakoplova te upisnik prava intelektualnoga vlasništva. Rješenjem o otvaranju stečajnoga postupka zakazuje se i ročište vjerovnika na kojem se ispituju prijavljene tražbine (ispitno ročište) te ročište vjerovnika na kojem se na temelju izvještaja stečajnoga upravitelja odlučuje o daljnjem tijeku stečajnoga postupka (izvještajno ročište). Ta se ročišta mogu spojiti tako da se najprije održi ispitno ročište, a zatim izvještajno ročište. Stečajno vijeće može odlučiti da se stečajni postupak otvori bez provedbe prethodnog postupka i bez ispitivanja postojanja razloga za otvaranje toga postupka, ako je prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka podnio stečajni 691


dužnik ili likvidator. Ako tijekom prethodnoga postupka utvrdi da dužnikova imovina koja bi ušla u stečajnu masu nije dovoljna ni za namirenje troškova toga postupka ili je neznatne vrijednosti, stečajno vijeće donosi odluku o otvaranju i zaključenju stečajnoga postupka. U tom se slučaju stečajni postupak ne provodi, a predlagatelj može od svake osobe koja je odgovorna zato što prijedlog za pokretanje stečajnoga postupka nije pravodobno podnesen zahtijevati naknadu predujmljenog iznosa i pretrpljene štete. Na toj je osobi teret dokaza da nije postupala protivno svojim dužnostima i da za to nije kriva. Ako se stečajni postupak zaključi zato što nema uvjeta za njegovu provedbu, a dužnik nema sredstava ni za pokriće najnužnijih troškova, ta se sredstva isplaćuju na teret državnoga proračuna. O otvaranju stečajnoga postupka vjerovnici se obavještavaju oglasom koji se objavljuje isticanjem na oglasnoj ploči suda istoga dana kada je doneseno rješenje o otvaranju stečajnoga postupka i objavom u Narodnim novinama. Rješenje o otvaranju stečajnoga postupka dostavlja se predlagatelju, dužniku, bankama kod kojih dužnik ima račune, ispostavi porezne uprave prema dužnikovu sjedištu i državnom odvjetništvu, zatim tijelima koja vode upisnike, 692


odnosno javne knjige o dužniku i njegovoj imovini. Protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka, predlagatelj ima pravo žalbe. Protiv rješenja kojim je prihvaćen prijedlog, pravo na žalbu ima stečajni dužnik. Otrovna pilula Otrovna pilula (engl. poison pill) je taktika koju ciljno poduzeće na koje je usmjereno neprijateljsko preuzimanje koristi kako bi se obranilo od preuzimanja na taj način da samo preuzme ili se integrira s drugim poduzećima kako bi postalo financijski ili strukturalno manje atraktivno potencijalnom preuzimaču. Taktika obrane poduzeća od neprijateljskog preuzimanja, na način da se tvrtka učini manje atraktivnom za preuzimanje, metoda zaštite poduzeća od preuzimanja. Cilj menedžmenta je da se pilula učini toliko neukusnom da je potencijalni tražilac neće željeti progutati. Otpust (oprost) duga Otpust (oprost) duga (engl. renounciatiory, resignation, njem. Entsagung) je takav prestanak obveznog odnosa kod kojeg vjerovnik izjavi dužniku da neće tražiti njegovo ispunjenje, a dužnik se s time suglasi.

693


Otpust duga je ugovor, jer je za njegovu valjanost potrebna suglasnost obiju strana, a ne jednostrana izjava volje vjerovnika. Ako dužnik ne pristane da mu se dug oprosti iz bilo kojih razloga (materijalnih, moralnih), izjava vjerovnika nema pravni učinak. Otpust duga ne smije prouzrokovati neku povredu prava trećih osoba, jer to bi bio ugovor na štetu trećih, a takav ugovor je zabranjen. Otpravak Otpravak (njem. Abfertigung) je potpuni prijepis nekog sudskog, upravnog ili javnobilježničkog akta koji je označen kao otpravak i koji u pravnom prometu zamjenjuje izvornik akta. Otkup poduzeća od strane zaposlenih Otkup poduzeća od strane zaposlenih (engl. employee buyout – EBO, njem. Firmenaufkauf durch Betriebsangehörige, Verkauf des Betriebs an Teile der Belegschaft) je način otkupa državnih poduzeća koja su suočena s teškoćama u poslovanju, pa ih otkupljuju njihovi zaposlenici. Veoma čest način otkupa poduzeća, odnosno kupnje njegovih dionica od strane zaposlenih u slučajevima privatizacije državnih poduzeća u bivšim socijalističkim zemljama, pa i u nas. 694


Poznat način otkupa poduzeća i u tržišnim privredama, najčešće državnih poduzeća koja su zapala u nepremostive poslovne teškoće, pa se po povoljnijoj cijeni nude na prodaju radnicima zaposlenim u njima. Ne samo u povijesti kompanija već i danas taj način otkupa poduzeća veoma je raširen način centralizacije proizvodnje odnosno kapitala. Otkup poduzeća od strane menedžmenta Otkup poduzeća od strane menedžmenta (engl. management buyout – MBO) je kupnja poduzeća ili otkup njegovih dionica od strane menedžera. MBO se stimulira u tržišnim privredama, kako bi se menedžment poduzeća u još većoj mjeri učinio odgovornim za poslovne rezultate. Otkup poduzeća Otkup poduzeća (engl. buyout) je način stjecanja poduzeća, odnosno promjene vlasnika nad poduzećem kupnjom poduzeća ili otkupom njegovih dionica. To je poslovna operacija kupnje poduzeća. Obično se kupuje kontrolni paket dionica. Buyout može se odnositi na menedžera management buyout – MBO) ili na zaposlene (employee buyout – EBO). Kupnja poduzeća ili otkup njegovih dionica

695


najčešće se obavlja uz pomoć financijske poluge, odnosno kredita. Takav način otkupa poznat je pod nazivom leverage buyout – LBO. OTC OTC (krat. od engl. over-the-counter market, njem. OTC market, Freiverkehr) ili OTC-tržište; izvanburzovna prodaja dionica na sekundarnom tržištu vrijednosnih papira. Osnivačka glavnica Osnivačka glavnica (engl. share capital, njem. Aktienkapital) je iznos kapitala potreban za osnivanje i početak rada društva. Dijeli se na određeni broj dionica u dioničkom društvu, odnosno na određeni broj udjela u društvu s ograničenom odgovornošću. Osigurljiva vrijednost Osigurljiva vrijednost (engl. insurable value), stvarna vrijednost osigurljivog interesa izraženog u novcu koji je pravno dopušteno osigurati. Od tog pojma valja razlikovati vrijednost osiguranog interesa. To je vrijednost interesa izraženog u novcu koji je osiguran. Za odnos stranaka relevantni su pojmovi: vrijednost

696


osiguranog predmeta i osigurana vrijednost. Vrijednost osiguranog predmeta je ugovorena ili stvarna vrijednost osiguranog predmeta. Osigurana vrijednost je iznos (svota) naveden u ugovoru ili polici osiguranja na koji je sklopljeno osiguranje. Ta vrijednost može biti jednaka, veća ili manja od ugovorene ili stvarne vrijednosti osiguranog predmeta. Osiguravateljno dioničko društvo Osiguravateljno dioničko društvo (engl. insurance joint stock company, njem. Versicherungsaktiengesellschaft) je dioničko društvo za osiguranje propisani je oblik poduzeća za obavljanje djelatnosti osiguranja, uz društvo za uzajamno osiguranje, vlastito društvo za osiguranje i javno društvo za osiguranje. Ono je dioničko društvo prema Zakonu o trgovačkim društvima (ZTD), ali podliježe i posebnim odredbama Zakona o osiguranju. Najmanji iznos temeljnog kapitala (čl. 12. ZO) mora biti uplaćen u novcu, ali prema odredbama ZTD određeni iznos iznad toga može biti neuplaćen. Organi društva su nadzorni odbor, uprava i skupština dioničara, te revizor. Dioničkom društvu za osiguranje odobrenje za rad izdaje Direkcija za nadzor društava za osiguranje (čl. 13. ZO), a ona i nadzire njegovo poslovanje (čl. 55. ZO). 697


Osiguravateljna burza Osiguravateljna burza (engl. insurance exchange, njem. Versicherungbörse) je pojam kojim se u imovinskom osiguranju označava poslovni sastanak osiguravatelja, posrednika osiguranja i ostalih osoba zainteresiranih za osiguranje (brodovlasnici, trgovci), na kojem se vrši ponuda i plasman osiguranja. Najvažniji su, a ujedno i najstariji, londonski burzovni sastanci koji se održavaju u okviru londonskog Lloyda. Kako je današnji Lloyd zapravo korporacija, odnosno zajednica osiguravatelja udruženih radi vođenja poslova osiguranja, na burzovnom sastanku osiguravatelji članovi Lloyda, prema vlastitoj ocjeni i interesu, preuzimaju u osiguranje pojedine rizike ili dijelove rizika. Ponuda rizika za osiguranje vrši se samo preko Lloydovih posrednika, tj. brokera. Iako su poslovi Lloyda najopsežniji iz područja pomorskog osiguranja, Lloyd preuzima i ostale rizike iz drugih vrsta osiguranja. U poslovima posredovanja za osiguranje robe u prijevozu i uskladištenju poznati su centri u Londonu, Hamburgu, Amsterdamu i drugdje. Osiguravateljna bilanca

698


Osiguravateljna bilanca (engl. balance sheet, njem. Bilanz, Versicherungsbilanz) je bitan dio financijskih izvještaja osiguravateljnih poduzeća. Bilanca je propisani pregled imovine, sredstava (aktiva) i izvora, obveza (pasiva) na koncu svake godine i ima za rezultat iskazan bilančni dobitak ili gubitak. Pregled se temelji na propisanoj shemi u Zakonu o računovodstvu. Aktiva je zbroj svih predmeta imovine, dakle upotreba kapitala, a pasiva izvješćuje o kapitalu koji je poduzeću stavljen na raspolaganje, bilo od dioničara (vlastiti kapital, temeljna glavnica u dioničkom društvu) ili od članova u društvu za uzajamno osiguranje ili od trećih (tuđi kapital, odnosno obveze). Veoma važnu poziciju u osiguravateljnoj bilanci imaju rezerve (pričuve) koje pripadaju poduzeću i povećavaju njegova vlastita sredstva (uz temeljnu glavnicu to čini i neraspoređena dobit). Zakon o osiguranju i nadzorna vlast posvećuju posebnu pozornost veličini vlastitih, neopterećenih sredstava, koja su dodatno jamstvo da će osiguravateljno poduzeće trajno ispunjavati preuzete obveze prema osiguranicima. Stoga su u Zakonu o osiguranju propisane odredbe i ograničenja za ulaganje sredstava

699


osiguranja, koja nisu propisana za ostala dionička društva s drugačijim gospodarskim ciljevima. Osiguravatelj Osiguravatelj (engl. insurer, njem. Versicherer) je pravna osoba koja se bavi osiguranjem. Mogući su sljedeći organizacijski oblici osiguravatelja: društvo uzajamnog osiguranja, dioničko društvo vlastito društvo za osiguranje i javno društvo za osiguranje. Osiguranje povezano s investicijskim fondovima Osiguranje povezano s investicijskim fondovima (engl. unit-linked insurance) je osiguranje života u kojem rizik ulaganja gotovo u potpunosti snosi ugovaratelj osiguranja. Postala su veoma popularna sredinom osamdesetih godina zbog svoje fleksibilnosti. Dijelom premije osiguranja kupuju se udjeli u investicijskom fondu, a dijelom se pokrivaju administrativni troškovi i trošak rizika smrti. Vrijednost ugovorene svote ovisi o rezultatima ulaganja. U osiguranjima koja pokrivaju rizik smrti najčešće postoji garantirana minimalna ugovorena svota za slučaj smrti. Osiguranja

700


povezana s investicijskim fondovima obično su osiguranja na cijeli život i osiguranja za slučaj smrti i doživljenja. Opcije Opcije (engl. options, njem. Option) su pismene punomoći kojima njihov izdavatelj daje kupcima pravo na kupnju i/ili prodaju određenog paketa vrijednosnih papira u određenom vremenu i po utvrđenoj cijeni. To su samostalni vrijednosni papiri uvedeni i na tržište kapitala. Engleski burzovni izraz za premiju. Operativna dobit ili gubitak Operativna dobit ili gubitak (engl. operating income or loss, njem. Betriebseinkommen oder Verlust) je dobit ili gubitak zrakoplovne kompanije koji nastaje kao rezultat obavljanja usluga zračnog prometa prije podmirenja poreza na dobit, a zasniva se na ukupnim operativnim prihodima i ukupnim operativnim troškovima. Operativni leasing Kod operativnog leasinga predmet najma ostaje u vlasništvu davatelja najma (leasing tvrtke) za cijelo vrijeme njegovog trajanja ali se po njegovu isteku može prodati trećim osobama. Vrijednost predmeta leasinga obračunva se u neto 701


iznosu bez PDV-a koji se plaća u jednakim mjesečnim obrocima za cijelo vrijeme trajanja najma. Troškovi operativnog leasinga priznaju se kao troškovi poslovanja i umanjuju osnovicu za plaćanje poreza na dobit. Knjigovodstveno se vrijednost operativnog leasinga ne iskazuje u bilanci zaduženosti čime se ne smanjuje vrijednost tvrtke. Prilikom ugovoranja obvezna je uplata jamčevine davatelju najma koja se iskazuje u % inicijalne vrijednosti predmeta leasinga. Po isteku leasing ugovora predmetna oprema ili nekretnina može se zamijeniti drugom novom i modernijom. Operativni novčani tok Operativni novčani tok (engl. operational cash flow) govori o opsegu samofinanciranja poduzeća izvorima novčanog toka kao rezultatima osnovne, poslovne aktivnosti. Njegova veličina omogućuje stvaranje suda o podrijetlu i veličini ostvarenog novčanog toka, snazi prihoda i sposobnosti samofinanciranja, ali ne govori ništa o načinima uporabe tako stvorenih sredstava. Nedostaci operativnog novčanog toka – onemogućavanje spoznaje o promjeni vanjskih izvora financiranja, te onemogućavanje uvida u načine korištenja novca – uklanjaju se primjenom ukupnog novčanog toka, kojeg je on dio. 702


Operativni novčani tok govori o financijskim sredstvima čiji je izvor u poslovnoj aktivnosti, tj. on je razlika između primitaka iz poslovne aktivnosti (prodaja za gotovinu proizvoda i usluga, naplaćena potraživanja od prodaje, ostali primici s temelja prihoda) i izdataka vezanih uz poslovnu aktivnost (gotovinske isplate za materijal i usluge, isplata plaća, plaćeni porezi, ostali izdaci poslovne aktivnosti). Operativni novčani tok može se povećati porastom primitaka zbog porasta realiziranih količina, porasta prodajnih cijena, promjenom asortimana i povećanjem udjela proizvoda s visokim postotkom doprinosa novčanom toku ali to povećanje može uslijediti i kao rezultat smanjenja poslovnih izdataka. U tome i jest velika prednost i važnost operativnog novčanog toka u upravljanju i odlučivanju u poduzeću, pogotovu u procesu proizvodnje gdje operativni novčani tok postaje objektivnim instrumentom politike proizvodnje i oblikovanja asortimana. Operativni proračun Operativni proračun (engl. operating budget) je plan prema kojem se alociraju financijska sredstva svim centrima odgovornosti u organizaciji, a najčešće se sastavlja za jednogodišnje razdoblje. Operativni proračun sadrži procijenjenu 703


količinu proizvoda i usluga koje organizacija namjerava proizvesti, kao i sredstva koja su joj za to potrebna. Proračun izdataka, proračun prihoda i proračun profita najučestalije su vrste operativnog proračuna. Oporeziva vrijednost Oporeziva vrijednost (engl. assessed value) je utemeljena propisima kojima se određuje oporezivanje imovine. Pravila za određivanje ove vrijednosti mogu široko varirati u poreznim zakonodavstvima, a mogu ali i ne moraju uzimati u obzir tržišnu vrijednost imovine koja se procjenjuje za porezne potrebe. Upotreba ovog koncepta vrijednosti ograničena je i nema znatnije veze s ostalim konceptima vrijednosti, ali može utjecati na poslovne odluke u vezi s raspolaganjem određenim imovinskim oblicima. Oportunitetni troškovi Oportunitetni troškovi (engl. opportunity costs, njem. Alternativkosten, Opportunitätskosten) predstavljaju fiktivni dobitak, odnosno gubitak, koji nastaje ulaganjem sredstava upravo u jedan određeni a ne neki drugi projekt.

704


Ako se 100 jedinica uloži u projekt A, dobiva se dobit od 10 jedinica, a isti iznos sredstava uložen u projekt B ostvaruje dobit od 15 jedinica. Razlika od 5 jedinica je oportunitetni trošak ili korist, ovisno o tome u koji su projekt sredstva uložena. OR OR (engl. overriding commission) je u reosiguranju provizija koju reosiguravatelj kao retrocesionar plaća retrocedentu. Ona predstavlja daljnje smanjenje riziko premije, jer su prethodno originalne premije već umanjene za proviziju koju je retrocedent dao reosiguraniku. Ordinary loss Ordinary loss je engleski izraz za uobičajeni (redoviti, prirodni) gubitak u težini ili zapremini robe za vrijeme prijevoza ili uskladištenja do kojeg dolazi zbog posebnih svojstava te robe. Prema institutskim klauzulama za osiguranje robe, iz osiguranja su isključene štete nastale zbog normalnog curenja (ordinary leakage), redovitog gubitka u težini ili zapremini (ordinary loss) i uobičajenog habanja osiguranog predmeta (wear and tear). Sa stajališta osiguranja te opasnosti nisu rizik jer je njihov nastup neizbježan i zato predvidiv. Zbog toga te štete nisu pokrivene osiguranjem “svih rizika”. 705


Posebnim ugovornim utanačenjem moguće je osigurati i te rizike. Visina normalnog gubitka robe nije uvijek ista. Ona varira ovisno o vrsti robe, dužini puta, stanju tereta prije prijevoza, klimatskim uvjetima prijevoza, načinu slaganja i sl. Oročeni depozit Oročeni depozit (engl. time deposit, njem. Zeitdeposit) predstavlja novčana sredstva na posebnim depozitnim računima banaka čije se upotrebe deponent odriče na određeno dogovoreno vrijeme. Sredstva oročenih – ročnih depozita ne mogu se koristiti za svakodnevna plaćanja. Depozit na neodređeno vrijeme uz otkazni rok mogu se koristiti tek istekom ugovorenog roka od pismene obavijesti o otkazu depozita. Depoziti na određeno vrijeme koriste se tek istekom tog vremena. Ročni depozit može se razročiti samo u rijetkim, ugovorom predviđenim prilikama. U slučaju razročavanja obračunava se niža paralizirajuća kamatna stopa od one predviđene za oročeni depozit, koja je inače viša nego na druge vrste depozita. Visina kamatne stope na oročene depozite raste usporedo s dužinom roka oročavanja depozita. Ortaštvo 706


Ortaštvo (engl. partnership, njem. Gesellschaft nach bürgerlichem Recht, einfuche Gesellschaft) je društvo za zajedničko tečenje, ugovorom zasnovan obveznopravni odnos kojim se ugovorne stranke obvezuju udružiti svoj trud (rad) i/ili svoju imovinu u cijelosti ili djelomice radi postizanja nekog zajedničkog cilja, bez stvaranja novog subjekta. Ortaci mogu biti fizičke i pravne osobe koje se moraju dogovoriti o zajedničkom cilju ortaštva. Izostane li takav dogovor, ne postoji ortaštvo. Svrha ortaštva mora biti dopuštena. Mora postojati sporazum makar i o labavoj zajedničkoj organizaciji preko koje svaki ortak ima određeni utjecaj i pravo sudjelovanja pri odlučivanju, ali čime se ne stvara pravna osoba. Ortaštvo ne može biti stranka u parničkom postupku, ne može biti upisano u zemljišne knjige, a i u stečajnom postupku subjekti su ortaci, a ne ortaštvo. U sporu između ortaštva i trećih svi ortaci su tužitelji i tuženici. Tuži l i ortak u sporu s društvom, postavlja zahtjev protiv svih ostalih ortaka. U načelu svi ortaci upravljaju društvom, pri čemu se razlikuju poslovi redovitog upravljanja (održavanje i popravci stvari i sl.) i poslovi izvanrednog upravljanja (otuđenje zajedničke stvari, zasnivanje hipoteke i sl., pri čemu je potrebna suglasnost svih 707


ortaka). Ortaci mogu povjeriti upravljanje jednom ili više ortaka ili nekom trećem. Imovinu ortaštva čine ulozi ortaka (glavnica), te imovina stečena poslovanjem ortaštva. Udjeli ortaka u dobitku i gubitku utvrđuju se ugovorom, a ako nisu utvrđeni, svaki ortak ima jednak udio u dobiti i gubitku. Osigurana svota Osigurana svota (engl. sum insured, amount insured, njem. Versicherungssumme); u ugovorima o osiguranju redovito se navodi svota osiguranja, odnosno vrijednost osiguranog predmeta. Često se polica osiguranja u kojoj je navedena ugovorena vrijednost osiguranog predmeta naziva valutirana polica (engl. valued policy). Ako vrijednost nije ugovorena, izdana polica naziva se nevalutiranom policom (engl. unvalued policy), što je danas u praksi gotovo napušteno. U praksi se vrijednost osiguranog predmeta označava tako da se u polici izričito navede da se radi o ugovorenoj vrijednosti stavljanjem riječi “so valued” (tako procijenjeno) kod robe, odnosno riječi “valued at” (procijenjeno na) kod osiguranja brodova.

708


Najčešće će u praksi biti situacija da je vrijednost osiguranog predmeta jednaka njegovoj stvarnoj vrijednosti, ali moguća su i odstupanja od tog načela (nadosiguranje, podosiguranje). Osigurane obveznice Osigurane obveznice (engl. secured bonds, njem. gesicherte Schuldverschreibungen) su obveznice čija je tražbina osigurana. Osiguranje može biti realnom imovinom, ili idealnim oblikom imovine. Razlikuju se obveznice osigurane hipotekom, zalogom opreme ili garancijama trećih osoba, odnosno idealnim oblikom vlasništva prezentiranim u vrijednosnim papirima dužnika ili njegovih garanata. Osigurani rizik Osigurani rizik (engl. insured risk, njem. versichertes Risiko) je element ugovora o osiguranju; događaj s obzirom na koji je sklopljeno osiguranje. Pojmom rizik podrazumijeva se budući neizvjesni događaj nastao nezavisno od isključive volje osiguranika zbog kojeg osiguranik može pretrpjeti materijalnu štetu. Pod događajem se razumijeva vanjski događaj, odnosno nezgoda (engl. fortuity) koji ima za posljedicu gubitak ili oštećenje osiguranog predmeta. 709


Posljedica ostvarenja osiguranog rizika jest osigurani slučaj. On se ogleda u štetnoj promjeni postojećeg stanja izazvanog uzrokom. Rizik u odnosu prema šteti predstavlja njezin uzrok. Sklapanjem ugovora o osiguranju osiguravatelj preuzima na sebe snošenje štetnih posljedica ostvarenja osiguranog rizika. Relevantni su samo oni uzroci koji su osigurani (osigurani rizici). Osiguranjem su pokrivene sve štete nastale zbog osiguranih rizika. U okviru pomorskog osiguranja osiguravaju se pomorski, odnosno transportni rizici. To su one opasnosti kojima su izložena prijevozna sredstva i roba za vrijeme prijevoza. Ugovoriti se može osiguranje: a) pojedinih rizika b) svih rizika Osigurani rizici redovito su popisani u uvjetima osiguranja. Osiguranik Osiguranik (engl. insured, njem. Versicherte) je osoba koja se kod osiguravatelja osigurava za slučaj nastupa određenog rizika. Osiguranik, odnosno neka druga osoba umjesto njega, dužan je uplaćivati premiju osiguranja kojom se, na 710


načelima zajedničkog snošenja rizika, prikupljaju sredstva za provođenje osiguranja. Osiguranje Osiguranje (njem. Versicherung) je pravni odnos između osiguranika i osiguravatelja u kojem se na načelu zajedničkog snošenja određenog rizika osiguravatelj obvezuje osiguraniku, isplatom određenog novčanog iznosa ili priznanjem nekog drugog prava, naknaditi štetu proizašlu iz nastupa osiguranog rizika, a osiguranik ili neka druga osoba se obvezuje da će platiti premiju osiguranju kojom se prikupljaju sredstva za podmirenje prava koja proizlaze iz nastupa osiguranog rizika. Osiguranjem se smanjuju gubici koje pojedinac ima iz nastupa nekog štetnog događaja, raspodjelom tih gubitaka na veći broj osoba. Sjedinjavanjem financijskih doprinosa (premija) većeg broja osiguranika i troškova isplate naknade nastalih šteta, osiguravatelj je u mogućnosti daleko lakše podmiriti štete nastale u nekom razdoblju nego što je to u mogućnosti bilo koji pojedinac samostalno. Osiguranje (jamstvo) u ovršnom postupku i postupku osiguranja 711


Osiguranje (jamstvo) u ovršnom postupku i postupku osiguranja može biti gotov novac, iznimno bankarska garancija, vrijednosni papiri koji imaju burzovnu vrijednost te dragocjenosti čiju je vrijednost lako utvrditi na tržištu i koje se mogu brzo i jednostavno unovčiti, koje u ovršnom postupku ili postupku osiguranja polaže jedna od stranaka kao sigurnost protivnoj strani da će moći naknaditi štetu ili troškove koji će joj biti izazvani provedbom nekog postupka ili neke radnje. Republika Hrvatska i jedinice lokalne samouprave i uprave te državna tijela nisu dužni dati osiguranje kad u postupku sudjeluju kao stranke. Na danom osiguranju protivna stranka stječe zakonsko založno pravo. Kada sud u ovršnom postupku ili postupku osiguranja odluči o pravu protivne stranke na naknadu štete ili troškova postupka u vezi s radnjom zbog poduzimanja koje je osiguranje dano, na njezin će prijedlog istim rješenjem odlučiti i o naplati utvrđene tražbine iz toga osiguranja. Osiguranje hipoteke Osiguranje hipoteke (engl. mortgage insurance, njem. Hypothekenversicherung) štiti hipotekarnog vjerovnika od gubitka glavnice i kamata u slučaju da hipoteka u 712


cijelosti ili djelomično ne prođe na dražbi. Olakšava vjerovniku da dođe do novca, jer hipotekarni vjerovnik zaključenjem osiguranja hipoteke nema nikakav rizik. Premija se najčešće obračunava i plaća prema vjerojatnosti s kojom će osiguravatelj doći u posjed hipoteke. Za brodove postoji poseban oblik osiguranja hipoteke. Osiguranje izvoznih kredita Osiguranje izvoznih kredita naziva se u praksi i osiguranje izvoznih potraživanja. Razvilo se kao posebna grana osiguranja osobito posljednjih pedeset godina. U najužem smislu, pod osiguranjem izvoznih kredita smatra se takva vrsta osiguranja u kojem izvoznik kao vjerovnik zaključuje s osiguravateljem ugovor, prema kojem se osiguravatelj obvezuje da će platiti potraživanja od inozemnog dužnika ako ovaj zbog nekih razloga ne izmiri svoju obvezu. Njemačka, engleska i francuska literatura smatra osiguranjem izvoznih kredita samo ovaj oblik osiguranja (delkredere). Naši autori uz ovaj uži pojam, pod osiguranje izvoznih kredita u širem smislu podvode i kaucijsko osiguranje. Počeci osiguranja izvoznih kredita javljaju se polovinom prošlog stoljeća u Francuskoj (L’Union du Commerce 1849., Credit Commercial 1855.), kasnije i u Velikoj 713


Britaniji (The Ocean Accident and Guarantee Corporation 1885.) i SAD (United States Credit System Company 1899.). Poslije Prvog svjetskog rata osiguranje izvoznih kredita dobiva novi zamah, pa se tako 1917. godine osniva u Njemačkoj (Hermes Kredit Versicherungs, A.G.), 1918. u Velikoj Britaniji (The Trade Indennity Company Ltd.), u Nizozemskoj 1925. (Nederlandsche Credit verzekering), Švedskoj 1928. (Svensna Credit), Belgiji 1929. (Belge d’Assurance de Credits). Sve veći razvitak gospodarstva i međunarodne razmjene i sve veća borba za međunarodna tržišta, posebno u manje razvijene zemlje, povećali su rizike naplate kredita i tako učinili sve značajnijim osiguranje izvoznih kredita, kao jedan od instrumenata izvozne ekspanzije. Dolazi do razvitka osiguranja izvoznih potraživanja od komercijalnih rizika, ali i do snažnog rasta potraživanja od nekomercijalnih rizika iza kojih, uglavnom, stoji država. Ona počinje igrati značajnu ulogu u ovoj djelatnosti. Osnivaju se nove institucije osiguranja nekomercijalnih rizika. Tako je u Velikoj Britaniji osnovan Export Credit Guarantee Department pri Ministarstvu trgovine 1919. godine; u Švedskoj Export Kreditnaruden, kao

714


posebni državni ured, 1933. godine; u Francuskoj Compagnie d’Assurance pour le Commerce Exterieur kao državno osiguravajuće društvo 1949. godine. U Njemačkoj privatna društva surađuju s državom, npr. Hermes Kredit Versicherungs A. G. i Deutsche Revisions und Treuhand A. G. Država se na taj način uključuje u izvoznu stimulaciju pa rizik kreditiranja izvoznici prebacuju na državu. Osiguranje izvoznih kredita, osim što osigurava naplatu potraživanja od inozemnog kupca, omogućuje da izvoznik dobije kredit od banke pod povoljnim uvjetima. Osiguranjem izvoznih kredita od komercijalnih rizika bave se privatna osiguravajuća društva, a osiguranjem nekomercijalnih bavi se obično država, odnosno posebne institucije koje surađuju s državom ili su pod njezinom kontrolom. Naknada štete izvoznih potraživanja (represivna funkcija osiguranja) kod komercijalnih rizika alimentira se iz fondova osiguranja, dok se kod nekomercijalnih rizika nadoknađuje iz akumuliranih fondova od premije i iz državnog proračuna. Osiguranje potrošačkih kredita 715


Osiguranje potrošačkih kredita je osiguranje kod kojeg su osiguranici poduzeća iz proizvodnje i prometa, poslovne banke, kao i štedne udruge, koji odobravaju kredite potrošačima i svojim štedišama za kupnju potrošne robe i robe trajnije vrijednosti. Osiguranici se osiguravaju protiv nemogućnosti naplate dospjelih rata (anuiteta) zajma od dužnika. Da bi stekao pravo na naknadu štete, osiguranik je dužan sam pokušati naplatiti neplaćene rate opomenom za plaćanje ili postupkom prisilne naplate. Na ime štete osiguraniku se naknađuje ostatak neplaćenog duga kao i razumno učinjeni troškovi koje je osiguranik imao u sudskom postupku i postupku prisilne naplate duga. Isplatom odštete osiguranik prenosi cesijom na osiguravatelja sva prava potraživanja od dužnika. Visina potrošačkog kredita koju osiguranik može odobriti dužniku, kao i vrijeme na koje se kredit daje utvrđuje se sporazumno između osiguranika i osiguravatelja uzimajući u obzir dužnikovu kreditnu sposobnost. Premiju osiguranja plaća osiguranik na iznose odobrenog kredita, u koje su gotovo redovito uključene redovite kamate. Zatezne kamate osiguravatelj ne nadoknađuje. Visina premijskih stopa ovisi o vrsti robe za koju se kredit 716


odobrava, te o dužini trajanja zajma. Samopridržaj osiguranika u šteti iznosi obično 10% od naknade. Odlučivanje u uvjetima rizika Odlučivanje u uvjetima rizika (engl. decision-making under risk, njem. Entscheidung unter Risiko) je odlučivanje u okolnostima u kojima rezultati nisu sigurni, ali su poznate vjerojatnosti za različite rezultate. Stupanj vjerojatnosti da će se određeni događaj zbiti rangira se od 0 do 1, tako da je zbroj vjerojatnosti za sve mogućnosti 1. Kod odlučivanja u uvjetima rizika poželjno je da donositelj odluka odredi vjerojatnost za svaku mogućnost. Odlučivanje u uvjetima rizika uobičajena je okolnost odlučivanja. Odnos cijene dionica i dobitka Odnos cijene dionica i dobitka (engl. price-earnings ratio, P/E, njem. Preis Einkommen Verhältnis) je važna informacija potencijalnim investitorima i vlasnicima dionica koja se objavljuje u izvještajima o burzovnim kotacijama, a standardni je podatak u novinskom retku kotacija. Pokazuje odnos cijene dionica i dobitka poduzeća po dionici. U odnos se stavlja cijena dionica pri zatvaranju burze i dobit po dionici, koja se ne objavljuje u 717


listama burzovnih kotacija pa P/E odnos nije moguće izračunati iz podataka raspoloživih u retku burzovnog izvještaja. Dobit po dionici ne treba miješati s podacima o isplaćenoj dividendi. Primjer: P/E odnos 10 znači da cijena dionica predstavlja desetorostruki iznos dobiti poduzeća po dionici u posljednjoj godini ili u posljednja 4 tromjesečja. Odnos P/E pokazuje relativne vrijednosti različitih dionica, a omogućava i izračunavanje dobiti po dionici. Odnos duga i (vlasničke) glavnice Odnos duga i (vlasničke) glavnice (engl. debt-equity, D/E ratio, njem. Schuldendienstquote) je najpoznatiji pokazatelj upotrebe poluge, odnosno stupnja zaduženosti poduzeća. Pokazatelj financijske strukture ili strukture kapitala poduzeća, odnosno stupnja zaduženosti poduzeća. Predstavlja odnos dugova ili ukupnih obveza poduzeća i njegova vlastitog kapitala, odnosno vlasničke glavnice poduzeća. Za razliku od pokazatelja odnosa dugova (ukupnih obveza) prema ukupnim sredstvima (ukupnom kapitalu) poduzeća ovaj pokazatelj raste brže s porastom dugova u strukturi kapitala; tako u slučaju da iznos dugova premašuje vlasničku 718


glavnicu, ovaj pokazatelj ubrzano raste. Povezan je s konzervativnim kriterijem određivanja granice zaduživanja poduzeća, tzv. pravilom 1:1, koje kaže da je maksimalni iznos dugova koje može koristiti neko poduzeće veličina njegove vlasničke glavnice. Pokazatelj odnosa duga i glavnice može se računati temeljem knjigovodstvenih vrijednosti dugova i vlasničke glavnice ili pak temeljem njihovih tržišnih vrijednosti. U ovom drugom slučaju prisutan je problem realnosti procjene tržišne vrijednosti dugova i glavnice. Kao kompromis, može se promatrati odnos knjigovodstvene vrijednosti dugova prema tržišnoj vrijednosti vlasničke glavnice. Tako prikazan odnos dugova i glavnice koristi se i kao jedan od pokazatelja rizika stečaja poduzeća. Odnos duga i uloga dnos duga i uloga (engl. debt-equity ratio) je odnos vlastitog kapitala i kredita uloženih u određeni poslovni pothvat. Velika vrijednost sredstava potrebnih za ulaganje u kapitalne projekte onemogućava poduzetnike da ulože u cijelosti samo svoja sredstva kao ulog (engl. equity). Stoga je potrebno da se preostali dio

719


sredstava pribavi uzimanjem kredita, koji se financijskoj konstrukciji smatra dugom (engl. debt). Odnos duga i uloga može biti različit. No, često taj odnos iznosi 80:20% u korist duga, što znači da su od 100% uloženih sredstava 80% sredstava pribavljena kreditima, a 20% su sredstva ulagača. Odredbe o posebnim rizicima Odredbe o posebnim rizicima (engl. special risk clause) su ugovorne odredbe oblikovane u poslovnoj praksi. Njima se nastoje pobliže odrediti događaji koji ako se u stvarnosti i dogode mogu biti uvjet primjene odredaba o višoj sili i hardshipu. Primjer takvih događaja: inflacija, porast cijena sirovina, rat, štrajk i dr. Odustanak Odustanak (engl. rescision (revocation) of the contract, njem. Abgehen vom Vertrage, Rücktritt); 1. pravo jedne stranke da odustane od ugovora kad nastanu određene okolnosti. U nekim slučajevima moguće je odustati od ugovora i bez obrazloženja i u svako doba, jedino se odustankom ne smije suugovaratelja gospodarski ugroziti i staviti ga u gori položaj; 720


2. razvrgnuće ugovora prije dospjelosti ugovorne obveze. Pojam odustanka vrlo je blizak pojmu raskida ugovora, pa se postavlja pitanje njihova razgraničenja. Općenito se smatra da je razlika pretežno terminološke prirode. Preporučuje se ipak o odustanku govoriti kad je razvrgnuće uslijedilo prije dospjelosti ugovorne obveze, a o raskidu kad se ugovor razvrgava nakon dopjelosti. Odustatnina Odustatnina (engl. forfeit (smart) money, njem. Reugeld) je imovinska vrijednost, u pravilu svota novca, koju se obvezuje platiti strana koja prije ispunjenja odustane od ugovora. Na davanje ili plaćanje odustatnine mogu biti ovlaštene obje ili samo jedna ugovorna strana. Obećavatelj dobiva alternativno ovlaštenje (facultas alternativa), ili ispuniti ugovornu obvezu (što je dužan) ili da dade odustatninu (što nije dužan). Pravo izbora se gasi čim je obećavatelj počeo ispunjavati svoju ugovornu obvezu. Kad strana u čiju je korist ugovorena odustatnina izjavi drugoj strani da će dati odustatninu, ona više ne može zahtijevati ispunjenje ugovora. Strana ovlaštena na odustajanje dužna je dati odustatninu istovremeno s izjavom o odustajanju. Kapara se može ugovoriti kao odustatnina. 721


