J.U UNIVERZITET U TUZLI FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK ZA HISTORIJU
REFERAT na temu: Hercegovački ustanak iz 1882 godine
Student: Armin Deronjić Tuzla 25. oktobar. 2013
UZROCI USTANKA Prema odredbama Berlinskog kongresa Austro-Ugarska je imala pravo da izvrši privremenu okupaciju nad teritorijalnim prostorom Bosne i Hercegovine te tako zapažamo u politici Austro-Ugarske nastojanje da se ta provremena okupacija pretvori u stalnu to jest da poprimi stanje trajne aneksije. Jedna od takvih odluka je i bilo donošenje vojnog zakona 1881 godine 4 novembra. Naime po tom zakonu svi ''zemaljski pripadnici'' su imali vojnu obvezu te je započeto formiranje bsanskohercegovačkih vojnih odreda. Smatrajući ovaj zakon kao rušenje sultanovog suvereniteta nad Bosnom i Hercegovinom njeno stanovništvo je reagovalo podizanjem ustanka u Hercegovini. Ali ovaj zakon nije bio jedini od uzroka ustanka, naime na nezadovoljstvo stanovnika utjecali su i drugi bitni činioci. Prvo od pitanja koje dolazi do izražaja je nerješeno agrarno pitanje te pasivan stav vlade oko njegovog riješavanja ili da kažem pokušaja vlade da se zadrži predhodno stanje, ono kakvo je bilo iz perioda Osmanske uprave. Uporedo sa ovim pitanjem ide i pitanje porezskog sistema koji je u velikoj mjeri centraliziran i bezobzirno provođen, posebno kada je u pitanju desetina koja je promijenjana sa naturalnog u novčani porez ( 11. 8. 1879 ) što u velikoj mjeri tereti seosko stanovništvo, kad je Hercegovina u pitanju onda se to posebno odnosi na stočarsko stanovništvo istočne Hercegovine. Onda uvođenje žandarmerije, policije, neriješen državno-pravni i međunarodni položaj BiH, stav vlade prema konfesionalnim skupinama u BiH gdje je težila da održi balans snaga, politika prema školama i vjerskim ustanovama koja se sukobila sa tradicijom ...itd.
TOK I KRAH USTANKA Objavljivanjem vojnog zakona u BiH dolazi do velikog nezadovoljstva posebno u istočnoj Hercegovini i južnoj Bosni (oko Foče). Musimansko stanovništvo je reagoval slanjem brojnih peticija sultanu, a kmetsko stanovništvo nevesinja povezuju služenje u vojsci sa agrarnim pitanjem to jest njegovim rješavanjem. Austrijeske vlasti pokušavaju preko nekoliko prvaka, zemljoposjednika i visokih sveštenika pridobiti te mase Muslimanskog stanovništva da prihvate zakon te ih odvojiti od nezadovoljnog srpskog stanovništva, a u tome nisu imale velikog uspjeha. Nezadovoljstvo u Hercegovini je bilo praćeno pojavom hajdučije koja je polahko prerastala u pravi pokret. U noći sa 10. na 11. januar 1882 u Ulogu negdje oko 100 naoružanih ustanika je napalo na žandarmerijsku stanicu spačivši je, taj akt se zima kao početak ustanka koji se postepeno širio. Do kraja januara ustanici su zagospodarili planinskim teško pristupačnim rejonima od Bileća i Gacka prema Ulogu i dolinom gornjeg toka rijeke Neretve prisilivši tako Austro-Ugarske garnizone da se povuku u utvrđene gradove i čuvaju važne komunikacijske centre. U gornjem toku Neretve ustanici 19. januara zauzimaju Glavatičevo te u područiju između Nevesinja, Mostara i Konjica uspijevaju koncentrisati snage od oko 1100 ljudi. Narednih dana vođene su borbe sa Austrijskom 18-tom divizijom koja se morala povući zbog činjenice da nisu poznavali teren koji je bio teško prohodan a i zbog toga što ustanici nisu stupali u frontalne sukobe sa Austrijskom vojskom već su kroz taktiku brzih napada malih skupina ljudi uvlačili neprijateljske trupe u teško pristpačna područija gdje se oni nisu baš najbolje snalazilii nisu mogli dugo da bore. Ovi prvi porazi Austro-Ugarskih trupa su ohrabrili ustanike koji u prvoj polovini februara poduzimaju dvije veće akcije protiv neprijatelja vođenih sa ciljem da se zauzmu Foča i Trnovo. Ustanička vojska u Podrinju od oko 1000 – 1500 ljudi predvođena sa Perom Tunguzom, Stojanom Kovačevićem i Salih-agom Fortom napala je 2-4 februara na Foču te nakon što su zapalili nekoliko žandarmerijskih stanica i zauzeli sve skele na drini u okolini Foče ne uspjevaju da
