Vatrena ljubav Linda Džons
1. „Šta to tražiš da uradim?“ Trejs Rolings je podigao tamne obrve. Invers uzdahnu i pogladi šakom istanjenu kosu. „Upravo si čuo.“ Trejs opsova u bradu i zagleda se u malu pasošku fotografiju koju mu je Invers dao. Sa nje ga je gledalo žensko lice. Sintija Edvina Rajan Mek Kol imala je crnu kosu, oči tamne kao ponoć, kožu finu kao najskuplji porculan, pogled uperen u daljinu i oca koji bi svakog američkog ambasadora natjerao da se preznoji. „Do vraga“, promrmljao je. „Poslije ovoga, mi smo kvit.“ „Bićemo više nego kvit“, odvrati Invers. „Ja ovo neću zaboraviti, vjeruj mi.“ Uzdahnuo je. „Ona će se spustiti za nekoliko minuta i zato moramo biti brzi. Pasoš je i izdat na ime Sintija Rajan. Ona ne želi nikome da kaže ko je ona u stvari. A takoñe ne zna ni da je njen otac bio u kontaktu sa nama.“ „Zar je to važno?“ Invers se pitao koliko od cijele priče može da kaže Trejsu. Svakom eko nije poznavao Velikog Edija sve bi to moglo da zvuči preuveličano. Ali sve je to bila istina. „Da li si ikada sreo Velikog Edija Mek Kola dok si bio u Sjedinjenim Državama?“ „Nisam.“ „Tako? Dobro, dakle, mis Rajan se ne slaže sa svojim ocem. To nije iznenañujuće. Niko se u stvari ne slaže sa Velikim Edijem. Možete s njim da sarañujete ili da odete pregaženi. Nema u tome ničega ličnog, znaš. On je prosto takav. Pravi parni valjak.“ „A šta je s njom?“ progunñao je Trejs. „Sa mis Rajan? Ona mora da je bar toliko tvrdoglava koliko i on. Možda u nekom pogledu i tvrdoglavija. Svakog muškarca kojeg bi njen otac odabrao za nju ona je odbijala. I on je konačno digao ruke od njene udaje.“ Zastao je kao da mu je sinula nova misao. „Bože, t je ipak podvig! Mislim da je ona prvo ljudsko biće koje je Velikom Ediju reklo 'ne' i ostalo pri tome.“ „Pa?“ Invers se počeša po glavi. Sve što je dosad rekao bila e istina. Veliki Edi je digao ruke od kćerkine udaje, ali nije odustao od ideje da ima unuke. Želio je da Edvard Rajan Mek Kol Četvrti bude roñen što prije. Njegov sin mu je obezbjedio jednog unuka, ali to nije bilo dosta. Veliki Edi ih je želio bar tuce, da se obezbjedi od ružnih iznenañenja koja život može da donese. U tom planu je njegovoj kćeri odreñena glavna uloga. Veliki Edi se sjetio da žena ne mora da se uda da bi imala djecu. Invers nije vjerovao da je Trejs spreman da sasluša i taj dio posla koji je Veliki Edi predložio, niti da bi ikada prihvatio tako nešto. Bolje je reći Trejsu samo pola istine, a Velikog Edija pustiti da vjeruje u ono šta hoće da vjeruje o muškarcu za kojeg je tražio od Inversa da ga angažuje. „Dakle“, nastavio je. „Njegova kći živi pod imenom Sindi Rajan i posluje sa ženom koja se zove Suzan Parker. Tu, sada, ti upadaš.“ Trejs ponovo nabra obrve. Nije ličilo na Inversa da osam puta obilazi oko teme prije nego što zagrize u nju. „Mis Parker dolazi u Kito nekoliko puta godišnje da kupuje odjeću“, nastavi Invers. „Ovog puta čovjek koji to za nju radi nije se pojavio, tako da je ona krenula autobusom preko Anda da ga potraži.“ „Je li ga našla?“ „Nije. I neće“, doda Invers pomalo grubo. „Kad nije kupovao odjeću za nju, bavio se krijumčarenjem dragog kamenja iz Kolumbije. Otišao je da se nañe s jednim od njegovih ljudi i od onda od njega nema ni traga ni glasa.“ „To se dogaña“, slegnu Trejs ramenima. 2
„Jeste. Ali, i o mis Parker se ništa ne čuje već deset dana. Ne zvanično, mislim.“ Zelene oči osmotriše Inversovo lice. „A nezvanično?“ „Nezvanično, ona je gost senjora Raula Almede. Senjor Almeda bi volio da ostane kod njega malo duže. Zbog toga su njegove kratkotalasne radio-stanice 'u kvaru'.“ Trejs izreče jednu opsežnu primjedbu koju je Invers odlučio da prešuti. „Po sve sudeći“, primijetio je, „mis Parker nije zakopana ispod kuće zbog pokušaja da pobjegne.“ Uglovi Trejsovih usana se blago pomjeriše. Raul mu je bio dobar prijatelj isto koliko i poznavalac elegantnih žena. Bio je i čvrsto povezan sa ekvadorskom vladom i zbog toga je Invers izgledao tako nesretan i na pomisao da ga ozlovolji. „U čemu je onda problem?“ upitao je Trejs. „Je li porodica mis Parker zabrinuta zbog nje?“ „Ona nema porodice, ali je očigledno bliska mis Rajan, kad ova dolijeće u Ekvador da bi otkrila šta se dogodilo s njenom partnerkom.“ „Još uvijek ne vidim u čemu je problem. Prosto reci kćerki Velikog Edija da se njena prijateljica spetljala sa ljubavnikom iz snova svake žene.“ „Predložio sam tako nešto senjor Almedi.“ „Raul nije bio za to?“ „Ne. On je nekako…“ „Autokrata. Znam. Roñen je prekasno. Trebalo je da bude imperator.“ Budući diplomata, Invers nije želio da istakne da Raul vodi porijeklo od kraljevskih loza Francuske, Španije i Inka i da upravlja svojim imanjem kao njegovi preci – tirani. Velikodušan, širokogrudan, ali tiranin. „U svakom slučaju“, trudio se da izgladi stvar, „svi mi želimo da izbjegnemo bilo kakav incident. Ne možemo dopustiti da mis Rajan juri okolo i diže buku zbog mis Parker. Ako kažemo mis Rajan da je mis Parker jako sretna na Almedinoj hacijendi, ona će poželjeti da razgovara sa njom. Onda ćemo morati da joj kažemo da radio trenutno ne funkcioniše i da neće proraditi ni u skorijoj budućnosti. Ne vjerujem da će kći Velikog Edija prihvatiti takvo objašnjenje.“ Zatvorivši oči, Trejs je analizirao sve što je Invers rekao. I što je još važnije, sve što nije rekao. „Ti si sasvim siguran da je Raulova najnovija robinja, sretna robinja?“ upitao je , gledajući ga tako intenzivno da je ovaj poželio da je negdje drugdje. „Do prije pet dana, da.“ „Imaš li bilo kakvu indikaciju da su mis Parker ili mis Rajan umiješani u bilo kakvo krijumčarenje?“ „Ne, hvala bogu!“ „Onda, šta je to tačno što želiš da uradim?“ „Da dozvoliš mis Rajan da te angažuje da 'nañeš' njenu prijateljicu. Da odugovlačiš u stizanju do Almedine hacijende i…“ „Koliko?“ prekide ga Trejs. „Četiri-pet dana. Sedmicu najviše. Senjor Almeda nije poznat po izdržljivosti u svom oduševljenju.“ Trejs se nasmiješi. „To neće biti problem. Ove rane oluje napravit će zbrku na planinskim putevima.“ „I prekinuti saobraćaj“, doda Invers značajno. „Skreni mis Rajan pažnju na to.“ „Nema problema. To je očigledna istina.“ „Ne postoji očigledna istina“, promrmlja Invers u bradu. „Još nešto?“ Trejsov osmijeh je bio mračan. „Nemoj odati da znaš da je mis Rajan kći Velikog Edija. A naročito pazi da ne sazna da te je njen otac unajmio, jer bi te ostavila i angažovala drugog vodiča. To bi ambasadi otežalo stvari.“ „Zar sam ja angažovan od strane Velikog Edija? Mislio sam da samo tebi činim uslugu.“
3
Smješkajući se bezizrazno, Invers mu reče polovinu komplikovane istine. „Veliki Edi je tražio od ambasade da angažuje najboljeg čovjeka u Ekvadoru da vodi i štiti njegovu kćerku dok je ovdje. Ona bi, najzad, mogla da bude neodoljiva meta za kidnapere. Bićeš plaćen hiljadu američkih dolara na dan za tvoje zalaganje.“ Trejsove zelene oči se suziše. „To mi izgleda jako širokogrudno.“ „Veliki Edi je izuzetno bogat. Misli da time plaća i tvoju borbenost.“ „Stvarno očekuješ da neko može da je ugrabi?“ „Ne. Ali suoči se s tim, Trejs, ne šaljem te na piknik. Svaka žena koja može da se usprotivi Velikom Ediju, mora da je tvrdoglava kao mula sa Misurija.“ „Mene ne može niko da gnjavi.“ „Da. svjestan sam te činjenice.“ Invers se smješkao i u sebi poželio da se sve dobro odvija sa Trejsom i Sindi Rajan, pitajući se ko će od njih dvoje na kraju ispasti tvrdoglaviji.