OECD OECD (engl. Organization for Economic Cooperation and Development; krat., njem. Europäische Organisation für die Kooperation und Entwicklung) je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj – organizacija sljedbenik OEEC-a (engl. Organization for European Economic Cooperation – Organizacija za europsku ekonomsku suradnju) osnovane 1948. godine s ciljem pomoći u rekonstrukciji Europe razorene u II. svjetskom ratu. Relativno brzo oporavljene europske privrede pokazuju međuzavisnost s razvijenim industrijskim zemljama Sjeverne Amerike, te kao reakcije na takvu situaciju 1960. godine dolazi do osnivanja nove organizacije, OECD-a čije su članice-osnivači 18 europskih zemalja, SAD i Kanada. Do 1973. organizaciji pristupaju Japan, Finska, Australija i Novi Zeland (bivša Jugoslavija je od 1961. godine imala status pridruženog člana). Poveljom potpisanom 14. prosinca 1960. utemeljeni su ciljevi Organizacije: unapređivanje privrednog rasta zemalja članica; pomoć nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju (u okviru i izvan članstva u Organizaciji); težiti povećanju svjetske trgovine. Aspekti djelovanja i rada Organizacije su: razvojna politika i kooperacija, 722


energija, razvoj, trgovina, financijska i fiskalna pitanja, socijalna pitanja, zapošljavanje, edukacija, ekologija, znanost, tehnologija, industrija, poljoprivreda, ribarstvo. Organizacija je konzultativnog karaktera, bez snage obvezivanja bilo koje od svojih članica. Sjedište Organizacije nalazi se u Parizu. Offshore bankarstvo Offshore bankarstvo (engl. offshore banking, njem. Offshore-Bankwesen) predstavlja financijske lokacije i institucije koje nude bankarske usluge, porezne beneficije i povjerljivost inozemnim ulagačima depozita. Offshore Offshore (engl. offshore market) u međunarodnom poslovanju i financijama označava situacije u kojima se depoziti, investicije, proizvodnja i druge aktivnosti odvijaju u nekoj drugoj zemlji, a ne u onoj u kojoj živi vlasnik, investitor, proizvođač ili pokretač aktivnosti. Offshore fonodovi Offshore fonodovi (engl. offshore funds, njem. Investmentfonds mit Sitz in einem steuerbegünstigten Land) su fondovi koji se zbog nekih poslovnih ili drugih razloga drže u bankama izvan vlastite zemlje. 723


Offshore kompanija Offshore kompanija (engl. offshore company, njem. Offshore-Unternehmen) je kompanija osnovana u drugoj zemlji zbog poreznih ili drugih pogodnosti. Nekad je pojam označavao kompaniju na otoku ili blizu obale, dok je danas opći pojam koji se koristi u međunarodnom poslovanju za označavanje svih kompanija koje se osnivaju izvan zemlje primarno radi korištenja poreznih povlastica. Ograničeno partnerstvo Ograničeno partnerstvo (engl. limited partnership) je pravni oblik poduzeća u kojemu pored općih partnera, koji upravljaju društvom i vode poslovanje društva, te za obveze društva odgovaraju cjelokupnom svojom imovinom, postoje i partneri s ograničenom odgovornošću, koji za obveze društva odgovaraju samo do visine svojih uloga koje su unijeli u društvo. Oni se nazivaju spavajući članovi. Ograničeni depozit Ograničeni depozit (engl. restricted deposit, njem. beschränkte Einlage, limitiertes Depot) je vrsta depozita u domaćem bankarstvu. Depozit koji se ukamaćuje i kod kojeg se transferi s računa mogu vršiti samo kad nastupe unaprijed utvrđeni uvjeti; npr. privredni subjekti obvezni su da na 724


posebnom računu kod banke drže određeni propisani iznos novčanih sredstava rezervi koja mogu koristiti samo za pokriće gubitaka, samo u slučaju nelikvidnosti i sl. Okvirni kredit Okvirni kredit (engl. credit line, njem. Kreditlinie, Kreditrahmen) ili kreditna linija je najčešće godišnji kreditni ugovor sklopljen između banke i poduzeća za kratkoročno financiranje tekućih potreba u momentima formiranja bilančnih deficita poduzeća, a obuhvaća godišnji obujam raspoloživog kredita, automatsko korištenje sredstava u okviru ugovorenog limita, automatsko vraćanje korištenih sredstava i kamatno opterećenje za iznos neto-zaduženja. U zemljama s razvijenim financijskim tržištem ovim oblikom kreditiranja koriste se ili najjača poduzeća kao oblikom osiguranja za kupovinu kratkoročnih vrijednosnih papira (s dospijećem do 9 mjeseci), ili se njime koriste poduzeća za refinanciranje dijela kreiranih a nerealiziranih komercijalnih vrijednosnih papira, pri čemu im banke daju razvojnu podršku. U posljednje vrijeme kreditne linije za ovakve namjene ugovaraju se na dvije godine. Oligopol 725


Oligopol (engl. oligopoly, njem. Oligopol) je struktura tržišta određene gospodarske grane za kojom su sva poduzeće svjesna uzajamne zavisnosti proizvodnje, prodaje, promocije i investicija. Zbog toga će pokušaj manipulacije bilo kojom varijablom od strane bilo kojeg poduzeća vrlo vjerojatno izazvati reakciju konkurentskog poduzeća. Ova obilježja obično se pripisuju tržištima na kojima broj poduzeća koja prodaju svoje proizvode možemo definirati kao “nekoliko”. U ekonomskoj teoriji postoji nekoliko modela oligopola: od onih u kojima oligopolist djeluje neovisno i zasniva svoje odluke na temelju nekih pretpostavki u pogledu reakcija konkurencije, pa do modela u kojima je suparništvo među poduzećima prebrođeno različitim oblicima suradnje i/ili tajnih, odnosno, za razvoj konkurencije na tržištu, štetnih sporazuma. Opcija Opcija (engl. option, njem. Option); 1. u širem smislu pravo određenih osoba da svojom jednostavnom izjavom upućenom drugoj određenoj osobi izazove perfekciju predviđenog ugovora, odnosno već postojećem ugovoru promijeni sadržaj. Pravo na optiranje stječe se 726


na temelju zakona, posebne klauzule u nekom obveznom ugovoru, statutu društva i sl. Propuštanje ostvarenja opcije dovodi do gubitka prava na opciju; 2. pravo osiguranika ili korisnika osiguranja na izbor oblika plaćanja koje proizlazi iz ugovora o osiguranju; 3. pravo i na sklapanje ugovora o kupnji i prodaji vrijednosnih papira ili robe unutar određenog razdoblja; 4. pravo prvenstva pri upisu novih dionica i sl. Opcija garantirane rente Opcija garantirane rente (engl. guaranteed annuity option); kod osiguranja života ili mirovinskih fondova s jednokratnom isplatom naknade, osiguravatelj može omogućiti opciju isplate u obliku rente garantiranog minimalnog iznosa. Opcija kupnje Opcija kupnje (engl. call-option, njem. Kaufoption) je opcija koja kupcu daje pravo kupnje točno određenog broja predmeta opcije od prodavatelja po unaprijed utvrđenoj cijeni, izvršnoj cijeni, na utvrđeni datum – kod europske opcije, odnosno, u slučaju američke opcije, i unutar određenog razdoblja. Ovakve opcije obično kupuju ulagači koji očekuju porast cijene predmeta opcije. 727


Opcija prodaje Opcija prodaje (engl. put-option, njem. Verkaufsoption) je opcija, koja imaocu, kupcu daje pravo, opciju, prodaje točno određenog broja predmeta opcije. Opcija prodaje obvezuje prodavatelja opcije na preuzimanje predmeta opcije i plaćanje unaprijed utvrđene cijene imaocu takve opcije, ako je ovaj podnese na izvršenje. Opciju prodaje kupuju ulagači koji očekuju pad cijene predmeta opcije. Objektivna odgovornost Objektivna odgovornost (engl. strict liability, njem. Kausalhaftung) je odgovornost za štetu za čiji se nastanak ne traži krivnja štetnika. Objektivna odgovornost nastaje kad se ispune, odnosno kad oštećenik dokaže ove pretpostavke: štetnu radnju, štetu, uzročnu vezu između štetne radnje i štete, te protupravnost štetne radnje. Iznimno, uzročna se veza ne dokazuje već presumira kod šteta koje su nastale u vezi s opasnom stvarju ili opasnom djelatnošću. Pravila objektivne odgovornosti primjenjuju se na štete od stvari i djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu. Pod opasnom stvari razumijeva se svaka stvar koja po svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i načinu porabe ili na drugi način predstavlja opasnost nastanka štete za okolinu, pa je 728


zbog toga treba nadzirati s povećanom pažnjom. Jedna djelatnost predstavlja povećanu opasnost kada u njezinu redovnom toku, već po samoj njezinom tehničkoj prirodi i načinu obavljanja, mogu biti ugroženi životi i zdravlje ljudi ili imovina, tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pozornost osoba koje obavljaju tu djelatnost kao i osoba koje s njom dolaze u dodir. Hoće li neka određena stvar ili djelatnost biti kvalificirana opasnom, odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju. Prema našem zakonodavstvu opasnom se stvarju smatraju i proizvod s nedostatkom zbog kojeg predstavlja opasnost štete za osobe ili stvari. U opasne stvari ulaze i nuklearni uređaji. Za štete od opasnih stvari odgovara njezin imatelj, a to je u prvom redu vlasnik stvari. Umjesto imatelja odgovarat će onaj kome je imatelj povjeri da se njome služi, odnosno onaj koji mu na protupravan način oduzme stvar, ili pak osoba koja je inače dužna da je nadgleda a nije kod njega na radu. Ipak, će imatelj odgovarati ako je stvar povjerio osobi koja nije osposobljena ili nije ovlaštena njome rukovati. Za štetu zbog nedostatka stvari odgovara njezin proizvođač koji ju je stavio u promet. Korisnik nuklearnog uređaja odgovara za nuklearne štete. Posebna pravila postoje o odgovornosti za štetu u slučaju nezgode izazvane motornim 729


vozilom u pokretu. Tako npr. za štete od motornog vozila u pokretu koje pretrpe treće osobe (pješaci, biciklisti, putnici) imatelj odgovara po pravilima objektivne odgovornosti. Međutim, za štete koje imatelji motornih vozila nanesu jedan drugome vozilom u pokretu vrijede pravila subjektivne odgovornosti, ako postoji krivnja barem na strani jednog imatelja. Pravila objektivne odgovornosti primjenjuju se također i kod šteta od terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija, zatim kod odgovornosti organizatora priredbi te odgovornosti za onečišćavanje okoliša. Kod objektivne odgovornosti štetnik se oslobađa odgovornosti ako dokaže jednu od sljedećih činjenica: 1. da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, izbjeći ni otkloniti, tj. da se šteta dogodila višom silom; 2. da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika; 3. da je šteta nastala isključivo radnjom treće osobe. Obračun provizije

730


Obračun provizije (njem. Provisionsabrechnung), postupak kojim ugovorne strane utvrđuju visinu provizije; ovisi o tome je li u cijenu usluga davatelja uključena provizija koju on plaća posredniku. Obračun troškova po aktivnostima Obračun troškova po aktivnostima (engl. activity based costing – ABC) je paradigma koja se temelji na principu da nisu proizvodi koje izrađuje organizacija ti koji generiraju troškove, već su to zapravo aktivnosti koje se izvode u procesima logistike, proizvodnje, marketinga i prodaje te ostalih funkcija podrške. Resursi neophodni za podršku tih aktivnosti rezultiraju određenim troškovima, koji se potom raspoređuju na pojedine proizvode tako da se utvrdi koliko je svaki od njih imao podrške u izvedenim aktivnostima (poznatim kao pokretači troškova, cost drivers). Cilj sustava trošenja na osnovi aktivnosti jest točnije utvrđivanje troškova za pojedine proizvode u odnosu na tradicionalne principe njihova obračunavanja, te njihovo što veće reduciranje, eliminiranje rasipanja resursa na što manju mjeru. U tom kontekstu ovaj sustav je blisko vezan s ciljevima i aktivnostima i kao takav elementarni dio bilo koje vrijednosne analize procesa, čije je fundamentalno 731


načelo da troškovi imaju svoje uzroke i da se tim uzrocima može upravljati, odnosno da se mogu kontrolirati. Obrtni kapital Obrtni kapital (engl. working capital, njem. Umlaufvermögen, Betriebskapital): 1. ulaganje u obrtna sredstva poduzeća. Ovaj pojam ponekad podrazumijeva ulaganje u obrtna sredstva poduzeća i naziva se koncept upravljanja obrtnim kapitalom. Obuhvaća određivanje oblika kratkoročnog financiranja obrtnih sredstava, te dugoročnog financiranja za onaj dio obrtnih sredstava koji treba biti dugoročno prisutan u poslovanju poduzeća (stalna obrtna sredstva). Radni kapital je uvjet likvidnosti i financijske stabilnosti poduzeća. Postoji minimalni iznos radnog kapitala koji banke često zahtijevaju od svojih dužnika. Kreditori i poslovodstva koriste izvještaje o upotrebi radnog kapitala za unutrašnju kontrolu. Analiza izvještaja o radnom kapitalu daje dobar uvid u financijske transakcije poduzeća; 2. koristi se za označavanje obrtnih sredstava (obrtne aktive poduzeća);

732


3. koristi se za označavanje onog dijela obrtnih sredstava koji je dugoročno financiran. Predstavlja razliku između obrtnih sredstava (obrtne aktive) i kratkoročnih obveza poduzeća. Obveza Obveza (engl. obligation, njem. Obligation, Obligo, Verbindlichkeit, Verpflichtung) ili obligacija; 1. moralni ili zakonski zadatak koji netko mora ispuniti; 2. pravni odnos između dviju osoba po kojemu je jedna osoba ovlaštena zahtijevati od druge osobe neku činidbu, koju je druga osoba dužna izvršiti. Naziva se još i obligacijom, a ujedno, s obzirom na to da je tako uobičajeno, skraćeni je izraz za čitav obveznopravni odnos. Razlikujemo potpune i nepotpune obveze, obveze s više subjekata (pluralističke obveze), a u okviru pluralističkih razlikujemo djeljive, nedjeljive i solidarne obveze. Nadalje, postoje obveze s više činidaba, i to alternativne, fakultativne i tzv. kumulativne obveze. Kao posebna vrsta obveza promatraju se novčane obveze. Obveze

733


Obveze (engl. liabilities, njem. Verbindlichkeiten, Verpflichtungen, Schulden) bilančna pozicija kojom se odražava vrijednost tuđeg ulaganja u poslovni proces. Uobičajeno se razlikuju dugoročne obveze kojima je rok dospijevanja duži od godinu dana, te kratkoročne obveze kojima je rok dospijeća do godinu dana. Tradicionalno se smatra kako odnos vlastitog ulaganja i obveza treba biti 1:1, dok se prema suvremenim tendencijama smanjuje taj zahtjev i postavlja se granica od 30:70 kao odnos vlastitog i tuđeg ulaganja, što je ujedno i granica za ocjenu kreditne sposobnosti u bankama. Obveze s ograničenom odgovornošću Obveze s ograničenom odgovornošću (engl. limited liability obligations, njem. Obligationen mit beschränkter Haftung) su vrsta nepotpunih obveza kod kojih na vjerovničkoj strani postoji i pravo i odgovornost, a na dužničkoj i dug i odgovornost, ali je odgovornost ograničena. Ograničenje odgovornosti javlja se u tri oblika: 1. sustav abandona (napuštanja stvari), specifični institut pomorskog prava kojom se odgovornost brodara za obveze nastale iz poslovanja broda ograničava na sam brod i vozarinu onog putovanja u kome su te obveze nastale. 734


Abandonalni ili noksalni sustav moguće je primijeniti i u drugim pravnim institutima; 2. ovršni ili pekulijarni sustav, po kojem dužnik za preuzete obveze ne odgovara vjerovniku čitavom svojom imovinom, nego samo određenim njezinim dijelom. To je slučaj npr. u nasljednom pravu kad vjerovnici ostavitelja zatraže separatio bonorum (odvajanje ostavine od nasljednikove imovine): tada se mogu namiriti samo iz ostavine, a ne mogu u ovršnom postupku hvatati i nasljednikovu imovinu. Ta dva sustava spadaju u tzv. predmetno stegnutu odgovornost; 3. u sustavu kvantitativno ograničene odgovornosti dužnik za preuzete obveze odgovara čitavom svojom imovinom, ali samo do određenog iznosa. Nasljednik npr. odgovara za ostaviteljeve dugove čitavom svojom imovinom, ali samo do visine naslijeđene imovine. Obveznica Obveznica (engl. bond, njem. Schuldverschreibung), ili zadužnica (obligacija) je dužnički vrijednosni papir koji izdavaoca obvezuje na povrat pozajmljenih sredstava u određenom roku s određenom kamatom, koja se isplaćuje periodično ili se pribraja glavnici i isplaćuje o dospijeću. Obveznica je kreditni instrument i u 735


biti je ugovor o kreditu. U slučaju da je izdavalac država, može služiti i kao platežno sredstvo prema državi za poreze i druge dažbine. Može glasiti na ime ili na donosioca, a izdaje se u gotovim apoenima. U razvijenim zemljama razvio se golem broj različitih vrsta obveznica koje osim države izdaju i banke, te razne financijske kuće. Osiguravajuća društva u svojem financijskom poslovanju često ulažu u obveznice s ciljem da se zaštite i oplemene novac prikupljen iz premije osiguranja i ostalih vrsta prihoda. Obveznica je, u pravilu, vrsta dugoročnog vrijednosnog papira. To je pisani dokument koji nalaže izdavaocu (emitentu) obveznice da plati njezinu imaocu određeni iznos novca naznačen na obveznici i ugovorene kamate, na samo jedan budući datum (datum dospijeća) ili na niz budućih datuma. U prvom slučaju radi se o obveznici bez kupona (jednokratno isplativoj obveznici), dok je u drugom slučaju riječ o obveznici s kuponima (višekratno isplativoj obveznici). Obveznica bez kupona (zero cupon bond) je ona kojom se emitent obvezuje da će izvršiti samo jednu isplatu na određeni budući datum i ta isplata jednaka je nominalnoj vrijednosti obveznice.

736


Prednost za emitenta je što nema godišnjih isplata, ali međutim kada obveznica dospije, u slučaju nedostatka novčanih sredstava, emitent može doći u stanje nelikvidnosti i insolventnosti. Ukoliko se prodaju prije dospijeća, prodaju se uz duboki diskont. Ako je riječ o obveznici s kuponima, emitent se obvezuje isplaćivati kamate u ugovorenim (polugodišnjim ili godišnjim) iznosima, dok se glavnica podmiruje na dan dospijeća. Postoje i tzv. obveznice sa serijskim dospijećem, kod kojih se i glavnica i kamate plaćaju u periodičnim iznosima. Najčešća vrsta obveznice je obveznica s fiksnim prinosom, koji označava kuponska stopa. Umjesto fiksne kamatne stope u toku trajanja dužničkog instrumenta, kamatna stopa može fluktuirati s tekućom tržišnom kamatnom stopom, pa se takve obveznice nazivaju obveznice s fluktuirajućim prinosom. Radi zaštite vjerovnika, često se određuje minimalna kamatna stopa, rjeđe maksimalna kamatna stopa. Uspješne korporacije izdaju neosigurane korporacijske obveznice – kao osiguranje služi financijska snaga i moć zarađivanja kompanije. Nasuprot tome, osigurane obveznice omogućavaju u slučaju neplaćanja namirenje iz imovine emitenta (hipotekarne obveznice). 737


Obveznice na temelju prihoda obvezuju poduzeće da plati kamatu tek onda kada ostvari dostatan prihod iz kojeg tu kamatu može podmiriti. Ova vrsta obveznice daje malu vjerojatnost fiksnog povrata. Konvertibilna obveznica je ona koja se može zamijeniti, prema opciji imaoca, za određen broj običnih dionica (omjer razmjene obveznica za dionice naveden je na obveznici). Obveznice se također mogu emitirati u stranoj valuti (foreign bond issue). Specijalna vrsta obveznica su euroobveznice (eurobonds), koje su denominirane u najstabilnijim stranim valutama, kojima se živo trguje (to su najčešće američki dolar, japanski jen, britanska funta i dr.). Ukoliko emitent obveznica ne plati kamate na dugovanje u ugovorenom roku, vlasnici obveznica mogu zahtijevati povrat glavnice i prije roka dospijeća. Obveznice Obveznice (bonds) su dugoročni dužnički vrijednosni papiri s rokom dospijeća preko jedne godine. Kupac obveznice posuđuje iznos na koji obveznica glasi njezinu izdavatelju, a izdavatelj obveznice jamči da će tijekom utvrđenog vremenskog razdoblja imatelju obveznice godišnje plaćati utvrđeni iznos kamata, te o dospijeću obveznice isplatiti iznos na koji ona glasi. Za razliku od klasičnog 738


kredita, dužnički financijski instrument može biti kupljen ili prodan na sekundarnom tržištu. Obveznice bez kupona Obveznice bez kupona (zero-coupon bonds) su obveznice koje se prodaju po diskontiranoj cijeni, a otkupljuju se po nominalnoj cijeni. Za razliku od standardne obveznice ne nose kamatu u određenim vremenskim intervalima do dospijeća. Obveznice s promjenjivom kamatom Obveznice s promjenjivom kamatom (njem. Gewinnschuldverschreibungen)su dividendne obveznice, obveznice kod kojih vjerovnici imaoci umjesto čvrstih kamata sudjeluju s promjenjivim dijelom u podjeli dobitka. Npr. vjerovnik ima zahtjev na čiste kamate od 4 % i dodatno jedan iznos u visini od 20 % od dividende koja se isplaćuje dioničarima. Obveznice s promjenjivom kamatom svojim pravom na sudjelovanje u dobitku imaju učinak sličan onome povlaštenih dionica bez prava glasa. Obveznice, zamjenjive bveznice, zamjenjive (engl. convertible bonds, njem. Wandelschuldverschreibungen) jamče imaocima da unutar određenog roka mogu 739


obveznice pretvoriti u dionice, ili im daju pravo prvenstva pri upisu novih dionica. U ovom drugom slučaju imalac zadržava tražbinu od društva iz zamjenjivih obveznica, a pored toga ima prvenstvo pri upisu dionica koje stječe uplatom iznosa za izdane dionice. Gospodarski gledano uvodi se mogućnost vjerovnicima da ostvare svoje pravo zamjene i pravo prvenstva (opcije), ili da ostanu kod svog ulaganja s utvrđenim i stalnim kamatama. Pretvaranje zamjenjivih obveznica u dionice jedan je od načina povećanja temeljnog kapitala društva (uvjetno povećanje). Obveznički fond Obveznički fond (bond fund) je vrsta investicijskog fonda koji sredstva ulaže u obveznice različitih izdavatelja. Prinosi fondova su stablini uz smanjen rizik zbog sigurnosti obveznica. Obvezno osiguranje Obvezno osiguranje (engl. compulsory insurance, njem. obligatorische Versicherung) je osiguranje od određenih rizika propisano zakonom pojedine zemlje. Prema odredbama Zakona o osiguranju u Hrvatskoj se obvezno osiguravaju: 740


1. putnici u javnom prijevozu od posljedica nesretnog slučaja, uključujući autobuse koji obavljaju prijevoz putnika; rent-a-car vozila; taksi vozila; zrakoplovi za javni prijevoz i zrakoplovi za turistički prijevoz; 2. vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila od odgovornosti za štete počinjene trećim osobama; 3. vlasnici, odnosno korisnici zrakoplova od odgovornosti za štete počinjene trećim osobama. Obzor investiranja Obzor investiranja (engl. investition horizon) je krajnja točka vremena koju investitor uzima u obzir pri planiranju investicijske strategije. Dobitke ili gubitke koji rezultiraju iz investicije, nakon te točke investitor ne uzima u obzir. Obzor investiranja je udaljeniji što investitor planira dugoročnije. Kad se planira investicija, uzimaju se u obzir svi prihodi i rashodi koji su rezultat te investicije između sadašnjeg trenutka i obzora investiranja, s tim što se svi prihodi i rashodi diskontiraju na sadašnju vrijednost. Kod kupovine dužničkih papira obzor investiranja jedna je roku dospijeća duga, dok je kod vlasničkih papira, obzor

741


investiranja jednak očekivanom životnom vijeku kupca, ili očekivanom periodu držanja vlasničkog papira. U slučaju polica osiguranja obzor investiranja je razdoblje do isteka police, dok je kod lutrijske srećke obzor investiranja određen trenutkom ždrijebanja. Investitor često promatra i investicije koje se sastoje od kompleksnih transformacija imovine iz jednog oblika u drugi. U slučaju analize takvih investicija razuman obzor investiranja je razdoblje u kojem se može sa zadovoljavajućim stupnjem pouzdanosti predvidjeti stanje na tržištu. Taj period ni u najstabilnijim gospodarstvima ne prelazi pet godina, a drastično se skraćuje ako je gospodarstvo nestabilno. Očitovanje o kontrolnom paketu Očitovanje o kontrolnom paketu (engl. comfort letter, njem. Patronatserklärung, fr. lettres de patronage) je instrument bankarskog i financijskog prava i poslovne prakse. Takvo očitovanje vladajuće društvo daje banci, odnosno davaocu kredita kada je primalac kredita ovisno i pravno samostalno poduzeće u kojem vladajuće poduzeće ima prevladavajući utjecaj.

742


Očitovanjem se izražava stupanj i oblici utjecaja koje vladajuće poduzeće ima u ovisnom poduzeću i spremnost da će u slučaju otežanih ili neurednih otplata kredita poduzeti određene mjere ili dati novčanu pomoć. Vladajuće poduzeće može se očitovati i negativno izražavajući politiku poduzeća da se ne upleće u poslove ovisnog društva i da nije spremno djelovati u slučaju teškoća otplate određenog kredita. Sa stajališta davaoca kredita, odnosno banke, važno je da utvrdi stvarne i pravne odnose ovisnosti i stupanj faktične kontrole vladajućeg poduzeća. Ocjena investicijskih projekata Ocjena investicijskih projekata (engl. investment project evaluation, njem. Prüfung des Investitionsprojektes) je složen postupak kojem je cilj sagledavanje opravdanosti i prihvatljivosti projekta. Uzimaju se u obzir sljedeći elementi: a) ciljevi razvoja nositelja investicijskog projekta, b) oblikovanje kriterija ocjene koji su izvedeni iz ciljeva razvoja, c) izbor metoda ocjene investicijskog ulaganja, d) izrada podloge za primjenu metoda ocjene, e) primjena metoda ocjene investicijskog ulaganja, 743


f) donošenje investicijske odluke. Uobičajeno se razlikuju ocjena tržišne djelotvornosti projekta i ocjena društvenoekonomske djelotvornosti projekta. Pri ocjeni tržišne djelotvornosti projekta naglasak je na njegovim neposrednim učincima, dijelu akumulacije projekta koji će se stvoriti i ostati na raspolaganju poduzeću, inputi i outputi projekta vrednuju se prema tržišnim cijenama te se uzimaju u obzir individualne vremenske preferencije poduzeća i vlasnika. Kod ocjene društveno-ekonomske djelotvornosti naglasak je na neposrednim i posrednim učincima projekta i njihovu djelovanju na sve ciljeve društveno-ekonomskog razvoja, a učinci se vrednuju po ispravljenim cijenama što odražavaju njihovu vrijednost sa stanovišta društva uz uvažavanje društvenih vremenskih preferencija. Pristup ocjeni investicijskog projekta može se definirati kao statičan i kao dinamičan. Statičan pristup analizira djelotvornost projekta na osnovi podataka iz jednog razdoblja vijeka trajanja projekta, obično u jednoj godini koja se smatra reprezentativnom. Kod dinamičnog pristupa uzimaju se podaci iz cijelog vijeka trajanja projekta. Ocjena investicijskog projekta ima ovu strukturu: a) tržišna (financijska) ocjena projekta 744


b) društveno-ekonomska ocjena projekta c) ocjena projekta u uvjetima neizvjesnosti d) usporedna ocjena projekta Odbor vjerovnika Odbor vjerovnika (njem. Gläubigerrausschuss) je tijelo koje u stečajnom postupku zastupa interese vjerovnika nadzirući i usmjeravajući rad stečajnog upravitelja i uopće odvijanje postupka. Stečajno vijeće može osnovati odbor vjerovnika i imenovati njegove članove i prije prvoga ročišta vjerovnika. U odboru vjerovnika moraju biti zastupljeni razlučni vjerovnici, stečajni vjerovnici s najvišim tražbinama i vjerovnici s malim tražbinama. U odboru u pravilu treba biti zastupljen i predstavnik ranijih zaposlenika dužnika. Za članove odbora mogu biti postavljene i osobe koje nisu vjerovnici. Broj članova odbora određuje stečajno vijeće i taj broj mora biti neparan. O osnivanju odbora vjerovnika odlučuju inače vjerovnici na prvom ročištu vjerovnika. Oni mogu zamijeniti odbor koji je imenovalo stečajno vijeće. Odbor vjerovnika dužan je nadzirati stečajnog upravitelja i pomagati mu u vođenju poslova, pratiti tijek poslovanja, pregledavati knjige i poslovnu dokumentaciju te 745


naložiti provjeru prometa i iznos gotovine. Ono osobito razmatra izvještaje stečajnoga upravitelja o tijeku stečajnoga postupka i o stanju stečajne mase, pregledava poslovne knjige i cjelokupnu dokumentaciju koju je preuzeo stečajni upravitelj, može podnijeti prigovor stečajnom vijeću na rad stečajnog upravitelja, daje mišljenje stečajnom vijeću o unovčenju dužnikove imovine kad vijeće to zatraži, daje mišljenje stečajnom vijeću o nastavljanju započetih poslova, odnosno o radu stečajnog dužnika kad vijeće to zatraži, daje mišljenje stečajnom vijeću o priznavanju opravdanih manjkova pri inventuri kad vijeće to zatraži itd. Odbor je dužan obavješćivati vjerovnike o tijeku stečajnog postupka i o stanju stečajne mase. Stečajno vijeće može člana odbora vjerovnika razriješiti iz važnih razloga, i to po službenoj dužnosti, na zahtjev člana ili vjerovnika. Članovi odbora vjerovnika dužni su naknaditi štetu razlučnim i stečajnim vjerovnicima ako su skrivljeno povrijedili koju od svojih zakonskih dužnosti. Odbor vjerovnika o pitanjima iz svoga djelokruga odlučuje na sjednicama. Sjednicama mogu prisustvovati stečajni sudac i stečajni upravitelj bez prava glasa. Odbor vjerovnika odlučuje većinom glasova prisutnih članova, a ako su glasovi

746


podijeljeni, odlučuje stečajni sudac. Članovi odbora vjerovnika imaju pravo na nagradu za svoj rad kao i na naknadu stvarnih troškova. Odgoda ovrhe Odgoda ovrhe (njem. Aufschiebung der Vollstreckung) je privremena obustava svih ili nekih radnji u provedbi ovrhe koja se može odrediti na temelju prijedloga ovršenika, ovrhovoditelja ili treće osobe. Zbog određenih razloga sud je dužan, a zbog nekih samo može na prijedlog ovršenika u cijelosti ili djelomice odgoditi ovrhu, i to samo ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. Odluku o prijedlogu za odgodu sud u pravilu donosi nakon što ovrhovoditelju omogući da se o njemu izjasni. U slučaju u kojem je odgoda fakultativna, sud može na zahtjev ovrhovoditelja odgodu ovrhe uvjetovati davanjem primjerenoga osiguranja. Ako ovršenik ne da osiguranje u roku koji mu sud odredi, a koji ne može biti dulji od petnaest dana, smatrat će se da je odustao od prijedloga za odgodu. Za vrijeme odgode ovrhe neće se poduzimati radnje kojima se ona provodi. U ovrsi radi naplate novčane tražbine i nakon donošenja rješenja o odgodi ovrhe 747


provest će se radnje na temelju kojih ovrhovoditelj stječe založno pravo ili pravo namirenja na predmetu ovrhe. Na prijedlog ovrhovoditelja provest će se i procjena predmeta ovrhe. Ako odbije prijedlog za odgodu ovrhe, sud će nastaviti s ovrhom i prije pravomoćnosti rješenja kojim je prijedlog odbijen. Na prijedlog ovrhovoditelja sud je dužan odgoditi ovrhu ako njezina provedba nije počela. Ako je počela, a ovršenik se usprotivi odgodi, sud je dužan odbiti prijedlog za odgodu. Sud je dužan odgoditi ovrhu na prijedlog treće osobe koja je tražila da se ovrha na određenom predmetu proglasi nedopuštenom ako ta osoba učini vjerojatnim postojanje svoga prava te da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. Takva odgoda može biti uvjetovana polaganjem osiguranja. Ovrha se u pravilu odgađa za vrijeme dok traje razlog zbog kojega je određena. Nakon isteka toga vremena ovrha se nastavlja poslužbenoj dužnosti; ovrha se može nastaviti i prije toga ako ovrhovoditelj učini vjerojatnim da su preostali razlozi za odgodu ili ako da osiguranje. Odgođene kompenzacije Odgođene kompenzacije (engl. deffered compensation, njem. aufgeschobenen Abfindung) su praksa suvremenih poduzeća u politici nagrađivanja kojom se 748


isplata nekih oblika kompenzacija ili dijelova prihoda stečenog na temelju različitih osnova odgađa, najčešće do odlaska u mirovinu. Vrlo često kompanije razvijaju takav sustav sudjelovanja zaposlenih u profitu u kojem se cijeli iznos ili jedan njegov dio isplaćuje tek pri odlasku u mirovinu. Rizičnost zemlje Rizičnost zemlje (engl. country risk) je rizik obavlja poslova transakcija s određenom zemljom ili u njoj zbog nestabilnog ekonomskog, političkog ili socijalnog sustava. Procjenjuje se na temelju niza faktora. Najvažniji su ekonomska, politička i socijalna stabilnost. Ekonomska stabilnost odnosi se na stupanj uspješnosti gospodarstva i tendenciju da takvo ostane, promatran kroz stupanj inflacije, platnu bilancu, javni i privatni dug, stabilnost monetarnog sustava, kamatnu stopu i dr. Politička stabilnost je vezana uz stabilnost vlade, ratove, pobune, jake oporbene stranke, jake sindikate i dr. Socijalna stabilnost uzima u obzir pravni sustav, obrazovnu razinu, kulturu, socijalni sustav i dr. Većina kompanija prije poslovnog ulaska u neku zemlju ili područje analizira stupanj rizika. Rial 749


Rial (YER) je novčana jedinica Jemena, dijeli se na 100 filsa. Ramburs Ramburs (engl. reinbursement, njem. Zurückerstattung, Zurückzahlung) je naknada za troškove usluga obavljenih za račun treće osobe. Kada po ovlaštenju akreditivne banke neka banka isplati korisniku akreditiva, rambursira se od akreditivne banke ili neke druge banke po njenom nalogu. Rambursni kredit označava korištenje akceptnog kredita za plaćanje robnog duga u nekoj prekomorskoj zemlji. U tom slučaju se pomorski konosman za otpremljenu robu indosira na banku koja akceptira mjenice tako da joj roba na putu služi za osiguranje preuzete obveze po prihvaćenoj mjenici. Ovaj se kredit može koristiti za različite vrste kupoprodaja u međunarodnoj razmjeni. Rashod Rashod (engl. expenses, njem. Ausgaben, Aufwendungen) je suprotno prihodima, označava davanja u novcu i robi za nastale obveze. To su sve vrste troškova izazvane poslovanjem pravnih i fizičkih subjekata. Termin rashodi pojavljuje se prije svega u knjigovodstvu kao komponenta suprotstavljena prihodu u sklopu

750


bilance uspjeha. S obzirom na namjenu rashodi se dijele na poslovne, izvanredne te rashode financiranja. Pod poslovnim ili redovnim rashodima podrazumijevaju se troškovi nastali stjecanjem redovnih prihoda, odnosno izazvani osnovnom djelatnošću subjekata (primjerice, materijalni troškovi i amortizacija, nematerijalni troškovi i sl.). Uz redovne, nerijetko se javljaju i izvanredni rashodi. Svojstveno im je da njihovim nastankom ne nastaje neminovno prihod. Bilancom uspjeha izvanredni se rashodi raščlanjuju na izvanredne materijalne i nematerijalne rashode. Rashodi financiranja obuhvaćaju troškove financiranja. Tu spadaju aktivne kamate (negativne i zatezne i sl.). Razmjena Razmjena (engl. exchange, njem. Tausch, Warenumtausch) je aranžman u kojem dvije osobe (ili organizacije) međusobno transferiraju vlasništvo. Razmjena može biti roba za robu ili roba za novac (robno-novčana razmjena). Razmjena se može vršiti i novac za novac (novčana ili valutna razmjena). Međunarodna razmjena obuhvaća ukupnost međunarodnih aranžmana koje transferiraju robu, usluge i kapital između pojedinih zemalja. 751


Rizični kapital Rizični kapital (engl. venture capital, risk capital, njem. Spekulationskapital) su sredstva uložena u posao koji ima visok stupanj rizika. U širem smislu to je svako ulaganje u privredi, budući da u principu privreda ne može podruštviti rizik ulaganja, koji je inače neizbježan pratilac svakog ulaganja. Rizik Rizik (engl. risk, njem. Risiko, Wagnis), mogućnost materijalnog i/ili nematerijalnog gubitka. Pojam rizika u širem značenju označava i pojam opasnosti. U osiguranju pojam rizika podrazumijeva osigurani rizik od određenih mogućih opasnosti, npr. požar, nezgoda i sl. Osiguravatelj uvjetima osiguranja ili ugovorom o osiguranju utvrđuje 1. koje rizike pokriva određenim standardnim osiguranjem, 2. koji rizici se preuzimaju uz određene povećane premijske stope (npr. uvećani rizici), 3. za koje rizike ograničava osiguranu svotu do određenog iznosa, 4. kod kojih rizika pojedinom odredbom ograničava širinu pokrića, npr. vremenski, 752


5. koji su rizici isključeni npr. ratni rizici. O preuzetim rizicima osiguravatelji vode statistiku rizika. Na statističkim podacima i primjenom teorije rizika osiguravatelji temelje poslovnu politiku. Osiguravatelji imaju mogućnost rizika prihvatiti u osiguranje ili odbiti (izuzetak su obvezna osiguranja od odgovornosti). Kod prihvata ili odbijanja rizika cilj je održavanje tehničke (odnos premija i šteta) i financijske (solventnost) stabilnosti osiguravatelja, odnosno optimiranje preuzetih rizika. Rizik insolventnosti Rizik insolventnosti (engl. insolvency risk) je najčešći rizik koji se uz rizik stečaja osigurava u osiguranju kredita od komercijalnih rizika. Kod osiguranja od nekomercijalnih rizika rizik insolventnosti ima manju važnost. Ukoliko dužnik nije u mogućnosti izmiriti svoje obveze prema vjerovniku u određeno vrijeme, osiguravatelj će u određenim uvjetima namiriti dužnikovu obvezu, s tim da osiguranik (vjerovnik) nakon što mu je odšteta isplaćena pisanom ispravom prenosi na osiguravatelja sva prava koja ima prema dužniku ili njegovu nasljedniku u visini isplaćene odštete.