zauzmu sam grad, što je pokazalo nespremnost ustanika za opsade. Poslije napada na Foču ustanici su nastavili ofanzivne akcije i spremali se da napadnu Trnovo koje su smatrali kapijom Sarajevskog polja. Napad je uslijedio 10-og februara i završio je neuspjehom poslije 7 sati borbe ustanici su bili primorani da se povuku prema dolini Rakitnice. Iako ovi napadi nisu uspjeli oni su uvjetovali dalje širenje ustanka prema dlini Rame, gornjeg Vrbasa, te od Foče prema Goraždu, Rogatici i Glasincu. Glavne snage ustanika od nekih 1200 ljudi bile su skoncentrisane oko Uloga te na područiju gornje Neretve, te dvije skupine od oko 200 ljudi oko Glavatičeva i Zimlja. To je ujedno bio i vrhunac ustanka koji je obuhvatao područije od crnogorske i sandžačke granice, cestom Čajniče-Goražde – Prača – Sarakevo – Tarčin – Konjic te Zagorije, dolinu Neretve i područije oko Foče. Austro-Ugarska je bila nespremna za ustanak, morala je prestrojiti svoje trupe na jugu monarhije, poslati vojna pojačanja, uspostaviti vojnu komandu i osigurati financijsku podržku za vojne operacije te posebno bitno obratiti pažnju na diplomatsku podlogu borbe protiv ustanika to jest ne dopustiti da ustanak poprimi međunarodni karakter to jest da se spriječi vanjski utjecaj i pomoć ustanicima. Treba naglasiti i suradnju muslumanskog i pravoslavng stanovništva u ustanku gdje je vlada pokušala umanjiti značaj te suradnje kako bi spriječila priliv novih snaga na stranu ustanika. Nakon rekonsolidacije svojih odreda Austro-Ugarska je bila spremna na pokretanje akcija protiv ustanika koje su prvenstveno bile usmjerene na žarišta ustanka Zagorije, Ulog i dolinu Drine. Za operacije je izdvojeno oko 10 hiljada pješaka sa 4 brdske baterije koji su za cilj imale da opkole ustanike nedaju ći im mogučnost povlačenja u hercegovinu ili pak u crnu goru. Odlučujuće borbe su vođene kod Uloga gdje su ustanici izgradili oko 30 kamenih utvrđenja u Crvenom klancu u uloškoj kotlini gdje poslije osmosatne borbe ustanici bivaju primorani na povlačenje. Ustanici su se poslije ovog poraza ponovo razdvojili na male odrede i vodili gerilski rat prisiljavajući neprijatelja na boravak na otvorenom terenu, stalno ga držeći u pokretu. Znatan doprinos ovdje je imao sam teren i vrućine koje su bile kobne za protivnika koji nije navikao na borbu u takvim uvjetima. Ali konstatntan pritisak A-U trupa primorava ustanike na sve dublje povlačenje prema Crnoj gori, ustaničku vojsku je često pratilo i stanovništvo bježeći pred A-U vojskom. Ovo povlačenje ustanika dalo je povoda Zemaljskoj vladi da izda proklamaciju o ugušnju ustanka 22. aprila. 1882 godine te da objavi amnestiju do 20. maja iste godine od koje je bilo izuzeto 241 lice. Iako je ustanak smatran ugušenim u Bosni us držane i dalje veliki vojni odredi procjenjuje se negdje oko 60 000 vojnika koji su i dalje odbijali upade malih odreda ustanika, za uzdržavanje ove vojske moralo se pribaviti ogroman novac. U ustanku su sudjelovali kako muslimani tako i pravoslavci treba napomenuti da su to većinom bili srednji i niži slojevi društva, ovo je prvi put da se u ustanku javlja takva saradnja što se objanjava zajedničkim ne prihvatanjem A-U vladavine te zajedničkim društveno socijalno ekonomskim ciljevima koje niti jedni niti drugi nisu uspjeli da ostvare. Hercegovački ustanak iz 1882 godine uzdrmaoje A-U politiku u Bosni dajući naznake da je neophodno poboljšati efikasnost organa vlasti u BiH, riješiti pitanja oblika uprave, utvrditi njen pravni položaj u monarhiji i pretvoriti privremenu okupaciju u stalnu aneksiju a za pripremanje aneksije izabran je Benjamin Kalaj kao najpogodnija ličnost za taj posao. Koji 4. juna 1882 biva imenovan za zajedničkog ministra financija što ga čini neposredno odgovornim za upravu nad Bosnom, više u narednim referatima. 1
1
Historičar Hercegovačkog ustanka i osoba koja je o njemu najviše pisala je dr. Hamdija Kapidžić za više informacija konsultirati njegova djela na datu tematiku.