4
2. Dobar posao, Inverse. Lovcu mnogo muka i suza uštedi to kada plijen uleti pravo u zamku, pomislio je Trejsi cinično, posmatrajući visoku ženu gavranastocrne kose kako se kroz zadimljeni bar kreće prema njemu. Rastao se sa Inversom prije manje od dvadeset minuta. Nije imao vremena ni da se istušira, obrije, presvuče ili uradi bilo šta što bi ga oporavilo od šestonedeljnog tumaranja sa ludim sakupljačem orhideja, izvjesnim Iverom Polanskim. Kada mu se približila, zaključio je da toj ženi nije potrebno nikakvo kićenje. Imala je figuru koja muškarca… recimo… uznemirava. „Mister Rolings? Ja sam Sintija Rajan.“ Imala je promukli kontraalt od koga su zatreperili Trejsovi živci. Ta fizička reakcija ga je nervirala. Zato, umjesto da odgovori, srknu fini skoč koji je konobarica trenutak ranije stavila pred njega. Kroz njega je prostrujao osjećaj sličan onome kada te poljubi žena koju si uvijek želio, a nikada nisi našao. Tek kada je okusio suptilni okus tečnosti na njegovom jeziku i strujanje topline u njegovim žilama, on podiže pogled. Do tog trenutka Sindi se već ponadala da je pogriješila i da ovaj muškarac nije Trejs Rolings. Jer, samo što nije ustuknula kada su se njegove hladne, zelene oči zaustavile na njoj. Muškarac za malim stolom, koji je ispružio duge noge, nije bio ono što je ona očekivala. Nije mogla da vjeruje da je taj čovjek u kaki-odjeći od koje se širio zadah, sa iskrzanim čizmama i tamnim trodnevnim čekinjama na snažnoj bradi, vodič kojeg joj je američka ambasada tako toplo preporučila da ga angažuje. Zar je to taj dvojezični genije kome nema ravna na Kitu, Ekvadoru i duž cijelih južnoameričkih Anda? „Trejs Rolings?“ ponovila je, svjesna da joj je glas suviše promukao i suviše skeptičan, ali tu nije mogla da pomogne. Čovjek je zračio opuštenošću koja je podsjećala na mačku ispruženu na suncu. Veliku mačku, crnog jaguara, na primjer. Opasno zgodnu, opasno snažnu, opasno meku, opasno… opasnu. „To sam ja.“ Trejsov glas bio je dubok, posesivan i prodoran. Sindi kao da su zavibrirali živci od njega. „Imate li dokumenta?“ upita Sindi, namrštivši se. Nije promijenila prvobitno mišljenje. Ništa na njemu nije djelovalo uvjeravajuće, a Sindi je upravo to sada trebala. Suzan nema već deset dana, a ona nije takva da iščezne, a ne ostavi ni najmanju poruku svojoj prijateljici. Trejs osjeti da se ljuti zbog sumnjičavog pogleda kćerke Velikog Edija. „Hoćete da se identifikujem?“ upita. „Naravno.“ Okrenuo se i pozvao barmena na domaćem slengu španskog, a ovaj se na isti način odazvao. „Još nešto?“ upita Trejs ravnodušno, posegnuvši ponovo za viskijem. „Molim?“ Dok je polako pio viski, Trejs ju je gledao, misleći da ako je i njen partnerka upola toliko seksi, nije čudo što je Raul poželio da pokvari radio-stanicu, zaključa sva vrata i baci ključeve u najbliži ponor. „Tražili ste da se identifikujem. Pako garantuje za mene. Mi se poznajemo godinama.“ „Ali ja ne razumijem španski.“ Trejs slegnu ramenima. „To je nezgodno, princezo. Ovdje svi tako govore.“ Sindine crne oči se suziše. Kada se Trejs ponovo koncentrisao na svoj skoč, ona poče da se bori sama sa sobom. U normalnim situacijama, ona bi potražila njihovu smiješnu stranu, ali za nju sada ništa nije bilo normalno. Bila je umorna, imala je užasnu glavobolju od nadmorske vidine od tri hiljade metara na kojoj je ležao Kito i bila je zabrinuta zbog Suzan. „Pa, Tarzane, neka bude po vašem“, promrmljala je. „Invers iz ambasade rekao mi je da je čovjek po imenu Trejs Rolings poznat po tome što sam sklapa poslove i iznajmljuje sebe… ako je cijena prava. Zato, pretpostavljam da sada moram da počnem sa ciframa. Kad stignem do prave, Trejs Rolings će ustati i posao će biti sklopljen.“ 5
Sama činjenica što ju je odgajio parni valjak kakav je njen otac i što ima starijeg brata čija je narav bila užasna, Sindi je imala petlju da s ne okrene i ne pobjegne kada je Trejs ponovo podigao pogled. Uzvratila mu je istom mjerom. Oboje su šutjeli. Onda se Trejs polako nasmiješio. Osjetila je nekakvu jezu. Da je vjerovala da može da mu umakne, potrčala bi ravno ka vratima. Ali, znala je da ne može, čak i kad bi pokušala. Trejs je bio aklimatizovan na ovu nadmorsku visinu, ali nedostatak kiseonika nju bi srušio prije nego što bi načinila tridesetak koraka. Nije imala drugog izbora nego da se ukopa u mjestu i pokuša s metodom koji je upotrebljavala sa svojim ocem. Sem toga, Suzan je bila negdje u divljini i samo divlji čovjek bi mogao da je nañe. „Sto dolara na dan“, izustila je promuklo, skoro zadihano. Njegove zelene oči su je ponovo znalački odmjerile. Bio je iznenañen što se ona uopšte nije trudila da naglasi svoju ženstvenost. Na njoj je sve stajalo nekako opušteno, čak bi i remen oko pojasa mogla da stegne za još nekoliko rupica. Čak su joj i sandale bile bez potpetica, a nokti nelakirani. Nije primjećivao ni šminku. Možda zato Veliki Edi mora da traži muškarce za nju, pomislio je, jer se ona, budući tako bogata, nije potrudila da nauči sve one male trikove i zamke koje siromašne djevojke koriste da bi zainteresovale muškarce. „Dvije stotine.“ Trejs se još jednom s nipodoštavanjem i vrati se svom piću. Najvažnija stvar koju ću je naučiti, razmišljao je dalje, biće da postoje stvari koje novac ne može kupiti, a Trejs Rolings je na vrhu te liste. „Tri stotine.“ Ljut, Trejs poželi da je rekao Inversu da ide doñavola. Ali nije bio toliko mudar. Umjesto toga, obećao mu je da će držati na oku očigledno razmaženu kćer Velikog Edija. Nagrada za opasnost. Izvući će svaki cent iz toga. „Četiri stotine.“ Slegnuo je ramenima i podigao ruke. U pitanju je bio njegov ponos, iako je dugovao Inversu. Sindi procijeni stas i dužinu tog muškarca i shvati da mu je nadohvat ruke. „Pet stotina“, dodala je užurbano. „Princezo, upravo ste sebi unajmili vodiča.“ Sindi ga pogleda, pitajući se kako bi se osjećala Crvenkapica ako bi unajmila velikog zlog vuka da je vodi kroz užase i zamke velike šume. Osjećala bi se kao ja sada. Uplašena! „U redu.“ Duboko je udahnula. „Moja prijateljica i poslovni partner Suzan Parker, došla je u Kito da kupi odjeću iz domaće radinosti. Ali ona ne govori španski, pa je angažovala ovdašnjeg kupca kojeg je upoznala u Kitu i koji na svom putovanju obilazi domorodačka naselja i kupuje odjeću za nju. Mi, znate, imamo butike i na zapadnoj i na istočnoj obali Sjedinjenih Država, a Suzan je dizajner i mi… nema veze, nije važno.“ Shvativši da brblja, brzo ušuti. Angažovala je prašumsku mačku, sada još da nañe Suzan i da pobjegne bestraga od tih prezrivih zelenih očiju. „Suzan je stigla u Kito prije deset dana“, nastavila je žustro. „Pedro, njen ovdašnji čovjek, nije se pojavio. Pozvala me je i rekla da ide da provjeri sela na Pedrovoj uobičajenoj trasi. Odonda je nisam čula. Nije se odjavila u hotelu, ali se nije pojavila u svojoj sobi otkako se raspitivala za autobus kod recepcionara. Ovaj joj je to napisao fonetski na španskom.“ Trejs posegnu za čašom. „Autobus? Fonetski španski?“ „Ona ne vozi i ne govori španski. Roñena je na Menhetnu.“ „Čekajte da sve to svarim“, progunña Trejs. „Vaša prijateljica ne govori španski, ne vozi i sada je negdje napolju u nedoñiji, tražeći domoroca za kojeg zna samo da se zove Pedro?“ Sindi se zarumeni. Kada se stvari tako postave, ispada da je Suzanin koeficijent inteligencije na nivou četkice za zube.