753


Insolventnost je osnovni razlog eventualnog provođenja stečajnog postupka poduzeća. Rizik insolventnosti u osiguranju potraživanja od nekomercijalnih rizika javlja se kada dužnik ne plati dug u roku od šest mjeseci, ako je dužnik država ili vladina organizacija, odnosno fizička osoba za čije plaćanje garantira država ili vladina organizacija. Javlja se i onda kada zbog prirodnih katastrofalnih događaja u dužnikovoj zemlji dužnik zbog manjka sredstava plaćanja nije u stanju izvršiti svoju obvezu plaćanja. Rizik kamatne stope Rizik kamatne stope (engl. interest rate risk, njem. Zinssatzrisiko) je opasnost od neočekivane promjene vrijednosti duga zbog promjene vrijednosti nominalnih kamatnih stopa. Ovisi o sredstvima u portfelju i njihovoj raznolikosti ili neraznolikosti. Izbjegava se usklađivanjem dospijeća sredstava i obveza, te ugovaranjem promjenjivih kamatnih stopa. Iako npr. obveznice i većina povlaštenih, preferencijalnih dionica u terminima do dospijeća osiguravaju vlasniku fiksni prihod, bilo u obliku kamate kod obveznica ili fiksnog iznosa dividende kod

754


dionica, vrijednost samog vrijednosnog papira mijenja se zbog dugoročne kamatne stope. O riziku kamatne stope trebaju voditi računa individualni i institucionalni investitori, pa tako i osiguravateljne institucije prilikom ulaganja, odnosno plasmana sredstava na financijskom tržištu. ROA ROA (akr. od engl. return on assets) predstavlja povrat od uložene imovine, pokazatelj rentabilnosti odnosno profitabilnosti imovine. Dobiva se tako da se u brojniku koristi neka od veličina koje odražavaju povrat (neto dobitak, bruto dobitak, neto ili bruto dobitak uvećan za iznos plaćenih kamata) i podijeli s vrijednošću ukupne imovine (često se koristi prosječna vrijednost imovine, a ponekad i vrijednost imovine iskazane na dan 31. 12. odnosne godine) te se pomnoži sa 100. Ako se u brojniku povrat iskazuje veličinom novčanog toka, tada se pokazatelj označava sa CFROA. Robni kredit Robni kredit (engl. merchandise credit, njem. Warenkredit) je uzimanje kredita u inozemstvu za uvoz robe i usluga i davanje kredita za izvoz robe i usluga. 755


Kreditor odobrava zajmotražiocu novčani – financijski kredit radi financiranja kupnje robe i plaćanja usluga, pri čemu je ugovorom o kreditu određena namjena korištenja kredita. Robni je kredit stoga zapravo financijski kredit s namjenom, za razliku od čistog financijskog kredita kod kojeg se ne određuje namjena i debitor ga koristi prema vlastitoj volji. U praksi robne kredite odobravaju banke i specijalizirane organizacije za financiranje izvoza kupcima u inozemstvu (uvoznicima) uz uvjet da kupac kupi robu u zemlji kreditora ili od kreditorova komitenta, čija se prodaja na inozemnom tržištu ovako financijski podupire. Svaki je kredit važan element konkurentnosti na međunarodnom tržištu, a robni kredit naročito jer omogućava lakše pridobivanje kupaca. Ponekad se uz ovakvo kreditiranje prodaje i roba slabije kvalitete. Izvozniku je povoljno što su financijsko-kreditni i komercijalni dio posla odvojeni. Poslovne banke ili institucije za financiranje izvoza odobravaju kredit inozemnom kupcu, izvoznik isporučuje robu i naplaćuje se odmah iz odobrenog kredita kod svoje banke i u svojoj zemlji. Za izvoznika je robni kredit ravan gotovinskoj naplati.

756


Poznate su dvije podvarijante robnih kredita, tzv. buyers krediti i krediti banke izvoznika banci kupca – bank-to-bank krediti. Kod buyers kredita banka kreditira izravno inozemnog kupca, a kod bank-to-bank kredita izvoznikova banka kreditira banku kupca, s tim da se iz tako odobrenog kredita financiraju kupčeve nabave u zemlji kreditora. Obje su vrste izravno kreditiranje inozemstva. Za izvoznika je ovakvo kreditiranje povoljnije od klasičnih kredita dobavljača (komercijalnog kredita) jer ga rješava problema financijskih i pravnih aranžmana, rizika naplate, prigovora iz osnovnog posla i potrebe osiguranja kadrova koji bi imali znanja i iskustva na području međunarodnog financiranja. Sve to preuzima banka. Naše banke mogu korisnicima u inozemstvu davati robne i financijske kredite radi izvoza robe i usluga. Za te svrhe banke mogu zaključivati i posebne dugoročne, odnosno srednjoročne robne kredite na temelju okvirnih ugovora ili ugovora o kreditnoj liniji. Naši izvoznici, međutim, tek povremeno imaju ovakvu području svojih banaka, a najveći dio kredita odobrenih inozemstvu jesu krediti dobavljača, tj. samih izvoznika. Sve dok se raspoložive devize koriste za uvoz ili za otplatu ranije korištenih kredita, iluzorno je očekivati veće kreditiranje inozemstva od strane naših banaka 757


i širu primjenu robnih kredita. Vrlo se često pod robnim kreditom i u domaćem i u međunarodnom prometu podrazumijeva svaka isporuka robe uz odgođeno plaćanje, što je zapravo slučaj komercijalnog–trgovačkog kredita ili kredita dobavljača. ROCE ROCE (akr. od engl. return on capital employed) je povrat od ukupnog angažiranog kapitala; rentabilnost odnosno profitabilnost ukupno angažiranog kapitala. ROE ROE (akr. od engl. return on equity) je povrat od uloženog vlastitog kapitala, pokazatelj rentabilnosti odnosno profitabilnosti vlastitog kapitala. Dobiva se tako da se u brojniku koristi neka od veličina koje odražavaju povrat (neto dobitak, bruto dobitak, neto ili bruto dobitak uvećan za iznos plaćenih kamata) i podijeli s vrijednošću vlastitog kapitala te se pomnoži sa 100. Ako se u brojniku povrat iskazuje veličinom novčanog toka, tada se pokazatelj označava sa CFROE. ROI

758


ROI (akr. od engl. return on investment) je povrat od uloženog ukupnog kapitala, pokazatelj rentabilnosti odnosno profitabilnosti uloženog kapitala ili investicije. Dobiva se tako da se u brojniku koristi neka od veličina koje odražavaju povrat (neto dobitak, bruto dobitak, neto ili bruto dobitak uvećan za iznos plaćenih kamata) i podijeli s vrijednošću ukupnog kapitala te se pomnoži sa 100. Ako se u brojniku povrat iskazuje veličinom novčanog toka, tada se pokazatelj označava sa CFROI. Rok Rok (engl. term, njem. Frist, Termin); 1. uzgredna odredba dodana pravnom poslu kojom se učinak pravnog posla ograničuje vremenom, što znači da učinak pravnog posla nastaje tek od određenog vremena, ili pak traje do određenog vremena. Stoga razlikujemo početne rokove (dies a quo) od završnih rokova (dies ad quem). Početni rokovi slični su suspenzivnim uvjetima jer se učinak odgađa, a završni rokovi slični su rezolutivnim uvjetima jer učinak pravnog posla prestaje nastupom roka. Ipak, postoji bitna razlika između uvjeta i roka: kod uvjeta mora postojati neizvjesnost

759


hoće li se uvjet ispuniti ili izjaloviti, dok kod roka nema neizvjesnosti jer se zna da će učinak nastupiti odnosno prestati u određeno vrijeme; 2. određeno vrijeme u kome se neka procesna radnja može poduzeti, odnosno prije čijeg se isteka ne može poduzeti. Rok je zakonski ako je njegovo trajanje određeno zakonom, a sudski ako njegovo trajanje, u granicama određenim zakonom, određuje sud. Zakonski rokovi su neproduživi, dok se sudski u pravilu mogu produžiti. Subjektivni rokovi su oni čiji početak zavisi od saznanja osobe koja radnju treba poduzeti za okolnost koja je bitna za njihovo računanje, ili od stjecanja mogućnosti da ta osoba poduzme procesnu radnju. Objektivni rokovi računaju se od nastupanja bitne okolnosti nezavisno od toga je li i kada osoba koja radnju treba poduzeti za nju saznala. Prekluzivni (peremptorni) su oni rokovi protekom kojih prestaje pravo na poduzimanje određene radnje. Takvi su u pravilu zakonski rokovi. Instruktivni ili monitorni su oni rokovi protekom kojih ne prestaje pravo na poduzimanje radnje na koju se odnose. Dilatorni su oni rokovi prije isteka kojih se određena radnja ne može poduzeti. .

760


Rokovi se računaju po jedinicama određenih punim danima, od pola noći do pola noći (computatio civilis), a ne od trenutka do trenutka, na sate i minute (computatio maturalis). Oni se računaju na dane, mjesece i godine. Ako je rok određen na dane, u rok se ne računa dan kada je dostava ili priopćenje izvršeno, odnosno dan u koji pada događaj od koga treba računati trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi idući dan. Rokovi određeni na mjesece, odnosno na godine, završavaju se protekom onog dana posljednjeg mjeseca, odnosno godine, koji po svome broju odgovara danu kada je rok otpočeo. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok se završava posljednjeg dana toga mjeseca. Ako posljednji dan roka pada na državni blagdan u koji se ne radi, ili u nedjelju ili u neki drugi dan kad sud ne radi rok istječe tek protekom prvog idućeg radnog dana. Smatra se u pravilu da je radnja obavljena u roku ako je, prije nego što taj rok istekne, podnesak kojim se radnja poduzima predan nadležnom sudu. ROL

761


ROL (engl. rate on line) označava jedan od načina određivanja premije u reosiguranju viška šteta. Premije se određuju u postotku od limita ugovora, a ne od ostvarene premije reosiguranika. Rabi se u pokrićima katastrofa s visokim pridržajem, kad je vjerojatnost da će se rizik ostvariti vrlo malena, ali ako se ostvari, štete mogu biti katastrofalne. ROS ROS (akr. od engl. return on sales), povrat od prometa, pokazatelj rentabilnosti prometa. Dobiva se tako da se u brojniku koristi neka od veličina koje odražavaju povrat (neto dobitak, bruto dobitak, neto ili bruto dobitak uvećan za iznos plaćenih kamata) i podijeli s vrijednošću ukupnog prometa te se pomnoži sa 100. Ako se u brojniku povrat iskazuje veličinom novčanog toka, tada se pokazatelj označava sa CFROS. Royalty Royalty (njem. Lizenzgebühr); 1. izraz koji se obično rabi za naznačivanje naknade za iskorištavanje prava ustupljenog korisniku (primaocu) licencije licencijskim ugovorom, koju taj korisnik plaća davaocu licencije. Ova naknada može se ugovoriti na više načina. Među 762


uobičajene načine određivanja te naknade valja uvrstiti naknadu u jednoj (fiksnoj) svoti ili u zavisnosti od broja proizvedenih jedinica ili cijene pojedine proizvedene jedinice. Kad se naknada ugovara u zavisnosti od broja ili cijene jedinice proizvedene uz korištenje ustupljenog prava, onda se ona može ugovoriti kao određena svota za svaku proizvedenu jedinicu ili u postotku od cijene proizvedene jedinice ili u postotku od cijene prodane jedinice. Svaki od ovih načina određivanja naknade ima prednosti i nedostataka. Dok je jedna krajnost ugovaranje fiksne naknade – pri čemu davalac licencije ne snosi nikakve rizike u vezi s poslovanjem primaoca licencije – druga je krajnost ugovaranje naknade u postotku od cijene prodane jedinice - pri čemu davalac zajedno s primaocem snosi ne samo rizik proizvodnje već i komercijalne uspješnosti primaoca. Onda kad se naknada ugovara u zavisnosti od broja proizvedenih ili prodanih proizvoda, često je ugovaranje minimalne proizvodnje ili prodaje odnosno naknade, čime davaoci licencije žele otkloniti rizik proizvodne ili komercijalne uspješnosti primaoca licencije; 2. hrvatski izraz tantijema rabi se u značenju royalty, ali i u značenju naknade koja se daje autorima od prihoda stečenih izvođenja autorskih djela. 763


Rubalj Rubalj (engl. rouble, njem. Rubel) je novčana jedinica Rusije (RUR), Bjelorusije (BYB) i Tadžikistana. Dijeli se na 100 kopjejki. Rupija Rupija (engl. rupee) je novčana jedinica Indije (rupee, INR), Indonezije (rupiah, IDR), Maldiva (rufiyaa, MVR), Mauricijusa (rupee, MUR), Nepala (rupee, NPR), Pakistana (rupee, PKR), Sejšela (rupee, SCR) i Šri Lanke (rupee, LKR). Indijska rupija dijeli se na 100 pajsa. Risk management Risk management (engl. risk management, risk assessment, njem. Risikoverwaltung) podrazumijeva sigurnu identifikaciju i preuzimanje rizika s cilem optimalizacije osiguravateljno-tehničke i financijske stabilnosti osiguravataelja. Značenje risk management podrazumijeva: 1. način vođenja politike rizika osiguravatelja, što u osnovi označava utvrđivanje premijskih stopa, utvrđivanje franšize za pojedine rizike, odnosno osiguranike, utvrđivanje samopridržaja osiguravatelja; 764


2. iznalaženje kvalitetnih reosiguravateljnih pokrića sagledavajući dovoljnost kapaciteta i solventnost reosiguravatelja; 3. preventivne aktivnosti; 4. praćenje promjena strukture rizika i šteta zbog klimatskih, brzih tehnoloških te društvenih promjena koje imaju značajan utjecaj na porast kriminala i sabotaža; 5. ulaganje sredstava, posebno različitih oblika kreditiranja, izbjegavajući rizik nenaplate potraživanja, inflacije i devalvacije. Risk management ima široku primjenu i značenje u djelatnosti osiguranja zemalja razvijene tržišne privrede. Ringit Ringit (MYR) je novčana jedinica Malezije, dijeli se na 100 sena. Riel Riel (KHR) je novčana jedinica Kambodže, dijeli se na 100 sua. Rezident Rezident (engl. resident, njem. Einwohner, Bewohner) je fizička ili pravna osoba koju zakon određene države tretira kao domaću osobu. Kriterij za određivanje rezidenta je prostor, a ne državljanstvo. Rezidenti su dakle sve pravne i fizičke 765


osobe sa stalnim boravkom u određenoj zemlji, bez obzira na državljanstvo. Rezidenti se zakonom precizno definiraju, te se određuju njihova prava i obveze (podliježu odredbama o deviznoj kontroli, poreznoj kontroli i ostalim oblicima regulative). Revolving kreditna kartica Revolving kreditna kartica je kartica s odobrenim osobnim limitom potrošnje koji predstavlja revolving, odnosno “samoobnavljajući“ kredit. Klijent sukladno svojim željama sam odlučuje o iznosu kredita koji će koristiti, o načinu te o tempu vraćanja kredita. Ako klijent ne želi troškove platiti odjednom, tada nepodmireni troškovi postaju iskorišteni dio odobrenog kredita na koji klijent plaća kamatu. Banka kao izdavatelj kartice utvrđuje minimalni postotak iskorištenog kredita koji se mora plaćati mjesečno, na primjer 5 ili 10 posto iskorištenog kredita. Kreditna kartica se kao i debitna, može koristiti za podizanje gotovine na bankomatu te za plaćanja u trgovačko-uslužnoj mreži. Revolving kredit Revolving kredit (engl. revolving credit, njem. Kredit gegen automatisch verlängerbaren Kreditbrief) je sporazum po kojem kreditor stavlja određeni iznos 766


novčanih sredstava na raspolaganje poduzeću, s tim da ih ono može koristiti u svakom trenutku u obliku kontinuiranih kratkoročnih kredita. Kredit se odobrava kao okvirni iznos. Svako korištenje smanjuje raspoloživa sredstva, a vraćanje kredita obnavlja ih do prvotnog okvirnog iznosa. Kreditor je dužan osigurati sredstva pozajmljivača na njegov prvi poziv. Za takvo osiguranje sredstava banka zaračunava commitment fee – naknadu za otvaranje kreditne linije, a dužnik ju je obavezan plaćati i onda kada ne koristi tako odobrena sredstva. Commitment fee obično čini od 0,5 do 1 % osiguranog iznosa. Na iznose korištene u obliku kredita dužnik plaća kamatu. Revolving akreditiv Revolving akreditiv je akreditiv koji podrazumijeva više odvojenih korisnikovih podnošenja dokumenata banci uz više odvojenih ispunjenja akreditivne obveze tom korisniku, sve do iscrpljenja akreditivom određene najviše svote. Gospodarska svrha revolving akreditiva postoji primjerice onda kada prodavalac i kupac ugovore više sukcesivnih isporuka robe unutar određenog razdoblja. U takvom slučaju jednostavnije je otvoriti jedan revolving akreditiv nego po jedan 767


akreditiv za svaku pojedinu sukcesivnu isporuku. Revolving akreditiv sadrži najvišu svotu pojedinog korištenja, a najviša ukupna svota određena je ili izrijekom (pa se iz nje izračuna broj korištenja) ili naznakom broja puta koliko se najviša svota pojedinog korištenja obnavlja (pa se iz toga izračuna najviša ukupna svota). Revolving akreditiv u pravilu podrazumijeva postojanje istovrsnih ili identičnih uvjeta (jednaki dokumenti) ispunjenja obveze za svako pojedino korištenje, ali s naznakom najkasnijeg roka podnošenja dokumenata za svako pojedino korištenje. Drugih značajnijih specifičnosti revolving akreditiv ne sadrži. Revalvacija Revalvacija (engl. revaluation, njem. Aufwertung, Revalvation) je utvrđivanje novog službenog pariteta nacionalne valute u povoljnijem odnosu prema drugim valutama. Retransfer Retransfer (engl. retransfer, njem. Zurücknahme) je pravo stranog suugovaratelja na povrat uloženih sredstava nakon prestanka ugovora. Zakonom i/ili ugovorom

768


se kod međunarodnih ugovora uređuju mogućnosti vraćanja uloženih stvari, odnosno novca. Kod ugovora o ulaganju obično zemlja domaćin propisuje, ili dopušta strankama da ugovorom urede način razdruživanja i mogućnost uređenja svojih imovinskih odnosa nakon prestanka ugovornog ili statusnopravnog odnosa. Pravo retransfera uloženog kapitala ujedno je sigurnost i garancija stranom ulagaču da u slučaju prestanka ugovora, nacionalizacije i sl. neće ostati bez svog uloga. Retencijska kvota Retencijska kvota (engl. retention quota, njem. Beibehaltungsquote) je iznos deviza koji preostaje nacionalnom izvozniku od ostvarenog izvoza proizvoda ili usluga kojim može slobodno raspolagati. Ostali dio ostvarenih deviza podliježe različitim ograničenjima monetarnih vlasti. Obično se iskazuje u postotku od ukupno ostvarene vrijednosti izvoza. Retencija Retencija (engl. retention, njem. Retention, Zurückbehaltung) je ovlast vjerovniku da dužnikovu stvar, koja se nalazi u njegovim rukama, zadrži dok mu ne bude isplaćena tražbina. Naziva se još i pravom zadržanja ili pridražaja. 769


Temeljna je funkcija prava zadržanja ojačanje vjerovnikova položaja. Od ovog općeg pojma prava zadržanja razlikuje se pojam prava zadržanja u našem obveznom pravu. Razlika se sastoji u tome što naše zakonodavstvo dopušta vjerovniku – retinentu, osim ovlaštenja da zadrži dužnikovu stvar, da se naplati iz njezine vrijednosti na isti način kao i založni vjerovnik. Ovlaštenje vjerovnika da se iz zadržane stvari naplati karakteristično je za pravo zadržanja u trgovačkom, odnosno privrednom pravu. Objektom retencije mogu, u načelu, biti sve pokretne i nepokretne stvari u prometu. Ne mogu biti objektom prava zadržanja one stvari koje su iz dužnikova posjeda izišle protiv njegove volje (silom, ukradene i sl.), kao i stvari koje su vjerovniku predane na čuvanje ili na posudbu. Stvari osobne prirode, kao npr. punomoć dobivena od dužnika, druge njegove isprave, legitimacije, prepiska i sl., također ne mogu biti objektom prava zadržanja. Tražbina vjerovniku mora biti dospjela. Iznimno vjerovnik ima pravo zadržanja i za svoju nedospjelu tražbinu ako je dužnik postao nesposoban za plaćanje (pravo zadržanja u nuždi ili nevolji). Tražbina također mora biti utuživa. Pravo zadržanja ostvaruje se vršenjem faktične vlasti na stvari i naplatom vrijednosti zadržane 770


stvari na isti način kao i založni vjerovnik. Prije nego što pristupi ostvarenju naplate vjerovnik je dužan svoje namjere pravodobno priopćiti dužniku. Pravo zadržanja prestaje isplatom tražbine, kompenzacijom, novacijom, sjedinjenjem (confusio) i gubitkom faktične vlasti na ispravi. Restitucija Restitucija (engl. restitution, njem. Restitution) je povrat primljenoga na ime ispunjenja u uspostavi prijašnjeg stanja. U našem zakonodavstvu, osnovna dužnost ugovornih strana u slučaju ništetnosti jest povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum), i to tako da svaka od njih ima vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora. Isto vrijedi i za slučaj poništenja pobojnog ugovora. Prilikom raskida ugovora nastaje također i obveza restitucije. Ako su obje strane dužne vraćati primljeno, tada se uzajamna vraćanja obavljaju po pravilima koja vrijede za ispunjenje činidaba kod dvostranoobveznih ugovora. Obveza vraćanja odnosi se i na koristi koje je ugovorna strana imala u međuvremenu od onoga što treba vratiti. U pravilu se te koristi vraćaju u obliku novčane naknade. Ako je objekt vraćanja novac, tada se uz glavnicu duguju i 771


zatezne kamate, počev od dana kad je novac primljen. Uspostavu prijašnjeg stanja imamo kod naturalne restitucije kao jednog od oblika popravljanja štete. Reprogramiranje Reprogramiranje (engl. rescheduling, njem. Reprogrammierung) je postupak produljivanja roka otplate kredita. Obvezno se o tome mora postići dogovor s vjerovnikom. Poslu reprogramiranja u pravilu se pristupa onda kad je dužnik nesposoban da vrati kredit ili bi mu vraćanje kredita znatno otežalo položaj. Međutim, može se reprogram provesti i iz nekih drugih poslovnih interesa bilo davaoca bilo primaoca kredita. Repo poslovi Repo poslovima naziva se zaduživanje na temelju vrijednosnih papira. Zaduživanje je moguće u nacionalnoj ili stranoj valuti ovisno o zalogu. Ako se zalažu državni i korporativni vrijednosni papiri oni mogu poslužiti kao instrument osiguranja pri dobivanju REPO kredita. Na taj način je moguće investirati dugoročno i putem REPO poslova pokrivati eventualne kratkoročne rupe u likvidnosti. Repatrijacija kapitala 772


Repatrijacija kapitala (engl. repatriation of funds, njem. Repartierung) je transakcija kojom se kapital vraća u domovinu, tj. zemlju porijekla (općenito, termin repatrijacija primjenjiv je i na osobe, stvari, prava). Kada u nekoj zemlji ne postoje negativni elementi za ulazak stranog kapitala, ona svejedno može biti isključena iz konačnog izbora ako postoje i djeluju restrikcije za repatrijaciju kako zarada, tako i uloženog početnog kapitala. Pod spomenutim restrikcijama najčešće se smatraju uvedeni limiti povezani s iznosom zarade od stranog ulaganja koji može biti prenesen u inozemstvo, odnosno nemogućnost i/ili nesposobnost zemlje da osigura inozemna sredstva plaćanja potrebna za doznaku zarada u inozemstvo. Međunarodna poduzeća trebaju odabrati strategiju raspolaganja matičnog poduzeća dividendama ostvarenim u inozemnim podružnicama. Osim poreza koji se plaća na repatrijaciju, tj. na transfer dividendi matičnom poduzeću, faktor koji bitno utječe na povrat zarade u zemlju porijekla uloženog kapitala jest i politički rizik. U zemljama visokog političkog rizika bit će izraženo htijenje matičnog poduzeća da iz podružnice u dotičnoj zemlji prenese u zemlju porijekla kapitala

773


cjelokupnu zaradu, izuzev sredstava neophodnih za nastavak poslovnih operacija u bliskoj budućnosti. Tamo gdje politički rizik nije naglašen, politika dividendi temeljit će se vrlo često na ponovnom investiranju, odnosno na transferu iz jedne podružnice u drugu koja za sredstvima izražava potrebu. Istraživanja pokazuju da se veća proporcija zarade vraća matičnom poduzeću od starijih podružnica (s vremenom opada potreba za investiranjem) nego što je to slučaj s kasnije osnovanim podružnicama. Međunarodna se poduzeća, na temelju analize spomenutih, kao i drugih faktora utjecaja, mogu odlučiti za strategiju prijenosa profita matičnom poduzeću u pravilnim vremenskim razmacima, odnosno za tzv. fleksibilnu strategiju kod koje se odluka o repatrijaciji sredstava i prijenosu profita donosi ovisno o faktorima koji u određenom trenutku postoje i djeluju. Posljednja strategija omogućava najsvrsishodnije korištenje sredstava u skladu s dugoročnim ciljevima međunarodnog poduzeća. Reparacije Reparacije (engl. reparations, njem. Reparationen) je oblik materijalnofinancijskog davanja u novcu, zlatu ili materijalnim dobrima koji je dužna zemlja 774


pobijeđena u ratu isplatiti pobjedničkoj zemlji na ime nadoknade ratne štete. Ovaj oblik nadoknade ratne štete dugo je prisutan u međunarodnim ekonomskim odnosima, a njezin suvremeni oblik vezuje se za svršetak francusko-pruskog rata kada je na temelju Frankfurtskog ugovora, Francuska morala Pruskoj nadoknaditi ratne štete. Nakon I. svjetskog rata centralne sile trebale su platiti reparaciju pobjedničkim zemljama Antante, a i to isto je zadesilo pobijeđene zemlje – Njemačku, Italiju i Japan – nakon II. svjetskog rata kada su naknadile ratnu štetu nekim savezničkim zemljama. Reosiguranje Reosiguranje (engl. reinsurance, njem. Rückversicherung) je zasebna djelatnost osiguranja koja se ostvaruje tako što osiguravatelj prenosi na reosiguravatelja dio rizika koji je prethodno preuzeo u osiguranje i za uzvrat plaća reosiguravatelju premiju reosiguranja (direktno reosiguranje). Reosiguravatelj može dio rizika preuzetih od osiguravatelja dalje prenijeti na drugog reosiguravatelja (retrocesija), ovaj opet na trećeg itd. Na taj način provodi se potrebna homogenizacija i disperzija rizika koja omogućuje stabilno 775


funkcioniranje cijelog sustava i za slučaj nastanka katastrofalnih šteta. Reosiguravateljni portfelj formira se tako da svaki od mnoštva osiguravatelja predaju u reosiguranje po nekoliko sličnih rizika. Tako se stvori kritična masa rizika dostatno da se može ostvariti ravnoteža premije i šteta. Svega nekoliko zrakoplova osiguranih kod jednog osiguravatelj slijevaju se u reosiguravateljni portfelj od više tisuća zrakoplova. Uvjeti osiguranja i premijske stope formiraju se na osnovi iskustva tog velikog portfelja i preslikavaju se na nekoliko zrakoplova kod dotičnog osiguravatelja. Taj se proces označava kao homogenizacija rizika. U nošenju pojedinačnog rizika uz osiguravatelja sudjeluju deseci reosiguravatelja i opet deseti njihovih retrocesionara u naknadi moguće velike štete. Sudjeluje velik broj nositelja rizika. Time se postiže potrebna disperzija rizika. Gospodarski, tehnološki i civilizacijski napredak korjenito su promijenili strukturu osiguranih rizika. Ima pojedinih osiguranih šteta koje iznose nekoliko milijardi američkih dolara. Izravnanje takvih rizika moguće je jedino na svjetskoj razini. Bez reosiguranja to ne bi bilo moguće. Bitno obilježje suvremenog reosiguranja je njegova internacionalnost. 776


Većina transakcija ima međunarodni karakter. Portfelj velikih profesionalnih reosiguravatelja sastavljen je od rizika iz većine zemalja. Oni raspolažu visokospecijaliziranim stručnjacima, statistikama i iskustvima za pojedine vrste rizika na svjetskoj razini. Usto što preuzimaju u pokriće velike i složene rizike reosiguravatelji pomažu osiguravateljima da oblikuju širinu pokrića i odrede premije osiguranja takvih rizika na bazi svjetskih iskustava. Reosiguranje se uspostavlja zaključivanjem ugovora. To je ugovor kojim se reosiguravatelj obvezuje obeštetiti reosiguranika za dio njegove ugovorne odgovornosti koju reosiguranik ima prema osiguranicima s osnova ugovora o osiguranju. Da bi reosiguravatelj bio obvezan platiti štetu, prethodno mora biti ustanovljena obveza reosiguranika i šteta plaćena osiguraniku. Na ugovor o reosiguranju primjenjuju se u pravilu isti propisi koji važe i za ugovor o osiguranju. Reosiguranje utječe blagotvorno i na nacionalno gospodarstvo. Osiguraniku je svejedno je li mu šteta plaćena iz domaćih novčanih izvora ili iz inozemstva. Za nacionalno gospodarstvo bitna je razlika plaća li se šteta iz domaćih izvora ili je plaćaju inozemni reosiguravatelji. U drugom slučaju domaće gospodarstvo pretrpljenu štetu namiruje dodatnim novčanim priljevom iz inozemstva. Prvi 777


ugovor o reosiguranju za koje se sigurno zna zaključeni su još 1370. godine. Sve do sredine XIX. stoljeća reosiguranje se provodilo na fakultativnoj osnovi od slučaja do slučaja. Razvoj gospodarstva i djelatnosti osiguranja nametnuli su potrebu za automatskim reosiguravateljnim pokrićima – obveznim reosiguranjem. Sve do tada poslovima reosiguranja bavila su se osiguravajuća društva. Razvoj osiguranja, a osobito zaoštravanje konkurencije među osiguravajućim društvima doveli su do osnivanja društava koja su se bavila isključivo reosiguranjem – profesionalnih reosiguravatelja. Time su osiguravajuća društva dobila mogućnost da svoje rizike daju u pokriće nekome tko im nije konkurent u osiguranju. Reosiguranjem se pretežno bave profesionalni reosiguravatelji. To su društva koja primaju u pokriće rizike isključivo putem reosiguranja. Tek neznatan broj su takozvana mješovita društva koja se istovremeno bave osiguranjem i reosiguranjem. Velika profesionalna društva postižu globalnu disperziju i homogenizaciju rizika. Prema načinu raspodjele rizika postoje ovi oblici reosiguravajuće zaštite: 1. svotno-ekscedentno reosiguranje (surplus reinsurance); 778


2. kvotno reosiguranje ( quota share reinsurance); 3. reosiguranje viška šteta (excess of loss reinsurance); 4. reosiguranje tehničkih rezultata (stop loss reinsurance). Ova četiri vida reosiguravajuće zaštite mogu se podijeliti na proporcionalne i neproporcionalne vidove reosiguravajuće zaštite. Ne postoji univerzalni vid reosiguravajuće zaštite koji bi direktnog osiguravatelja (cedenta) zaštitio od svih odstupanja na području šteta koja su moguća u njegovu portfelju. Svaki vid reosiguravajuće zaštite omogućava optimalnu reosiguravajuću zaštitu samo kod nekih kretanja šteta. Reosigurani portfelj Reosigurani portfelj (engl. reinsurance portfolio, njem. Portefeuillestruktur des Rückversicherers) je izraz dvostrukog značenja. Jednom se odnosi na sve izvorno osigurane rizike koji su obuhvaćeni ugovorom o reosiguranju. U drugom značenju odnosi se na portfelj obuhvaćen svim ugovorima koje je dotični reosiguravatelj zaključio sa svojim reosiguranicima. Rentabilnost (profitabilnost) 779


Rentabilnost (profitabilnost) (engl. profitability, njem. Rentabilität) je uspješnost poslovanja. Poslovni uspjeh može se kvantificirati i izražavati na nekoliko načina. Ako je riječ o razlici vrijednosti prihoda i rashoda, uspjeh se izražava bilančnim dobitkom ili gubitkom, ako je riječ o razlici vrijednosti troškova i učinaka, uspjeh se izražava kalkulativnim dobitkom, a ako je posrijedi razlika vrijednosti primitaka i izdataka, tada se uspjeh izražava neto novčanim tokom. Ako se stavi u odnos tako kvantificirani izraz uspjeha poduzeća prema uloženom kapitalu, dobiva se pokazatelj rentabilnosti. Budući da se ukupni uloženi kapital sastoji od vlastitog i tuđeg kapitala, to se govori i o rentabilnosti vlastitog i tuđeg kapitala. Pokazatelji rentabilnosti govore o tome koliki je povrat u odnosu na ulog, govore o tome u kojoj se visini ukamatio uloženi kapital u nekom razdoblju. Budući da se uspjeh ostvaruje tek preko prometa, to se onda stavljanjem u odnos kvantificiranog izraza uspjeha i prometa dobiva pokazatelj rentabilnosti prometa. Rambursni kredit Rambursni kredit (engl. reimbursment credit, njem. Rembourskredit, fr. rembaurs credit) je posebna vrsta akceptnog kredita što ga banke odobravaju na osnovi robnih dokumenata prenesenih na njih. Primjenjuju se pri uvozu robe iz 780


prekomorskih zemalja, a banke ga odobravaju uvozniku dajući akcept na mjenici kojom izvozniku osiguravaju isplatu mjenice o dospijeću. U primjeni je mnoštvo različitih slučajeva i kombinacija s drugim poslovnim i financijskim tenikama (npr. s akreditivnim poslom). Standardan slučaj rambursnog kredita može izgledati ovako: Zagrebačko poduzeće naruči robu iz Malezije, a roba će stići za mjesec, dva. Dobavljač iz Malezije hoće biti siguran da će mu roba u određenom roku biti plaćena, da bi robu mogao odaslati. On u tu svrhu izda mjenicu na iznos kupoprodaje. Kupac i prodavalac ugovore da će mjenicu prihvatiti (akceptirati) svjetski poznata banka iz Londona u koju imaju povjerenje. Zato kupac preko svoje zagrebačke banke ugovori da londonska banka akceptira mjenicu. Londonska banka izvijesti trgovca u Maleziji da će mu po nalogu zagrebačke banke, a za račun kupca iz Zagreba, akceptirati mjenicu. Trgovac iz Malezije robu otpremi i ispostavi mjenicu na ugovoreni iznos i s dogovorenim danom dospijeća i skupa s dokumentima kojima dokazuje otpremu robe dostavlja ih svojoj banci. Njegova banka proslijedi ih banci u Londonu koja kao rambursna banka akceptira mjenicu. Tako malezijski trgovac stječe jamstvo za naplatu robe o dogovorenom roku. S takvom mjenicom akceptiranom od 781


svjetski poznate banke on može činiti mnogo što: naplatiti je odmah diskontiranjem, plaćati svojim vjerovnicima, čekati dan dospijeća i sl. Londonska banka, ovisno o ugovoru ili dostavljenom pokriću, šalje dokumente zagrebačkoj banci i tereti je za ugovorenu proviziju na akceptirani iznos. Zagrebačka banka za proviziju tereti zagrebačkog trgovca i uručuje mu dokumente kojima on o prispijeću preuzima robu. O dospijeću (obično usklađeno s pristizanjem robe) zakoniti posjednik mjenice podnosi je na isplatu londonskoj banci, ova je iskupljuje i za isplaćenu svotu tereti zagrebačku banku, a ova svog nalogodavca, zagrebačkog trgovca, koji robu napokon plaća. Prezentiran je standardni slučaj tzv. indirektnog rambursa. Kod direktnog rambursa mjenicu akceptira banka kupca – uvoznika ili banka izvoznika. Česte su kombinacije rambursa i istovremenog eskontiranja mjenice od strane izvoznikove banke, čime mu je osigurana automatska naplata poslije isporuke robe. Postupak kod rambursnog kredita sličan je dokumentarnom (akceptnom) akreditivu. Rand Rand (ZAR) je novčana jedinica Južnoafričke Republike; dijeli se na 100 centa. 782


Rashodi Rashodi (engl. expenses, njem. Ausgabe, Aufwendungen) su svi troškovi sadržani u prodanim učincima (proizvodima ili uslugama) kao i troškovi koji terete ukupan prihod u obračunskom razdoblju kada su nastali (troškovi razdoblja). To je ujedno i smanjenje sredstava (imovine) i povećanje obveza radi stvaranja prihoda. Rashodi se dijele na: 1. poslovne rashode; 2. rashode od financiranja i 3. izvanredne rashode. Rating Rating (rejting) je klasifikacija kredibiliteta izdavatelja dužničkog vrijednosnog papira. Izdaju ga specijalizirane kompanije koje se bave procjenom sposobnosti podmirivanja obveza od strane izdavatelja. Klasifikacija se izražava kombinacijom brojki i slova. AAA rejting je oznaka najviše kvalitete vrijednosnih papira, izdavatelja vrijednosnih papira ili financijske institucije. Najpoznatije svjetske agencije za procjenu kredibiliteta su Moody"s i Standar & Poor"s. Razlučno pravo 783


Razlučno pravo (njem. Absonderungsrecht) je pravo koje ovlašćuje vjerovnika u stečajnom postupku na odvojeno i prioritetno namirenje njegove tražbine osigurane tim pravom. Vjerovnici koji imaju založno pravo ili pravo na namirenje na kojoj stvari ili pravu koji su upisani u javnoj knjizi imaju pravo na odvojeno namirenje na toj stvari ili pravu prema odredbama o ovrsi. Vjerovnici koji na nekom predmetu iz stečajne mase imaju kakvo založno pravo koje nije upisano u javnu knjigu, imaju pravo na odvojeno namirenje svoje tražbine, kamata i troškova iz vrijednosti založnoga predmeta. Položaj razlučnih vjerovnika imaju vjerovnici kojima je dužnik radi osiguranja njihove tražbine predao neku pokretnu stvar ili prenio neko pravo, vjerovnici koji imaju pravo zadržanja nekog predmeta, jer su nešto upotrijebili u korist toga predmeta, u mjeri u kojoj njihova tražbina po toj osnovi ne prelazi postojeću korist, vjerovnici koji pravo zadržavanja imaju na temelju zakona, Republika Hrvatska, jedinice lokalne samouprave i uprave te druge javne pravne osobe, ako predmet za koji postoji obveza plaćanja carine ili poreza po zakonu sliči osiguranju javnih davanja.

784


Vjerovnici s pravom odvojenog namirenja su stečajni vjerovnici ako im je dužnik i osobno odgovoran. Oni imaju pravo na razmjerno namirenje iz stečajne mase samo ako se odreknu odvojenog namirenja ili ako se ne uspiju odvojeno namiriti. Nekretnine na kojima postoji razlučno pravo stečajno vijeće prodaje, na prijedlog stečajnog upravitelja, uz odgovarajuću primjenu pravila ovrhe na nekretnini. U rješenju o prodaji nekretnine stečajno vijeće je dužno odrediti da se nekretnina prodaje u stečajnom postupku. Ako je razlučni vjerovnik pokrenuo postupak ovrhe na nekretnini radi prisilnog namirenja svoje tražbine prije nego što je stečajni upravitelj predložio njezinu prodaju u stečaju, nekretnina će se prodati u ovršnom postupku koji je pokrenuo razlučni vjerovnik. Na odgovarajući se način prodaju brodovi, brodovi u izgradnji i zrakoplovi. Stečajni upravitelj smije neposrednom pogodbom unovčiti pokretnu stvar na kojoj postoji razlučno pravo ako se ta stvar nalazi u njegovu posjedu. Stečajni upravitelj smije naplatiti ili na drugi način unovčiti tražbinu ili drugo pravo koje je dužnik ustupio radi osiguranja nekog prava. O tome je dužan obavijestiti razlučnog vjerovnika. Posebnim pravilima uređeni su zaštita vjerovnika od

785


odugovlačenja s unovčenjem, raspodjela utrška, obračun troškova i korištenje pokretnih stvari opterećenih razlučnim pravom za stečajnu masu. Ako stečajni upravitelj nema pravo na unovčenje pokretne stvari ili tražbine na kojima postoji razlučno pravo, vjerovnik ima pravo unovčiti stvar ili tražbinu. Na prijedlog stečajnog upravitelja, nakon što sasluša vjerovnika, stečajno vijeće može odrediti rok u kojem vjerovnik mora unovčiti predmet. Nakon proteka toga roka pravo na unovčenje stječe stečajni upravitelj. Razvojna strategija Razvojna strategija (engl. development strategy, njem. Entwicklungsstrategie) je poslovna strategija s aspekta upravljanja i vođenja poznaje različite razine menedžmenta u poduzeću. Tako poznajemo opću (globalnu) strategiju na poduzetničkoj ili korporacijskoj razini koju predstavlja najviše rukovodstvo i koja rezultira izabranim konceptom strateškog razvoja, vizije poduzeća, koja obuhvaća globalne ciljeve, identificira strateška poslovna područja, sadrži globalnu financijsku projekciju razvoja i određuje ostale i neprofitne ciljeve. Na nižoj razini nalazimo poslovne strategije što se odnose na sve tržišne segmente koji donose profit, a nalaze se u okviru samostalnih organizacijskih 786


jedinica. Te su strategije razrađene (konkretizirane) na podlozi globalne (opće) strategije. Zadatak je menedžmenta na ovoj razini da prenese koncepciju i zadatke globalne strategije na poslovnu razinu odgovarajuće organizacijske jedinice. Treća podjela razlikuje funkcijske strategije koje služe za primjenu zadataka i ciljeva globalne i poslovne strategije unutar pojedinih funkcijskih područja. Rukovodstva tih organizacijskih dijelova odgovorna su, u okviru godišnjih planova, za izvršenje strateških planova poduzeća. To su u biti operativne strategije. Taj put uobičajen je kao i podjela nadležnosti i odgovornosti u procesima što se odnose na tehničke inovacije (inovaciju proizvoda i inovaciju tehnoloških procesa). Real Real (BRR) je novčana jedinica Brazila, dijeli se na 100 sentava. Recesija Recesija (engl. recession, njem. Konjunkturrückgang, Rezession) su povremena usporavanja u privrednoj aktivnosti neke zemlje praćena istovremenim pogoršanjima opće ekonomske klime (pad realnog dohotka, porast nezaposlenosti, nizak stupanj iskorištenosti proizvodnih kapaciteta…). Recesija je 787


manje duboka i ozbiljna od depresije. Ponavlja se u razdobljima od po nekoliko godina, uobičajeno započinje u jednoj zemlji i treba joj određen broj mjeseci, odnosno godišnjih kvartala da se preseli u druge. Tri su osnovna obilježja (three D/S) recesije: trajanje (duration) – vremenska dužina, dubina (depth) – koliko duboko zadire, difuzija (diffusion) – koliko se široko rasprostire. Potrošači na recesiju odgovaraju promjenom ponašanja u potrošnji, tj. troše pažljivije, a za konkurentnu marketinšku akciju poslovnih subjekata u vrijeme recesije neophodna je analiza navedenih obilježja. Reeskont Reeskont (engl. rediscount, njem. Rediskont, Rediskontierung) je eskontiranje već eskontnih mjenica. U okviru odobrenih eskontnih kredita poslovne banke otkupljuju (eskontiraju) mjenice od poduzeća (robne mjenice do kojih su poduzeća došla prodajom proizvoda) prije rokova njihova dospijeća. Ako su poslovnim bankama potrebna likvidna sredstva prije rokova dospijeća eskontiranih mjenica, mogu te iste mjenice reeskontirati, obično kod nacionalne emisijske banke, u okviru prethodno odobrenog reeskontnog kredita. Reflacija 788


Reflacija (engl. reflation, njem. Reflation, lat. reflatus, suprotan vjetar) su mjere koje državne vlasti poduzimaju kako bi uklonile štetne posljedice deflacije. S tim u vezi donose se mjere za smanjenje tezauracije novca, snizuju se kamate na kredite i produžava rok na koji se krediti daju kao i druge mjere za oživljavanje privredne aktivnosti. REGOS (Središnji registar osiguranika) REGOS je državna ustanova čija je osnovna zadaća prikupljanje doprinosa za članove obveznih mirovinskih fondova te vođenje evidencije o broju i stanju osobnih mirovinskih računa u pojedinim obveznim fondovima. Šalteri REGOS-a jedino su mjesto gdje se može izabrati obvezni mirovinski fond, a nalaze se u svim poslovnicama Financijske agencije (FINA). Regres Regres (engl. recourse, njem. Rückgriff, Regress); 1. pravo na povrat isplaćene svote novca od osobe koja je na to obvezana na temelju nekog pravnog odnosa. Takav odnos postoji npr. kod solidarnih sudužnika neke solidarne obveze gdje se i odnos između samih sudužnika naziva odnosom regresa. Naime, kad jedan od sudužnika u cijelosti podmiri vjerovnika, 789


tada ima pravo da se na jednake dijelove namiri od ostalih sudužnika. Mogućnost da se jedan od sudionika regresira od ostalih na jednake dijelove postoji, jer je činidba djeljiva (djeljiva obveza). Pravo regresa po kojem jedan od dužnika može tražiti da i drugi sudjeluju u namirenju na jednake dijelove postoji onda kad među samim solidarnim dužnicima ne postoji još i kakav drugi interni odnos. Ako je, međutim, solidarna obveza sklopljena u isključivom interesu jednog od solidarnih dužnika, kao što je to kod solidarnog jamstva gdje je svaki jamac ujedno i platac, tada je on dužan naknaditi cijelu svotu obveze sudužniku koji je namirio vjerovnika. Kriteriji za utvrđivanje udjela mogu biti određeni propisom. Tako npr. Zakon o obveznim odnosima utvrđuje takve kriterije kod solidarne odgovornosti za štetu. Udio svakog štetnika određuje se prema težini njegove krivnje i težini posljedica koje su proistekle iz njegova djelovanja. Ako se udjeli ne mogu utvrditi, na svakog štetnika otpada jednak dio, osim ako pravičnost zahtijeva drukčiju raspodjelu u konkretnom slučaju. U regresnom zahtjevu nema solidarnosti. Pravo na regres gubi se ako je dužnik ispunio obvezu koju nije bio dužan ispuniti, npr. platio je zastarjeli dug ne istaknuvši prigovor zastare. 790


2. Kod vrijednosnih papira označuje pravo imatelja vrijednosnog papira da od trasanta, indosanta i ostalih regresnih obveznika zahtijeva isplatu duga, npr. kod mjenice ako trasat odbije akcept ili isplatu mjenice. Da bi se sačuvalo pravo na regres, imatelj vrijednosnog papira mora obaviti protest. 3. Bez regresa (without recourse), pojam iz angloameričkog mjeničnog prava kad se trasant može osloboditi odgovornosti za isplatu. Rabi se i kod drugih vrsta ugovora kad se neke od ugovorenih strana oslobađaju odgovornosti za plaćanje; naplata se može izvršiti samo od određenih osoba ili iz određene imovine. REIT REIT (engl. real estate investment trust) je vrsta zatvorenog investicijskog fonda (kompanije) koji prikuplja novčana sredstva prodajom udjela i plasira ih u nekretnine i slične svrhe. Omogućava malim investitorima sudjelovanje s malim minimalnim ulozima. Ulažu u nekretnine, u imovinu koja donosi dobit, bave se leasingom, financiraju građevinske tvrtke i sl. Investitorima prosljeđuju stečenu dobit, najamninu od iznajmljenih nekretnina, kamate na zajmove. Fondom upravljaju profesionalni menedžeri čija je prvenstvena briga strukturiranje odgovarajućeg portfelja. 791


Equity REIT ulaže u imovinu, a hipotekarni REIT u hipoteke i zajmove za izgradnju. Udjeli ovog fonda prodaju se na burzama. Zbog oscilacija kamatnih stopa i cijena nekretnina mnogi su REIT imali u SAD problema ili su čak likvidirani, pa danas nemaju veću ulogu među financijskim intermedijima. Rekapitalizacija Rekapitalizacija (engl. recapitalization, njem. Neukapitalisierung) je dobrovoljno preoblikovanje vlasničke glavnice poduzeća. To obuhvaća preoblikovanje broja i nominalne vrijednosti glavnih običnih dionica, vrijednosti zadržanog dobitka i različitih rezervi poduzeća. Osim mijenjanja broja i nominalne vrijednosti običnih dionica, rekapitalizacija podrazumijeva i njihovu reklasifikaciju (eliminacija ili uvođenje više klasa običnih dionica). Na teret formiranog dobitka ili zadržanih rezervi vlasnicima se glavnih običnih dionica mogu emitirati bonusne dionice, i to prema relativnom udjelu vlasnika u ukupnom broju običnih glavnih dionica. Pojam rekapitalizacije podrazumijeva i emisiju dividendnih dionica, te dijeljenje dionica. Remanencija troškova

792


Remanencija troškova (engl. cost remanence, cost retentivity, njem. Kostenremanenz) je pojava kad granični prinos opada brže nego što opadaju granični troškovi, posljedica čega je rast prosječnih troškova proizvodnje. Remanencija tako implicira nastajanje efekata opadajućih prinosa, jer se količina svih proizvodnih faktora uloženih u proizvodni proces ne može smanjivati istim tempom i u istom razmjeru kao i obujam proizvodnje. Razlog je ovoj pojavi najprije u tome da opadanjem obujma proizvodnje ne dolazi do opadanja fiksnih troškova, jer oni i ne zavise od obujma već od trajanja (troškovi pripravnosti, vremenski troškovi), a zatim u takvoj situaciji neki drugi troškovi poprimaju karakter fiksnosti (plaće radnika, posebno režijskih, te dobar dio općih troškova). Stoga tvrtka u situaciji smanjivanja proizvodnje treba poduzeti odgovarajuće korake i glede adekvatnog smanjenja troškova prema smanjenju obujma proizvodnje, što će ponajviše zavisiti od toga da li do smanjenja proizvodnje dolazi na kratki ili na dugi rok. Na kratki rok nije ekonomski isplativo smanjivati pripravnost tvrtke, a na dugi rok će to vjerojatno biti. Remitent 793


Remitent (engl. payee, njem. Remittent, Zahlungsempfänger) je osoba koju je izdatnik (trasant) mjenice ili čeka označio na samoj ispravi kao prvog korisnika, odnosno onoga kojem se ili po čijoj se naredbi ima isplatiti mjesečna ili čekovna svota. U trasiranju mjenice poimenično označavanje remitenta bitan je element, jer ona ne može glasiti na donosioca (drugačije je u anglosaksonskom pravu). Za ček takva oznaka nije neophodna jer ona može glasiti na donosioca. Ovlaštenje remitenta može biti dvojako i obično se izražava klauzulom: “platite XY-u ili po njegovoj naredbi” odnosno “platite XY-u, ali ne po njegovoj naredbi”. Prvom klauzulom daje mu se pravo prenošenja isprave, a drugom takvo mu se pravo oduzima. Renta Renta (engl. rent, njem. Rente) je prihod ili dohodak koji netko ostvaruje na temelju već prije izvršene uplate (novčani kapital, vrijednosni papiri i sl.) ili što ima vlasništvo na nekretninama (zemljište, zgrade i sl.) ili iz naslijeđa, ali u svakom slučaju bez vlastitog rada.

794


U gospodarskoj se praksi najčešće ovaj izraz upotrebljava za dohodak dobiven od zemlje, a u običnom govoru za dohodak ostvaren iznajmljivanjem, zakupom, ustupanjem kapitala na određeno vrijeme i sl. Štedni ulog Štedni ulog je podvrsta ugovora o depozitu pri kojem banka, odnosno štednokreditna organizacija deponentu izdaje štednu knjižicu. Štedna knjižica može biti izdana samo na ime određene osobe ili na donositelja. U štednu knjižicu unose se podaci o svim uplatama, odnosno podizanjima novca. Ti podaci u štednoj knjižici imaju svojstvo dokazne isprave u pogledu stanja potraživanja deponenta od banke, odnosno štedno-kreditne organizacije. Ugovorna odredba upravljena na odricanje takvog svojstva štednoj knjižici ništava je. Na uloge na štednju depozitar je dužan deponentu plaćati kamatu. U pogledu deponentove mogućnosti svakodobnog raspolaganja svojim potraživanjem, ulozi na štednju mogu se podijeliti na uloge po viđenju, oročene s otkaznim rokom i oročene bez otkaznog roka. Depozitarova eventualna naknada za obavljanje poslova ex lege nije predviđena. Šekel 795


l (engl. shekel) je novčana jedinica Izraela (ILS), dijeli se na 100 agora. Šilin Šilin (SOS) je novčana jedinica Somalije, dijeli se na 100 senta. Šiling Šiling (njem. Schilling) je novčana jedinica Austrije (ATS), te Kenije (KES), Tanzanije (TZS) i Ugande (UGX). Austrijski šiling dijeli se na 100 groša. Štedna premija Štedna premija (engl. investment portion of the premium, njem. Sparprämie) je dio neto premije u osiguranju života, koji služi za pokriće budućih obveza osiguravatelja, tj. koji izgrađuje matematičku pričuvu osiguranja života. Primjerice u mješovitom osiguranju štedna premija je dio tehničke (neto) premije koji je namijenjen izravnanju rizika u slučaju doživljenja ugovorenog roka trajanja osiguranja. Drugi dio neto premije zovemo riziko premija. Štednja Štednja (engl. savings, njem. Ersparnisse, Sparen) je izraz koji se u nas upotrebljava za novčanu štednju građana, a novčana štednja poduzeća i ostalih institucionalnih sektora naziva se novčanom akumulacijom. 796


U financijama termin akumulacija označava nakupljanje kapitala, dok se pod novčanom štednjom jedinstveno podrazumijeva nepotrošeni dohodak, tj. razlika između novčanog dohotka i potrošnje u istom razdoblju. Štednja se koristi za investiranje. Ako osoba ili sektor više investira nego što štedi, tada ostvaruje financijski manjak. U obrnutom slučaju ostvaruje financijske viškove. Na financijskom tržištu novčana štednja se ulaže u tzv. financijske investicije. Dio štednje ulaže se na štedne račune kod banaka, dio u osiguravajuće institucije, mirovinske fondove, a velik dio ulaže se u korporacijske i državne vrijednosne papire i slične instrumente financijskog tržišta. Stanovništvo je u nas sektor koji tradicionalno najviše štedi (više od 50% ukupne štednje) i, što je još važnije, iznosi na financijsko tržište najveći dio (od 2/3 do 3/4) financijskih viškova. Štednja poduzeća i države nije tim sektorima dovoljna za financiranje vlastitih ulaganja, pa se kao sektori deficita u pravilu zadužuju na financijskom tržištu. Nacionalna štednja je skup osobne, poduzetničke i državne štednje, a predstavlja

797


ukupna novčana sredstva koja mogu biti upotrijebljena za financiranje domaćih investicija ili pozajmljena inozemstvu. Šticung Šticung (engl. agio, njem. Stützung) je na našem tržištu posebno razvijen način (prodaje) ustupanja deviza uz višu cijenu od službenog tečaja. Šticung je iznos između postignute cijene deviza u prodaji i službenog tečaja. Izražava se u postocima na službenu cijenu deviza. Trasant Trasant (engl. drawer, njem. Aussteler, Trassant) je osoba koja izdaje mjenicu. Da bi mjenica bila pravno valjana, trasant je mora vlastoručno potpisati. Trasat Trasat (engl. drawee, njem. Bezogene, Trassat) je osoba koja treba isplatiti mjenicu nakon što ona dospije na naplatu. Međutim, da bi trasat postao mjeničnim dužnikom, nije dovoljno što njegovo ime stoji na mjenici, već je treba i akceptirati. Trezorski zapisi

798


Trezorski zapisi su vrijednosni papiri koje izdaje Ministarstvo Financija s rokovima dospijeća od 91, 182 i 364 dana sa denominacijom od 100.000,00 kuna. Upis trezorskih zapisa vrši se na aukcijama koje objavljuje Ministarstvo Financija Republike Hrvatske. Na te aukcije imaju pravo izaći samo domaće banke i domaće tvrtke. U primarnoj aukciji prodaju se uz diskont dok se kasnije s njima trguje na sekundarnom tržištu. Tržište kapitala Tržište kapitala (engl. capital market, njem. Kapitalmarkt) u užem smislu je skupni pojam za ponudu i potražnju vrijednosnica. U širem smislu tržište za svaku vrstu srednjoročno i dugoročno na raspolaganje stavljenih novčanih sredstava. Na tržištu kapitala javljaju se centralne i poslovne banke, burze, hipotekarne institucije, osiguravajuće kompanije i druge posredničke i investicijske institucije, čiji je zadatak direktno povezati i suočiti interese ponude kapitala suficitarnih subjekata (štediša) s interesima i potražnjom potencijalnih investitora (deficitarnih subjekata). Glavna područja organiziranog tržišta kapitala su tržište dionica, tržište fiksno ukamaćenih vrijednosnica (obveznica) i emisija vrijednosnih papira. Na 799


međunarodnom planu postoji međunarodno tržište kapitala, npr. eurotržište kapitala. Tvrda valuta Tvrda valuta (engl. hard currency) je konvertibilna valuta, valuta koja se slobodno mijenja u bilo koju drugu valutu (nekad i u zlato) u neograničenim količinama, odnosno može se koristiti u međunarodnim plaćanjima bez ograničenja. Tvrde činjenice Tvrde činjenice (engl. hard facts, njem. feste Tatsachen) izražavaju sve kvantitativne, mjerljive informacije o poduzeću i njegovu poslovanju. Ovdje se misli na one dimenzije poslovanja koje se mogu mjeriti i izraziti brojem: vrijednost imovine poduzeća, vlastitog kapitala i obveza, vrijednost prihoda i dobitka, likvidnost i financijska stabilnost, ekonomičnost, rentabilnost, broj zaposlenih, veličina proizvodnog programa, prodajnog asortimana itd. Tvrdim činjenicama se pridaje velika pozornost budući da se mogu objektivno utvrditi i uspoređivati. Pored tvrdih postoje i meke činjenice, o kvalitativnim, nemjerljivim dimenzijama poslovanja. Tugrik 800


Tugrik (MNT) je novčana jedinica Mongolije, dijeli se na 100 monga. Transakcija Transakcija (engl. transaction, njem. Leistungsaustausch, Transaktion) uvijek označava dvosmjerna davanja – razmjenu vrijednosti između dviju ili više strana. Na taj način komponente transakcije čine najmanje dvije stvari od vrijednosti, uz naznaku ugovorenih uvjeta, vremena i mjesta sporazuma o odgovarajućoj razmjeni. U trgovačkoj transakciji nudi se i daje proizvod ili usluga u zamjenu za novac. Najveći se dio svjetske trgovine odvija upravo u obliku izravnih gotovinskih transakcija. Međutim, u trgovini s manje razvijenim zemljama sve je češća praksa vezane trgovine (npr. barter, kompenzacijski poslovi, buy-back aranžmani i dr.) te kompleksniji poslovi takve vezane trgovine obuhvaćaju i više od dva sudionika. Da bi se pomoglo sudionicima u takvim transakcijama, osnivaju se različite barter agencije i one specijalizirane za vezanu trgovinu. Radi što cjelovitije zaštite sudionika u transakciji, u svakoj se od zemalja razvijenog tržišnog privređivanja uspostavlja i određeni pravni sustav. Trasirana mjenica 801


Trasirana mjenica (engl. bill of exchange, njem. gezogener Wechsel) je mjenica koja osim izdatnika (trasanta) i osobe kojoj ili po čijoj naredbi se mjenica mora platiti (remitenta) podrazumijeva i treću osobu, trasata, kojem izdatnik mjenice njezinim izdavanjem daje bezuvjetni uput da plati mjeničnu svotu i od kojeg trasant očekuje da taj uput prihvati, tj. da dade akcept. Ovakvu mjenicu trasant izdaje onda kada postoji treća osoba, trasat, za koju trasant očekuje prihvat mjenične obveze (akcept) iz razloga koji postoje unutar njihova međusobnog odnosa koji nije pravno relevantan za njihove odnose koji postoje povodom mjenice. Tražbina Tražbina (potraživanje) (engl. receivables, njem. Forderung) je zahtjev vjerovnika (zaštićen obveznim pravom) da mu dužnik izvrši određenu činidbu. Zahtjev za određeno davanje ili činjenje može se odnositi i na trpljenje ili propuštanje. Kako se mogu prenositi s jedne osobe na drugu, tražbine postaju predmet poslovnih transakcija (na burzama), sredstvo kreditiranja i osiguranja, sredstvo plaćanja i sl. Tražbine se smatraju tekućom imovinom poduzeća, ako su naplative u roku od godine dana (tu se ubrajaju potraživanja od kupaca, izdani depoziti i kaucije, 802


različite kratkoročne tražbine od povezanih poduzeća i pridruženih poduzeća, izdani financijski krediti s rokom otplate do godine dana, potraživanja od državnih organa, od radnika i sl.), u suprotnom spadaju u stalnu imovinu. Tražbine mogu biti sigurne, tj. imati svoj veritet (pravovaljanost i istinitost) i bonitet (imovinsku vrijednost), u suprotnom su dubiozne (sumnjive). Trezor Trezor (engl. treasury, njem. Kasse; Tresor; Staatskasse), riznica: 1. blagajna; 2. u bankama, posebna prostorija za čuvanje novca i drugih vrijednosnica; 3. glavna državna blagajna. Trgovačko društvo Trgovačko društvo (engl. enterprise, company, firm, njem. Handelsgesellschaft) je zajedničko ime za sve pravne oblike poduzeća. Trgovina vrijednosnim papirima Vrijednosnim papirima u Republici Hrvatskoj organizirano se trguje na dvjema burzama: Zagrebačkoj i Varaždinskoj. Trgovinski sustav burze je anonimni sustav vođen principom ponuda koje su pravovremeno dostupne svim sudionicima. Ako 803


na ekranu postoji odgovarajuća ponuda, ili pak bolja, sistem ih automatski povezuje. Za nadzor na trgovinom vrijednosnim papirima zaužena je Komisija za trgovinu vrijednosnim papirima - CROSEC. Troškovi Troškovi (engl. costs, njem. Kosten) su vrednovana potrošnja proizvodnih faktora potrebna za proizvodnju i prodaju poslovnih učinaka i za očuvanje poduzeća. Razlikujemo ih prema različitim kriterijima. Npr. prema sposobnosti njihova pridruživanja odnosnom objektu razlikuju se pojedinačni (izravno se mogu pridružiti nekom proizvodu – nositelju troškova) te opći troškovi (proizvodima se pridružuju indirektno, primjerice putem mjesta troška). S obzirom na stupanj zaposlenosti kapaciteta, kratkoročno promatrano, razlikuju se varijabilni troškovi, koji se mijenjaju sa stupnjem iskorištenja kapaciteta, te fiksni troškovi, koji ne ovise o stupnju korištenja kapaciteta, odnosno (kratkoročno) ostaju konstantni. Mogu se razlikovati i s obzirom na likvidnost, kao troškovi koji su i izdaci te troškovi koji nisu izdaci. Istodobnim promatranjem troškova prema stupnju zaposlenosti kapaciteta i prema likvidnosti bitno se proširuje iskazna sposobnost računa troškova, naročito 804


kod utvrđivanja donje granice prodajne cijene. S obzirom na mjesta troška, mogu se razlikovati prema sposobnosti pridruživanja mjesta troška (pojedinačni i opći troškovi mjesta troška) te prema području odgovornosti, tj. prema području kompetencije i odlučivanja, što često odgovara organizacijskom raščlanjivanju poduzeća. Mogu se razlikovati i prema nositeljima: glavni nositelji i pomoćni nositelji troškova. Troškovi se mogu podudarati ali i razlikovati od rashoda. Troškovima se suprotstavljaju učinci, tj. proizvedeni proizvodi i usluge. Troškovi kredita Troškovi kredita (engl. credit cost, cost of borrowing, cost of money, njem. Kreditkosten) su ukupni troškovi kojima kreditor (davalac kredita) zadužuje dužnika (korisnika kredita), a uključuju kamatu, proviziju i sporedne troškove (npr. naknada za obradu zahtjeva za dodjelu kredita). Postoje i implicitni troškovi (troškovi osiguranja kredita). Troškovi kredita Troškovi kredita (engl. credit cost, cost of borrowing, cost of money, njem. Kreditkosten) su ukupni troškovi kojima kreditor (davalac kredita) zadužuje

805


dužnika (korisnika kredita), a uključuju kamatu, proviziju i sporedne troškove (npr. naknada za obradu zahtjeva za dodjelu kredita). Troškovi prebacivanja Troškovi prebacivanja (engl. switching costs), troškovi koje ima poduzeće ako mora ili želi napustiti poslovni odnos s dobavljačem i kupcem. Jedna su od ulaznih barijera i zapreka mobilnosti. Troškovni centar Troškovni centar (engl. costs centre, njem. Kostenstelle) je organizacijska jedinica u poduzeću u kojem menedžeri imaju mogućnost kontrole troškova, tj. rashoda, dok je kontrola nad njihovim outputima dvojbena. Rezultati rada troškovnih centara ne mogu se tržišno valorizirati, pa troškovni centri mogu odgovarati samo za racionalno poslovanje unutar planiranih troškova. Kao troškovni centri mogu se formirati različite administrativne jedinice u poduzeću. To su sve organizacijske jedinice u poduzeću čiji se proračun temelji na procjeni koliko će stajati usluge koje pružaju te jedinice proizvodnim dijelovima poduzeća. Neke od troškova tih jedinica moguće je i prethodno utvrditi, a drugi se mogu pouzdano procijeniti. Za neke od troškova unutar određenog troškovnog centra daje se 806


menedžeru diskrecijsko pravo da ih odredi. Troškovni centri čiji se troškovi ne mogu unaprijed pouzdano procijeniti nazivaju se diskrecijski centri. Trust Trust (engl. trust, njem. Trust) je oblik monopolističke udruge u kojoj tvrtke ulaze u fiducijarni odnos, tj. dogovorno prihvaćaju odnos povjerenja i čvrste povezanosti ostvarujući monopolistički položaj na tržištu. Iako formalno i pravno samostalne, potčinjavaju se zajedničkoj upravi zavisnoj o financijskim magnatima koji raspolažu njihovim kontrolnim paketom dionica. Ovaj oblik monopola javlja se kao 1. horizontalni trust – udruga tvrtki povezanih proizvodnjom istih proizvoda i 2. vertikalni trust – udruga tvrtki povezanih komplementarnom proizvodnjom. Trustovi se pri određivanju cijena obično ravnaju prema prosječnoj rentabilnosti članica trusta tako da svaka članica dobiva jednaku dividendu, a ekstradobiti najrentabilnijih tvrtki slijevaju se u fondove akumulacije cijeloga trusta. Djelovanjem trustova onemogućava se slobodna konkurencija, a upropaštena su i brojna mala i velika poduzeća. Stoga se u razvijenim tržišnim gospodarstvima, osobito u SAD-a, donose mnogi antitrustovski zakoni i propisi. Tržišni indeks 807


Tržišni indeks (engl. market index, njem. Marktindex); 1. podatak izražen u postotku temelja, unutar kojeg je dio tržišta izražen kao postotak cijelog tržišta, odnosno brojevi koji predstavljaju vaganu vrijednost sastojaka tog indeksa. Dijele se na vodeće i prateće indekse. U vodeće se obično svrstavaju dionički i ponekad obveznički indeksi. U prateće indekse obično svrstavaju robu te različite pokazatelje općegospodarskog stanja. Tržišni indeksi se stvaraju na temelju veličine i reprezentativnosti pojedinog uzorka, sastojka indeksa te se nakon toga važu. Npr. dionički indeks je vagan prema cijenama i količini izdanih dionica različitih izdatnika. Tržišni indeksi stvaraju “priručne” podatke o povijesnim razinama cijena na pojedinim tržištima. Najpoznatiji indeksi su: Standard & Poor’s 500, The Wilshire 5000 Equity Index, NYSE Index, Financial Times Actuaries All-Share Index, 500-Share Index, FT-Stock Exchange 100-Share Index, INSEE Index (opći indeks francuskih dionia i kamatonosnih vrijednosnica), REX Deutscher Rentenindex i DAX Deutsche Aktienindex, TOPIX – Tokyo Stock Price Index, Nikkei Stock Average, itd.; 2. pored toga što se koriste kao tržišni pokazatelji, indeksi su se počeli masovno koristiti kao predmeti trgovanja unutar rokovnih, terminskih poslova, posebice 808


ročnica. U slučaju zatražene isporuke indeksa kao predmeta ročnice isporučuje se gotovina, a ne svi predmeti trgovine koji čine indeks. Tržište gotovine Tržište gotovine (engl. cash market, njem. Bargeldmarkt, Cash-Market) je termin koji ima tradicionalno značenje. Njime se označava takvo tržište na kojem se trži roba isključivo isporukom istog časa kada se za nju dobiva gotovina. Dakle, ono se razlikuje od razmjene ili trženja za neke naknadne isporuke ili za druge uvjete ili oblike plaćanja. Tržište kapitala (capital market) Tržište kapitala je tržište na kojemu se kupuje i prodaje kapital, odnosno mjesto na kojemu se susreću potražnja i ponuda kapitala. Na njemu se susreću interesi štediša s jedne strane i investitora s druge strane. Trguje se dugoročnim vrijednosnim papirima (dionice i obveznice). Burze su najčešća mjesta na kojima se trguje instrumentima tržišta kapitala. Tržište novca Tržište novca (engl. money market, njem. Geldmarkt) nije konkretno mjesto, već uobičajeni apstraktni pojam za sveukupne kratkoročne novčane poslove, kojima 809


financijske institucije (uglavnom banke) dolaze do dodatnih likvidnih sredstava, pozajmljuju svoje viškove rezervi ili trguju kratkoročnim vrijednosnim papirima. Ovisno o visini ponude i potražnje i roku na koji se novac pozajmljuje (na jednu noć – overnight money, jedan dan – daily money, sedam dana, na jedan ili više mjeseci ili do opoziva – call money) formira se kamatnjak. Rastući trend kamatnjaka znak je oskudne likvidnosti, a trend padajućeg kamatnjaka viška ponude kratkoročnih novčanih sredstava nad potražnjom. Važni sudionici nacionalnog, a često i svjetskog tržišta novca jesu centralne banke, koje promjenom eskontnih i lombardnih stopa (po kojima odobravaju eskontne i druge oblike kredita poslovnim bankama) te operacijama na otvorenom tržištu bitno utječu na promjenu ponude, potražnje i kamatnjaka na tržištu novca. Tekući račun Tekući račun (engl. current account, njem. umlaufender Konto); 1. u bankarstvu račun na kojem se kronološki knjiže odobrenja i zaduženja proizašla iz poslovnog odnosa banke i njezina komitenta, s povremenim obračunima dugovnih i potražnih stavki. Sredstva se na tekući račun slijevaju uplatama gotovine, žiro-doznakama, naplatama vrijednosnih papira i stavljanjem 810


kredita u tečaj. U europskom postupku kontokorentnog kreditiranja, korisnik tekućeg računa može ući u dugovni saldo do visine odobrenog kredita. U američkom postupku odobreni kredit evidentira se na pasivnom tekućem računu i jedinstvena je imovinska cjelina s ostalim potraživanjima korisnika po tekućem računu. Kredit se istodobno evidentira i na dugovnoj strani aktivnog tekućeg računa. Oba računa čine jedinstveni tekući račun komitenta, a kamatni obračun im je zajednički. Tekući računi nose kamatu. Kod nas su tekući računi poduzeća ukinuti 1961. Tekući računi građana služe bezgotovinskom plaćanju, ali isto tako preko njih se između građana i banke uspostavlja kreditni odnos (kontokorentni kredit); 2. bankarski ugovor kojim se banka obvezuje određenoj osobi otvoriti poseban račun, u korist tog računa primati uplate, a na njegov teret obavljati isplate u granicama deponentova potraživanja na tom računu uvećanom za kredit koji odobrava depozitar (banka). Bančina obveza isplaćivanja na teret računa preko svote postojećeg potraživanja ugovorom se može isključiti. Ugovor o otvaranju tekućeg računa mora biti sklopljen u pisanom obliku, a u stvarnosti se u pravilu sklapa na neodređeno vrijeme. U takvom slučaju svaka od stranaka može ga 811


raskinuti uz ostavljanje otkaznog roka od petnaest dana. Za izvršenje deponentovih naloga banka odgovara prema pravilima ugovora o nalogu. S druge strane, za izvršene usluge depozitar ima pravo naplatiti proviziju, a također i zahtijevati naknadu za posebne troškove u vezi s tim uslugama; 3. račun kod banke koji je otvoren na temelju ugovora o otvaranju bankarskog tekućeg računa. Potraživanjem koje ima na takvom računu, deponent u pravilu može raspolagati i preko čekova. Banka (depozitar) je dužna izvatkom obavijestiti deponenta o svakoj promjeni stanja na tekućem računu, a deponent ima pravo osporiti stanje u roku od 15 dana od njegova primitka. Istekom tog roka izvadak se uzima odobren, ali se i dalje može osporavati zbog pogrešaka u pisanju ili obračunavanju, kao i zbog ispuštanja ili dupliranja pripisa. To pravo deponenta gasi se istekom godine dana od primitka računa o likvidaciji salda nakon zaključenja tekućeg računa pri raskidu ugovora. U slučaju kad jedan deponent ima kod istog depozitara više tekućih računa, salda tih računa se prebijaju. Teorija agencije Teorija agencije (engl. agency theory, njem. Agency-Theorie) ili agencijska teorija poduzeća je teorijski pristup poduzeću koji složene odnose, aktere, interese i 812


ciljeve poduzeća objašnjava kroz agencijski odnos, odnosno ugovor kojim jedna ili više osoba (principal) angažira drugu osobu ili osobe (agent) da izvrše određeni posao za njih pri čemu im može delegirati i određene ovlasti odlučivanja. U njoj glavnu ulogu ima odnos principal – agent. Principal je onaj koji povjerava posao i koji treba određeni, željeni učinak (proizvod, robu, uslugu) i koji ulaže sredstva i očekuje njihov povrat u uvećanoj vrijednosti. Agent koji prihvaća obaviti posao za principala za to je nagrađen i plaćen po unaprijed utvrđenoj obvezi iz ugovora bez obzira na ostvareni financijski rezultat. Financijski rezultat ali i poslovni rizik pripadaju principalu koji osigurava kapital i sredstva za izvršenje zadatka. S razvojem poduzeća ti se odnosi usložnjavaju, a menedžment se javlja kao glavni agent vlasnika odnosno originalnog principala i preuzima njegovu ulogu u odnosu na zaposlene. Ta teorija je važan eksplanatorni instrument u ekonomici i financijama, i dobra je podloga i okvir za sagledavanje interesa, ciljeva i odnosa dioničara, menedžmenta i zaposlenih kao i mnogih procesa unutar organizacije u njihovu unapređivanju i ostvarivanju. Tajno društvo

813


Tajno društvo (engl. silent company, secret company, njem. stille Gesellschaft), društvo u kojem tajni član sudjeluje s imovinskim ulogom u nečijem poduzeću javnog člana (komplementara, poduzetnika) tako da ima udio u dobitku, dok prema trećima nema nikakvih obveza. Imatelj poduzeća mora biti po svojstvu trgovac, ali tajno društvo nije trgovačko društvo, nego interni ugovorni odnos između tajnog i javnog člana. Budući da poduzeće pripada samo imatelju, tajni član u odnosu prema van nema nikakvih prava ni obveza. U internom odnosu tajni član se ne može isključiti iz dobitka, u gubitku također sudjeluje, ali se može i drukčije ugovoriti. Iako na prvi pogled tajno društvo i tajni član sliče na komanditno društvo i komanditore, to neki ponekad pogrešno nazivaju “tajnim članovima” iako se oni razlikuju u biti: a) komanditno društvo je trgovačko društvo, a tajno društvo nije; b) komanditor može imati izravno prava i obveze u društvu kao njegov član, tajni član tu poziciju u odnosu na tajno društvo nema; c) odgovornost komanditora prema trećima postoji ako nije uplatio ugovoreni

814


ulog, a tajni član nikada ne odgovara za obveze tajnog društva; d) komanditor se upisuje u sudski registar, tajni član nikada. Taka Taka (BDT) je novčana jedinica Bangladeša, dijeli se na 100 pajsa. Tala Tala (WST), je novčana jedinica Samoe, dijeli se na 100 senta. Tarifa Tarifa (engl. rates, njem. Tarif) je službeno objavljena cijena usluge prijevoza u zračnom i željezničkom prometu koja je dogovorena na razini međunarodnih institucija. 1. Tarife po kojima zrakoplovne kompanije danas prodaju svoje usluge možemo svrstati u pet osnovnih kategorija: tarife za korištenje usluga prve klase, tarife za korištenje usluga poslovne klase, tarife za korištenje usluga turističke ili ekonomske klase, povlaštene tarife i promotivne tarife. Tarife za korištenje usluga zračnog prijevoza u prvoj, poslovnoj ili turističkoj klasi bile su dugo godina osnova tarifnog sustava zrakoplovnih kompanija. Radi se o tarifama koje su namijenjene putnicima koji su osjetljivi na vrijeme koje provode na putovanju, ali 815


su neosjetljivi na cijenu. One se međusobno razlikuju po kvaliteti usluge koju putnik dobiva i u razini cijene koju mora platiti za nju. Najznačajnija je karakteristika sve tri vrsta tarifa da nemaju nikakvih ograničenja. Putnici mogu kupiti kartu bilo kada prije početka putovanja, mijenjati plan svog putovanja u polasku i povratku koliko god puta to žele i bez nadoplate, a neprodana sjedala u zrakoplovu će uvijek biti raspoloživa za kupnju po tim tarifama. Povlaštene tarife namijenjene su samo putnicima koji zadovoljavaju određene kriterije u pogledu dobi, obiteljskog stanja, profesije i sl. Obično se izražavaju u postotku popusta na normalne tarife. Među najtipičnije povlaštene tarife možemo ubrojiti popust za djecu do 2 godine 90% i popust za djecu 2-12 godina 50%. Ti popusti odobravaju se na normalnu tarifu. Postoje i popusti za djecu i omladinu koji se odobravaju i na promotivne tarife, 25% u Europi i 33% u regiji Azija-Pacifik. Uz klasične popuste postoji i lepeza drugih popusta: studentski i obiteljski popusti, popusti za pomorce, vojnike, grupni popusti i dr. zrakoplovne kompanije kreiraju i različite vrste promotivnih tarifa koje nema njihova konkurencija, a sve s namjerom da privuku potencijalne putnike za svoje letove. 816


Promotivne tarife varijacije su niskih tarifa s jednim ili više ograničenja, i omogućavaju putnicima znatne novčane uštede u usporedbi s korištenjem normalnih tarifa. One nemaju opću međunarodnu prihvaćenost nego se dogovaraju pojedinačno za određeni par gradova. Najraširenije su tamo gdje je velika konkurencija izvanrednih letova, Euro-mediteranska regija i Sjeverna Amerika, i na odredištima gdje postoji izrazit višak kapaciteta zbog korištenja 5. i 6. slobode. Inicijalno su uvedene da bi stimulirale potražnju za uslugama zračnog prometa izvan sezone na tržištima privatnih putovanja, i imale su zadatak da osiguraju povećanje neto prihoda kompanije. Promotivne tarife mogu imati različita imena u različitim zemljama i različita ograničenja u primjeni, što može stvoriti određene administrativne probleme zrakoplovnim kompanijama. 2. U željezničkom prometu vrijede opće odredbe međunarodne tarife za prijevoz putnika i prtljage (TVC). Općenito postoji tarifa za korištenje prijevoza u 1. razredu i 2 razredu. Na tu tarifu dodaju se posebni dodaci ovisno o vrsti vlakova (putnički, brzi, ekspresni, IC i sl.), vrstama vagona (AB 30, AB 33, BC i sl.) ili odobravaju pojedini popusti (popust na povratno putovanje, popust na omladinu,

817


studente, starije osobe, obitelji, specijalne kategorije putnika i mnogi drugi popusti). Tečajna marža Tečajna marža (engl. support, njem. Stützung) je iznos što ga treba doplatiti na službeno objavljenu cijenu deviza pri njihovoj kupnji. Uobičajeno se izražava u postotku od službeno objavljenog tečaja. Tečajna se marža najčešće rabi pri nelegalnim ili polulegalnim kupnjama deviza u uvjetima kada je domaća valuta precijenjena, a raspolaganje devizama ograničeno. U nas je poznata i pod nazivom šticung. Tečajni rizik Tečajni rizik (engl. exchange rate risk, njem. Kursrisiko) je neizvjesnost vrijednosti domaće valute u odnosu na vrijednost strane valute zbog promjene deviznog tečaja. Naime, pod utjecajem brojnih ekonomsko-političkih činilaca i neprestanih promjena ponude i potražnje za devizama, devizni tečaj podložan je učestalim fluktuacijama, koje dovode do odstupanja stvarne vrijednosti jedne (ugovorene) valute i druge valute, tj. one u kojoj se mora izvršiti plaćanje.