6
„Uvjeravam vas, mister Rolings, Suzan je odličan putnik. Ona ne govori ni Arapski ni Kineski, a ipak je putovala sama i na Srednji istok i u Kinu.“ „Onda, zašto se brinete za nju?“ progunña Trejs. „Uvijek mi ostavi svoj plan putovanja. Kad to nije moguće, zove me svakih nekoliko dana. Nikada manje od jednom sedmično.“ „Možda je našla Pedra ili nekog drugog domoroca i zavukla se s njim na malo maženja i golicanja. To se, znate, dogaña.“ „Ne meni“, odbrusi Sindi naglo. „Ali vi se niste izgubili, je li tako?“ „Mister Rolings…“ „Da, Sindi?“ Komotno oslovljavanje po imenu nije se dopalo Sindi. Trejs joj je time stavio do znanja da on kontroliše situaciju, a ona ne. „Za pet stotina dolara na dan, očekujem malo manje bezobrazluka, Trejs.“ „Ponovite to , princezo“, promrmljao je. „Šta?“ upitala je prezrivo. „Vaše ime?“ „Ne. Bezobrazluk. Kladim se da ste to naučili u otmjenoj školi. Šteta što vas nisu naučili nečem korisnijem, recimo, dobrim manirima.“ Sindi osjeti kako joj vrućina ponovo jurnu u obraze i očajnički pokuša da zadrži samokontrolu. Ubjeñivala je sebe da reaguje emocionalno zbog nadmorske vidine, brige i premalo spavanja, samo da ne bi priznala da ne podnosi mušku oholost u Trejsovim zelenim očima. Zažmirila je, nadajući se da će joj od tame pred očima popustiti nesnosna glavobolja. Ali bez uspjeha. Otvorila je ponovo oči. „Mister Rolings, nemam ni vremena a ni energije za igru riječima s vama. Moja prijateljica je nestala. Možemo li da se posvetimo tome?“ „O, imate puno vremena za igru“, odvrati Trejs, dajući znak barmenu da mu ponovo napuni čašu. Desnom nogom izvukao je stolicu za Sindi. „Sjedite prije nego što padnete.“ Preko Sindinog ramena progovorio je sa konobaricom koja je donijela njegov drugi skoč. Sindi je dovoljno razumjela španski da bi razumjela šta je naručio za nju. „Dovoljno sam stara da pijem alkohol“, rekla je. „I dovoljno nesmotrena.“ Pogledala ga je. Ponovo je shvatila da on nije muškarac koji izaziva nježan, umirujući osjećaj u ženi. Ne skidajući pogled sa njenog blijedog lica, Trejs povisi glas i ponovi narudžbinu na španskom. Ubrzo stigoše još dva skoča i boca mlake koka-kole. „Popijte!“ reče joj, pokazujući prema skoču, istovremeno držeći bocu koka-kole izvan njenog domašaja. Sindi oprezno pogleda u skoč. „Zašto?“ „Upravo sada osjećate kao da je neko zario sjekiricu u vašu glavu, stomak vam je u jadnom stanju, a hodanje po baru vam izgleda kao da padate niz stepenice. To je visinska bolest. Ako želite da vam bude još gore, ispijte ovaj skoč. Što prije popijete, prije ćete saznati da sam ja iskusan u tom pogledu. Vi niste. Ja mogu biti i seljak, ali potreban sam vam, princezo. Što prije s tim raščistimo, biće vam bolje.“ Sindi sjede i skrenu pogled. Bol u glavi joj se iznenada udvostručila, oduzimajući joj dah. Službenik avio-kompanije upozorio je putnike da je visinska bolest uobičajena prvih nekoliko dana boravka u Kitu. Najbolji savjet je da se odmarate što je više moguće, jedete laku hranu, pijete sokove i uzimate aspirine za glavobolju. Ako se i poslije nekoliko dana ne osjećate bolje, morate otići na nižu nadmorsku visinu. I ostati tamo. Uzdahnuvši, Sindi se osloni laktovima na sto i poče da masira sljepoočnice. „Izvinite što sam vas razočarala, mister Rolings. Dovoljna mi je i ovolika glavobolja. Nisu mi potrebni dodaci.
7
Zato skoč popijte vi.“ Zašutila je nakratko. „Prvo selo na Suzaninoj listi bio je Popokakstil. Znate ga?“ „Da.“ „Koliko nam treba do ondje?“ Podigla je glavu i opet srela Trejsov zeleni pogled. „Ne pokušavajte da me odgovorite da poñem sa vama. Ako je Suzan povrijeñena ili joj je potrebna pomoć, želim da budem tamo kraj nje.“ „Je li ona vaša sestra?“ „Nije.“ „Vaša ljubavnica?“ Sindi zinu. Htjela je da kaže nešto, ali joj riječi nisu izlazile iz usta. Sada je Trejs uzdahnuo. Očigledno objašnjenje činjenice da žena koja izgleda kao Sindi i koja je uz to bezgranično bogata, a ne interesuju je muškarci, moglo je biti samo tako. „Poznato je da ima žena koje više vole žene“, dodao je mirno. „Počinjem da shvatam zašto sam baš vas morala da sretnem.“ Sindi odgurnu vitkom rukom čaše sa skočem. „Koliko ima do Popokakstila?“ „Zavisi.“ „zavisi… od čega?“ „Od vremenskih uslova.“ „Kada sam se prije jedan sat spustila, vrijeme je bilo lijepo.“ „Bili ste sretni. Kišna sezona je ove godine rano počela. U kraju oko Popokakstila bile su prije četiri-pet dana gadne oluje. Dio glavnog puta je poplavljen, a posljednjih petnaest kilometara zemljanog puta do sela…“ Trejs slegnu ramenima. „Biće potrebna dva a možda i tri dana dok se put dovoljno prosuši da bi bio prohodan.“ „Petnaest kilometara je oko sedam milja, zar ne?“ „Skoro.“ „To nije daleko.“ „Zavisi.“ „Od vremena, je li?“ „Čuli ste.“ „Moramo da izañemo nakraj s vremenom. Ja ne mogu da sjedim ovdje čekajući da …“ „Princezo, upravo sam se vratio sa šestonedeljnog boravka pod šatorom u donjim krajevima“, prekide je Trejs. „Ako mislite da ću provesti sljedeća dva dana izvlačeći moj landrover iz blata, umjesto da se odmorim i upijem malo užitaka civilizacije dok se planinski putevi ne osuše, vi ste ludi.“ „Ne mogu da vjerujem d sam to čula. Suzan je možda izgubljena, uplašena i povrijeñena, a vi mislite samo na skoč!“ „Zaboravili ste da spomenete topli tuš.“ „Tačno! Očigledno vam je potrebno i to, kao i brijanje i čista odjeća!“ Sindi odmahnu rukom „Nema veze. Nikakvog smisla nema apelovati na bolji dio vaše prirode, ukoliko ga uopšte imate. Sedam stotina na dan i krećemo odmah.“ Trejs uze čašu sa skočem, prinese je stolnoj lampi i poče da se divi finoj boji tečnosti. „Ne“, reče. Njegovo odbijanje je bilo tako tiho, da je Sindi trebalo vremena da ga registruje u mozgu. „Osam stotina“, rekla je ljutito. „Ne.“ „Devet!“ „Princezo, postoje neke stvari koje novac ne može da kupi. Ja sam jedna od tih stvari. Ako vam je potrebna moja pomoć, zamolite. Ne mašite novcem!“ „Moliti? Moliti! Šta mislite da upravo radim?“ „Zahtijevate ili kupujete.“
8
„Umjesto da molim?“ Sindin glas bio je leden. „Sreća je što ne mogu da klečim pred vašim muškim 'ja'! Niste mi potrebni. Sama ću pretražiti sela.“ „Kako? Ne govorite ni španski, a kamoli lokalne indijanske dijalekte.“ „Ne govori ni Suzan.“ „Pogledajte kud ju je to odvelo.“ „Ja sam računala na to!“ Trejs se nasmija. Naravno da jeste. Posmatrao ju je kako je blijeda, kako joj se donja usna iskrivila od bola i kako joj drhte ruke. „Vratite se u svoju sobu i lezite, princezo. Doći ču po vas u hotel u četvrtak u zoru.“ Sindi ustade, okrete se i izañe, ne pogledavši ni Trejsa niti ostale goste koji su zainteresovano posmatrali nju i visokog gringa. Bila je bijesna na sebe što tako ružno postupa s njim i na njega što je tako mrtav hladan, i na život što ju je doveo u situaciju u kojoj očev novac, koji ni za živu glavu ne bi dotakla da Suzan nije nestala, ne može da joj kupi ni pristojnog vodiča. Trejs se hladno smješkao gledajući je kako odlazi. Bio je grub prema njoj i znao je to, ali to je bila samoodbrana, jer je bio zatečen. Ništa u Inversovoj priči i njegovoj prethodnoj predstavi o Sindi nije odgovaralo njenoj stvarnoj slici. Hitra, inteligentna, živahna, crnih očiju, čija bistrina i zagonetna dubina izazivaju muškarce. A imala je još nešto o čemu je Trejs sanjao, ali to nikada nije našao. Ispod hladne spoljašnosti u Sindi Mek Kol gorjela je tamna vatra. Strast zbog koje bi se moglo ubijati ili umirati za nju. Osjetio je kako i njega trese takva groznica. Potiskivao ju je i sada kao što ju je potiskivao i u Sindinom prisustvu, znajući da ne može da dopusti da ga osjećanja preplave. Nasmiješio se na pomisao da je vjerojatno prvi muškarac koji je ikada kazao 'ne' mis Sintiji Edvini Rajan Mek Kol. To je moralo biti ljekovito iskustvo za nju. Bar ga ubuduće neće gledati s visine sa otmjenim prezirom. Bio joj je potreban. Bilo bi čisto zadovoljstvo čuti je kako to priznaje. Srknuo je piće. Smješkao se i u četvrtak ujutro kad je došao u hotel po nju i otkrio da je ona iznajmila džip i odvezla se prema Popokakstilu još u utorak.