818


Budući da promjena tečaja može realno smanjiti ili uvećati odnos vrijednosti dviju valuta, a time i iznos ugovorene veličine obveza ili potraživanja (npr. iznosa otplate kredita, isplate osigurane svote i premije kod životnog osiguranja i sl.), prilikom zaključivanja ugovora o isplati osiguranja, kredita ili drugih oblika plaćanja, ugovorne strane često dogovaraju i valutnu klauzulu kojom se zaštićuju od tečajnog rizika; one time de facto fiksiraju odnos vrijednosti dviju valuta. Tehnička analiza Tehnička analiza je način vrednovanja financijskog instrumenta analizirajući statistički generirane tržišne aktivnosti kao što su povijesne cijene i protrgovani obujmi. Tehnička analiza se najčešće koristi različitim vrstama grafičkih prikaza na temelju kojih se posebnim tehnikama mogu naslutiti buduća kretanja. Temeljni kapital Temeljni kapital (engl. subscribed capital, njem. Grundkapital) je upisani kapital od dioničara ili drugih osoba, što ovisi o pravnom obliku društva i utvrđuje se zakonom pojedine države. Upisani kapital može biti uplaćen u cijelosti ili djelomično. Ako je uplaćen samo dio kapitala, u aktivi se iskazuje potraživanje za

819


upisani a neuplaćeni kapital kao prva ili četvrta pozicija bilance, a u pasivi upisani kapital se iskazuje odvojeno za uplaćeni kapital i kapital koji se poziva platiti. Način iskazivanja upisanog i uplaćenog kapitala utvrđuje zakonodavstvo države koja primjenjuje smjernice Vijeća Europe. U Republici Hrvatskoj temeljni kapital potrebno je u cijelosti uplatiti u kunama. Najmanji temeljni kapital potreban za osnivanje najveći je za osnivanje dioničkog društva, a iznosi su definirani člankom 12 Zakona o osiguranju u ovisnosti o poslovima osiguranja za koje se društvo osniva. Za druge pravne oblike osiguravateljnih društava potreban je manji iznos temeljnog kapitala, i to: 1. za društvo uzajamnog osiguranja 30% od visine temeljnog kapitala potrebnog za osnivanje dioničkog društva ako je društvo s neograničenom odgovornošću, odnosno 50% ako je društvo s ograničenom odgovornošću; 2. za vlastito društvo 50% od visine temeljnog kapitala potrebnog za osnivanje dioničkog društva; 3. za javno društvo u visini temeljnog kapitala potrebnog za osnivanje dioničkog društva, osim ako osnivač javnog društva supsidijarno jamči za obveze društva 820


kod osnivanja, a tada sredstva trebaju iznositi 50% temeljnog kapitala za osnivanje dioničkog društva. Temeljni ulog Temeljni ulog (njem. Stammeinlage) čini vrijednost koju se osnivač društva s ograničenom odgovornošću u trenutku valjanog sklapanja društvenog ugovora, odnosno jedini osnivač tog društva u trenutku valjanog davanja izjave o osnivanju društva, ili osoba koja je na temelju odluke o povećanju temeljnog kapitala tog društva valjano dala izjavu o preuzimanju novog temeljnog uloga obvezala predati društvu kako bi tim obvezivanjem i predajom stekla poslovni udjel u društvu. Vrijednost temeljnog uloga uvijek se iskazuje u novcu, a on se može unijeti u novcu, stvarima ili pravima. Ako društvenim ugovorom, odnosno izjavom o osnivanju, ili odlukom o povećanju temeljnog kapitala ulozima nije drukčije naznačeno, onda će osoba koja je preuzela temeljni ulog (tj. preuzela obvezu unosa temeljnog uloga) biti dužna unijeti ulog u obliku novčane uplate na račun (budućeg) društva.

821


Temeljni ulog ne može biti manji od kunske protuvrijednosti svote od 200 DEM izračunate po srednjem tečaju utvrđenom i objavljenom na deviznoj burzi, odnosno od strane Narodne banke Hrvatske s važenjem na dan podnošenja prijave za upis osnivanja društva, odnosno za upis promjene temeljnog kapitala u sudski registar. Prije upisa osnivanja društva u sudski registar svaki osnivač koji ga unosi novčanom uplatom dužan je uplatiti barem četvrtinu preuzetog temeljnog uloga. Ovo bi se mutatis mutandis primijenilo i pri povećanju temeljnog kapitala društva ulozima. Ako se temeljni ulog želi unijeti u društvo u stvarima i/ili pravima, onda ih je u društvenom ugovoru (izjavi o osnivanju) potrebno detaljno opisati i naznačiti njihovu vrijednost. U tom slučaju osnivaču ne pristoji pogodnost djelomičnog unosa temeljnog uloga u društvo prije upisa osnivanja društva u sudski registar, već je osnivač prije toga dužan unijeti u društvo čitavu stvar, odnosno sve stvari, odnosno prava. Novac, stvari i prava kojima unosi svoj temeljni ulog u društvo osnivač je dužan unijeti u društvo tako da ono unesenim slobodno raspolaže. Tender 822


Tender je ponuda na javnom nadmetanju koja se podnosi u određenoj formi, na temelju objavljenog “poziva za ponudu” (invitation to tender), a sastoji se od tri dijela: komercijalnih uvjeta ponuđača, tehničke dokumentacije i bankarske garancije. Raspisatelj natječaja oglašava – posredstvom medija ili na drugi način – namjeru uklanjanja ugovora s najpovoljnijim ponuđačem isporuka, odnosno izvođenja radova i oglasom ujedno određuje uvjete i najkasniji rok do kojeg će primati ponude. Među tim uvjetima često se nalazi i davanje od strane ponuđača, odnosno njihovih banaka ponudbene garancije. U zavisnosti od nacionalnih propisa postupak provođenja natječaja može biti uređen ili neuređen. Tenge Tenge (KZT) je novčana jedinica Kazahstana, dijeli se na 100 tijina. Teorija igara Teorija igara (engl. game theory, njem. Spieltheorie) je znanstvena disciplina koja se bavi opisivanjem konfliktnih situacija i iznalaženjem odgovarajućih modela za njihovo rješavanje. Na teoriju igara možemo gledati kao na matematički instrument i okvir koji se bavi formalnim aspektima racionalnog odlučivanja. Ono 823


što razlikuje igre od ne-igara, sa stanovišta teorije igara, nije ozbiljnost ili neozbiljnost situacije i slično. Igrom istraživači smatraju stratešku međuzavisnost dvaju ili više igrača čiji dobiti i/ili gubici ovise o izboru svakog igrača i njegovih oponenata u igri. Teorija igara ima zadatak pronalaženja rješenja u situacijama konkurencije, u kojima se djelomično ili potpuno sukobljavaju interesi najmanje dva protivnika (tj. prema ovoj teoriji između sudionika u igri). Rješenje konflikta određeno je akcijama svih strana koje sudjeluju u konfliktu. Teorija igara bavi se situacijama koje imaju sljedeća svojstva: a) moraju postojati barem dva igrača; b) igra počinje tako da jedan ili više igrača izaberu između specificiranih alternativa; c) nakon što je izbor pridružen prvom potezu, rezultat je određena situacija koja određuje tko vrši sljedeći izbor i koje su mu alternative otvorene; d) pravila igre određena su pravilom određivanja koje specificira način ponašanja igrača; e) svaki potez u igri završava situacijom koja određuje isplatu svakog bonificiranog igrača (bonificirani igrač je onaj koji vrši izbore i prima isplate). Za igrača (sudionika u igri) strategija je skup uputa za igranje koji sadrži instrukcije što treba raditi u svakoj situaciji koja može nastupiti u toku partije. 824


Matematički modeli teorije igara teže pronalaženju optimalne strategije koja igraču garantira najveći mogući prosječni dobitak po partiji. U konfliktu rivali se postavljaju s obzirom na svoje ciljeve, koji su isti – a to je pobijediti protivnika. U takvoj situaciji porast vjerojatnosti kod igrača A da će ostvariti svoj cilj nužno uključuje smanjivanje vjerojatnosti kod igrača B da on ostvari svoj cilj. Najpoznatija je igra s nul-sumom u kojoj gubitak jednog igrača prelazi u dobitak drugog igrača, tako da je njihov zbroj jednak nuli (u igru se ne unosi izvana, niti se iz nje uzima novac ili neko drugo sredstvo kojim se podmiruje gubitak, odnosno pokriva dobitak igrača). Teorija igara proizvela je matematičke modele koji se bave idealiziranim situacijama, ali ti modeli nisu naišli na veliku praktičnu primjenu u poslovanju. Unatoč tome, koncepcija teorije igara može biti korisno upotrijebljena kod postavljanja strategija i utvrđivanja mogućih akcija konkurencije. Npr. pomaže da se utvrdi koje najefikasnije protumjere (strategije) može poduzeti konkurencija. Ukoliko nam je moguće odabrati strategiju koja osigurava dobitak (u situaciji kad konkurent izabere svoju najbolju strategiju), možemo očekivati barem minimalni dobitak. Poseban je vid konkurentske situacije sudjelovanje u licitaciji 825


(nadmetanju) za dobivanje posla, koncesije, prava i licencije. Bitan konflikt u situaciji nuđenja je sljedeći: koliko se ponudama povećava šansa za dobitak posla (nižim cijenama ponude) toliko se istovremeno smanjuje iznos očekivanog profita i obrnuto. Problem je dakle kako ostvariti najbolju ravnotežu između šansi za dobivanje ponude s jedne strane i ostvarenja zadovoljavajuće razine profita s druge. U okviru teorije igara razvijeni su modeli koji pružaju pomoć u rješavanju ovakvog tipa problema. Teorija kaosa Teorija kaosa (engl. theory of chaos, njem. Chaostheorie) je dio fizike, kvantne mehanike; jedan od temeljnih stavova te teorije negativno je oblikovan i glasi: kod određenih nelinearnih sustava nije moguće jednoznačno predviđanje dugoročnog ponašanja tog sustava (efekt leptira). Teorija kaosa definira nove metodološke granice, istražuje tajni red prirode u kojem pravilnost (red) i nepravilnost (kaos) postoje jedan pored drugog. Teorija relativnosti, teorija fraktala, kvantna teorija pomažu u razumijevanju teorije kaosa. “Trebali bismo se manje baviti bolestima, a više učiti o zdravlju. Zdravlje sadrži kaos i red. Bolest odražava ili pretjerani kaos ili zadržavanje pogrešnog reda, gdje 826


nedostaju kaotični impulsi”, poznata je izreka Petera Druckera. Potrebno je toliko reda da isključimo promašivanje naših ciljeva i toliko nereda da omogućimo razvoj kreativnosti i samorazvoja. Teorijska džungla menedžmenta Teorijska džungla menedžmenta (engl. management theory jungle) je izraz označuje mnoštvo pravaca, škola i teorija menedžmenta. I danas ta džungla ne samo da cvjeta nego postaje i sve gušća, a ima dvostruko više škola i pravaca nego što ih je imala prije dvadeset godina. Terminski devizni ugovor Terminski devizni ugovor je devizni ugovor koji se ispunjava određeno duže vrijeme nakon njegova sklapanja. Taj ugovor se sklapa na deviznom tržištu, a njegov predmet su devize koje imaju (tim ugovorom) fiksiran tečaj. Razmjena deviza ugovorena je po ugovorenom tečaju, a bit će izvršena ugovorenog dana i po ugovorenom tečaju nezavisno od tečaja na dan izvršenja. Svrha terminskog deviznog ugovora može biti špekulativna ili osiguranje od rizika tečajnih razlika.

827


Špekulativna svrha postojat će onda kad se ugovor sklapa kako bi se razmjenom deviza ugovorenog kasnije dana, a po ugovorenom tečaju, postigao dobitak koji se sastoji u razlici između ugovorenog tečaja i tečaja koji inače vrijedi na dan ispunjenja, tj. razmjene deviza. Špekulirati se može na više (a la hausse) ili na niže (a la baisse). Tolar Tolar je novčana jedinica Slovenije (SIT), dijeli se na 100 stotina. Total Return Swap Total Return Swaps - kupoprodaja rizika i svih priliva od nekog potraživanja za određenu premiju i protupriliv. Tradicionalni vrijednosni papiri Tradicionalni vrijednosni papiri je podvrsta stvarnopravnih vrijednosnih papira koji svom zakonitom imaocu daju tražbinu predaje (lat. traditio) robe koja je u tim papirima naznačena, što ih razlikuje od obveznopravnih vrijednosnih papira koji glase na novac, tj. koji daju novčanu tražbinu, i od korporacijskih vrijednosnih papira koji daju članska prava u trgovačkom društvu.

828


Kao i drugi vrijednosni papiri, oni mogu glasiti “po naredbi” ili na donositelja, a istovjetnim kosekvencijama u pogledu načina njihova prijenosa. U tradicione vrijednosne papire valja ubrojiti skladišnicu, prenosivi tovarni list i teretnicu. Upravljanje bankom Upravljanje bankom (engl. bank management) je skup međusobno povezanih menedžerskih zadataka i aktivnosti usmjerenih na upravljanje osnovnim bankarskim poslovima kao što su prikupljanje novca, posuđivanje novca uz kamate, obavljanje različitih financijskih transakcija za privatne i poslovne subjekte, čuvanje važnih dokumenata i drugih vrijednosti u sefovima i sl. Razvija se i izdvaja kao posebna specijalnost i disciplina menedžmenta. Upravljanje pomoću ciljeva Upravljanje pomoću ciljeva (engl. management by objectives – MBO, njem. Führung durch Zielvereinbarung) je sveobuhvatni sustav upravljanja koji na sustavan način integrira mnoge ključne aktivnosti u menedžmentu, a koji je svjesno usmjeren na djelotvorno ostvarivanje organizacijskih i individualnih ciljeva. Način upravljanja usredotočen na ostvarivanje ciljeva koje su zajednički definirali i utvrdili menedžeri i suradnici. Temelji se na postavljanju ciljeva za 829


svaki, pa i najmanji, dio poduzeća, od radnog mjesta, odnosno pojedinca preko organizacijskih jedinica nižeg i višeg reda do poduzeća kao cjeline. Uključuje postavljanje ciljeva i kontrolu njihova ostvarivanja. Na temelju tako definiranih ciljeva utvrđuje se i odgovarajuća strategija koja odgovara na pitanje kako ih ostvariti. Upravljanje ciljevima postupak je koji se koristi za ocjenjivanje djelotvornosti organizacije s obzirom na ostvarivanje ciljeva. Uključuje mnoge važne aktivnosti svjesno usmjerene prema djelotvornom i valjanom ostvarivanju organizacijskih i osobnih ciljeva. Upravljanje pomoću ciljeva široko se upotrebljava za osiguranje radne uspješnosti i motiviranje zaposlenih i u tom smislu predstavlja vrlo djelotvoran sustav upravljanja. Ustupanje ugovora Ustupanje ugovora (njem. Vertragsabtretung); 1. takav pravni posao kojim jedna stranka – ustupitelj, ustupa trećoj osobi – primatelju, sva svoja prava i obveze iz već postojećeg dvostrano obveznog pravnog odnosa, s tim da druga stranka iz tog odnosa pristane na takvo ustupanje. Kod ustupanja ugovora cjelokupni postojeći ugovorni odnos između ustupitelja i ostajuće stranke prelazi na primatelja i ostajuću stranku, identitet 830


prvobitnog obveznog odnosa nije se promijenio. Ustupitelj u cijelosti ispada iz pravnog odnosa i na njegovo mjesto ulazi treći – primatelj ugovora, dok druga stranka ostaje. Pristanak “ostajuće” stranke ima konstitutivno značenje, tj. ugovorni odnos nastaje u trenutku pristanka druge stranke, a ne sklapanjem ugovora između ustupitelja i primatelja. Ako je ostauća stranka dala svoj pristanak unaprijed, ugovorni odnos nastaje od trenutka kad je ona obaviještena o ustupanju (prioritet notifikacije pred ugovorom). Ustupitelj odgovara primatelju za valjanost ustupljenog ugovora, što znači da bi ustupitelj savjesnom primatelju odgovarao za svu štetu koja bi mu bila prouzrokovana zbog nevaljalosti ustupljenog ugovora (npr. ako je ustupljeni ugovor bio ništetan). Po samom zakonu ustupitelj ne jamči primatelju da će mu “ostajuća” stranka ispuniti njezine obveze iz ustupljenog ugovora, ali se može i na to obvezati (delkredere jamstvo). Isto tako ustupitelj ne jamči “ostajućoj” stranci da će joj primatelj ispuniti obveze iz ugovora, osim ako se na to nije naročito obvezao delkredere; 2. suvremeni poslovni pothvati uključuju komplicirane i višestruke međusobne odnose više subjekata i većeg broja različitih vrsta ugovora. Na primjer, kod ugovora o dugoročnoj proizvodnoj i tehničkoj suradnji, ugovora o zajedničkim 831


ulaganjima (a da i ne spominjemo takve odnose gdje se stvaraju novi subjekti radi ostvarenja određenih poslovnih ciljeva), često se događa da neki od ugovornih partnera želi izaći iz takvog odnosa, odnosno netko treći ući. S cesijom, odnosno preuzimanjem duga teško bi mogli ostvariti željene pravne učinke, pa je stvoren institut ustupanja (prijenos) ugovora, kojim se na novog ugovornog partnera prenose sva prava i obveze. Užitnička prava Užitnička prava (njem. Genussrechte) su posebna prava određenih osoba (dioničara ili nedioničara) da sudjeluju u dobitku društva, ali ne na temelju dionica. Naš ZTD spominje samo pravo, ali ne spominje niti uređuje ispravu koja bi utjelovljavala (inkorporirala) to pravo, kao što je to učinio npr. švicarski zakon. Ugovor o sefu Ugovor o sefu (engl. safe contract, njem. Safevertrag, Geldschrankvertrag) je ugovor kojim se banka obvezuje da će korisniku staviti na uporabu sef na određeno razdoblje, a korisnik se obvezuje da će platiti banci određenu naknadu. Banka je dužna poduzeti sve potrebne mjere za osiguranje dobrog stanja sefa i nadzora nad njim, te otkloniti mogućnost pristupa sefu svakoj osobi koja nije 832


korisnik ili njegov punomoćnik, uključujući tu i svoje radnike. Banka ne smije držati duplikat ključa ili ključeva sefa koje predaje korisniku nakon sklapanja ugovora. Korisnik sefa dužan je plaćati naknadu za korištenje i suzdržati se od stavljanja u sef predmeta koji može ili mogu ugroziti sigurnost banke ili drugih sefova. U slučaju neispunjenja koje od ovih korisnikovih obveza banka je ovlaštena jednostrano raskinuti ugovor. U slučaju neplaćanja makar jednog obroka naknade za korištenje sefa, jednostrani raskid ugovora od strane banke može uslijediti nakon bezuspješnog isteka roka od mjesec dana od promjene za plaćanje upućene korisniku preporučenim pismom. Za potraživanje ove naknade banka na stvarima u sefu ima založno pravo, no čini se (čl. 1064. st. 2. i 3. ZOO) da ga ona može vršiti samo u slučaju da korisnik nakon bančina zakonitog jednostranog raskida ne isprazni sef i preda banci njegov ključ. Ugovor o zakupu Ugovor o zakupu (engl. lease contract, rent contract, njem. Pachtvertrag) je ugovor kojim se zakupodavac obvezuje predati određenu stvar zakupoprimcu na

833


uporabu, a ovaj se obvezuje da će mu za to platiti određenu zakupninu i nakon prestanka zakupa vratiti zakupljenu stvar. Uporaba obuhvaća i uživanje stvari (pribiranje plodova), ako nije drugačije ugovoreno ili uobičajeno. Našim pravom jedinstveno je uređena uporaba i korištenje (pribiranje plodova) tuđe stvari, dok strana zakonodavstva, npr. austrijsko, poznaju ugovor o uporabi (Bestandvertrag) kao zajednički pojam za zakup (Pacht) i zajam (Miete). Razlika između najma i zakupa sastoji se u tome što se najam odnosi samo na uporabu tuđe stvari, npr. najam stana, tj. kad se stvar dade rabiti a da se dalje ne obrađuje. Ako se pak stvar dana na uporabu može uživati samo uz marljivost i trud, onda se radi o zakupu, tj. zakup se odnosi i na uporabu i na korištenje, npr. zakup poljoprivrednog zemljišta. Ukamaćivanje Ukamaćivanje (engl. compounding, njem. Verzinsung) znači svođenje sadašnje vrijednosti na buduću vrijednost, suprotan postupak od diskontiranja. Unaprijedni ugovori - ’Forwards’

834


Pod “Forwards-ima” (unaprijednim ugovorima) u investicijskom bankarstvu podrazumijeva se kupnja ili prodaja specifičnog predmeta trgovine (vrijednosnih papira, roba, valuta) po tekućoj gotovinskoj cijeni s isporukom i namirenjem na određeni dan u budućnosti. Kako je ovaj ugovor obvezujući za obje strane on se može prodati, za razliku od opcijskih ugovora koji su obvezujući samo za jednu ugovornu stranu. Ugovor o diskontu mjenica Ugovor o diskontu mjenica (engl. discount on bills of exchange, njem. Discont von Handelswechseln) je ugovor o prodaji nedospjelih mjeničnih tražbina uz odbitak diskontne stope koja se sastoji u razlici vrijednosti novčane obveze na dan sklapanja ugovora i njezine vrijednosti na dan dospjelosti novčane obveze. Diskontna mjenica u gospodarskom smislu smatra se poslom financiranja, a pravno čini ? ugovor o kupnji. Diskontant prenosi na banku potpuno vlasništvo diskontirane mjenice. Sam čin ugovora o diskontu mjenica obavlja se indosiranjem mjenice. Ugovor o forfaitu

835


Ugovor o forfaitu (engl. forfait, njem. Forfaitsvertrag) je prodaja nedospjelih novčanih tražbina banci uz isključenje prava banke na regres prema prodavaocu ako tražbine nisu naplative. Po svojoj pravnoj prirodi forfait je ugovor o prodaji uz isključenje odgovornosti prodavaoca za naplativost (bonitet), dok za istinitost (veritet) tražbina prodavalac (forfaitist) uvijek odgovara. Ugovor o komisiji Ugovor o komisiji (njem. Kommisionsvertrag) je ugovor kojim se komisionar obvezuje da za naknadu (proviziju) obavi u svoje ime, a za račun komitenta (nalogodavca) jedan ili više povjerenih mu poslova. Komisionar ima pravo na proviziju i kad nije ugovorena, iz čega proizlazi da je to čisti trgovački posao. Veliki dio vanjskotrgovačkih transakcija u kojima je domaća proizvodna ili uslužna organizacija komitent obavlja se pomoću ugovora o komisiji. Iako ovaj ugovor nije u nas predmet monopola države ili društva koji bi imali takvu koncesiju, ipak ga domaća proizvodna društva često koriste i sklapaju ga s domaćim komisionarima

836


ako cijene da im je povoljnije obavljanje poslova uvoza i izvoza povjeriti profesionalnim i specijaliziranim komisionarskim društvima. UNCTAD UNCTAD (engl. United Nations Conference on Trade and Development) je pomoćno tijelo Generalne skupštine UN koje nastoji usmjeriti međunarodnu pažnju na ekonomske mjere koje bi mogle ubrzati razvoj Trećeg svijeta. Prvi saziv bio je u Ženevi 1964. godine. Između dva saziva Konferencije izvršno tijelo UNCTAD-a je Izvršni odbor koji se sastaje dvaput godišnje, a njegovi pododbori i nekoliko puta godišnje. Sjedište mu je u Ženevi. Unit trust Unit trust (njem. Investmentgesellschaft mit offenem Anlageportefeuille) je institucionalni investitor, vrsta fonda zajedničkog investiranja. On sredstva novčanog pula koji upisuje velik broj malih individualnih investitora ulaže u kupnju vrijednosnih papira radi ostvarenja profita za svoje ulagače. Karakterističan je za Veliku Britaniju u kojoj, uz investment trustove, uživa sve veću popularnost, a u SAD mu je ekvivalent mutual fond.

837


Zakonom određena forma djelovanja unit i investment trusta različita je po vrijednosti i distribuciji. Za razliku od investment trusta koji emitira fiksiran broj dionica na osnovi vrijednosnih papira u svom portfelju (closed-end fund), unit trust emitira promjenjiv broj dionica na osnovi uplate dioničara (open-end fund). Ima manje slobode u investiranju, nije mu dopušteno posuđivanje kapitala na slobodnom financijskom tržištu i posluje na osnovi tzv. trust ugovora. Riječ je o ispravi između članova i menedžera trusta kojom se utvrđuju prava i obveze potpisnika i osnovne smjernice poslovanja: investicijski ciljevi: maksimalni iznosi koji mogu biti uplaćeni; visina ulaznine za nove članove i dr., uključujući i ograničenja u veličini ulaganja u vrijednosne papire pojedinih kompanija, kao i postotke ulaganja u pojedinačna vlasništva (privatna i državna). Svrha tog ugovora je osiguranje rukovođenja prema utvrđenim pravilima i zaštita od špekulacija. Menedžeri trusta rukovode investicijskim ulaganjima, prate kretanje cijena vrijednosnih papira iz svog portfelja i sukladno tome prodaju ih pri opadanju cijena, kupujući druge s većim prihodom kako bi svojim ulagačima osigurali najmanje prosječnu dobit koja se može ostvariti na tržištu. Portfelj vrijednosnih 838


papira u vlasništvu unit trusta podijeljen je na određeni broj jednakih dijelova, tzv. unita, koji su vlasništvo ulagača, odnosno unitholdersa. Svaki je unit specifični dio portfelja i njegova je vrijednost s njim dosljedno povezana tako da ako raste vrijednost portfelja, raste i vrijednost unita, a njegova se cijena pomiče naviše ili naniže kao što se kreće vrijednost dionica koje drži trust, pa individualni holdinzi gotovo točno odražavaju funkcioniranje trusta. Uniti mogu biti kupljeni ili unovčeni u bilo koje doba. Kupuju se obično preko financijskih posrednika, osobito troškova, ovlaštenih samostalnih knjigovođa i odvjetnika, te drugih financijskih institucija uz korištenje propagande u različitim medijima (za razliku od investment trustova za koje postoji zakonska zabrana promoviranja vlastitih dionica: one se kupuju jedino preko burze). Kreacija i prodaja unita ovisi o potražnji za njima. Kupnjom unita individualni investitor kupuje i dio portfelja. Pri tome, snosi troškove za kreaciju samog portfelja uključivo i troškove posrednika i poreza. Žele li pojedini investitori unovčiti svoje unite, razmjerni dijelovi portfelja se mogu prodati na burzi, a isplatom unita ti se iznosi odmah nadoknađuju prodajom unita novim investitorima. Naknada za menedžment koju plaćaju investitori sastavljena je od 839


dva dijela: ulaznine koja je uključena u cijenu prve kupnje unita (do 5%) i koja u sebi uključuje i proviziju za nezavisnog posrednika; i godišnje članarine koja se plaća polugodišnje (do 1%). Relativno visoka naknada (investment trustovi npr. traže manju proviziju i ne zaračunavaju ulazninu) ne umanjuje njihovu rastuću popularnost, čemu pridonosi pristupačniji način kupnje, savjetodavni angažman i propaganda. U 1996. bilo je 1.553 unit trusta s ukupno 222 mlrd. USD aktive. Poslovanje unit i investment trustova regulira u Velikoj Britaniji Securities and Investment Board – SIB. Upravljanje financijama Upravljanje financijama (engl. financial management) je skup međusobno povezanih menedžerskih zadataka i aktivnosti usmjerenih na prikupljanje novca za financiranje neke organizacije i, na temelju analize toka sredstava kroz organizaciju, savjetovanje kako koristiti ta sredstva. Uključuje pribavljanje financijskih sredstava, podmirivanje dugovanja i obveza, naplaćivanje potraživanja, evidentiranje i praćenje svih financijskih transakcija, izradu financijskih izvještaja poduzeća i sl. Razvija se i izdvaja kao posebna specijalnost i disciplina menedžmenta. 840


Upravljanje intelektualnim kapitalom Upravljanje intelektualnim kapitalom (engl. intellectual capital management) je međusobno povezane aktivnosti menedžmenta organizacije usmjerene na povezivanje i integriranje različitih komponenti intelektualnog kapitala, odnosno ljudskog i strukturalnog kapitala, multipliciranje njihove interakcije i korištenja u stvaranju vrijednosti. Time se želi poboljšati sposobnost poduzeća za kreiranje i dobivanje vrijednosti boljom upotrebom, obnavljanjem i maksimaliziranjem intelektualnog kapitala poduzeća. Uspješno upravljanje intelektualnim kapitalom ima za organizacije brojne efekte: ubrzavanje - krivulje učenja, skraćivanje vremena primjene ideja i proizvodnje, smanjivanje troškova i ulaganja boljim povezivanjem i korištenjem intelektualnog kapitala, povećanje dodatne vrijednosti i stvaranje novih vrijednosti posredstvom nove povezanosti i kombinacija komponenti intelektualnog kapitala. Upravljanje konfliktima Upravljanje konfliktima (engl. conflict management, njem. Konfliktbewältigung) je proces i aktivnost usmjerena na sprečavanje disfunkcionalnih i destruktivnih posljedica konflikata i usmjeravanje energije konfliktnih situacija i sučeljenih 841


grupa u akciju identificiranja i rješavanja problema; način rješavanja konflikata u organizaciji. O načinu i uspješnosti upravljanja konfliktima ovisi djelotvornost organizacije. Postoje različiti pristupi upravljanju i razrješavanju konflikata, s različitim efektima. To su izbjegavanje, prilagodba, konfrontacija, kompromis, suradnja i koalicija. Da bi se kvalitetno upravljalo konfliktima, potrebno je poznavati konfliktnu situaciju, dotadašnje odnose sukobljenih, znati vrijeme kad je konflikt nastao i vrijeme raspoloživo za rješavanje sukoba. Najbolji je način upravljanja konfliktima njihovo izbjegavanje, ako se mogu izbjeći. Ako to nije moguće, od sudionika u konfliktu treba zatražiti da još jednom razmisle o svojim stavovima koji su prouzročili sukob i da ih promijene. Ako ni to ne uspije, treba pokušati utjecati na sudionike da odustanu od konflikta. To može postići neka treća, neutralna osoba s autoritetom koji uvažavaju obje strane. Najteže je upravljati konfliktom u kojem ni jedna strana ni malo ne odustaje od svojih stavova, za koje je uvjerena da su ispravni i da je jedino ona u pravu. Menedžeri moraju sustavno i trajno razvijati strategiju za rješavanje konflikata. Mogu postupiti na sljedeće načine: a) pokušati mirno riješiti konflikt; b) konflikt riješiti suprotstavljanjem; c) konflikt riješiti kompromisom. 842


Upravljanje kreativnošću Upravljanje kreativnošću (engl. cretivity management, njem. Kreativitätsmanagement) ili menedžment kreativnosti, proces i aktivnosti menedžmenta usmjerene na poticanje i razvoj kreativnosti svih zaposlenih i cjelokupne organizacije stvaranjem poticajne okoline i uvjeta, kulture i organizacijskih oblika, mehanizama i odnosa koji omogućavaju njezino širenje kroz cijelu organizaciju. To je pristup u organizaciji, odnosno filozofija organizacije koja polazi od razvoja i poticanja kreativnosti svakog pojedinca u organizaciji i poduzeća kao cjeline. U poduzeću je potrebno stvoriti odgovarajuću pozitivnu klimu koja će omogućiti uvjete za djelotvorno upravljanje kreativnošću. Znatan utjecaj imaju demokratski stilovi vođenja poduzeća pomoću kojih se oslobađa kreativna energija zaposlenih. Uz nužne organizacijske i kulturne pretpostavke i demokratski stil menedžmenta razvijen je i čitav niz tehnika podizanja i poticaja kreativnosti i kreativnog rješavanja problema kao što su brainstorming, brainwriting, sinektika, morfološka analiza, Gordonova metoda, metoda kolektivne bilježnice i mnoge druge. Upravljanje krizom 843


Upravljanje krizom (engl. crisis management, njem. Krisenmanagement) ili krizni menedžment, sistematska anticipacija i pripremanje za unutarnje i vanjske probleme koji mogu ozbiljno ugroziti organizacijsku uspješnost, reputaciju, profitabilnost ili opstanak. Postaje sve važnije područje menedžmenta najčešće povezano sa strategijskim menedžmentom i sustavom kontrole. Uspješno upravljanje krizom uključuje nekoliko koraka: 1. provođenje ocjene krize (crisis audit), odnosno osiguranja sistematskog načina istraživanja potencijalnih problema i slabosti; 2. formuliranje kontingencijskih planova koji predviđaju aktivnosti u slučaju da nešto krene krivo; 3. kreiranje kriznih timova koji trebaju sprečavati i rješavati krize odnosno djelotvorno upravljati krizama; 4. stalno usavršavanje kriznih timova i stvaranje osjećaja njihove važnosti. Uspješno upravljanje krizom i razvoj dobrih programa za njihovo sprečavanje i brzo rješavanje najbolji su način da se prevladaju dvije najvažnije pogreške menedžmenta u odnosu na krizu: ignoriranje ranih upozoravajućih signala krize i nijekanje postojanja problema. Specijalisti i menedžment usmjeren na upravljanje 844


krizom osiguravaju da se krize predvide i izbjegnu proaktivnim djelovanje, a onda kada to nije moguće, da njihovi negativni efekti budu što manji. Upravljanje kvalitetom Upravljanje kvalitetom (engl. quality management – QM, njem. Qualitätsmanagement) je jedan od najvažnijih zadataka suvremenog menedžmenta, koji zbog sve oštrije konkurencije proizvoda na tržištu dobiva još veće značenje. Pojam se donedavno primarno odnosio na kvalitetu proizvoda, ali se proširio na cjelokupnu organizaciju, na ukupno poslovanje, pa se u posljednje vrijeme za tu orijentaciju poduzeća rabi izraz totalno upravljanje kvalitetom. Upravljanje kvalitetom u najužoj je vezi s zadovoljstvom kupaca, ali i zaposlenih, što su tri bitne odrednice modernog menedžmenta. Samo poduzeća koja sustavno njeguju i razvijaju dobru radnu klimu i odnose prema svojim zaposlenima i suradnicima mogu očekivati visoku kvalitetu svojih proizvoda i usluga, čime osiguravaju i zadovoljstvo kupaca i trajnu sigurnu budućnost. Upravljanje kreativnošću nekad se nazivalo program nulte greške. Upravljanje novčanim tokom