9
3. Sindi je zurila u izmrljanu i izgužvanu mapu. Ako se uputila kuda treba, bila je konačno na putu za Popokakstil. Ako je pogriješila, onda je izguljena kao štene. Pogledala je sumnjičavo kroz slomljeni vjetrobran u takozvani put koji je bio običan grbavi usjek što je vijugao goredole preko planinskih lanaca, čiji su i vrhovi i podnožja bili uvijeni u oblake. Guste šume visoravni smjenjivale su se sa isto tako gustim žbunjem. Put s kojeg je sišla bio je isti takav, užasan. Od juče nije vidjela ni jedan putokaz. Jedino što je bilo dobro, to je da joj je konačno prošla glavobolja. Nije znala da li se aklimatizovala ili se put spustio na nižu nadmorsku visinu. Ponovo pogleda na mapu pa na put. Tragovi njenih kola bili su jedini. „Nisam se izgubila“, rekla je glasno, želeći da to ne zvuči kao pitanje. „Nisi se izgubila“, odgovorila je odlučno sama sebi. Slušala je svoj glas, a onda promrmljala: „Počinjem da ludim.“ Glavni put kojim je krenula iz Kita nije bio bog zna šta, ali u poreñenju sa sporednim i sve sporednijim putevima kojima je nastavila, bio je čudo moderne tehnike. Cijelo tijelo ju je boljelo od truckanja po blatnjavom putu. Uzdahnuvši, okrenula je ključ. Motor je upalio odmah, što ju je prijatno iznenadilo, jer je auto inače izgledao kao da je prošao sve ratove od krimskog do vijetnamskog. Usprkos tome, vozilo je izgledalo još čvrsto ako zanemari sklonost guma ka defektima. Prvi defekt joj se desio juče, samo nekoliko sati pošto je skrenula s glavnog puta. Tada je naišao dječak koji je izgledao premlad da bi hodao tako sam po svijetu, vidio njenu nevolju i zaustavio se da joj pomogne. Jezička barijera bila je premostiva. Ispuhana guma je na svim jezicima ispuhana guma. Dječak joj je prosto dao svoj prtljag da ga drži i počeo da odvrće zavrtnje na točku. Zatim je skinuo obje gume sa felge, pronašao u džipu sve što mu je potrebno za lijepljenje i nastavio posao. Ona je dotle stajala na ledenoj kiši i držala jednom rukom dječakov dragocjeni prtljag – dva praseta koja su se koprcala u vreći, a drugom kišobran, zaklanjajući dječaka od pljuska. I sada se nasmijala na tu sliku. Krenula je polako. Na gumama džipa bile su naslage blata kojeg je bilo svuda oko nje tamo gdje nije bila voda. Voda koja je rano jutros tekla u potocima, čak i kao bujica, ali sada je kiša stala i meñu oblacima je čak provirivalo sunce, čemu se Sindi obradovala. Mislila je na to kako će odmah iza okuke ugledati Popokakstil, a tamo će naći hranu i vodu i što je najvažnije, poruku od Suzan. Naravno, ukoliko je ovo put ka tom selu. Zahvaljivala je u sebi svom bratu Raju što je prije godinu dna insistirao da nauči da vozi po grbavom putu na ranču u džipu koji je on držao za zimski transport. Poslije ovog iskustva u Ekvadoru, bit će u stanju da vozi po Rejevom ranču zavezanih očiju brzinom od sto trideset na sat. Džip je škripao i ječao dok su se njegovi prednji točkovi borili sa blatom koje se na njih hvatalo u tolikim količinama da se Sindi upravljač otimao iz ruku. Ali i kada bi naišla na ravnije tlo, kola su i dalje vukla udesno. Naišavši na komad čvrstog puta, ona zaustavi džip i izañe iz kola da vidi šta je. Desna prednja guma legla je skoro do bandaža. Počela je da psuje, ali je znala da psovke neće promijeniti točak. Morala je to sama. Prvi zavrtanj na koji se okomila nije htio ni da se makne. Vratila se do kutije za alt i uzela krstasti odvijač. Naslonila se na njega svom svojom težinom. Uspjela je da ga olabavi tek u petom pokušaju. Ni sa ostalim zavrtnjima nije išlo ništa mnogo lakše. Kada je završila sa zamjenom točka, bila je blatnjava, gladna, žedna i iscrpljena. Oprala je ono najgore blato u bari, umorno se uvukla na vozačko sjedište i krenula, moleći se da joj se ne desi još jedan defekt, jer bi onda morala da skida gumu sa felge i da je lijepi. A onda je naišla na krivinu gdje je taj takozvani put bio nagnut ka ivici brda ispod koje je sljedeće ravno tlo bilo bar šest metara niže. Iznenada, sva četiri točka počeše da se vrte u mjestu dok je džip počeo da klizi postrance prema ivici puta. Stegla je volan i blago dodala gas, nadajući se da će je inercija povući naprijed prije nego što 10
gravitacija povuče džip u ambis. Tek kada je već zgrabila ručicu vrata da iskoči, jedan prednji točak konačno 'uhvati' i povuče je uz uspon i savlada opasnu krivinu. Kada je prešla vrh grebena, pred njom se otvori duga uska dolina. Okolna šuma je izgledala skoro posječena. Oko puta je sada bilo samo nisko drveće i nešto žbunja. Nije bilo ni ponora ni krivina na vidiku. Poslije svega kroz šta je prošla, put joj se ovdje činio divnim. „Drži se, Suzan, gdje god da si!“ rekla je Sindi glasno. „Ja dolazim. Ne brzo, ali stižem.“ Osjećajući se mnogo bodrije. Sindi je krenula niz blagu padinu u dolinu… i utonula do karoserije u blato. Čak i kad je pregledao malu zaravan kraj puta, Trejs nije bio uvjeren da mali otisci stopala u mulju pripadaju Sindi. Ženi – da, ali toj ponosnoj princezi? Možda, ali malo vjerovatno. Usprkos lošim uvjetima, razmak od Kita dotle prešao je u rekordnom vremenu. Nije, meñutim, vjerovao da se Sindi uputila sama u Popokakstil sve dok nije s glavnog puta skrenuo na zemljani put. U seocetu u kome se zaustavio da uzme hranu i vodu meñu mnogim pričama čuo je i o jednoj 'mnogo lijepoj Amerikanki' crne kose i toplog osmjeha, koja nije govorila španski. Trejs nije vidio Sindin osmjeh, ali je sumnjao da se još jedna američka ljepotica vozila ovuda sama u džipu i natucajući španski raspitivala se za put prema Popokakstilu. Vidjelo se po tragu da je neko nedavno vozio prije njega tim putem. I da je koristio pogon na sva četiri točka. Lijepo se vidjelo kako je u nevolji učio. U početku, opažalo se da je džip naleti na najgore mjesto na putu kao da ga je vodio radar, da je hvatao i klizave i opasne ivice puta. Zatim je trag ukazivao na sve sigurniju vožnju. Ciničnim pogledom čovjeka koji nalazi odgovore na pitanja koja većina ljudi ne bi postavila, Trejs odmjeri oblake. Bit će iznenañen ako kiša ne padne prije zalaska sunca. Ali, neće je biti mnogo. Šteta, pomislio je, dobra kiša bi zaustavila Sindi i bacila mi je