845


Upravljanje novčanim tokom (engl. cash flow management, njem. Cash-flowVerwaltung) je upravljanje primicima, izdacima i njihovom razlikom radi osiguranja likvidnosti uz najniže moguće troškove. To pretpostavlja detaljno poznavanje svih izvora primitaka, i to prema iznosima, rokovima i vjerojatnosti naplate svih namjena izdataka, također prema iznosima i rokovima dospijeća. Osnovni problem upravljanja novčanim tokovima jest uspostavljanje ravnoteže između likvidnosti i rentabilnosti, jer likvidnost također ima svoju cijenu i smanjuje rentabilnost poslovanja. Svrha je upravljanja novčanim tokovima očuvanje likvidnosti i maksimiranje rentabilnosti poslovanja, očuvanje sigurnosti poslovanja te zaštita od neizvjesnosti. Upravljanje pomoću izuzetaka Upravljanje pomoću izuzetaka (engl. management by exception – MBE, njem. Führung im Ausnahmefall) je decentralizirani oblik upravljanja odnosno menedžmenta u kojem menedžeri daju veliku slobodu suradnicima, a oni se uključuju u rješavanje problema samo u izuzetnim slučajevima, koji odstupaju od standardnog načina rješavanja problema. U tom načinu upravljanja menedžerima nižih organizacijskih razina ostavljena je velika sloboda u djelovanju. 846


Upravljanjem pomoću izuzetaka postiže se racionalno upravljanje i organizacija menedžerova vremena na višim i najvišim razinama menedžmenta, budući da se oni u odlučivanje uključuju samo kad se rješavaju nestandardni, odnosno nerutinski problemi. Upravljanje pomoću krize Upravljanje pomoću krize (engl. management by crisis) ili menedžment pomoću krize, menedžmentski pristup i specifičan stil vodstva koji probleme nastoji rješavati tako što čeka da stvari postanu toliko loše da ljudi prihvaćaju svako pa i najdrastičnije rješenje i mjere. Pokazuje se da on ne ostvaruje očekivani uspjeh, u osnovi je destruktivan i ne može ostvarivati organizacijske ciljeve. Upravljanje pomoću rezultata Upravljanje pomoću rezultata (engl. management by result, njem. ergebnisorientierte Führung) je način upravljanja usredotočen na uspjeh poduzeća, najčešće na rezultat izražen visinom profita kao agregatnog pokazatelja uspjeha poduzeća. Kod upravljanja pomoću rezultata treba imati mogućnost usporedbe ciljeva i rezultata. U tom se slučaju ciljevi javljaju kao

847


mjera uspjeha poduzeća. Upravljanje pomoću rezultata prethodilo je koncepciji upravljanja pomoću ciljeva. Upravljanje prijelazima Upravljanje prijelazima (engl. managing transitions) je vještina učenja ljudi da prihvaćaju promjene i da lakše svladavaju prelaženje iz starog u novo stanje, koju treba imati svaki menedžer. On mora razvijati i učiti ljude na otvorenost na promjene na svim razinama u organizaciji. Menedžer mora naučiti ljude da znaju prihvaćati i poticati prijelaz iz jednog stanja u drugo. Upravljanje rizikom Upravljanje rizikom (engl. risk management) ili menedžment rizika, proces aktivnosti i pristup menedžmenta usmjeren na očuvanje imovine i dohodovne moći poduzeća i sprečavanje rizika gubitka, posebice slučajnih i nepredviđenih. Rizik se može smanjiti tako da se poduzmu preventivne akcije i povećaju mjere opreza, da se izdvoje fondovi za plaćanje gubitaka ili da se rizik prebaci na nekog drugog kao što su osiguravajuća društva. Instrument je anticipativnog kriznog menedžmenta (anticipativno upravljanje krizom), kojim se teži povećanju sigurnosti. Uobičajeno se taj cilj ostvaruje pomoću analize rizika (identifikacija i 848


vrednovanje rizika), mjera za povećanje sigurnosti (smanjenje i izbjegavanje rizika, svladavanje rizika i ulaženje u rizik), nadzora nad rizicima (izgradnja informacijskog sustava prilagođenog rizicima). Analizom rizika spoznaju se i vrednuju rizici za ciljeve i aktivnosti poduzeća. Uobičajeno se razlikuju materijalni i nematerijalni rizici: materijalni se odnose na opasnost od gubitaka, a nematerijalni na neizvjesnost hoće li zbog nekog događaja nastupiti dobici ili gubici. Nakon što se određeni ciljevi i aktivnost prepoznaju kao rizični, slijedi definiranje učestalosti i visine štete ovih rizika. Mjerama povećanja sigurnosti ovladava se opisanim rizicima ili se oni umanjuju. Nadzor nad rizicima trajna je aktivnost stoga što se oni u vremenu mijenjaju, nastaju i nestaju, a promjenjiva je i njihova učestalost te visina štete. Djelotvorno upravljanje njima trajan je proces koji pretpostavlja prilagođen obuhvat i obradu informacija te jasno utvrđene kompetencije s obzirom na upravljanje rizicima. Takvo upravljanje rizicima pretpostavlja i trajno obrazovanje kako bi se novim znanjima moglo ići ususret novim rizicima. Svrha je upravljanja rizicima povećanje transparentnosti rizika radi olakšanja procesa upravljanja i odlučivanja. Upravljanje rizicima omogućuje jasniji pogled u 849


budućnost i potencijalne ishode, otvara nove vidike menedžmentu te procjenjuje ciljeve i strategije menedžmenta s obzirom na rizike. Upravljanje rizicima važno je za cjelinu poduzeća, stvara strategijsku prednost pred konkurencijom. Ono ne nadomješta proces poslovnog upravljanja, već ga čini transparentnijim i efikasnijim. Kako rizik izražava varijabilnost očekivanog budućeg povrata na ulaganja kapitala, u njegovu utvrđivanju mogu se primijeniti statističke tehnike vjerojatnosti kao potpora odlučivanju. Upravljanje ukupnim troškovima Upravljanje ukupnim troškovima (engl. total cost management – TCM, njem. Gesamtkosten-Management) je aktivno upravljanje i kontroliranje ukupnim troškovima u svakoj fazi stvaranja proizvoda, od njegova oblikovanja, preko neposredne proizvodnje do prodaje i servisiranja. Ono omogućuje kontrolu sutrašnjih troškova, a ne samo prikupljanje podataka o troškovima koji su već nastali, te uključuje ne samo upravljanje direktnim troškovima već se strateški usmjerava i na opće troškove. Pritom je eliminiranje aktivnosti kojima se ne dodaje vrijednost čak važniji cilj od samog reduciranja troškova.

850


Upravljanje ukupnim troškovima ima podršku u dvije metodologije: 1. vrijednosnoj analizi procesa (process value analysis, PVA), koja omogućuje razumijevanje, i to do detalja, svakog procesa i s njime povezanih komponenata i karakteristika (troškovi, vrijeme i kvaliteta); 2. trošenju temeljenom na aktivnostima (activity-based costing, ABC) kojim se do detalja razvija vrijednosna analiza i upravlja troškovima proizvoda, kupaca, kanala distribucije ili drugih objekata kontrole radi poboljšavanja profitabilnosti. Postizanje potpunog razumijevanja poslovnih procesa i njihovo kontinuirano unapređivanje pokretačke su snage efektivnog upravljanja troškovima. Upravljanje vremenom Upravljanje vremenom (engl. time management, njem. Zeit-Management): 1. disciplina usmjerena na ekonomiziranje i racionalnu uporabu vremena kao dragocjenog i oskudnog resursa te razvoj metoda i tehnika za unapređivanje metoda rada i efikasnost i korištenja vremena; 2. temeljna vještina i pretpostavka menedžerske djelotvornosti.

851


Polazište joj je planiranje zadataka, utvrđivanje prioriteta, planiranje i distribucija vremena s obzirom na važnost i hitnost njihova izvršavanja. Osigurava da se menedžeri bave pravim poslovima i ključnim problemima. Upravljanje znanjem Upravljanje znanjem (engl. knowledge management, njem. Wissensmanagement) ili menedžment znanja, niz međusobno povezanih aktivnosti organizacija i menedžmenta usmjerenih na strategiju i taktiku upravljanja ljudskim kapitalom, odnosno razvoj znanja, vještina i općenito kompetencija zaposlenih, know-howa, kroz obrazovanje i obuku, stjecanje radnog i profesionalnog iskustva i sl. Kontinuirani proces upravljanja svim vrstama znanja da bi se zadovoljile aktualne i buduće poslovne potrebe, identificiralo, koristilo i razvijalo znanje te stvarale nove mogućnosti. Svrha je povećanje sposobnosti stvaranja vrijednosti neke organizacije efektivnom upotrebom znanja. Zadatak je te vrste menedžmenta formuliranje i primjena strategije razvijanja, stjecanja i primjene znanja; unapređivanje poslovnih procesa razvojem znanja, praćenjem i ocjenjivanjem dobiti osiguranih poboljšanom primjenom znanja; praćenjem i ocjenjivanjem aktivnosti 852


menedžmenta u odnosu na znanje, njegov razvoj i primjenu. Ciljevi su prenošenje i širenje znanja kroz cijelu organizaciju, osiguravanje znanja potrebnog za donošenje najboljih odluka i poslovne procese, poticanje i osiguravanje kvalitetnog razvoja novih znanja, pružanje podrške i poticaja za usvajanje znanja iz vanjskih izvora i razvijanje sposobnosti njihove uspješne primjene i korištenja, osiguranje da se novo znanje distribuira ljudima kojima je potrebno i osiguravanje da svatko u organizaciji zna gdje se i kako znanje može dobiti u organizaciji ili mreži organizacija. Ukratko, svrha je upravljanja znanjem maksimalizirati efektivnosti organizacijskih aktivnosti vezanih uz znanje. Ono treba pratiti, poticati i olakšavati sve aktivnosti vezane uz znanje, osposobljavati i stalno unapređivati infrastrukturu znanja, kreirati, obnavljati, izgrađivati i organizirati znanje, te efektivno distribuirati i primjenjivati znanje poduzeća. Upućenička obavijest Upućenička obavijest (engl. inside information, njem. interne Information) je informacija od upućene osobe, informacija o stanju poslovanja poduzeća koja još nije objavljena u javnosti. To su informacije koje bi izravno utjecale na kretanje 853


cijena vrijednosnica poduzeća. Upućenici (osobe kojima su upućeničke obavijesti dostupne) u situaciji su da prvi saznaju promjene u poslovanju poduzeća (promjene u financijskom položaju poduzeća, sklapanje određenih poslovnih ugovora, preuzimanje poduzeća i sl.), a koje mogu utjecati na budući rast ili pad zarada poduzeća. Stoga je upućenicima zabranjeno trgovati na temelju tako stečene informacije. Upućenik Upućenik (njem. Anweisungsamffänger) ili asignat je stranka asignacije koju je asignant (uputitelj) ovlastio da za njegov račun štogod izvrši primatelju upute (asignataru). Asignat nije dužan prihvatiti uputu, osim ako je izdana na temelju upućenikova (asignatova) duga asignantu (uputitelju). Tada je upućenik dužan izvršiti je do svote duga koji ima prema asignantu, ali samo ako to nije teže od ispunjenja asignantu. U trenutku davanja izjave o prihvatu upute date asignataru, između tih osoba nastaje dugovinski odnos nezavisan od bilo kojih drugih odnosa stranaka

854


asignacije, gdje asignat postaje dužnik asignatara. S druge strane asignatar stječe pravo zahtijevati ispunjenje od asignata. Uput uput (engl. assignment, njem. Anweisung) ili asignacija je izjava volje određene osobe, koja se naziva uputitelj (asignant), kojom ovlašćuje drugu osobu (upućenika, asignata), da za njezin račun ispuni nešto određenoj trećoj osobi (primatelju upute, asignataru), a asignatara ovlašćuje da to ispunjenje primi. Na primjer, ako osoba A duguje određenu svotu osobi B, a osoba B istu svotu osobi C, tada osoba B daje nalog osobi A da isplati dužnu svotu osobi C. Time se praktički izbjegava dvostruko plaćanje iste svote. Za njegovo provođenje potreban je pristanak sva tri sudionika. Kod uputa radi se o trostrukom odnosu: asignant – asignat, asignat – asignatar i asignant – asignatar. Uput je temeljna konstrukcija za mnoge bankovne ugovore i funkcioniranje vrijednosnica (mjenica, ček). Uputitelj Uputitelj (njem. Anweisender) ili asignant je ona stranka asignacije koja uputom ovlašćuje drugu osobu, tj. upućenika (asignata) da ovaj za račun asignanta 855


štogod izvrši primatelju upute (asignataru). Asignant može biti dužnik asignatara (primatelja upute) i željeti uputom namiriti svoj dug asignataru, no takav asignatar nije dužan pristati na uputu, a i ako pristane, obveza asignanta ne prestaje sve dok asignat (upućenik) ne dade ispunjenje. Asignant može biti vjerovnik asignata (upućenika), ali ni asignat koji je dužnik asignanta nije dužan prihvatiti uputu, osim kad je ona izdana na temelju tog duga a ispunjenje asignataru nije teže od ispunjenja asignantu. Značajno je to što asignant može opozvati ovlaštenje koje je uputom dao upućeniku (asignatu) sve dok asignat ne izjavi asignataru (primatelju upute) da prihvaća uputu ili je ne izvrši. Uvršteni vrijednosni papiri Uvršteni vrijednosni papiri (engl. listed stock, njem. verzeichnete Wertpapiere) su vrijednosni papiri koji su primljeni i uvršteni na posebnu listu onih vrijednosnih papira kojima se službeno trguje na pojedinom burzovnom tržištu. Prije uvrštenja na burzu emitent vrijednosnog papira dužan je organima burze podnijeti dokaze o ispunjenju uvjeta za uvrštenje.

856


Svaka burza propisuje svoje posebne uvjete. New York Stock Exchange traži npr. da kompanija koja želi da joj dionica bude uvrštena među oko 1600 dionica listiranih na toj burzi, ima iznos godišnje dobiti prije oporezivanja najmanje 2,5 milijuna dolara, barem milijun dionica ponuđenih javnosti, nego aktivu od najmanje 16 milijuna dolara i barem 2000 dioničara koji drže po stotinu dionica. Svrha je ovih uvjeta pridobiti za određenu burzu najstarije, najveće i najpoznatije kompanije. Kompanije moraju prihvatiti i visoke standarde zaštite investitora na burzama, podnositi godišnje i periodične izvještaje, uredno organizirati godišnje skupove dioničara, iznositi u javnost financijske informacije i udovoljavati drugim obvezama. Dionice jedne kompanije mogu biti uvrštene na dvije ili više burzi. Listiranim vrijednosnim papirima može se također tržiti i na over-the-counter (OTC) tržištu. Užitnice Užitnice (njem. Genussschein) su isprave koje dioničko društvo može izdati u korist osoba povezanih s društvom (dioničarima, vjerovnicima, zaposlenima i sl.). Ovlaštenici užitnica mogu postaviti samo zahtjev za sudjelovanje u dobitku, 857


ostatku likvidacijske mase ili pravo na nove dionice, tj. daju samo imovinska prava, a ne daju članska prava, kao što je npr. pravo glasa. Užitnice ne smiju imati nominalnu vrijednost niti se smiju izdavati kao isprave koje daju pravo na udio u društvu (Partizipationsschein), niti kao ulog. Ovlaštenici užitnica čine vjerovničku zajednicu. Danas one ponovno imaju veliko značenje kao sredstvo financiranja društva, koje je slično vlastitom ulaganju kapitala. Ugovor o prijenosu dobitka Ugovor o prijenosu dobitka (njem. Gewinnabführungsvertrag) je vrsta poduzetničkog ugovora kojim se društvo kapitala (dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću) obvezuje da će drugome društvu prenijeti cijeli svoj dobitak. Ugovor o prijenosu dobitka je valjan kada se s njim suglasi skupština društva koje se obvezuje na prijenos dobitka, a ako je druga ugovorna strana društvo kapitala, za njegovu je valjanost potrebna i suglasnost skupštine toga društva. Ugovorom o prijenosu dobitka odstupa se od bitnog načela koje vrijedi za društva kapitala, a to je da skupština društva odlučuje o podjeli dobitka. Ovlaštenje društva na koje se prenosi dobitak nameće i određene obveze. Ta ugovorna 858


strana mora pokriti svaki godišnji gubitak koji za trajanja ugovora nastane u društvu koje prenosi dobitak. U ugovoru se mora predvidjeti primjerena naknada vanjskim dioničarima onoga društva koje drugome prenosi dobitak. Nadalje, ugovor o prijenosu dobitka mora sadržavati obvezu druge ugovorne strane da na zahtjev vanjskih dioničara preuzme njihove dionice, odnosno udjele u zamjenu za isplatu primjerene otpremnine koja je određena ugovorom. Prema Zakonu o trgovačkim društvima ugovorom o prijenosu cijelog dobitka smatra se i ugovor kojim se društvo kapitala obvezuje da će svoje poduzeće voditi za račun drugoga društva (njem. Geschäftsführungsvertrag). Bitna je značajka takvog ugovora da društvo i dalje vodi svoje poduzeće u svoje ime, ali za račun drugog društva. Pravno, na temelju takvog ugovora, dobitak, ali i gubitak društva, nastaju izravno u društvu za čiji se račun društvo obvezalo voditi svoje poduzeće. Razlika u odnosu na ugovor o prijenosu dobitka postoji jedino u tome da se kod ugovora o prijenosu dobitka dobitak najprije iskazuje u društvu u kojem je nastao, a tek nakon toga se prenosi na drugo društvo. Isto vrijedi i za gubitak, koji se iskazuje u 859


tome društvu, a nakon toga ga treba nadoknaditi društvo na koje se trebao prenijeti dobitak. Bez obzira na navedene pravne razlike, oba tipa ugovora u biti imaju isti cilj – prenijeti rezultate poslovanja društvu s kojim su takvi ugovori sklopljeni. Ugovor o prodaji Ugovor o prodaji (engl. purchase contract, njem. Verkaufsvertrag); 1. ugovor o prodaji stvari je takav ugovor kojim se prodavalac obvezuje da stvar koju prodaje preda kupcu tako da ovaj stekne pravo vlasništva, a kupac se obvezuje prodavaocu platiti cijenu; 2. ugovor o prodaji prava je takav ugovor kojim se prodavalac obvezuje pravo koje prodaje ustupiti (cedirati) kupcu, a ovaj se obvezuje za to platiti cijenu. I kod ugovora o prodaji stvari i kod ugovora o prodaji prava postoji ista pravna osnova – ugovor o prodaji, ali se razlikuje način stjecanja: kod prodaje stvari način stjecanja je predaja (traditio), a kod prodaje prava (npr. tražbine, zaštićenog izuma i sl.) način stjecanja je ustupanje (cesija). Ugovor o razmjeni Ugovor o razmjeni (engl. barter contract); 860


1. ugovor kojim se svaki ugovaratelj obvezuje predati drugoj stranci određenu stvar tako da ona steknu pravo vlasništva. Predmet razmjene mogu biti i prenosiva prava. Budući da je kod ugovora o razmjeni izostavljena novčana protučinidba, cijena se i ne ugovara, niti postoji zahtjev za njenom isplatom. Zbog toga ugovorom o razmjeni nastaju za svakog ugovaratelja obveze i prava koje iz ugovora o prodaji nastaju za prodavaoca. Kako je ugovor o razmjeni sinalogmatični ugovor, stranke međusobno predaju stvari u načelu jednake vrijednosti. No to nije uvijek moguće, pa može doći do kombinacija pri razmjeni različitih stvari i prava, a ako i tada protučinidbe ne bi bile ekvivalentne, razlika se može dati i u novcu. Pri tome treba voditi računa o tome da tržišna vrijednost zamijenjenih stvari ne bude manja ili jednaka iznosu novca, jer se u tom slučaju radi o ugovoru o prodaji; 2. u suvremenim vanjskotrgovačkim poslovima iz ugovora o razmjeni razvio se barter ugovor (njem. Bartervertrag, Kuppelungsvertrag). Ugovor o savjetodavnim uslugama Ugovor o savjetodavnim uslugama (engl. consultancy agreements, njem. Beratungsvertrag) je ugovor o prijenosu know-howa čiji sadržaj su komercijalna, 861


poslovna znanja iz posebnih područja poslovnog upravljanja, menedžmenta, financijskog upravljanja, marketinga, upravljanja kadrovima, i dr. Ugovor o savjetodavnim uslugama je ugovor o uslugama koji je oblikovan i tipiziran u poslovnoj praksi kao ugovor o kooperaciji. Ugovorne strane su davalac savjetodavnih usluga, savjetnik i primalac savjetodavnih usluga. Predmet ugovora je ustupanje poslovnog know-howa čiji se sadržaj i opseg kao i način prijenosa moraju pobliže urediti ugovorom. Moguće je ugovoriti i izravne usluge savjetnika kao dopunske obveze. One se obavljaju trajnim nadzorom nad primjenom poslovnih znanja kao svojevrsna kontrola kvalitete obavljanja poslovnih funkcija. Savjetnik u tom slučaju prati primjenu znanja i metoda i daje upute o načinu provođenja određenih poslovnih koncepcija i tehnika. Te obveze nazivaju se i tehnička pomoć. Obveza savjetnika nije donošenje poslovnih odluka, vođenje poslova ili poslovi zastupanja kao što je to slučaj kod ugovora o menedžmentu. Ugovoren sadržaj i opseg savjetovanja mora se prenijeti na primaoca savjetovanja tako da on ta znanja može iskorištavati. Ukoliko se savjetovanje obavlja pismenom dokumentacijom i izvještajima, to se mora izričito ugovoriti. 862


Kao dopunske obveze može se ugovoriti obveza stručnog izbora i izobrazbe zaposlenika, obveza praćenja primjene poslovnih znanja i obveza prilagođavanja izmjena i dopuna uputa i rješenja koje su predmet savjetovanja. Obveza primaoca savjetovanja je plaćanje naknade koja može biti ugovorena kao jednokratna paušalna naknada ili naknada po čovjeku i danu. Moguće je ugovoriti i naknadu u postotku od povećane dobiti ostvarene u prvoj godini primjene savjetodavnih usluga. Primalac savjeta obvezuje se i na suradnju u ispunjenju ugovora, i to isporukom podataka, dokumentacije, definiranjem svrhe savjetovanja i stavljanjem na raspolaganje savjetniku sredstava rada, prostora, kvalificiranih osoba i dr. Savjetnik ne preuzima odgovornost za uvećanje dobiti ili prometa savjetnika. Takva isključenja i ograničenja odgovornosti izričito se utvrđuju u ugovoru. Ugovor o savjetodavnom inženjeringu Ugovor o savjetodavnom inženjeringu (engl. consulting engineering contract) je ugovor koji se razvio iz specijaliziranih savjetodavnih organizacija i djelatnosti. U širem smislu radi se o pružanju znanja i uslugama u okvirima složenih tehničkih

863


pothvata. Inženjering podrazumijeva ukupnost projekata i studija koji omogućuju da se ostvari neko djelo ili investicijski program. Ovim ugovorima ne preuzima se obveza neposrednog izvođenja radova, montaže ili dobave opreme. Razlika između inženjeringa i know-howa je u tome što savjetodavne organizacije koje se bave inženjeringom pronalaze načine kako da se ostvari određeni projekt ili zamisao, pronađu najrentabilnije i tehnički najprikladnije rješenje. Pothvat se ostvaruje savjetovanjem, upravljanjem, nadzorom nad radom i dr. Razlike u odnosu na ugovore o izvođenju radova (turn key ugovori) je u tome što je kod tih ugovora inženjering kombiniran i s izvođenjem projekta. Inženjering se pretežno primjenjuje u tehničkim djelatnostima u kojima se i razvio, ali je moguća njegova primjena i u drugim, netehničkim, komercijalnim i financijskim područjima. Predmet ugovora o inženjeringu je da se savjetodavna organizacija obvezuje prenijeti određena znanja i obaviti određene radnje, usluge prema specifikaciji ugovora. Prava savjetodavne organizacije su: pravo na dobivanje podataka, pravo na uključivanje drugih stručnjaka u pothvat, pravo na izmjene projekata i 864


radova, autorsko pravo i vlasništvo projekta i ostale dokumentacije i pravo na naknadu. Obveze savjetodavne organizacije su: postupati po pravilima struke, stalno surađivati s naručiocem i čuvati povjerljivost podataka. U slučaju pružanja usluga savjetništva s utvrđenim nedostacima naručilac ima pravo tražiti da se nedostaci otklone, da se raskine ugovor, smanji ugovorena naknada ili može tražiti naknadu štete. Ugovor o trgovačkom zastupanju Ugovor o trgovačkom zastupanju (engl. agency contract, njem. Handelsvertretungsvertrag) je ugovor kojim se zastupnik obvezuje da će stalno brinuti da treće osobe sklapaju ugovore s njegovim nalogodavcem i da u tom smislu posreduje između njih i nalogodavca, te da nakon dobivene ovlasti sklapa ugovore s trećim osobama u ime i za račun nalogodavca, a ovaj se obvezuje da mu za svaki sklopljeni ugovor isplati određenu naknadu proviziju. Pravo na naknadu (proviziju) stječe zastupnik kad ugovor bude ispunjen, ali je dopušteno i drukčije ugovoriti. Naše pravo prihvatilo je suvremeno shvaćanje zastupanja koje se ne sastoji samo u sklapanju poslova u tuđe ime i za tuđi račun, 865


nego i obavljanje niza drugih faktičnih i pravnih radnji i na taj način sveobuhvatnije štiti interese zastupanog. Ugovor o trgovačkom zastupanju sam po sebi ne ovlašćuje zastupnika na sklapanje poslova s trećim. Naime ugovor o trgovačkom zastupanju uključuje u pravilu dva pravna odnosa: odnos zastupnika i nalogodavca (principala) u kojem zastupnikove obveze mogu biti vrlo široko postavljene (interni odnos nalog), te odnos između zastupnika i trećeg (eksterni odnos punomoć). Ugovor o ulaganju Ugovor o ulaganju (engl. joint venture contract, njem. Einlagevertrag) u našem pravu je takav ugovor kojim se obvezuju ugovorne strane, od kojih je u pravilu jedna stranka inozemac, da će u domaći subjekt uložiti sredstva radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva uz zajednički rizik i s pravom suugovaratelja u sudjelovanju u dobitku ostvarenom zajedničkim poslovanjem, s tim da se ugovor redovito sklapa na duži rok i u pisanom obliku. Po svojim značajkama radi se o obliku poznatom kao joint venture, odnosno ortaštvo. Ugovor o ustupanju udjela u društvu s ograničenom odgovornošću

866


Ugovor o ustupanju udjela u društvu s ograničenom odgovornošću (njem. Abtretungsvertrag) je dvostrani pravni posao na temelju kojeg se obavlja prijenos članskih prava u društvu s ograničenom odgovornošću s dotadašnjeg na novog imaoca tih prava. Ovaj ugovor je strogo formalan jer mora biti sastavljen u obliku javnobilježničke isprave. Ako bi izostao takav oblik, ugovor ne bi bio valjan. Na temelju u ugovoru neprijeporno očitovane volje obiju stranaka za prijenos svih članskih prava i obveza u društvu, stjecatelj udjela stječe poslovni udjel u društvu i s time sva članska prava, a prenositelj prestaje biti članom tog društva. Trenutak sklapanja ugovora, međutim, nije i trenutak prijenosa članskih prava u odnosu prema društvu. U tom odnosu stjecatelj se ne uzima članom društva od trenutka sklapanja tog ugovora, već od trenutka podnošenja uredne prijave za upis promjene u knjizi poslovnih udjela, pa prema stjecatelju vrijede sve radnje koje je društvo poduzelo prema prenositelju i vice versa, do trenutka podnošenja te prijave. Stjecatelj stječe poslovni udjel onako kako je on postojao u trenutku podnošenja prijave za upis promjene knjizi poslovnih udjela, pa će solidarno s prenositeljem 867


odgovarati društvu za ispunjenje činidbi koje se na temelju poslovnog udjela moraju ispuniti društvu prema obvezi koja je postojala u spomenutom trenutku. Prenositelj postaje prednik člana društva, te će biti pozvan da uplati neuplaćeni dio temeljnog uloga (ako takav postoji) ukoliko stjecatelj kao član društva, to ne učini. Za valjani prijenos poslovnog udjela ugovorom, u načelu (ako društveni ugovor ne sadrži drukčijih odredbi) nije potrebna suglasnost društva ni ispunjenje drugih uvjeta, osim u slučaju kad se radi o prijenosu poslovnog udjela uz koji je vezana obveza ispunjenja dodatnih činidbi, kad će takva suglasnost biti potrebna. Ugovorom o ustupanju udjela može se prenijeti čitav udjel ili samo njegov dio, ali potonje samo u slučaju kad je djeljivost poslovnog udjela za slučaj prijenosa predviđena društvenim ugovorom. Ugovor o vođenju poslova društva Ugovor o vođenju poslova društva (njem. Beherrschungsvertrag) je vrsta poduzetničkog ugovora kojim društvo kapitala (dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću) podvrgava vođenje poslova društva drugome društvu. S obzirom na odnos između društava koji nastaje takvim ugovorom, 868


društvo koje podvrgava vođenje poslova svoga društva drugome društvu smatra se ovisnim društvom, a drugo društvo smatra se vladajućim društvom. Ovim tipom ugovora legalizira se ovlaštenje jednog društva da upravi drugog društva daje upute, kojima, u gospodarskom smislu, vladajuće društvo preuzima upravljanje ovisnim društvom. Ugovorne strane su ovisno i vladajuće društvo i za njegovu valjanost potrebno je da se s njime suglasi skupština društva koje podvrgava vođenje poslova drugome društvu. Ako je druga ugovorna strana društvo kapitala, za valjanost ugovora potrebna je i suglasnost skupštine toga društva. S obzirom na značenje toga ugovora i njegov utjecaj na prava vanjskih dioničara. Zakon o trgovačkim društvima propisuje određene obveze vladajućeg društva. Ono mora pokriti svaki godišnji gubitak ovisnoga društva koji nastane za trajanja ugovora. U ugovoru se mora predvidjeti primjerena naknada vanjskim dioničarima onoga društva koje drugome prepušta da vodi njegove poslove. Nadalje, ugovor o vođenju poslova mora sadržavati obvezu druge ugovorne strane da na zahtjev vanjskih dioničara preuzme njihove dionice, odnosno udjele u zamjenu za isplatu primjerene otpremnine koja je određena ugovorom. 869


U praksi će ugovor o vođenju poslova i ugovor o prijenosu dobiti najčešće biti povezani u jedan ugovor. Ugovor o prijenosu dobiti (Gewinnabführungsvertrag) takav je ugovor kojim se društvo kapitala obvezuje da će drugom društvu prenijeti cijelu svoju dobit. Posebni oblik ugovora o cijelom prijenosu dobiti je i ugovor kojim se društvo kapitala obvezuje da će svoje poduzeće voditi za račun drugog društva; Ugovor o vođenju poslova društva razlikuje se od management ugovora kojim uprava društva povjerava managing directoru, jednom ili više njih, vođenje poslova društva samostalno ili pod nadzorom. Management ugovorom utvrđuje se trajanje ugovora, definiraju se ovlasti direktora, opoziv i sl., a redovito se kvalificira kao ugovor o službi. Ugovor o zajednici dobitka Ugovor o zajednici dobitka (njem. Gewinngemeinschaftsvertrag) je vrsta poduzetničkog ugovora kojim se društva kapitala (dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću) obvezuju da će svoj dobitak ili dobitak pojedinih svojih pogona u potpunosti ili djelomično udružiti s dobitkom drugih društava ili pojedinih pogona tih društava radi podjele zajedničkog dobitka. 870


Ugovor sklapaju uprave društva, a on je valjan kada se s njime suglase skupštine svih društava koja udružuju dobitak. Bitna je odredba ugovora određivanje dobitka koji se udružuje, a to može biti cjelokupni dobitak ili dio dobitka čitavog društva, odnosno cjelokupni dobitak ili dio dobitka pojedinih pogona društva. Ugovor o zajmu Ugovor o zajmu (engl. loan contract, njem. Darlehenvertrag) je ugovor kojim se zajmodavac obvezuje zajmoprimcu predati određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari na kojima ovaj stječe pravo vlasništva, a zajmoprimac se obvezuje da će zajmodavcu poslije određenog vremena vratiti istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Kod robnog zajma radi se uvijek o zamjenjivim stvarima kod kojih se obveza vraćanja ne sastoji u vraćanju primljene stvari, nego druge stvari, ali iste vrste, količine i kakvoće (nafta, žito, krumpir, daske). Kad je jedna ugovorna stranka banka i ako je ugovor naplatan, radi se o posebnom ugovoru o zajmu – bankarskom kreditu. Ugovor o zalogu Ugovor o zalogu (engl. security contract, njem. Pfandvertrag); 871


1. ugovor kojim se obvezuje dužnik ili netko treći (zalogodavac) prema vjerovniku (zalogoprimac) da mu preda neku pokretnu stvar na kojoj postoji pravo vlasništva kako bi se prije ostalih vjerovnika mogao naplatiti iz njezine vrijednosti ako mu tražbina ne bude isplaćena o dospjelosti. Ujedno se vjerovnik (zalogoprimac) obvezuje primljenu stvar čuvati, i nakon prestanka tražbine neoštećenu vratiti zalogodavcu. 2. Ako se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću, založni je vjerovnik ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga. Pravo na namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga ostvaruje založnik vjerovnik putem suda, a po pravilima određenim u Zakonu o vlasništvu i na način određen propisima o ovrsi novčanih tražbina, ako nije što drugo određeno zakonom. Založni vjerovnik može, bio njegov dužnik vlasnik zaloga ili ne, po svojoj volji izabrati hoće li zahtijevati namirenje svoje tražbine ponajprije iz vrijednosti zaloga ili iz imovine svog dužnika, ili istodobno i zaloga i dužnikove imovine. Zahtijeva li založni vjerovnik namirenje iz vrijednosti zaloga, ali ne uspije u cijelosti prodajom zaloga namiriti svoju tražbinu, dužnik mu ostaje dužan razliku; naprotiv, proda li se zalog za više od vjerovnikove tražbine, višak je 872


dužnikov. Založni vjerovnik čije založno prvo tereti stvar ili pravo koje je sposobno da daje plodove ili druge koristi iz čije bi se vrijednosti mogla namiriti zalogom osigurana dospjela tražbina, ovlašten je zahtijevati od suda da uspostavi privremenu upravu zalogom i postavi upravitelja koji će biti ovlašten da ubire te plodove, odnosno koristi i unovčava ih, te da dobivene iznose polaže u sud radi namirenja iz toga pologa. 3. Svoje pravo na namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga ovlašten je založni vjerovnik ostvarivati izvansudskim putem, ako je predmet založnoga prava pokretna stvar ili pravo koje se ne smatra nekretninom, a založni je dužnik u trenutku osnivanja založnoga prava ili naknadno izričito u pisanom obliku dopustio takvo namirivanje. Ako je pokretna stvar ili pravo koje se ne smatra nekretninom dano u zalog za osiguranje tražbine iz trgovačkoga posla, založni je vjerovnik ovlašten izvansudskim putem ostvarivati svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga, ako založni dužnik nije takvo namirenje izričito isključivo u trenutku osnivanja zaloga. Kad je založni vjerovnik ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje izvansudskim putem, ovlašten ga je ostvarivati putem javne dražbe (javnoga nadmetanja), a na neki drugi način 873


jedino ako ima na temelju pravnoga posla ili zakona pravo da ga ostvaruje na taj način ili je to u danim okolnostima jedini mogući način za ostvarenje prava na namirenje. Ako je založnom vjerovniku, koji je ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje izvansudskim putem, založena takva pokretna stvar ili pravo koje ima burzovnu ili tržišnu cijenu, on je ovlašten radi namirenja prodati zalog za tu cijenu iz slobodne ruke, a putem osobe koja je javno ovlaštena za prodaju na burzi, odnosno za javne prodaje takvih stvari i prava. Ako je u zalog dan novac, založni je vjerovnik ovlašten svoju dospjelu tražbinu osiguranu tim zalogom namiriti zadržavši za sebe odgovarajući iznos. Isto vrijedi i kad vjerovnik namiruje svoju dospjelu tražbinu iz novca koji primi na ime založene mu tražbine ili na ime kamata odnosno drugih povremenih davanja koja daje založena tražbina, ili iz založenih plodova koje nekretnina daje posjedovanjem nekoga pravnoga odnosa. Ako je založni vjerovnik ovlašten za sebe ubrati plodove od pokretne stvari koja mu je predana u zalog, vrijednost ubranoga prebija se po samom zakonu u trenutku ubiranja s tražbinom osiguranom zalogom, pa ma i ona nije dospjela; založni je dužnik ovlašten u svako doba zahtijevati da mu vjerovnik o svom trošku izda priznanicu o tom prijeboju. Isto na odgovarajući način vrijedi i za vrijednost 874


drugih koristi koje je založni vjerovnik ovlašteno imao od založne stvari. Vjerovnik koji je neovlašteno ostvarivao svoje pravo na namirenje izvansudskim putem, ili ga je ostvarivao na način na koji nije bio ovlašten, odgovara za svaku štetu koja bi odatle proizašla. Ugovor u korist trećeg Ugovor u korist trećeg (engl. contract for the benefit of a third party, njem. Vertrag zugunsten Dritter, lat. pactum in favorem tertii) je ugovor kojim se jedna strana (obećavatelj, promitent) obvezuje drugoj (promisaru ili stipulantu) da će izvršiti određenu činidbu u korist treće osobe (korisnika, beneficijara ili destinatara). Promitent je zapravo dužnik, a promisar vjerovnik. Na temelju takvog ugovora treći stječe samostalno pravo zahtijevati činidbu neposredno od dužnika (promitenta) premda nije sudjelovao u zaključenju ugovora. Ako treći ima samo primiti činidbu, a ne i pravo zahtijevati njezino ispunjenje, takav se ugovor ne smatra ugovorom u korist trećih, već se u literaturi naziva i nepravim (nepotpunim, nesavršenim) ugovorom u korist trećih. Rimsko pravo, držeći se načela alteri stipulari nemo protest, nije u načelu dopušteno ugovaranje u korist trećih. Poneki izuzeci u kasnijem rimskom pravu i 875


njihovo postupno proširivanje u pandektnom pravu evoluirali su do općenite dopuštenosti ugovaranja u korist trećih u suvremenim sustavima obveznog prava. U našem obveznom pravu općenito je dopušteno ugovornim stranama da ugovorom ustanove pravo u korist treće osobe. Tako, kad netko u svoje ime ugovori tražbinu u korist trećeg, treći stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku. Treći može izjaviti da ne prihvaća pravo koje je ugovoreno u njegovu korist, ali se za sklapanje ugovora ne traži njegov pristanak. Budući da se ne traži pristanak trećeg, pravo se može ugovoriti i u korist poslovno nesposobne osobe. Odnos između promitenta i stipulanta promatramo kao odnos dužnika i vjerovnika iz ugovora u kojem je sadržano utanačenje u korist trećeg. To mogu biti različiti ugovori – prodaja, osiguranje, darovanje itd. Odnos stipulanta i beneficijara karakterizira stipulantovo pravo opoziva ili izmjene koristi namijenjene beneficijom. Beneficijar može prihvatiti ili odbiti korist koja je za nj ugovorena. Zaključenjem ugovora s klauzulom u korist trećeg beneficijar postaje vjerovnikom prema promitentu kao dužniku. Pravo koje je stekao tim ugovorom može ostvarivati zahtjevom izravno usmjerenim na dužnika. Promitent 876


sa svoje strane ima pravo prema beneficijaru isticati sve prigovore (ekscepcija), koje ima prema stipulantu, npr. prigovor nevaljanosti ugovora, prigovor zbog materijalnih ili pravnih nedostataka i sl. Ujednačena lista pokazatelja poslovnog uspjeha dnačena lista pokazatelja poslovnog uspjeha (engl. balanced scorecard) je novi način praćenja i iskazivanja poslovnog uspjeha poduzeća koji uz financijske pokazatelje uključuje i niz nematerijalnih pokazatelja povezanih sa zadovoljavanjem potreba interesno utjecajnih grupa (stakeholders) i jačanje strategijskih sposobnosti poduzeća kroz povećanje neopipljive (intangible) odnosno nematerijalne imovine potrebne za budući rast. Umjesto tradicionalnih mjera uspješnosti poduzeća naglašavaju se kritični indikatori temeljeni na konkurentskim zahtjevima i zadovoljavanju potreba dioničara, potrošača, zaposlenih i drugih relevantnih grupa. Taj pristup povezuje zajedno najviše indikatora neophodnih poduzeću za konkurentnost, kao što su: usmjerenost na potrošače, poboljšanje kvalitete, naglašavanje timskog rada, skraćivanje vremena kreiranja novih proizvoda i usluga, dugoročni razvoj i upravljanje. On ne koristi samo financijske nego i druge pokazatelje povezane s 877


kvalitetom usluge unutarnjim i vanjskim potrošačima, inovacije i učenje te sa svim onim što osigurava konkurentska sposobnost poduzeća i njegov razvoj u budućnosti. Ukupni novčani tok Ukupni novčani tok (engl. total cash flow, njem. gesamter Cash-flow) je podrijetlo novca tako što odvojeno promatra novčani tok iz poslovne aktivnosti (operativni novčani tok), novčani tok iz ulagateljske ili investicijske aktivnosti te novčani tok iz financijske aktivnosti. Novčani tok iz ulagateljske aktivnosti dobiva se na temelju razlike primitaka iz ulagateljske aktivnosti (naplata prodane fiksne imovine, naplata prodanih dionica i obveznica, ostali primici) i izdataka ulagateljske aktivnosti (uplata kupljene fiksne imovine, uplata kupljenih dionica i obveznica drugih te ostali izdaci). Novčani tok iz financijske aktivnosti razlika je između primitaka financijske aktivnosti (primici od zajmova, primici s temelja prodaje dionica i obveznica, ostali primici) te izdataka financijske aktivnosti (otplate zajmova, isplate dividendi, ostali izdaci). Ukupni je novčani tok zbroj novčanih tokova iz poslovne, ulagateljske i financijske aktivnosti. Kad se ta veličina korigira za iznos novca i 878


novčanih ekvivalenata na početku razdoblja, dobiva se vrijednost novčanog toka na kraju određenog razdoblja (izvještaj o novčanom toku). Ukupni novčani tok obuhvaća unutarnje i vanjsko financiranje te pruža vrijedan uvid u procese poslovanja, investiranja i financiranja u poduzeću budući da obuhvaća sve novčane tokove koji ulaze i ponovno izlaze iz poduzeća. Ulazne barijere Ulazne barijere (engl. entry barriers, njem. Markteintrittsschranken, Marktzutrittsschranken) su sile koje obeshrabruju poduzeća od ulaska u neku industriju koja se dojmi privlačnom. Brane postojeće konkurente u industriji od ulaska pridošlica (novih konkurenata) koji u industriju donose nove kapacitete, želju za ostvarenjem tržišnog udjela i nove resurse, ali i smanjenje ukupne industrijske profitabilnosti. Najvažnije barijere ulaska su: 1. postojeća ekonomija veličine, koja tjera potencijalne konkurente da počnu proizvoditi u velikim količinama i prihvate rizik reakcije konkurenata ili da prihvate troškovno nepovoljniji položaj; 2. izražena diferencijacija proizvoda koja tjera potencijalne konkurente na velika ulaganja kako bi stvorili naklonost i lojalnost kupaca; 879


3. zahtjevi za početnim kapitalom, posebice za osnovnu propagandu i za istraživanje i razvoj te za apsorpciju početnih gubitaka; 4. troškovne nepovoljnosti potencijalnih konkurenata u odnosu na postojeće konkurente, koje proizlaze iz postojanja krivulje iskustva u industriji, posjedovanja tehnologije, pristupa najboljih izvorima sirovina i drugih inputa, imovine kupljene po povoljnijim cijenama zbog inflacije, povoljnije lokacije i/ili posjedovanja patenata; 5. otežan pristup distribucijskim kanalima i 6. državna ograničenja ulaska u industriju preko nadzornih instrumenata kao što su licencni zahtjevi, zapreke u pristupu sirovinama, stvaranje standarda za smanjivanje polucije, zahjevi za povećanjem rada i dr. Industrije koje imaju visoke ulazne barijere imaju više šansi za dugoročnu profitabilnost. Naravno, visoke ulazne barijere su potreban, ali ne i jedini dovoljan uvjet za dugoročnu visoku industrijsku profitabilnost. Ugovor iz Maastrichta Ugovor iz Maastrichta (engl. Maastricht Treaty, njem. Vertrag von Maastricht) je ugovor o pretvaranju Europske zajednice u Europsku uniju, potpisan 7. veljače 880


1992. (stupio na snagu 1993.) od strane svih država članica EZ-a, kojim se na 320 stranica ugovornog sadržaja uvode dalekosežne novosti u zadacima i ustroju EZ-a i osniva Europska unija. Europska unija nije nova organizacija pa ni pravna osoba već svoje zadatke ostvaruje preko organa EZ-a. Promjenama iz Maastrichta uvode se nove odgovornosti i zadaci, i to prije svega u području suradnje u vanjskoj politici i stvaranju monetarne unije, unutrašnjim pitanjima sigurnosti i pravosuđa. Uvodi se i građanstvo Zajednice kao dopuna državljanstva u zemljama članicama. Ostvarivanje tih zadataka nije povjereno supranacionalnim organima i ovlastima EZ-a, već se o njima odlučuje na međudržavnoj, diplomatskoj razini, dakle uz suglasnost država članica. Takvo rješenje smatra se prijelaznim. EZ (kao i ECSC i EURATOM) ostaje samostalna organizacija, mijenja naziv EEZ u EZ i uz postojeće stječe nove odgovornosti u području zdravstva, zaštite potrošača, obrazovanja, kulture, zaštite okoliša i konkurencije. Proširena su ovlaštenja Europskog parlamenta čime odluke EZ-a stječu demokratski legitimitet, ali se očekuje smanjenje djelotvornosti, brzine i opsega odlučivanja. 881


Ugovor o faktoringu Ugovor o faktoringu (engl. factoring contract, njem. Factoringvertrag) je ugovor kojim se klijent obvezuje faktoru (obično banka) cedirati sve kratkoročne tražbine iz ugovora o isporuci robe i pružanja usluga prije njihove dospjelosti (globalna cesija), a faktor se obvezuje uz naknadu prihvatiti ponuđene poslove ako ga zadovoljava platežna sposobnost klijentovih dužnika, s obavještavanjem (notifikacijom) ili bez obavještavanja dužnika o tom prijenosu, a rizik naplate tražbina snosi ili klijent ili faktor. Faktor preuzima ujedno i upravljanje klijentovim tražbinama kao što su ispitivanje platežne sposobnosti dužnika, vođenje knjigovodstva, opominjanje, utjerivanje dugova i sl. Ugovor o franzšizingu Ugovor o franzšizingu je ugovor autonomnog trgovačkog prava oblikovan u ugovornoj praksi i judikaturi SAD-a, a u Europi izričiti propisi o tom ugovoru doneseni su samo u Europskoj uniji. Ugovor o franšizingu je u Pravo EZ-a, a tako i hrvatskom pravu, jedan od primjera grupnih iznimaka od zabrana prava

882


konkurencije pod uvjetom da sadrži odredbe predviđene propisima i Uredbom o izuzeću. Predmet ugovora o franšizingu je ustupanje prava iskorištavanja franšize u zamjenu za izravnu ili posrednu financijsku naknadu. Tim ugovorom jedna strana, davalac franšize, ustupa drugoj strani, primaocu franšize, prava iskorištavanja franšize u svrhu marketinga, prodaje određenih vrsta robe i/ili usluga. Franšiza se tipizirala po sadržaju i sastoji se od više ustupanja prava i davanja usluga koji moraju u svakom ugovoru biti kumulativno ispunjeni. To su: ustupanje isključivih prava prodaje robe i/ili usluga na ugovornom području, isključivog prava iskorištavanja robnog ili uslužnog žiga, uzorka, modela, prava iskorištavanja poslovnog know-how, trajno obavljanje usluga tehničke i komercijalne pomoći, savjetovanja i nadzora kao kontrole kvalitete. Primalac franšize obvezuje se da će primjenjivati i iskorištavati ustupljena prava u skladu s ugovorom i uputama sadržanim u priručniku i na druge načine, plaćati ugovorenu naknadu i da neće ustupljena prava iskorištavati izvan ugovornog područja. Naknada za franšizu ugovara se u obliku pristupnine u razmjeru s

883


uslugama i prenesenim znanjem obavljenim radi početka poslovanja i tržišnom vrijednošću franšize i u obliku naknade za franšizing. Naknada za franšizing plaća se obročno za trajanja ugovornog odnosa, u odnosu odmjerenom prema postotku ostvarenog ukupnog prometa ili dijela prometa primaoca franšize. Ugovorne su obveze davaoca franšize ove: ustupanje isključivih prava prodaje robe i/ili usluga primaocu franšize na ugovornom području, obveza da neće drugima davati ista ili slična prava ili sam obavljati djelatnosti na ugovornom području. Ugovorno područje određeno je geografski kao grad, mjesto, dio naselja ili područja. Primalac franšize obvezuje se da će u svoje ime i za svoj račun prodavati isključivo robu davaoca franšize ili obavljati usluge u poslovnoj jedinici utvrđenoj u ugovoru. Primalac franšize je pravno samostalna osoba ali u svojoj poduzetničkoj inicijativi ograničena ugovorom o franšizingu. Primalac franšize obvezuje se da će iskorištavati sva prava ustupljena ugovorom samo u određenoj poslovnoj jedinici, da neće prodavati niti tražiti potrošače robe i usluga izvan ugovornog područja, da se neće angažirati u sličnom načinu poslovanja izvan

884


ugovornog područja i da će uložiti najbolje napore u prodaji robe i usluga koji su predmet ugovora. Obveza je primaoca franšize i čuvanje sadržaja ustupljenog know-how kao poslovne tajne, primjena know-how bez odstupanja, prihvaćanje svih naknadnih dopuna i izmjena know-how. Davalac franšize prenosi know-how obrazovanjem zaposlenika prije početka otvaranja poslovne jedinice i za trajanja ugovora. Ugovor o franšizingu je ugovor trajne naravi sklopljen za vrijeme od dvije do deset godina, najdulje u trajanju zakonske zaštite ustupljenih prava industrijskog vlasništva (žig). Najkraće vrijeme trajanja ugovora je vrijeme u kojem primalac franšize može amortizirati ulaganja u poslovnu jedinicu koja je bila uvjet sklapanja ugovora. Ugovor o građenju Ugovor o građenju (engl. construction contract, njem. Bauvertrag) je ugovor kojim se izvodilac obvezuje da će u ugovorenom roku i prema određenom projektu sagraditi određenu građevinu na određenom zemljištu ili na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu obaviti kakve druge građevinske

885


radove, a naručitelj (investitor) se obvezuje za obavljanje tih radova isplatiti određenu cijenu. Ugovor o građenju mora biti sklopljen u pisanom obliku. Ugovor o inženjeringu Ugovor o inženjeringu (engl. engineering contract, njem. Engineringsvertrag); 1. ugovor kojim se osoba, čija se djelatnost temelji na znanju i vještini u određenoj struci (“inženjer”), obvezuje davati savjetodavne usluge, a naručitelj (investitor) se za njih obvezuje platiti naknadu. Obično se radi o pravnoj osobi koja ima u svom sastavu odgovarajuće stručnjake, ali ih može angažirati i sa strane; 2. ugovorom o inženjeringu uz savjetodavne usluge u pravilu se ugovaraju i druge usluge koje se odnose na izvođenje radova na određenom objektu. Ugovor o isključivoj distribuciji Ugovor o isključivoj distribuciji (engl. exclusive distribution contracts, njem. Alleinvertriebvertrag) je ugovor sklopljen između dvije strane od kojih se jedna, isporučilac, obvezuje da će isporučivati određenu robu samo drugoj strani, isključivom distributeru na ugovornom području.

886


Ugovorno područje može biti zemljovidni dio ili cijeli teritorij država, a u EZ prostor cijelog zajedničkog tržišta. Radi se o ugovorima o distribuciji koji su sklopljeni s odredbama o uzajamnoj isključivosti isporučioca i distributera: isporučilac (ili proizvođač) ustupa pravo isključive prodaje na određenom teritoriju samo distributeru i obvezuje se da neće takva ili slična prava ustupati drugoj osobi niti sam prodavati robu na ugovornom području. Distributer se obvezuje da će nabavljati ugovorenu robu radi daljnje prodaje samo od isporučioca, da neće proizvoditi i/ili prodavati konkurentske proizvode i da neće tražiti kupce i prodavati, osnivati podružnice i distribucijska skladišta izvan ugovornog područja. Distributer također može preuzeti i sljedeće obveze: obvezu kupnje cjelokupnog izbora (asortimana proizvoda), prodaju robe uz isticanje žiga isporučioca i korištenje ambalaže koju je utvrdio isporučilac i provođenje promotivnih aktivnosti, oglašavanje i dr. i zapošljavanje osoba koje po znanju i vještinama odgovaraju standardima koje utvrđuje u ugovoru isporučilac. Ugovori o isključivoj distribuciji mogu proizvesti diobe tržišta i druge oblike ograničenja slobodne konkurencije koji su zabranjeni prema propisima o zaštiti konkurencije. Zbog toga propisima se određuju prethodno izložena i dopuštena 887


ograničenja. Istodobno zabranjuje se sklapanje ugovora takvih sadržaja i ograničenja uz: ugovaranje uzajamnih isključivih odnosa između poduzeća iste djelatnosti, horizontalni sporazumi, i između povezanih društava, kao i u slučajevima kada nema djelotvorne konkurencije ili je pristup drugih isporučilaca znatno otežan na ugovornom području. Hrvatski propisi o tržišnoj utakmici predviđaju ugovor o isključivoj distribuciji kao dopuštenu iznimku po vrsti ugovora. U praksi primjene tih propisa, i provedbenim propisima uredit će se ti odnosi u skladu s propisima i judikaturom prava EZ. Ugovor o isključivoj kupnji Ugovor o isključivoj kupnji (engl. exclusive purchasing agreements) je dvostrani ugovori sklopljeni između preprodavača (reseller) s jedne i dobavljača (supplier) s druge strane. Preprodavač se obvezuje da će kupovati određene u ugovoru specificirane proizvode radi daljnje prodaje samo od dobavljača ili od s njim povezanih društava ili drugih poduzeća kojem je dobavljač povjerio pravo prodaje svojih proizvoda. Isključiva kupnja obavlja se radi daljnje prodaje korisnicima ili potrošačima robe.

888


U pravilu preprodavač namiruje sve svoje potrebe za robom od dobavljača (requirement contracts). Odnosi isključivosti su uzajamni. Područje na kojem preprodavač uživa zaštitu od konkurencije određeno je njegovom uobičajenom i redovnom djelatnošću i uređuje se pobliže u ugovoru. Obveze preprodavača su kupovati čitav izbor proizvoda, prodaja uz obvezno isticanje robnog žiga i uporabe ambalaže i displeja dobavljača, poduzimanje promotivnih aktivnosti u skladu s ugovorom i standardima dobavljača. Preprodavač ima pravo na naknadu u obliku posebnih ekonomskih i financijskih pogodnosti i načina plaćanja. Ugovori o isključivoj kupnji uređeni su Uredbom EZa kao grupna iznimka od zabrana prava konkurencije. Posebna pravila predviđena su za isključivu kupnju i prodaju potrošačima piva i naftnih derivata. Ugovor o komisiji Ugovor o komisiji (njem. Kommisionsvertrag) je ugovor kojim se komisionar obvezuje da za naknadu (proviziju) obavi u svoje ime, a za račun komitenta (nalogodavca) jedan ili više povjerenih mu poslova. Komisionar ima pravo na proviziju i kad nije ugovorena, iz čega proizlazi da je to čisti trgovački posao. 889


Veliki dio vanjskotrgovačkih transakcija u kojima je domaća proizvodna ili uslužna organizacija komitent obavlja se pomoću ugovora o komisiji. Iako ovaj ugovor nije u nas predmet monopola države ili društva koji bi imali takvu koncesiju, ipak ga domaća proizvodna društva često koriste i sklapaju ga s domaćim komisionarima ako cijene da im je povoljnije obavljanje poslova uvoza i izvoza povjeriti profesionalnim i specijaliziranim komisionarskim društvima. Ugovor o koncesiji Ugovor o koncesiji (engl. concession contract, njem. Konzessionsvertrag) je ugovor kojim se davalac koncesije (država ili uža jedinica, županija, općina) obvezuje određena gospodarska prava, obično ograničavajući svoja vlasnička prava na određeno ili neodređeno vrijeme (s pravom otkaza), podijeliti koncesionaru na iskorištavanje – obično obnovljivog ili neobnovljivog prirodnog bogatstva ili dobra u općoj uporabi, odnosno objekta, postrojenja ili pogona – uz naknadu. Ovdje je riječ o gospodarskoj koncesiji na koji se primjenjuju odredbe trgovačkog prava (a ako je koncesionar stranac međunarodnog trgovačkog prava), bez obzira na to što je jedna stranka država, a druga domaća, ili strana, fizička ili 890


pravna osoba. Ako su obje stranke države, onda se radi o tzv. političkoj koncesiji (vojne baze, luke, prolazi i sl.) i na njihove odnose primjenjuju se norme. Ugovor o konzaltingu Ugovor o konzaltingu (engl. consulting contract, njem. Konsultingsvertrag) je ugovor kojim se stručne osobe obvezuju pružati naručitelju savjetodavne usluge, a odnose se u pravilu na izgradnju nekog objekta; naručitelj za primljene usluge plaća naknadu. Usluge konzaltinga mogu se sastojati u izradi predinvesticijskih studija, pripremi gradnje određenog objekta, usluga u toku gradnje određenog objekta (upravljanje ili nadzor nad gradnjom), davanju raznovrsnih savjeta, preporuka i mišljenja. Samo izvođenje radova ne smatra se konzaltingom. Bude li konzalting povezan s uslugama građenja, montaže itd., radi se o ugovoru o inženjeringu. Ugovor o konzorciju Ugovor o konzorciju (engl. consortia agreement) je ugovor autonomnog trgovačkog prava nastao u poslovnoj praksi najčešće dugoročne suradnje na zajedničkoj izvedbi velikih investicijskih radova i sl. Ugovorne strane su u pravilu

891


poduzeća, cilj ugovora je ostvarenje nekog programa suradnje, izvedbe projekta ili sl. Radi se o jedinstvenom, okvirnom ugovoru čije ispunjenje može biti uvjetovano sklapanjem i ispunjenjem više drugih ugovora. Ipak ugovor o konzorciju je ugovor intuitu personae i obveze iz ugovora nisu prenosive na treće osobe. Ugovorom o konzorciju ne nastaje nova pravna osoba iako njegov cilj i učinak može biti sličan djelatnosti društva. Vrijeme trajanja ugovora je određeno i neodređeno, ovisno o prirodi i obujmu ugovorene suradnje. Rezultat ispunjenja ugovora može biti novi proizvod i/ili usluga. Ugovor mora sadržavati potpuno i jasno opisane obveze i način ispunjenja ugovornih strana, profesionalnu i tehničku diobu poslova, sadržaj i način ostvarivanja ugovorene suradnje. Tipično je za tu vrstu ugovora da se određuje položaj odgovornosti, ovlasti i način izbora ugovornog tijela pod nazivom odbor za koordinaciju ili izvršni odbor. Za obveze koje nastaju ispunjenjem ugovorne strane odgovaraju zajednički i solidarno. Ugovor o leasingu Ugovor o leasingu (engl. leasing contract, njem. Leasingsvertrag); 892


1. ugovor kojim jedna osoba (davalac leasinga) daje na određeno vrijeme na korištenje drugoj osobi (primalac leasinga) određenu stvar, a primalac plaća pristojbu za leasing, s tim da se može ugovoriti da na kraju ugovorenog razdoblja korištenja stvari a) primalac vraća stvar davaocu, b) da se razdoblje korištenja produžava ili c) da primalac otkupljuje stvar od davaoca i da ta stvar prelazi iz ? vlasništva davaoca u vlasništvo primaoca, pri čemu se do tada isplaćene svote uračunavaju u plaćanje ugovorene cijene, tako da primalac plaća davaocu samo razliku između već isplaćenih iznosa i ukupne cijene. Leasing poslovnu konstrukciju potrebno je razlikovati od ugovora o leasingu. U poslovnoj konstrukciji u pravilu sudjeluju tri osobe: proizvođač opreme, leasing kuća (davalac leasinga) i korisnik opreme (primalac leasinga), a stranke samog ugovora o leasingu su davalac leasinga i primalac leasinga; 2. leasing su poslovi izvoza i uvoza robe u zakup, a sklapaju se između davaoca robe u zakup i primaoca robe na određeno vrijeme. Na taj način primalac robe dolazi lakše do investicijskih sredstava (opreme), jer ne mora platiti odmah punu cijenu nego samo zakupninu. Tako je leasing zapravo oblik financiranja primaoca

893


leasinga. Karakterizira ga uporaba tuđeg dobra u određenom vremenu uz naknadu; 3. gospodarsko određenje leasinga je “metoda financiranja nabave pokretnih i nepokretnih dobara”, koja se na temelju posebnog ugovora daju na korištenje primaocu leasinga uz određenu naknadu i ugovorom na određeno vrijeme. To je poseban oblik, prvenstveno, srednjoročnog i dugoročnog financiranja društva i drugih pravnih i fizičkih osoba. Postoje razni oblici leasinškog aranžmana koji se globalno dijele na poslovni i financijski leasing; 4. na leasinški ugovor podredno se primjenjuju odredbe ugovora o zakupu. Ugovor o leasingu Ugovor o leasingu (engl. leasing contract, njem. Leasingsvertrag); 1. ugovor kojim jedna osoba (davalac leasinga) daje na određeno vrijeme na korištenje drugoj osobi (primalac leasinga) određenu stvar, a primalac plaća pristojbu za leasing, s tim da se može ugovoriti da na kraju ugovorenog razdoblja korištenja stvari a) primalac vraća stvar davaocu, b) da se razdoblje korištenja produžava ili c) da primalac otkupljuje stvar od davaoca i da ta stvar prelazi iz ? vlasništva davaoca u vlasništvo primaoca, pri čemu se do tada isplaćene svote 894


uračunavaju u plaćanje ugovorene cijene, tako da primalac plaća davaocu samo razliku između već isplaćenih iznosa i ukupne cijene. Leasing poslovnu konstrukciju potrebno je razlikovati od ugovora o leasingu. U poslovnoj konstrukciji u pravilu sudjeluju tri osobe: proizvođač opreme, leasing kuća (davalac leasinga) i korisnik opreme (primalac leasinga), a stranke samog ugovora o leasingu su davalac leasinga i primalac leasinga; 2. leasing su poslovi izvoza i uvoza robe u zakup, a sklapaju se između davaoca robe u zakup i primaoca robe na određeno vrijeme. Na taj način primalac robe dolazi lakše do investicijskih sredstava (opreme), jer ne mora platiti odmah punu cijenu nego samo zakupninu. Tako je leasing zapravo oblik financiranja primaoca leasinga. Karakterizira ga uporaba tuđeg dobra u određenom vremenu uz naknadu; 3. gospodarsko određenje leasinga je “metoda financiranja nabave pokretnih i nepokretnih dobara”, koja se na temelju posebnog ugovora daju na korištenje primaocu leasinga uz određenu naknadu i ugovorom na određeno vrijeme. To je poseban oblik, prvenstveno, srednjoročnog i dugoročnog financiranja društva i

895


drugih pravnih i fizičkih osoba. Postoje razni oblici leasinškog aranžmana koji se globalno dijele na poslovni i financijski leasing; 4. na leasinški ugovor podredno se primjenjuju odredbe ugovora o zakupu. Ugovor o menedžmentu Ugovor o menedžmentu (engl. management contract, njem. Geschäftsführungsvertrag) je ugovor nastao o međunarodnoj poslovnoj praksi. U pravnoj literaturi definiran je kao sporazum kojim se vođenje poslova ili druge funkcije koje inače obavlja uprava ugovorom prenosi na samostalnu pravnu osobu koja vodi poslove društva uz naknadu. Obveze davaoca menedžmenta (menedžer) su da vodi poslove cijelog poduzeća ili jednog njegova odjeljka u sklopu čega donosi poslovne i financijske odluke, obavlja poslove zastupanja, kadrovske poslove, poslove vezane uz planiranje i marketing. Ovisno o prirodi djelatnosti njegovi poslovi mogu biti komercijalnog ili tehničkog karaktera, ali se redovno radi o stvarnom vođenju poslova i prijenosu know-howa poslovnog upravljanja. Tipična obveza davaoca menedžmenta je i izobrazba osoblja u poduzeću primaoca menedžmenta. Menedžer vodi poslove u ime primaoca menedžmenta i 896


za njegov račun, ali se ugovorom redovno isključuje odgovornost za snošenje poduzetničkog rizika, gubitaka ili stečaja. Upravi primaoca menedžera preostaju nadležnosti nad financijskim poslovanjem i dr. u mjeri u kojoj je primalac menedžmenta sposoban obavljati djelotvoran nadzor. Ugovori o menedžmentu primjenjuju se u poslovnoj praksi prijenosa znanja i iskustva poslovnog upravljanja od razvijenih zemalja nerazvijenim zemljama. U suvremenoj poslovnoj praksi naročito je razvijen prijenos menedžmenta vođenja hotela i drugih uslužnih djelatnosti. Primaoci menedžmenta su u pravilu velika državna poduzeća u proizvodnji ili javnim uslužnim djelatnostima ili veća i bogatija privatna poduzeća. Ugovor o menedžmentu je ugovor trajne prirode, sklapa se na određeno razdoblje od pet do sedam godina, a u ugovorima o hotelskom menedžmentu i do dvadeset godina ili na neodređeno vrijeme. Davalac menedžmenta obvezuje se da će postupati u skladu s najboljim standardima struke, pažnjom savjesnog vlasnika i u interesu primaoca menedžmenta. Ugovori ove vrste sadrže brojna i široka ograničenja odgovornosti za naknadu štete davaoca menedžmenta. Ugovor o nalogu 897


Ugovor o nalogu (engl. mandate contract, njem. Auftrag) je ugovor kojim se nalogoprimac obvezuje nalogodavcu da će za njegov račun poduzeti određene poslove, a istovremeno nalogodavac ovlašćuje nalogoprimca na poduzimanje tih poslova. Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili ako drukčije proizlazi iz prirode međusobnog odnosa. Iz ovog ugovora razvili su se mnogi ugovori, o zastupanju, posredovanju, komisiji, špediciji, prijevozu itd., pa se na njih supsidijarno primjenjuju odredbe ugovora o nalogu. Ugovor o opciji Ugovor o opciji (engl. option contract, njem. Optionsvertrag) je ugovor kojim se na tržištu vrijednosnih papira (burzi) daje mogućnost trgovanja određenim predmetom opcije po određenoj cijeni do određenog datuma. Ako kupac iz ugovora o opciji ne želi ostvariti svoje pravo iz opcije, gubi cijenu koju je platio na mogućnost opcije i u tom smislu je to za njega gubitak. Ugovor o ostavi (čuvanju) Ugovor o ostavi (čuvanju) (engl. contract of deposit, njem. Hinterlegungsvertrag, Verwahrungsvertrag) je ugovor kojim se ostavoprimalac (depozitar) obvezuje da 898


će primiti pokretnu stvar od ostavodavaoca (deponenta) i čuvati je nenaplatno ili uz naknadu i da će stvar vratiti nakon određenog vremena ili na zahtjev ostavodavaoca. Iz temeljnog ugovora o ostavi razvili su se neki specifični oblici koji su posebno uređeni, ali još uvijek kao ugovor o ostavi, iako na neki način čine odstupanja od temeljnog ugovora (ugostiteljska ostava, bankovni depozit, neprava ostava i sl.), ali se iz ostave razvio i novi ugovor trgovačkog prava, ugovor o uskladištenju. Ugovor o posredovanju Ugovor o posredovanju (engl. contract of commercial brokerage, njem. Maklervertrag) je ugovor kojim se obvezuje posrednik da će nastojati naći i dovesti u vezu treću osobu sa svojim nalogodavcem, kako bi nalogodavac i treća osoba pregovarali o sklapanju određenog ugovora, a nalogodavac se obvezuje isplatiti posredniku određenu naknadu bude li ugovor sklopljen. Nalogodavac je dužan, ako je ugovor s trećom osobom sklopljen posredstvom posrednika, ovome isplatiti naknadu makar ona nije ugovorena. Nije li što drugo ugovoreno, posrednik stječe pravo na naknadu u času sklapanja ugovora za koji

899


je posredovao. Posrednik ima pravo i na troškove ako je tako ugovoreno iako ugovor između nalogodavca i trećeg nije sklopljen. Ugovor o posudbi Ugovor o posudbi (engl. lend contract, njem. Leihvertrag, Gebrauchleihevertrag) je ugovor kojim se posuditelj obvezuje predati primatelju besplatno stvar na uporabu, a primatelj se obvezuje nakon određenog vremena vratiti baš tu istu posuđenu stvar, a ne drugu makar bila iste vrste, količine i kakvoće. Nije li trajanje ugovora ugovorom utvrđeno, posudba prestaje čim primatelj uporabi stvar za ugovorom utvrđenu svrhu ili istekom vremena za koje je mogao uporabiti stvar. Ako je posudba učinjena zbog uporabe čija svrha ni trajanje nisu određeni, posuditelj ima pravo tražiti natrag stvar kad god želi. Vlastita mjenica Vlastita mjenica (engl. promissory note, njem. Eigenwechsel) je solo mjenica, mjenica kojom se trasant sam obvezuje isplatiti mjeničnu svotu zakonitom imaocu mjenice o njezinu dospijeću, pri čemu samo izdvajanje mjenice stavlja trasanta (izdatnika) u položaj akceptanta trasirane mjenice.

900


Na vlastitu mjenicu primjenjuju se odredbe mjeničnih propisa koje vrijede i za trasiranu mjenicu, u onoj mjeri u kojoj te odredbe nisu protivne prirodi vlastite mjenice. Izrijekom se na nju primjenjuju odredbe o indosamentu, dospijeću, plaćanju, regresu zbog neplaćanja, intervenciji, prijepisima, preinačenju, protestu, zastari, neopravdanom obogaćenju, zalogu, pridružaju, amortizaciji i sukobu zakona. Uporaba izraza promissory note u svrhu prijevoda ne znači kako su vlastita mjenica i promissory note potpuno identični – već približni – pravni instituti. Valutacija Valutacija (engl. valuation, njem. Valutation) je određivanje vrijednosti osiguranog interesa. Razlikuju se dvije vrste valutacije: valutacija prilikom sklapanja ugovora o osiguranju i valutacija kod likvidacije šteta. Valutaciju prilikom sklapanja ugovora o osiguranju može odrediti osiguranik, i u tom slučaju u pravilu ne obvezuje osiguravatelja prilikom likvidacije štete (može primijeniti pravilo proporcije).

901


Valutacija se može utvrditi sporazumno između osiguranika i osiguravatelja. Na tako utvrđenu valutaciju osiguravatelj može staviti prigovor jedino u slučajevima predviđenim zakonom. Vinkulacija police osiguranja Vinkulacija police osiguranja je ustupanje prava na isplatu svote osiguranja na banku, u slučaju nastanka štete, odnosno osiguranog slučaja. To znači da će osiguravajuće društvo, ako se dogodi osigurani slučaj, svotu osiguranja isplatiti banci umjesto osiguraniku ili ugovaratelju osiguranja. Vinkulacija police osiguranja radi se samo u slučaju kada je polica osiguranja instrument osiguranja naplate kredita. Vinkulacija poslovnog udjela Vinkulacija poslovnog udjela je pojam u pravu društava s ograničenom odgovornošću koji temeljno odgovara pojmu vinkulacija dionica. Iako za prijenos poslovnog udjela u načelu nije potrebna suglasnost društva ni ispunjenje kakvih drugih uvjeta osim forme ugovora o prijenosu udjela, koji mora biti sklopljen u obliku javnobilježničke isprave, društvenim ugovorom dopušteno je odrediti

902


daljnje uvjete prijenosa poslovnog udjela. Jedan od takvih karakterističnih uvjeta je i suglasnost društva. Društvenim ugovorom može se odrediti i organ društva nadležan za davanje suglasnosti, a ako on nije određen, za davanje suglasnosti nadležna je uprava u okviru njezine ovlasti zastupanja društva. Član kojem je uskraćena suglasnost, a uplatio je temeljni ulog u cijelosti, ima pravo zahtijevati davanje suglasnosti od strane suda, a tom zahtjevu sud će udovoljiti ako nema valjanih razloga za uskratu suglasnosti, a prijenos se može obaviti bez štete za društvo, njegove članove i vjerovnike. Virman Virman (engl. transfer order, njem. Überweisung) je kolokvijalni naziv obrasca “poseban nalog za prijenos”, kojim pravne osobe daju nalog – organizaciji ovlaštenoj za obavljanje poslova platnog prometa – za prijenos novčanog potraživanja sa svog računa u korist računa druge pravne osobe. S obzirom na zabranu plaćanja između pravnih osoba u novcu preko određene svote, plaćanje na ovaj način najčešće je između tih osoba, a uzima se izvršenim

903


u trenutku kad organizaciji kod koje se vodi račun vjerovnika stigne odgovarajući primjerak virmana. Viša sila Viša sila (engl. act of God, vis major, njem. höhere Gewalt, fr. force majeure); 1. vanjski događaj koji se nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti. U znanosti postoji nekoliko teorija o višoj sili. Tako po objektivnoj teoriji viša sila je događaj koji izlazi iz kruga redovnih događaja i u odnosu na osobu koja bi se trebala pojaviti kao štetnik taj se događaj smatra vanjskim. Po subjektivnoj teoriji viša sila je svaki događaj koji se ni uz maksimalnu pozornost osobe nije mogao ni predvidjeti ni spriječiti. Vanjski događaj znači da je izvan stvari ili djelatnosti kojima je prouzročena šteta. Kao viša sila najčešće se pojavljuje prirodni događaj, npr. klizanje tla, potres itd. Međutim, karakter više sile mogu poprimiti i društvene pojave, npr. ratovi, zabrane uvoza, izvoza i sl. Viša sila tipičan je primjer isključenja protupravnosti radnje, te s obzirom na to razlog oslobođenja odgovornosti za štetu (objektivna (kauzalna) odgovornost); 2. odredba ugovora koja kada se unosi u međunarodne trgovačke ugovore i kojom se u pravilu predviđaju sve buduće okolnosti koje mogu nastati a na koje 904


ugovorne strane ne mogu utjecati i koje čine ispunjenje ugovora trajno ili privremeno nemogućim. Ako se ostvare pretpostavke primjene odredaba o višoj sili, moguća je obustava ispunjenja ili raskid ugovora. Pravila MTK o višoj sili predviđaju moguće slučajeve koje stranke mogu izabrati i unijeti u ugovore, a to su rat, objavljen i neobjavljen, građanski rat, pobune, revolucije, sabotaže, prirodne katastrofe, eksplozije, požari, bojkoti, štrajkovi, zaposjedanje tvornica i akti vlasti i dr. Vitalnost poduzeća Vitalnost poduzeća (engl. enterprise vitality) je način promatranja poduzeća za koji je karakterističan otklon od jednodimenzionalnog načina gledanja pomoću bilančnih pokazatelja, računa dobiti i gubitka te likvidnosti. Vitalnost poduzeća se proteže kroz vrijeme, pri čemu se može razlikovati više životnih faza: uvođenje, rast, zrelost, starenje. Nedovoljna vitalnost poduzeća na kraju se uvijek izražava putem stagnirajućih ili smanjujućih dobitaka, izgubljenih tržišnih udjela te smanjenja konkurentske sposobnosti. Glavni je dakle zadatak da se poduzeće, odnosno njegove strukture kontinuirano prilagođavaju danim zahtjevima.