pravo u naručje. Usta mu se stisnuše. Proveo je dvije vrlo nemirne noći, misleći o hladnoj inteligenciji i toplim oblinama Sindi Rajan. Ta kombinacija ga je i očaravala i izazivala. Ali ga je i bezrazložno nervirala. Bio je dovoljno star da poznaje i svoje misli i svoje tijelo i baš zato je dubina njegove reakcije na draži mis Rajan bila za njega nešto novo. A u džungli je naučio da je novo sinonim za opasnost. Namrštivši se, nastavio je da vozi. Poslije nekoliko minuta, put se račvao. Nije bilo nikakvog putokaza. Glavni zemljani put išao je ulijevo. Svježi tragovi vozila koje je pratio, skretali su desnim pravcem. U daljini, taj desni put počinjao je da vijuga na planinu. „Mora da je roñena pod sretnom zvijezdom“, promrmljao je, čudeći se kako je Sindi znala da odabere desnu račvu za Popokakstil. Taj put ničim nije pokazivao da je išta više od kandidata za ćorsokak. Iznenada, više nije osjećao zadovoljstvo zbog pomisli na kišu. Gledajući put, loše grañen i neobezbjeñenih ivica, pobojao se da bi pljusak mogao prije da odvuče djevojku u ambis nego njemu u naručje. Popodne, put je postajao sve gori i gori dok se penjao uzbrdo. I sve opasniji. Trejs je samo na trenutak zastao na mjestu gdje je Sindi mijenjala drugi točak. Jedan pogled bio mu je dovoljan da po tragovima vidi da ga je sama mijenjala. Pomislio je koliko je morala biti blatnjava poslije toga. Koncentrisao se na vožnju koja je zahtijevala svu njegovu vještinu, a onda je naišao na uski zavoj i ugledao tragove Sindinog klizanja prema ponoru. „Isuse“, promrmljao je. „Vrijeme je da neko zauzda tu curu dignutog nosa…“ Glas mu se prekide kad je, savladavši krivinu u dolini ispod sebe opazio džip zaglavljen u blato do branika. Sindi nije ni primijetila kako joj se landrover oprezno približava. Ne bi u tom trenutku zapazila ništa slabije od katastrofalnog zemljotresa. Zajapurena, pritiskala je nogom ašovčić slomljene drške u meko blato, pokušavajući da oslobodi prednje točkove toliko da može da ga iščupa iz ove klopke. Ali, bilo je daleko više blata nego što su njeni mišići i ašovčić mogli da
11
izdrže. Poslije više od sata kopanja, počela je da sumnja da će sama nešto postići. Na nesreću, nije bilo mnogo nade da će joj iko priteći u pomoć. Odavde nisu skoro prošla ni kola ni pješaci. Mrmljajući kletve u bradu, posmatrala je kako se rupa, koju je upravo iskopala, lagano puni okolnim blatom. Pokušala je da izvuče vozilo tako što je, svezavši jedan kraj čeličnog kabla za džip, drugi kraj vezala za obližnji nagorjeli panj, ali kada je dodala gas, panj se raspao. Nije vrijedilo da pokuša sa drugim, jer su svi bili krti. Pokušala je i da oštricom ašova nalomi granje okolnog žbunja i da ga podmeće pod točkove. Na taj način uspjela je da se pomjeri naprijed čitavih pet metara. Procijenila je da bi se tim tempom izvukla iz gliba do noći ili do sljedeće sedmice. Zatim se uputila prema grmlju koje joj se učinilo čvršćim, držeći ašov u jednoj a kuku sajle u drugoj ruci. Kleknuvši, zakačila je kuku, a onda, okrenuvši se prema svom džipu primijetila kretanje na putu. U prvi mah je pomislila da je fatamorgana, a kada se vozilo zaustavilo na pet metara iza njenog, tačno pred mjestom gdje je njen džip potonuo, prepoznala je Trejsa. On se smješkao. U normalnom stanju, Sindi bi prva prasnula u smijeh na prizor koji je činila, uvaljana do obrva u blato, ali ona nije bila u normalnom stanju. Iznenada, već pri prvim razmijenjenim riječima, postala je bijesna na Trejsa, na džip i na blatnjav put, na cijeli svijet, a na Ekvador posebno. Ali, najviše je bila bijesna na sebe takvu blatnjavu i šašavu pred neosjetljivim mister Rolingsom. Kada su se vrata landrovera otvorila, Sindi okrete leña Trejsu, uñe u džip i ljutito doda gas. Žbun iskoči iz zemlje i povučen sajlom, tresnu o branik kola. „Zar niste malo prestari da se igrate u blatu?“ Dubok, veseo muški glas nije ohladio Sindino raspoloženje. Polako se okrenula i odmjerila pridošlicu. Čizme i odjeća su mu bili suhi i čisti, a za širokim pojasom bio mu je zadjenut nož, koji je veličinom više podsjećao na sablju. Ispod košulje sa zasukanim rukavima, vidjela mu se pocrnjela koža. Bio je obrijan i sve na njemu odavalo je privlačnog urednog muškarca, sasvim različitog od onog pri njihovom prvom susretu. Pročitala je ne samo veselost nego i trijumf u njegovom osmjehu. Govorila je sebi da će moći da podnese njegovo zadirkivanje, a da ne izgubi živce i da još pogorša situaciju odbrusivši nešto. A onda je sa pomiješanim osjećanjem užasavanja i zadovoljstva, čula sebe kako govori: „Ja sam prestara za mnoge stvari, Tarzane.“ Bez riječi se ponovo okrenula i uklonila iščupani žbun od točkova svog džipa. „Inteligentna djevojka kao što ste vi, trebalo je dosad da shvati da se ne ujeda ruka koja vam pruža hranu. Pošto niste, biće mi drago da vam dam nekoliko ljekovitih instrukcija.“ „Baš ste ljubazni“, rekla je ironično. „Znam. A znam i to da biste, da ste prije nekoliko dana bili razumni umjesto princeze dignutog nosa, proveli posljednja dva dana lakirajući nokte i opet ne biste bili dalje od Popokakstila nego što ste sada.“ Sindi je ćutala. Polovina nje bi bacila ašov u Trejsa, a druga polovina se užasavala takve pomisli. Prije tri dana mogla se zakleti da poznaje sebe do dna duše. Sada je Trejs izvukao iz dubine njene duše nešto što je bilo dobro skriveno, prije nego što ga je upoznala. Kleknula je i počela da gura granje pod prednje točkove. „Namjeravate li da mi pomognete da izvučem ovaj džip“, rekla je najzad, „ili ćete i dalje da smo stojite i pričate?“ „Čekam da zatražite pomoć. Na lijep način.“ Za trenutak, Sindi kroz mozak proletješe sjećanja. Koliko je puta beskorisno molila? „Molim vas“, rekla je promuklo, „da li biste otišli do ñavola?“ Trejsu se suziše oči kao da ga je ošamarila. Za trenutak se čulo samo struganje granja po blatu. Onda se začuše Trejsovi koraci kako se vraća ka svom landroveru. Sindi nije dizala pogled. Nastavila je naslijepo da zariva granje i lišće u blato, opirući se da popusti suzama i sjećanjima, govoreći sebi da, kada je do ovdje stigla bez Trejsa, moći će i preostalu razdaljinu da preñe sama.
12
Vrata landrovera se otvoriše tiho, a zatim se s treskom zatvoriše. Trejs se opruži po udobnom zadnjem sjedištu. Čekao je da se Sindi umori od iskazivanja svog ponosa i da ga zamoli za pomoć koja joj j bila potrebna. Kada nauči da traži pomoć i kako da je traži, ostatak putovanja biće mnogo lakši za njih oboje. Nije imao volju da se svaki čas nateže s njom dok budu 'tražili' njenu šašavu prijateljicu. Ne samo zato što bi stalna svaña s njom bila glupa, nego što bi bila i opasna. Postoje trenuci i mjesta u divljini gdje bi dovoñenje njegovih uputstava bio najbrži put u gadne nevolje. Ako on kaže njoj da skoči, ona mora učiniti da to odmah posluša. Inače će ih oboje dovesti u neprilike svojom glupom tvrdoglavošću. Sva borba izmeñu njih dvoje mora da se završi ovdje i sada. Ona je izabrala poprište, oružje i ishod – njen ponos. Njemu je preostalo samo da prihvati njenu predaju da bi mogli da nastave sa tom farsom češljanja divljine, tražeći ženu koja se nije izgubila. Gledao je kako se trudi i šta preduzima. Odavao joj je priznanje što nije sjedila skrštenih ruku, čekajući viteza u blatnjavom oklopu koji će je izbaviti. Bila je tvrdoglava i nepopustljiva, ali to neće izvući njen džip iz blata. Kako je ta njegovana i bogata djevojka i do sada našla toliko snage da se bori s blatom, pitao se. Čudo je da se već nije predala. Prošlo je petnaest minuta. Posmatrao ju je. Za najviše pola sata postat će mudrija, popustit će i uraditi ono što je trebalo odmah – zamoliti ga za pomoć. Ali, stvar se nije odvijala kako je on očekivao. Prošlo je i tih pola sata, a Sindi se nije predavala. Stisnuvši zube, iako beskrajno umorna, nastavila je sa svojim pokušajima. Odlučila je da se ni po koju cijenu ne pokori muškarcu, jer kada je to jednom uradila, gubila je dio po dio sebe, sve dok nije postala prazna kutija koja je stajala i gledala kako njen dragi Džeson odlazi od nje, uzevši njenu nevinost, nadanja i samopouzdanje. Poslije toga je rekla Velikom Ediju da se tornja do ñavola, zajedno sa svojim snovima o dinastiji, promijenila ime, raščistila račune i otišla od kuće od onda nije uzela ni cent od oca.
13
4. Trejs pogleda na sat: četrdeset sedam minuta. Njegovi mišići su se zategli, odupirući se nesvjesno njegovoj odluci da mirno sjedi dok pred njegovim pogledom punim nevjerice, ta žena i dalje kopa po blatu. Ali, morala je da nauči koliko joj on znači, pomislio je, mada mu je ta lekcija sada izgledala manje važnom nego ranije, ali hladan razum govorio mu je suprotno. Morat će da mu prepusti kontrolu nad njihovim životima. Teško je bilo reći ko je od njih dvoje više živnuo kada je ona konačno postavila sve granje i popela se u džip. Našavši se ponovo za upravljačem, osjetila je beskrajnu žeñ. Kada bi mogla dugo da pije hladnu vodu, sve dok ne ugasi žeñ. „Nema vode za tebe“, govorila je, „dok se ne izbaviš iz ovog mulja.“ Uzdahnuvši, okrenula je starter, ubacila u brzinu i lagano dodala gas. Prednji točkovi kliznuše, zaškripaše i konačno zahvatiše mješavinu blata i granja. Džip se pomače naprijed desetak centimetara, kliznu udesno, nañoše trag, povukoše, a onda skrenuše ulijevo, kopajući, cvileći… I ponovo se zariše u blato do blatobrana. Trejs je sa žaljenjem gledao. Njeno držanje govorilo je više od bilo koje riječi o stanju u kome se nalazila. On je pobijedio, ona je izgubila, ali okus pobjede nije mu prijao. Pošao je rukom prema vratima, želeći da poštedi Sindi hodanja do njegovog vozila da bi zatražila pomoć. Istovremeno se otvoriše i vrata džipa. Sindi izañe, zagazi u blato i poñe ka prednjoj strani kola. Trebalo joj je dosta vremena da otpetlja sajlu i dovuče je do jednog velikog žbunja na ivici puta. On zažmiri, pa ponovo otvori oči. Ništa se nije izmijenilo, Sindi nije priznala poraz. Šta je to s tobom, princezo, mislio je. Zašto ti je nemoguće da učiniš makar korak prema meni? Da li bi me molila za pomoć kada bi moj bankovni račun bio koliko i tvoj? Njegova pitanja ostajala su bez odgovora. Očigledno će princeza prije pasti licem u blato nego što će se poniziti da zamoli išta od nikogovića kakav je Trejs Rolings. Onda neka padne, govorio mu je unutrašnji glas. Ali ona nije bila od onih bića koje je on mogao mirno da posmatra kako se bore do smrti. Proklinjući svoju slabost, on izañe iz kola i preñe razdaljinu do Sindi koja je upravo stigla do žbuna koji je riješila da žrtvuje točkovima svog džipa. U tom trenutku, ona kriknu i zamahnu slomljenim ašovom prema zmiji koja se pojavila iz lišća. Trenutak kasnije,Trejs presiječe zmiju mačetom. Dok je veliko sječivo sijevnulo kraj nje, Sindi se okrenu u pokušaju da pobjegne, ali je načinila samo jedan korak kad je shvatila da suviše drhti da bi učinila išta više od toga da se ljulja na nogama. Dovršavajući borbu sa zmijom desnom rukom, Trejs prihvati Sindi lijevom, a onda zgrabi djevojku i odnese je do landrovera. „Da li vam je iko rekao“, upitao ju je uzrujano, „da zmije nemaju popust za tvrdoglave princeze?“ Sindi jeza dlaku izbjegla smrt i ako je ona vjerovatno bila suviše naivna da to shvati, on nije. „Bili ste sretni s tim ašovčićem, inače bi vas ta 'stvarčica' ujela pri prvom pokušaju, a vi biste načinili dva koraka i umrli. Razumijete li me, princezo? Bili iste mrtvi! Gdje vi mislite da ste? U Diznilendu? Zar niste bar pomislili da pogledate da nema oko vas neka otrovnica?“ Tresući se od nekontrolisanog straha, Sindi je stisnula usne. „Rej mi je uvijek govorio da ako pravim veliku buku, zmije će pobjeći prije nego što ih opazim.“ „To ne znači da možeš otvorenih očiju tumarati kroz ekvadorsku džunglu“, reče Trejs, pitajući se ko li je, doñavola taj Rej. „Mućnite glavom! Suviše je hladno i vlažno da bi reptili sada bili posebno živahni, ali vi ste naletjeli na ovu zmiju i ona je izmilila da se zaštiti. Sreća da je bila suviše umrtvljena da bi imala i pola svoje normalne brzine. Bili ste prokleto sretni.“ Trejsove ruke se stegoše oko blatnjave žene u njegovom naručju. „Ali ne izazivajte sudbinu. Bog ima važnijih poslova nego da pazi na tvrdoglave princeze.“ 14
„Idite do…“ „ðavola“, završi Trejs rečenicu umjesto nje. „Stalno mi preporučujete to mjesto. Možda biste htjeli da mi se tamo pridružite?“ Otvorio je vrata landrovera i uvukao se, držeći i dalje Sindi. Kada je počela da se otima, njegove ruke je stegnuše. „Ni govora, princezo. Bio sam tako blizu toga da se nañete na vrhu moje liste pomoćnih kajanja da vas neko vrijeme neću pustiti. Ja jedva mogu da povjerujem da ste uopšte živi.“ Glas mu je bio promukao. Dodirivao je obrazom njenu svilenkastu kosu. Osjetio je drhtaje koji su prostrujali njenim tijelom. Mnogo nježnije je promrmljao je: „Sada je sve u redu. Hajde, isplačite se. Sada ste bezbijedni.