905


Vitalnost se povećava utjecanjem na unutarnje faktore uspjeha, npr. troškovnu situaciju, proizvodni potencijal, istraživanje i razvoj, efikasnost upravljanja, potencijal nabave/prodaje, financijski potencijal, logistiku, lokaciju, suradnike, proizvodni/prodajni program, te na vanjske faktore uspjeha, npr. tržišta prodaje, nabave, konkurenciju itd. Vitalnost je sposobnost uspješnog djelovanja u promjenjivim utjecajima okoline i znači neprekidno pronalaženje i korištenje faktora uspjeha za dobrobit i razvoj poduzeća. Vitalno poduzeće nije poduzeće bez krize, već poduzeće u kojem postoji način i brzina njezina rješavanja. Ranije suprotstavljanje problemima vodi lakšem i bržem rješavanju problema i bržem izlasku iz krize. Vjerovnik Vjerovnik (engl. creditor, obligee, njem. Gläubiger, Kreditor) je u obveznopravnom odnosu strana koja je ovlaštena od druge strane (dužnika) zahtijevati da joj preda neke stvari ili nešto učini ili da ne učini nešto što bi inače imala pravo ili da nešto propusti. Riječ je o dvostranoobveznom odnosu, a to znači da obje strane (svaka u odnosu na drugu) imaju i tražbinu i dugovanje. Vjerovnik stečajne mase 906


Vjerovnik stečajne mase (njem. Massagläubiger) je vjerovnik koji ima tražbinu po osnovi troškova stečajnog postupka ili koji ima koju drugu tražbinu prema stečajnoj masi. Troškovi stečajnog postupka namiruju se prije ostalih obveza stečajne mase, i to razmjerno njihovoj veličini. Ostale obveze stečajne mase namiruju se razmjerno njihovoj veličini. U troškove stečajnog postupka spadaju: 1. sudski troškovi stečajnog postupka; 2. nagrade i izdaci privremenog stečajnog upravitelja, stečajnog upravitelja i članova odbora vjerovnika; 3. drugi troškovi za koje je ovim zakonom određeno da će se namirivati kao troškovi stečajnog postupka. U ostale obveze stečajne mase spadaju: 1. obveze zasnovane radnjama stečajnog upravitelja ili na drugi način upravljanjem, unovčenjem i podjelom stečajne mase, a koje ne spadaju u troškove stečajnog postupka; 2. obveze prema odvjetnicima za pružene usluge tijekom posljednjih šest mjeseci prije otvaranja stečajnog postupka u vezi sa zaštitom i ostvarenjem prava 907


dužnika koja ulaze u stečajnu masu; 3. obveze iz dvostrano obveznih ugovora ako se njihovo ispunjenje traži za stečajnu masu ili mora uslijediti nakon otvaranja stečajnog postupka; 4. obveze na temelju neosnovanog obogaćenja mase; 5. obveze na temelju ugovora o radu zaposlenika stečajnog dužnika za vrijeme nakon otvaranja stečajnog postupka. Obveze koje je preuzeo privremeni stečajni upravitelj ovlašten da raspolaže imovinom dužnika do otvaranja stečajnog postupka smatraju se obvezama stečajne mase. Isto vrijedi i za obveze iz nekog trajnog obveznog odnosa ako je privremeni stečajni upravitelj primio protučinidbu za imovinu kojom je upravljao. Vlasnički indosament Vlasnički indosament je indosament upravljen na takav prijenos prava iz vrijednosnog papira pri kojem indosatar stječe sva prava iz vrijednosnog papira u svoje ime i za svoj račun i postaje zakoniti imalac vrijednosnog papira ovlašten vršiti sva prava iz tog papira, i napose kojem je dužnik tog papira dužan ispuniti obvezu iz tog papira o njezinu dospijeću.

908


Kao i pri izdavanju vrijednosnog papira, tako i pri njegovu prijenosu vlasničkim indosamentom pravni odnos koji je dao povod prijenosu tražbine iz papira u pravilu ne utječe na pravne odnose koji postoje u vezi s vrijednosnim papirom. Od vlasničkog indosamenta valja razlikovati punomoćnički indosament i založni indosament. Vlasništvo Vlasništvo (engl. property, njem. Eigentum); 1. u objektivnom smislu sve što nekome pripada, sve njegove stvari i prava, a u subjektivnom smislu ovlast raditi po svojoj volji sa sućanstvom (predmetom vlasništva) i koristima koje ono donosi, uz isključenje svakog drugog od toga. Temeljne značajke vlasništva su pripadanje i sloboda autonomne ovlasti vlasnika da postupa sa svojim stvarima. Ta se sloboda ne smije shvaćati u apsolutnom smislu, nego je ograničena postojanjem i drugih subjekata u ljudskoj zajednici. Ostvarivanje prava vlasništva ima samo onda smisla ako se time ne vrijeđaju prava trećih, npr. susjedska prava, niti se prekoračuju ograničenja koja su propisana u korist općeg dobra, npr. zabrana na određenom području vaditi kamenje, rušiti stabla, graditi objekte i sl. Klasične ovlasti u sadržaju prava 909


vlasništva su posjed, uporaba, korištenje i raspolaganje. Značajke prava vlasništva su jedinstvenost, isključivost, jednovrsnost, elastičnost i dispozitivnost; 2. posebni oblici vlasništva su suvlasništvo, zajedničko (skupno), etažno, zadružno i državno vlasništvo. Vlasništvo se može steći na dva načina: a) originarno, kad još nije stvar bila u vlasništvu, i b) derivativno kad se stječe od prethodnika; 3. zaštita vlasništva je posebno uređena i vlasniku stoje na raspolaganju tužbe kojima može zaštititi i ostvariti svoje pravo, a to su: a) vlasnička tužba (revindikacija) podiže se ako netko uskraćuje vlasniku samu stvar, tako da vlasnik neposjednik traži od posjednika povrat individualno određene stvari. Npr. netko oduzme vlasniku stvar i ne želi mu je vratiti. U vlasničkoj tužbi teret dokaza leži na tužitelju, tj. vlasnik mora dokazati da je stvar njegova i da se ona nalazi kod tuženika. Pravo na tužbu ne zastarijeva; b) negatorna tužba podiže se kad netko ne uskraćuje vlasniku njegovo pravo vlasništva, niti mu je oduzeo stvar, nego samo svojata neko pravo na vlasnikovoj stvari, npr. pravo služnosti prolaza. Teret dokaza leži na vlasniku (tužitelju) koji mora dokazati da je vlasnik ili kvalificirani posjednik i čin uznemiravanja; 910


c) publicijanskom tužbom kvalificirani posjednik zahtijeva povrat stvari od posjednika kod kojeg se stvari nalaze bez pravne osnove ili na slabijoj pravnoj osnovi. U parnici pobjeđuje onaj koji dokaže jače pravo na posjed. Npr. jaču pravnu osnovu ima onaj koji je stvar stekao naplatno, u odnosu na onog koji ju je stekao besplatno. Najjače pravo za posjed ima vlasnik. Vlastite dionice Vlastite dionice (njem. eigene Aktien); 1. dionice društva koje drži samo društvo. Stjecanje vlastitih dionica ili njihovo primanje u zalog u načelu je zabranjeno. Svrha zabrane je očita: temeljna obveza dioničara je uplata njihovih uloga i te obveze ih društvo ne može osloboditi. Isto tako se dioničarima ne smiju vratiti već uplaćeni ulozi, jer bi se na taj način smanjio temeljni kapital. Ako bi se pak društvu dozvolila kupnja vlastitih dionica, radilo bi se o prikrivenom vraćanju uloga dioničarima i tako smanjio temeljni kapital. Smanjenje temeljnog kapitala svakako nije u interesu vjerovnika društva, ali ni onih dioničara čije dionice nisu kupljene. Osim toga, kupovanjem vlastitih dionica u društvu jača uloga uprave, jer ponovnom prodajom tako stečenih 911


dionica osobama njihova povjerenja (i interesa) uprava može utjecati na odlučivanje u društvu. Osim toga, prava iz dionica, npr. pravo glasa, da nema izričite odredbe u ZTD o tome da iz vlastitih dionica društvu ne pripadaju nikakva prava, ostvarivala bi uprava, pa bi se naručio odnos između uprave i glavne skupštine. Pa i kad društvu ne pripadaju nikakva prava iz vlastitih dionica, njihovom kupnjom mijenja se odnos snage između imatelja i ostalih dioničara, što samo po sebi može određenog dioničara ili skupinu staviti u povoljniji položaj. Navedeno govori u prilog apsolutne zabrane stjecanja vlastitih dionica. Ipak opća zabrana mogla bi dioničkom društvu nanijeti više štete nego koristi, jer je stjecanje vlastitih dionica mnogim društvima bio jedini izlazak iz krize, odnosno mogućnost podmirivanja vjerovničkih potraživanja. Osim toga, već je i u starijim zakonodavstvima pod propisanim uvjetima stjecanje vlastitih dionica bilo poznato kao jedan od načina dozvoljenog smanjenja temeljnog kapitala. Stoga novija zakonodavstva uz poštivanje temeljnog načela o zabrani stjecanja vlastitih dionica dopuštaju iznimke, ali samo u taksativno navedenim slučajevima i u ograničenom vremenskom i vrijednosnom opsegu. Osim toga, zabrana se odnosi samo na stjecanje vlastitih dionica, a ne na sve moguće oblike izdanih 912


vrijednosnih papira, u prvom redu na obveznice. Zabrana se dakle ne odnosi na stjecanje vlastitih obveznica. O tome jesu li postojali razlozi navedeni u zakonu i jesu li poštovani rokovi ponovne prodaje, realne svote plaćene za dionice, kao ostalim uvjetima, u krajnjem slučaju odlučuje sud, ako bi došlo do spora o naknadi štete protiv organa društva koji su je društvu ili dioničarima prouzročili uslijed odluke o stjecanju vlastitih dionica. “Stjecanje” ne znači samo pribavljanje prava vlasništva nego i uzimanje vlastitih dionica u zalog. “Vlastite” dionice su one dionice koje je izdalo društvo koje ih otkupljuje. Odredbe o zabrani stjecanja vlastitih dionica odnose se i na privremenice. za prosuđivanje o zabrani nije uvijek odlučno jesu li vlastite dionice i privremenice u cijelosti uplaćene ili ne. 2. Stjecanje vlastitih dionica iznimno je dopušteno u ovim slučajevima: (1) ako je stjecanje potrebno da bi se od društva otklonila teška šteta koja neposredno predstoji, (2) ako dionice treba ponuditi da ih steknu zaposleni u društvu ili u nekom od društava koje je s njim povezano, (3) ako se dionice stječu stoga da bi se dioničarima dala otpremnina, (4) ako je stjecanje nenaplatno ili ako stjecanjem financijska institucija kupuje 913


dionice komisijski, (5) na temelju univerzalnog pravnog sljedništva, (6) na temelju odluke glavne skupštine o povlačenju dionica po propisima o smanjenju temeljnog kapitala društva. Von Von je novčana jedinica Demokratske Narodne Republike Koreje (KPW) i Republike Koreje (KRW); dijeli se na 100 čona. Vremenska vrijednost novca Vremenska vrijednost novca (engl. time value of money, njem. Zeitwert des Geldes) je koncept prema kojem novac u sadašnjosti više vrijedi, više se preferira negoli nominalno isti iznos novca u budućnosti. Bazira se na mogućnosti da se novac u sadašnjosti uloži, kako bi se u budućnosti uvećao. Bazira se također na činjenici da je sklonost potrošnje u sadašnjosti veća u odnosu na isti opseg potrošnje u budućnosti. Zbog toga se potrošnja odgađa jedino ako postoji mogućnost da se u budućnosti obujam potrošnje poveća, tj. da se potpunije zadovolje potrebe.

914


Postoji više razloga preferiranja raspolaganja novcem u sadašnjosti: 1. rizik pritjecanja novca i njegove transformacije (budućnost je neizvjesna u pogledu pritjecanja novca i mogućnosti njegove transformacije u nenovčane oblike sredstava); 2. inflacija (dodatni razlog vremenskoj preferenciji novca jest porast cijena zbog kojeg isti novčani iznos u budućnosti vrijedi realno manje); 3. mogućnost upotrebe novca (posjedovanje novca omogućava njegovu potrošnju, tj. zadovoljavanje određenih potreba, osim toga ulaganjem novca u sadašnjosti taj iznos u budućnosti se može povećati). Vrijednosni papiri Vrijednosni papiri (engl. securities, njem. Wertpapiere) su pisane isprave iz kojih proizlaze neka prava koja, u pravilu, bez sačinjenja pisane isprave ne mogu nastati, bez prijenosa tog papira ne mogu biti prenijeta, a bez predaje papira dužniku ostvarena. Ovako čvrsta povezanost između papira i prava koje iz njegaproizlazi naziva se načelo inkorporacije prava u papir. Vrijednosni papiri prema vrsti prava koja iz njih proizlaze dijele se na korporacijske, stvarnopravne (s podvrstom tradicionalnih) i obligacijske. 915


Skupinu korporacijskih vrijednosnih papira čine oni vrijednosni papiri koji daju kakva prava u trgovačkom društvu, a primjer su dionice, neke vrste obveznica i užitnice. U tradicione (traditio, predaja) vrijednosne papire učvršćuju se oni vrijednosni papiri u kojima je zapisano pravo tražbine na predaju stvari. Tu spadaju skladišnica, teretnica i prenosivi tovarni list. Obligacijski vrijednosni papiri dosad su u Hrvatskoj bili najpoznatiji. Iz njih proizlazi obveza plaćanja određene novčane svote i tu se učvršćuju mjenica i ček. Prema načinu naznačivanja ovlaštenika vrijednosne papire ZOO dijeli na papire na ime, papire po naredbi i papire na donositelja, dok posebni propisi za pojedine vrste vrijednosnih papira naznačuju bilo sva tri spomenuta načina, bilo samo neke od njih. Prava iz vrijednosnih papira u pravilu su prenosiva indosamentom nezavisno od toga glasi li papir na ime ili po naredbi, odnosno predajom onda kada papir glasi na donositelja. Kod vrijednosnih papira potrebno je razlikovati pojam prava na papir od pojma prava iz papira: pravo na papir je stvarno pravo koje se stječe prema pravilima stvarnog prava, dok je pravo iz papira osobno pravo ili tražbina njegova imaoca od dužnika. 916


U vezi s vrijednosnim papirima važan je i pojam legitimacije, odnosno legitimacijskog svojstva papira. Ovo svojstvo vrijednosnih papira očituje se u činjenici da dužnik obveze koja je zapisana u papiru u načelu nije dužan ispuniti obvezu osobi koja se držanjem papira ne može legitimirati kao njegov imalac. Vrijednost poduzeća Vrijednost poduzeća (engl. company value, njem. Unternehmungswert, Unternehmenswert) je veličina koja se različito definira, ovisno o pristupu procjeni vrijednosti. Temeljne su koncepcije vrijednosti poduzeća: a) knjigovodstvena vrijednost, b) likvidacijska vrijednost, c) tržišna vrijednost, d) ekonomska vrijednost. Knjigovodstvena vrijednost poduzeća (book value) temelji se na bilanci poduzeća i, pojednostavljeno, vrijednost je neto imovine poduzeća kao razlike knjigovodstveno procijenjene vrijednosti aktive i knjigovodstveno procijenjenih svih obveza. Reprodukcijska vrijednost poduzeća je varijanta knjigovodstvene vrijednosti; prema reprodukcijskoj vrijednosti prosuđuje se vrijednost poduzeća na temelju novčanih iznosa koji bi bili potrebni da se zamijeni postojeća dugotrajna imovina potpuno istom imovinom. Likvidacijska vrijednost označava vrijednost koju mogu 917


ostvariti financijeri poduzeća iz likvidacijske mase formirane prodajom poduzeća, nakon podmirenja administrativnih troškova likvidacije i tražbina vjerovnika i fiskusa. Tržišna vrijednost je vrijednost poduzeća ostvarena u trenutku njegove kupoprodaje, rezultat je pregovora i postizanja dogovora među zainteresiranim stranama. Ekonomska vrijednost poduzeća temelji se na njegovoj sposobnosti osiguranja čistih novčanih tokova u budućnosti, a definira se kao sadašnja vrijednost budućih iznosa novčanih tokova koje će ono generirati. Vrijednost proizvoda Vrijednost proizvoda (engl. product value, njem. Produktwert) je percepcija potrošača glede odnosa korisnosti proizvoda prema njegovoj cijeni. Pritom svojstvo i sposobnost proizvoda (proizvedeno dobro, odnosno roba ili/i usluga) da zadovoljava neku potrebu nazivamo korisnošću iza koje se krije zapravo njegova kvaliteta. Ovako definirana vrijednost proizvoda stvar je subjektivne ocjene potrošača, posebno kada je riječ o njegovoj korisnosti. Vrijednost je prema tome ono što potrošač očekuje i traži, a to je zadovoljenje njegovih potreba, želja pa i prohtjeva uz najnižu moguću cijenu. Tako vrijednost proizvoda za potrošača može biti povećana porastom njegove korisnosti uz istu cijenu, smanjenjem njegove 918


cijene na isti stupanj korisnosti, odnosno svakom promjenom korisnosti i cijene proizvoda što dovodi do povećanja njihova omjera. K. Lockyer i dr. razmatrajući vrijednost proizvoda ističu kako se ona pod utjecajem subjektivne ocjene pretvara u numerički izraz koji je kupac voljan platiti u procesu razmjene nazivajući ga razmjenskom (prometnom) vrijednošću (exchange value). Tu vrijednost, praktički cijenu, oni vide kao zbroj sastavljen od upotrebne vrijednosti (use value) i vrijednosti dopadljivosti (esteem value). Upotrebnu vrijednost čini onaj dio cijene koju je kupac voljan platiti da bi stekao potrebnu funkciju konkretnog proizvoda, a vrijednost dopadljivosti čini onaj dio cijene koju je kupac voljan platiti jer mu je taj proizvod ujedno i privlačan pa ga on cijeni i po tome. Vrijedan doprinos na području analize i objektivizacije vrijednosti proizvoda, s ciljem njezina povećavanja, daje A. Đurašević. On je vrijednost proizvoda nakon sistematskog razmatranja sveo na funkcionalni odnos prema kome vrijednost proizvoda zavisi od funkcionalnosti, tehnologičnosti, eksploatabilnosti te uvjeta tržišta. Gornji funkcionalni odnos pokazuje da se vrijednost proizvoda može izraziti analitički pomoću tri osnovna činioca koji polaze od namjene proizvoda i principa racionalnosti u proizvodnji i potrošnji i 919


četvrtog koji polazi od kupca, a koji sa svog stajališta ocjenjuje njegovu vrijednost. Value for money Value for money je indeks odnosa cijene proizvoda ili usluge i njegove/njezine korisnosti za korisnika. Valuta Valuta (engl. currency, njem. Währung) je papirni i kovani novac što ga izdaje država ili banka, u optjecaju služi kao sredstvo razmjene i zakonsko sredstvo plaćanja. Svaka država obično ima svoju valutu. Plaćanja između zemalja obavljaju se u valutama po određenom tečaju razmjene. Tečajevi razmjene valuta ovise o potražnji i ponudi odnosnih valuta. Valutna klauzula Valutna klauzula (engl. currency clause, njem. Währungsklausel) je klauzula koja se unosi u prodajne ugovore kako bi se vjerovnik novčane obveze zaštitio od promjena vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i trenutka njezina dospijeća. Njome se eliminira valutni rizik. 920


Valutni kod Valutni kod (engl. currency code) je kod valute, kod od tri slova za pojedine valute, koji propisuje Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO), pa se i naziva ISO-kod valute. Tako npr. USD je valutni kod za američki dolar, HRK za hrvatsku kunu, DEM za njemačku marku, ITL za talijansku liru, GBP za britansku funtu, JPY za japanski jen, FRF za francuski franak, CHF za švicarski franak, ATS za austrijski šiling, CZK za češku krunu, SKK za slovačku krunu, HUF za madžarsku forintu, NLG za nizozemski gulden, RUR za ruski rubalj, SIT za slovenski tolar, itd. Valutni rizici Pod valutnim rizikom se podrazumijeva rizik ralike unutarnje domaće vrijednosti i vanjske vrijednosti valute. Postoji nekoliko podvrsta valutnih rizika - tečajni rizici, rizici konverzije te rizici transfera. Pod tečajnim rizicima podrazumijavaju se oscilacije u tečaju “valute ugovora” i “valute plaćanja”. Pod rizicima konverzije podrazumijevaju se poteškoće ili nemogućnost zamjene jedne valute u drugu. Rizici transfera se u pravilu odnose na nemogućnost plaćanja u inozemstvo ili što je češće namjerno zavlaćenje plaćanja izvan ugovornih rokova. 921


Valutnim rizicima se može upravljati kombinacijom instrumenata kao što su balansiranje priljeva i odljeva u istoj valuti, ubrzanje plaćanja, kod velikih kompanija mogući su multilateralni obračuni s valutnom klauzom, korištenje terminskih deviznih transkacija, hedging, valutni swap, notional pooling i drugi. Valutni rizik Valutni rizik (engl. foreign currency risk, exchange risk, njem. Währungsrisiko) je rizik da će neka valuta imati manju (ili veću) vrijednost na tržištu u budućnosti. Najčešće je vezan uz promjenu vrijednosti neke valute (devalvacija ili revalvacija). Pojavljuje se u međunarodnim transakcijama izraženim u nestabilnoj valuti (izbjegava se u praksi primjenom tzv. valutne klauzule). Vanjska (eksterna) likvidnost Vanjska (eksterna) likvidnost (engl. external liquidity, njem. Außenliquidität) je sposobnost privrede jedne zemlje da podmiri sve svoje financijske obveze prema inozemstvu. Pri ocjeni stanja vanjske likvidnosti neke zemlje često se kao indikator koristi koeficijent otplate duga tj. odnos anuiteta prema vanjskom dugu i ukupnog deviznog priljeva. 922


Vanjska analiza Vanjska analiza (engl. external analysis, njem. Analyse außerbetrieblicher Faktoren) je analiza vanjske okoline poduzeća koja se odnosi na proces ispitivanja faktora izvan njega da bi se utvrdile prilike i opasnosti za poduzeće. Nezaobilazna faza procesa strateškog upravljanja, a provodi se zbog tri osnovna razloga: a) da se procijene promjene koje mogu utjecati na strategiju, b) da se utvrdi koji su faktori opasnosti za strategiju poduzeća i c) da se otkriju faktori koji pružaju veću mogućnost za efikasnije ostvarivanje ciljeva poduzeća, kako bi se njima prilagodili strateški planovi. Faktori okruženja koji imaju utjecaja na poduzeće mogu se svrstati u deset područja, a to su: tehnologija, pravo, politika, ekonomija, socijalni faktori, međunarodni faktori, dobavljači, potrošači, konkurenti i sindikati. Svako od ovih područja može se raščlaniti na uže segmente, a isto se tako pojedina od njih mogu promatrati i kao jedno područje, zbog čega se kod različitih autora nailazi na različit broj faktora koji se procjenjuju i analiziraju u okolini poduzeća. VAT

923


VAT (engl. value added tax, njem. Mehrwertsteuer) je posredni porez na potrošnju koji se određuje u svakom dijelu proizvodnje novostvorene vrijednosti od faze sirovine, preko finalizacije, do krajnje potrošnje. Svaki prerađivač ili trgovac plaća porez sukladno iznosu uvećane novostvorene vrijednosti na proizvodu ili usluzi prije daljnje prodaje. Ovaj porezni sustav primjenjuje se u zemljama EZ i EFTA. Vatu Vatu (VUV) je novčana jedinica Vanuatua. Vaučer 1. u širem smislu označava neki dokument kojim se dokazuje da je određeni iznos novca plaćen (npr. izmirena neka obveza prema društvu), ali i dokument koji se izdaje umjesto novca s tim da se njime može od dužnika tražiti ispunjenje neke obveze. Npr. društvo može svojim zaposlenima izdati luncheon voucher, kojim mogu u određenim ugostiteljskim objektima ili dućanima plaćati hranu i druge određene proizvode; 2. u užem smislu u nekim zemljama u kojima se obavlja pretvorba državnih (društvenih) poduzeća u trgovačka društva s poznatim vlasnikom, zaposlenima i 924


drugima zakonom određenim građanima izdaju se vaučeri kojima oni mogu kupiti dionice ili udjele u pretvorenim poduzećima; 3. u turizmu se vaučer (turistička uputnica, uslužnica, bon) pojavljuje kao isprava koju izdaje putnička agencija (trasant) kojim se ona obvezuje davaocu usluga (trasatu) da će platiti njegove usluge pružene donositelju – klijentu agencije (remitentu). Svaki vaučer temelji se na nekom temeljnom pravnom poslu (ugovor o prijevozu, agencijskom ugovoru o hotelskim uslugama itd.), kojim je između putničke agencije s drugim agencijama ili izravno s davaocima usluge dogovoreno da će im agencija korisnike usluga slati s vaučerom. Vaučer se izdaje nakon uplate novčanog iznosa agenciji od strane korisnika budućih usluga: original vaučera dobiva korisnik usluga, a prva i druga kopija šalju se davaocu usluga, koje služe kao dokument za rezervaciju, odnosno potvrdu da je dan predujam, ili kao dokazno sredstvo o opsegu i vrsti usluge. Vaučer nije vrijednosni papir jer ako se on izgubi, ošteti, zaboravi i sl. korisnik (remitent) nije izgubio samo pravo iz papira, tj. pravo na uslugu, koje se može dokazati pozivom na glavni ugovor, uvidom u neku od kopija vaučera i sl. Vaučer

925


je legitimacijski papir i prvenstveno služi kao dokaz da je osoba koja ga prezentira klijent putničke agencije. Većinski dioničar Većinski dioničar (engl. majority stockholder, njem. Mehrkeitsaktionär) je dioničar koji posjeduje natpolovični broj glavnih (običnih) dionica, tj. dionica s pravom glasa (50% plus jednu dionicu). Istovjetno tome, većinska grupa (majority group) je grupa dioničara koji zajedno posjeduju natpolovični broj glavnih dionica. Suprotno tome dioničar, tj. grupa koja raspolaže ispodpolovičnim brojem glavnih dionica zove se manjinski dioničar (minority stockholder), tj. manjinska grupa (minority group). Većinski udio Većinski udio (engl. majority interest, njem. Mehrheitsbeteiligung, Aktienmehrheit) je natpolovični udio u masi glavnih dionica koju posjeduje jedan dioničar ili grupa dioničara. Suprotno tome ispodpolovični udio u masi glavnih dionica koji posjeduje jedan dioničar ili grupa naziva se manjinski udio (minority interest). Veličina poduzeća 926


Veličina poduzeća (engl. size of firm, njem. Große der Unternehmung) je organizacijski faktor koji ima veliku ulogu u oblikovanju organizacijske strukture poduzeća. Primarni je kriterij veličine poduzeća broj zaposlenih jer o tome ovisi dubina podjele rada, broj organizacijskih razina, broj i struktura organizacijskih jedinica, veći ili manji stupanj specijalizacije, broj radnih mjesta te tip i način organizacije radnih mjesta. Velika poduzeća karakterizira ekonomija razmjera, globalna orijentacija, mehanistička struktura, neelastična organizacija te visoka, odnosno duboka organizacija i složena organizacija. Mala poduzeća karakterizira proizvodnja u malim količinama, regionalna orijentacija, organska struktura, fleksibilna organizacija te niska organizacija i jednostavna struktura. Veliko je poduzeće, za razliku od malog, više formalizirano i decentralizirano te horizontalno i vertikalno kompleksno. Velika slika Velika slika (engl. big picture) je sposobnost sagledavanja cjeline problema, sa svim relevantnim utjecajnim faktorima, kako bi se donijela što kvalitetnija odluka; pogled koji treba imati menedžment poduzeća, a posebno vrhovni menedžment. 927


Umjesto usmjeravanja na izolirane radne aktivnosti ili pojedine dijelove kompanije, na određen detalje, osobe koje vide “veliku sliku” imaju sposobnost šireg i opsežnijeg sagledavanja kompanije i njezina poslovanja. Osobe s tom sposobnošću moraju imati mogućnost i anticipiranja određenih događaja odnosno okolnosti. Vezana kupnja ili vezani poslovi Vezana kupnja ili vezani poslovi (engl. tying arrangements) su oblici zabranjenih ograničenja konkurencije. Ostvaruju se sporazumima u kojima se uvjetuje sklapanje ugovora kupnjom robe i usluga ili preuzimanjem drugih obveza koje po svojoj prirodi ili prema običajima u trgovini nemaju neposredne veze s ugovorom. Poduzetnik u vladajućem položaju također provodi praksu vezivanja kada sklapanje ugovora uvjetuje prihvaćanjem obveza koje nisu u vezi s predmetom ugovora. Dodane obveze su u pravilu obveze kupnje druge robe ili čitavog izbora robe ili usluga (servisiranja, savjetovanja i dr.). Ekonomske su pretpostavke takvih poslova vezivanja da proizvođač ili prodavalac raspolažu jednim ekonomski jakim proizvodom i s obzirom na taj svoj položaj uvjetuju njegovu kupnju kupnjom 928


drugih proizvoda i usluga. Na taj način ostvaruje se povećana – a propisi o konkurenciji smatraju neopravdana – dobit. Ona se ostvaruje prodajom dopunskih (vezanih) proizvoda ili sniženjem cijene glavnog (vezujućeg) proizvoda, koje (sniženje) se nadoknađuje iz ostvarenog prometa vezanih proizvoda. Učinak ograničenja na konkurenciju pokazuje se ograničenim izborom kupca koji je lišen najpovoljnije ponude za kupnju vezanog proizvoda. Vezani proizvod mora kupovati od jednog ponuđača koji raspolaže vezujućim proizvodom. VIN VIN je indeks bivše Varaždinske burze. Indeks je bio konstruiran tako da odražava trgovanje isključivo na Varaždinskoj burzi, a revidirao se svakih šest mjeseci. Sastav indeksa određivao se na temelju podataka o trgovanju na Burzi iz šestomjesečnog razdoblja koje je završavalo 15 dana prije datuma revizije. Vinkulacija Vinkulacija (engl. right restriction, endorsement restriction, njem. Rechtbegrenzung, Girobeschränkung) je ograničenje određenih prava raspolaganja (right restrictions), ili ako su posrijedi vrijednosni papiri, sprečavanje 929


korištenja određenih prava koja iz njih proizlaze, u prvom redu zabranu njihova prenošenja (endorsement restrictions). Objekt vinkulacije može biti različit, pa posrijedi može biti: 1. vinkulacija računa, kod kojeg njegov vlasnik ne može raspolagati svojim potraživanjem do visine do koje je račun vinkuliran i do označenog roka vinkulacije; 2. vinkulacija dionice, kao registracija dionice na ime kupca (registered share) u registru emitenta bez čijeg dopuštenja ona nije prenosiva, a rezultat je određenih odredbi dioničkog društva po kojima se prenošenje ograničava ili zabranjuje; 3. vinkulacija akreditiva, kod kojeg se da bi bio realiziran on vezuje za drugi akreditiv po istom poslu ali u obrnutom smjeru (back to back akreditiv) kod posla kompenzacije; 4. vinkulacija zaloga, kod odobravanja vinkulacijskog bankovnog kredita, odnosno bankovnog predujma za robu koja je na putu željezničkim transportom, a na osnovi tovarnog lista čije se izručenje kupcu veže podmirenjem predujmljenog iznosa i dr. Vinkulacija dionica 930


Vinkulacija dionica (njem. vinkulierte Namensaktien) je statutom predviđena odredba o potrebi suglasnosti dioničkog društva za prijenos dionice na ime. Vinkulacija je zapravo ograničenje temeljnog načela o slobodnoj prenosivosti dionica na ime. Vinkulacija ne utječe na način prijenosa dionice na ime (indosament, cesija i sl.). Vinkulacija služi u praksi za zaštitu porodičnih dioničkih društava od otuđenja dionica na ime, ali ona može poslužiti i za zaštitu protiv stjecanja većine dionica od nekog trećeg i time spriječiti uvlačenja koncerna u društvo ili nekog tko inače nije poželjan. Nadalje, dionice se vinkuliraju kako bi se zadržali odnos sudjelovanja u društvu, osobito da neki od dioničara ne postane većinski, zatim da zadrži dioničare do kojih je društvu posebno stalo, posebno npr. one koji imaju dodatne obveze i sl. Ovi razlozi ne moraju se navesti u statutu. U svakom slučaju, kad je društvu stalo da dionice ostanu u krugu određenih osoba, statutom se može predvidjeti da je za prijenos dionice na ime potrebna suglasnost društva. No vinkulacija se može propisati i zakonom tamo gdje država ne želi da dionice slobodno cirkuliraju. Tako je npr. u Njemačkoj u određenim

931


granama djelatnosti predviđena suglasnost društva za promet dionicama (u poduzećima za izgradnju stanova, društvima poreznih savjetnika, revizora i sl.). Statutom se može utvrditi da suglasnost daju ili skupština ili nadzorni odbor. Ako takve odredbe nema, suglasnost daje uprava. Statutom se mogu odrediti razlozi zbog kojih se može odbiti vinkulacija dionice na ime. Kao razlozi za odbijanje suglasnosti u statutu se mogu navesti utemeljena sumnja da će prijenosom dionica društvo doći u poslovne teškoće, da će se prijenosom nanijeti šteta poslovnom ugledu društva na tržištu, ako je narušeno načelo ravnopravnosti dioničara i sl., kao i u svim slučajevima kad je prinos protivan odredbama statuta. Odbijanje suglasnosti kada je njezino davanje predviđeno, ne smije biti neargumentirano sa zlom nakanom. Vinkulacija se mora ograničiti važnim razlozima unaprijed utvrđenim statutom, jer bi u protivnom praktični prijenos dionice na ime mogao biti onemogućen. Neopravdano odbijanje davanja suglasnosti ne čini sam prijenos, niti temeljni obveznopravni ugovor, nevaljanim. Odbijanje suglasnosti je razlogom koji dioničara kao prodavatelja oslobađa odgovornosti za štetu prema kupcu. Odbijanje davanja suglasnosti ne bi se moglo

932


zaobići na taj način da se kupcu dionice umjesto dionice ustupi pravo glasa, ili dade neopoziva punomoć na pravo glasa u organima društva. Xa Xa (engl. ex-all), “bez svih prava”; oznaka je za dionice koje se prodaju bez ikakvih pripadajućih prava (prava na dividende i druga prava koja pripadaju dionici u tekućoj godini) koja ostaju dioničaru registriranom na listi dioničara. Xc Xc (engl. ex-capitalization) je oznaka za dionice koje se prodaju bez prava na zadnje dividende u dionicama. Xd Xd (engl. ex-dividend), “bez dividendi”, oznaka je za dionice koje se prodaju bez prava na objavljenu dividendu, koja pripada vlasniku registriranom na listi dioničara. Xr Xr (engl. ex-rights) ili “bez prava” oznaka je za dionice koje se prodaju bez prava koje pripadaju vlasniku registriranom na listi dioničara. Žiro račun 933


Žiro račun (engl. giro account, njem. Girokonto, Bankkonto, Kontokorrent) je račun preko kojeg vlasnik računa plaća svoje obveze i preko kojeg naplaćuje svoja potraživanja. Saldo žiroračuna mora uvijek biti aktivan (vlasnik može raspolagati samo sredstvima s potražne strane računa). Prema zakonodavstvu nekih zemalja pravne i/ili fizičke osobe mogu imati samo jedan žiroračun. Pravne osobe (poduzeća, ostale organizacije) otvaraju ga kod organizacijske jedinice svog područja. Ako po žiroračunu pravnih osoba postoje nepodmirene obveze i plaćanja, žiroračun se može blokirati sudskom odlukom ili upravnim postupcima. Fizičke osobe (građani) otvaraju svoje žiroračune kod banaka i podliježu nadzoru po osnovi obveza građana. Žiro banka Žiro banka (engl. giro transfer bank, njem. Girobank) je depozitna, odnosno komercijalna (trgovačka) banka čija je glavna karakteristika da sredstva za svoje poslovanje pribavlja prikupljanjem kratkoročnih depozita i uloga na štednju svojih komitenata na osnovi kojih kreditira proizvodnju, trgovinu, zanatstvo i druge djelatnosti kratkoročnim obrtnim sredstvima.

934


Svakodnevnim kreditiranje, odnosno kreditnom alokacijom sredstava pomoću odgovarajućih bankovnih metoda (multiplikacija depozita) obavlja sekundarnu emisiju novca, odnosno kreira novu novčanu masu i time neposredno utječe na robno-novčane odnose na tržištu i konjunkturna kretanja, pa je zbog njezine monetarne uloge suradnja s centralnom bankom od posebnog interesa. Dobiva svoj naziv u 16. i 17. stoljeću kada ondašnji poslovni krugovi trgovaca i bankara na osnovi deponiranih svota novca u bankama počinju formirati žiro sustav plaćanja. Žiro banke osnivaju se tada u svim značajnim privrednim središtima i one preuzete pologe svojih deponenata transformiraju u računski novac (najpoznatiji su hamburški Markbanko i amsterdamski Bank-Guilder) kao fiktivnu novčanu jedinicu koja je dominirala u uzajamnim plaćanjima prijenosom s računa jednog bančinoga komitenta na račun drugog, na brz i efikasan način preknjiženjem u točno određenoj količini i finoći plemenite kovine. Monetarno značenje drugih organizacija iz ove bankarske grupe, štedionica i kreditnih zadruga, nije tako veliko (bave se prikupljanjem štednje i odobravanjem kredita na osnovi stvarno prikupljenih sredstava, iako je velik u pogledu 935


dugoročnog kreditnog tržišta). U njezinu poslovanju jednako se ističu posrednički poslovi, u prvom redu poslovi žiro i čekovnog prometa za komitente. Da bi otklonila problem zatvorenosti žiralnih veza, odnosno proširila uzajamne novčane transfere i efikasnost za svoje komitente, udružena je s drugim bankama i novčanim ustanovama u žiro saveze i žiro centrale. Ulazi u grupu najmnogobrojnijih banaka s najvećim brojem filijala i poslovnica.

936


937

26243851-recnik-ekonomskih-pojmova

Recommend Documents