“ Osjetila je kako je njegov obraz miluje po tjemenu. Iako su je pekle oči i boljelo grlo, nije zaplakala. Davno je naučila da je plakanje, kao i moljenje, gubljenje vremena i energije. Šta treba da se dogodi, dogodit će se, i ni suze ni molbe ne mogu tu ništa da izmijene. Duboko je uzdahnula, onda još jedno i još jednom, sve dok se nije postepeno opustila na Trejsovom krilu, položivši mu obraz na lijevo rame, povukavši ruku ispod njegove brade i stavivši dlan na toplo gnijezdo kose ispod njegovog okovratnika. Kada je počeo polako da je miluje po kosi i vratu, uzdahnula je i zatvorila oči, upijajući njegovu nježnost. Trejs je vidio koliko je umorna. Ispod pruga osušenog blata, koža joj je bila jako blijeda, skoro prozirna. I usne su joj bile bez kapi krvi. Od iscrpljenosti, imala je tamne podočnjake. Njena pamučna odjeća izgledala je kao da je bila upakovana u blatnjavu kupku i bila ostavljena da se cijeli sat u njoj kuha. Sve u svemu, Trejs nikada nije vidio ženu koja mu je upola toliko seksi… niti se on ikada osjećao ni upola ovako uzbuñen. To ga je šokiralo. Bilo je to potpuno nerazumno. Ni jedan muškarac pri zdravoj pameti ne bi pretpostavio blatnjavo krilo puno mazgaste tvrdoglavosti nekoj od namirisanih, raspoloženih žena koje je nekada poznavao, je li tako? Dabome da ne bi. Ni jedan muškarac pri zdravoj pameti ne bi… Sindi uzdahnu i pribi se malo bliže uz njega, ometajući ga u njegovom razmišljanju muške zdrave pameti. Njen dlan golicao ga je po vratu i on osjeti kako se u njem budi erotična žudnja. Borio se sa željom da je uzme za ruku i poljubi je u blatnjavi dlan. Počinjem da ludim, pomislio je. Zatvorio je oči. Nije pomoglo. To je samo još više rasplamtjelo žudnju u njemu. Osjetio je njene čvrste grudi na svojima, mekoću njenog tijela i vrhove njenih prstiju u svojoj kosi. Krv mu se uzburkala. Princezo, pomislio je, šta bi učinila ako bih skinuo sa tebe taj blatnjavi džins, otkopčao pantalone i navukao te na sebe kao vrelu baršunastu rukavicu? Na tu pomisao, srce mu poče dvostruko brže da kuca. Otvorio je oči. Vrlo pažljivo, podigao je Sindi s krila i izvukao se iz landrovera, promrmljavši da ide po njene stvari iz džipa. Mulj mu je ulazio u čizme. Zgrabio je dva kofera, mrežu protiv moskita i vreću za spavanje i stavio pod jednu mišku. U prtljažniku je ostala samo kutija s alatom. Naprijed je bila prazna posuda sa vodom i papirna vreća sa malo hrane. Uzeo je i to i vratio se u svoje vozilo. Sindi je sjedila, posmatrala ga i poželjela ponovo da bude u kolima s njim. Još je osjećala pritisak njegovog čvrstog tijela i njegovu umirujuću ruku na njoj. Nije osjetila takvo milovanje još od one noći mjesec dana po smrti njene majke kada je Rej čuo svoju sestricu kako plače, došao i njenu sobu, uzeo je u naručje i njihao dok nije ponovo zaspala. „Je li bilo još nešto?“ upitao je Trejs, gledajući u bistre crne oči koje su ga posmatrale iznenañujućim intenzitetom. „Samo voda za hladnjak i kante s benzinom.“ „Neka ostanu zasad. Osjećate li se dovoljno jakom da upravljate džipom dok ga budem izvlačio iz blata?“ „To je sve? Samo da upravljam?“ zatreptala je. Trejs klimnu glavom. „Moći ću“, odgovorila je više sebi nego njemu, krenula je da izañe iz kola, ali se Trejsove ruke ponovo nañoše pod njenim koljenima i na njenim leñima. Odnio ju je do džipa. Uz put je
15
gledala u njegove intenzivne zelene oči. Čudno ju je u tom trenutku podsjećao na Reja, jedinog muškarca koji nikada nije iznevjerio njeno povjerenje. „Tražio sam od vas da upravljate, a ne da hodate“, objašnjavao je Trejs svoj postupak. Kada su stigli do džipa, Sindi ponovo progovori: „Trejse…“ „Da?“ „Hvala vam.“ „Za ovo?“ upitao je, podigavši je malo više. „Ne. Mislim da, ali i … za zmiju. Hvala vam.“ Trejsove ruke nesvjesno jače zaštitnički stegoše djevojku. „Nema potrebe da mi zahvaljujete. Vi ste je prvi udarili.“ „Čista sreća. Zmija je bila dvaput duža od bijedne drške ašova.“ „Ne zahvaljujte mi. Ja sam luda koja je skoro dopustila da poginete.“ „Ne budite smiješni. Niste vi stavili džip u blato niti zmiju u žbunje.“ „Nije trebalo da vam dozvolim da se izvezete iz Kita.“ „Kako to mislite 'dozvolio'? Vi nemate ništa s tim. Ja sam iznajmila džip i ja sam ga vozila!“ „I vidite gdje vas je to dovelo.“ Sindi ga pogleda. „U vaše naručje?“ upita meko. „U to da vam blato stigne do tih slatkih usta, eto dokle.“ Nasmiješio se. „Ja mogu da vas izvučem iz blata bez problema, ali poslije toga možete se naći u daleko većoj opasnosti nego ranije.“ Prije nego što je stigla da odgovori, spustio ju je na sjedište džipa i udaljio se. Posmatrala ga je s mješavinom zavisti i divljenja dok je manevrisao landroverom kroz blato, obilazeći džip i postavljajući se ispred njega. Njegov auto je imao čekrk za vuču i pozadi, pa je Trejs zakačio džip za svoje vozilo. Veće i šire gume landrovera pronašle su tvrdo tlo ispod sloja mekog blata. Džip je krenuo naprijed. Sindi se trudila za upravljačem, ali je znala da pravi posao rade Trejsova snažna mašina i njegova vještina. Konačno, oba vozila izañoše iz blatne rupe. Cijela stvar trajala je oko tri minute. Sindine ruke su se bijesno stiskale oko upravljača. Poželjela je da je to Trejsova šija. Jedva da je isprljao čizme, a dotle je mirno posmatrao kako ona rukama čupa žbunje. Čekao je da ga zamoli za ponoć! Lijepo! Trejs je nastavio da vozi umjesto da stane i otkači vozilo. Sindi je bila suviše bijesna da bi na to obraćala pažnju. Njene raspoloženje nije se popravilo kada se za desetak minuta naprijed na putu pojavilo selo. „Proklet da je!“ siktala je. „Proklet, proklet, proklet! Da sam znala, mogla sam do ondje da stignem pješke za pola sata.“ Objekt njenog bijesa pola pažnje je posvećivao putu pred sobom, a pola džipu iza sebe, dovezavši Sindi tačno pred mjesnu krčmu. Nekoliko starijih ljudi kraj stolova podiglo je pogled. Sindi opazi kako im je Trejs prišao, prije nego što je izašla iz kola i ukočeno krenula prema prednjoj strani džipa. Ne gledajući Trejsa, počela je da petlja oko kabla da bi ga otkačila. „Ostavite to“, reče joj trejs. „Danas više ne idemo nikuda.“ „Govorite samo za sebe“, promrmljala je u bradu. Odjednom, njene ruke se odvojiše protiv njene volje od sajle. „Ostavite to, rekao sam!“ Zurio je prkosno. „Ovo je Popokakstil“, rekao je. „Željeli ste da doñete ovamo, zar ne?“ Spustila je pogled ka njegovom grlu. „Nešto vas nervira?“ upita Trejs blago. „Vi. Vaša podmuklost. Znali ste da možete da izvučete džip za nekoliko minuta, ali ste me pustili da šljakam dok mi oči nisu ispale.“ Trejs je šutio. „I znali ste sve vrijeme da je Popokakstil tako blizu!“ Bila je to više optužba nego pitanje, ali je Trejs ipak odgovorio. „Da.“
16
„A niste mi rekli!“ „Niste pitali.“ Gledao je kako su joj se zažarili obrazi. „Želite li sada nešto da me pitate, princezo?“ Sindi se okrenu, uvuče se nazad u džip, nasloni glavu na sjedište i zatvori oči. „Kako hoćete“, slegnuo je ramenima. „Princeze su uvijek tako ponašaju, zar ne?“ Okrenuo se i vratio ka ljudima u krčmi. Sindi kroz stisnute kapke primijeti kako se niotkud stvorila stolica. Trejs sjede. Iznutra se pojavi debela žena, noseći tanjir s jelom u jednoj i bocu piva u drugoj ruci i stavi sve to pred Trejsa. Iznenada je osjetila glad i žeñ. Ali radije bi lizala prašinu i izgladnjela kao kostur nego što bi molila Trejsa za hranu i vodu. Morat će malo da se odmori. Za pola sata prikupit će dovoljno snage da se gestovima sporazumije sa domorodcima i tako doñe do hrane i vode. „Voda…“ Ispravila se i osvrnula. Kao i većina sela i Popokakstil je morao imati česmu gdje su njegovi stanovnici dolazili po vodu i ćaskali. Usprkos iscrpljenosti, ona se naže preko sjedišta, izvadi lončić iz prtljažnika i izvuče se iz džipa. Osjetila je jaku vrtoglavicu i sačekala trenutak da je proñe. Onda se uputi ka česmi. Samo što je napunila lončić hladnom vodom, pojavio se Trejs kao demon i prosuo joj vodu u prašinu. „Vi, mali idiote! Jeste li svugdje uz put pili vodu po selima?“ upita grubo. Zavrtjela je glavom i pogledala zamišljeno u baricu pred njom. „Prokuhavala sam je.“ Uzeo je njen lončić a zatim je uhvatio za ruku. „Da li vam je uopšte palo na pamet da možda ja imam vode u landroveru?“ pitao je, vukući je prema kolima. „Ili ste vjerovali da je kod svakog seljaka voda ista, pa je ionako morate prokuhavati?“ Ne čekajući odgovor, Trejs baci lončić u prtljažnik svojih kola i izvuče svoju manjerku, pa je podnese Sindi pod nos. „Pijte!“ Nije čekala na drugi poziv. Odvrnula je poklopac i počela da pije velikim gutljajima, tako da joj je voda curila niz usta. Nikada nije osjetila ništa tako fino. Suženih očiju, Trejs ju je posmatrao. Kada je stala da predahne, upitao ju je: „Koliko ste dugo boli bez vode?“ Pogledala ga je preko manjerke. „Ne suviše…“ „Koliko dugo?“ prekinuo ju je. „Od juče popodne. Namjeravala sam da noćas prokuham još, ali nisam naišla na baru tamo gdje sam parkirala. A danas sam bila zauzeta da nisam stigla.“ „I prije biste umrli od žeñi nego što biste išta zamolili od prostaka kao što sam ja?“ „Pošto sam vidjela vaš prljavi osmjeh dok sam se mučila u blatu, da! U pravu ste!“ „A kada ste posljednji put jeli?“ „To nije problem. Mogu da izdržim bez hrane.“ „Kada?“ „uče.“ „A ja mislio da ste inteligentni!“ Držeći je čvrsto, privukao ju je blizu sebi. „Slušajte, princezo! Ovo je divlja zemlja sa planinama višim od Boga i podmuklijim od ñavola! Džungle ne daju ni centa na to da li ste bogati ili siromašni, kralj ili prosjak, živ ili mrtav. A bićete mrtvi ako se ne spustite sa te vaše visine. Ja nisam čitač misli. Ako želite nešto, hranu, vodu ili bilo šta drugo, tražite. A kada vam se kaže da učinite nešto, kao na primjer, da ostavite sajlu landrovera tamo gdje je, uradite to. Ovo ističem kao primjer, jer ako ste nevješti, ode vam prst.“ „Ako mi govorite o sajli…“ „Ne“, prekide je Trejs. „Šta će se dogoditi ako nešto krene loše, a nema se vremena da se raspravljam ili objašnjavam sa vama? Treba li oboje da budemo povrijeñeni ili mrtvi zato što ste suviše tvrdoglavi da pratite razumna uputstva? U svakoj ekspediciji može da bude samo jedan voña, a ovdje sam ja taj. Ako to ne možete da prihvatite, vezaću vas u džipu i odvući nazad u Kito.“
17
Poželjela je da mu odbrusi neka se kuha u paklu, ali je znala da bi to bilo glupo, kao i neke druge stvari koje je već učinila. Nije imala ni iskustva ni reflekse da se sama snañe u džungli i morala je to da prizna. Biti bez vode i hrane u času kada joj je bio potreban svaki djelić snage nije joj baš bio blistav potez. „U redu“, procijedi kroz zube. „Vi Tarzan, a ja Džejn! Idemo tako.“ „Da li vi to molite ili mi kažete?“ Zatvorila je oči i poželjela da je dvaput jača od Trejsa. Tri put. Četiri put. „Zamolite me, princezo.“ Ali nije bila jaka. Vrtjelo joj se u glavi, bila je umorna, a jezik joj je bio hrapav, kao brusni papir. „Jeste li ikada“, upita promuklo, „morali da molite za sve?“ „Ja ne govorim o moljenju. Ja…“ „Jeste li?“ prekinula ga je. „Ne.“ „Nisam ni mislila.“ Otvorila je oči. Bile su crne i mutne kao noćno nebo bez mjeseca i zvijezda. „A ja jesam. I to se više neće dogoditi. Nikada! Zato, ako želite taj posao da nañete Suzan, ja ću vam platiti. Ako tražite od mene da kažem: 'Najljepše molim, pomozite mi', ja ću naći drugi način da krenem za Suzanom, zato što bez obzira koliko ja lijepo molila, vi ćete uvijek učiniti ono što želite i trljaćete mi nos na svakom koraku.“ Gorčina Sindinog tona bila je dirljiva. Instinktivno, Trejsov stisak popusti i pretvori se u polagano milovanje. „Je li vam to neki muškarac učinio? Natjerao vas da molite, a onda vas ponizio?“ U očima joj sinu prkos i ugasi se. Oči joj postadoše prazne. Nekoliko godina joj je bilo potrebno da nauči da ne misli na Džesonovo vjerolomstvo. Nema razloga da počne ponovo da se sjeća. „To nema veze sa traženjem Suzane“, rekla je. Za trenutak, Trejsov stisak se pojača, a onda je on pusti. „Suzan je bila ovdje prije nedjelju dana“, reče. „Kupila je tkanine i otišla za San Huan de Kekstil.“ „San Huan… već kako se zove“, promrmlja Sindi, pokušavajući da se sjeti sela odakle je Suzan nabavljala odjeću. „To nije daleko.“ „Na slijedećem je planinskom sedlu prema istoku.“ „Fino“, reče Sindi sa olakšanjem. „Možemo da stignemo tamo prije ponoći.“ „Ni govora.“ Sindi pogleda u nebo. Sunce je već bilo zašlo za planinu, ali je ostalo još sigurno sat vremena do smrkavanja. Kao i uvijek, bilo je oblaka ali nije prijetila kiša. „Ali vrijeme je dobro“, primijetila je. „Vi niste. Potrebna vam je hrana, kupka i spavanje, i to tim redom.“ „Ali…“ „Ne.“ Sindi ućuta. 'Ti Tarzan, a ja Džejn'. Ovo je bila Trejsova džungla i njegova pravila. Rasprava ne bi ništa promijenila. A bila je i suviše umorna.
18
5. Ne obraćajući pažnju na to kako je njegova odsječnost djelovala na djevojku, Trejs uñe u krčmu. Tamo poče da se bori sam sa sobom. Izgubio je. Psujući to što mu snaga volje odmah oslabi kad se suoči sa Sindi Rajan, on pozva gorostasnu konobaricu. Obećao je sebi da će natjerati Sindi da zamoli za sve što joj treba, ali pomisao na to da je gladna i žedna porazila ga je. Dovešće on stvari u red kad se ona najede i odmori. Desetak minuta kasnije, kada se pojavio sa hranom iz krčme, Sindi se zgrčila na sjedištu džipa i zaspala. Prodrmao ju je. Počela je mumljajući da protestuje, ali kad joj je podnio tanjir sa krompirima i piletinom pod nos, odmah se razbudila i prihvatila jela. Za to vrijeme, Trejs je otišao do landrovera i počeo da ga istovara. Kada se pola sata kasnije vratio do nje, Sindine oči su opet bile zatvorene, a na tanjiru su ostale samo oglodane kosti. „Vaša kupka je spremna“, budio ju je dubokim glasom. „Možete li da hodate ili da vas odnesem?“ „Mmmm…“ „Mmm?“ nasmija se Trejs, podiže Sindi i odnese je kroz pokrajnja vrata krčme u malu prostoriju sa drvenim podom, zahrñalom pipom koja je virila iz zida i komadom plavičastog sapuna na podestu visokog prozora. Njen šampon, češalj i peškir bili su postavljeni pred vratima. „Jeste li se probudili?“ upita je. Sanjivo je promrmljala da nije. Trejs polako postavi Sindi na noge, držeći je i dalje. Gledao je u njene usne i pitao se da li imaju tako sladak ukus kao što su obećavale. Grdeći sebe zbog tolikog odsustva samokontrole kada je ova žena u pitanju, on ipak naže glavu i poče da je dodiruje usnama, ne ostavljajući ni jednu osjetljivu tačku na njenoj koži ne dotaknutu, a zatim dodirnu njene usne, koje se djelimično rasklopiše. Osjećao je promjenu u njenim mišićima dok je iz sanjivosti prelazila u polubudno stanje. Iznenada nije mogao više da izdrži. Sindine usne sa iznenañenjem odgovoriše na Trejsov poljubac. Jeknuvši, predala se njegovom zagrljaju. Kada je odmakao usne ona polako otvori oči sa osjećanjem da je načinila grešku. Nijedan muškarac je dosad nije uzbudio sem Džesona – njenog prvog ljubavnika, a kako je vjerovala i posljednjeg. Ako je namjeravala da načini izuzetak, trebala je da počne s nekim manje potentnim od Trejsa Rolingsa, jer on je bio iznad njenog nivoa u čulnom iskustvu. Ali on ju je neodoljivo privlačio. Kasni zlatni sunčevi zraci koji su prodirali u kupatilo kroz visoki prozor, osvjetljavale su njegove oči dajući im boju smaragda. Bile su to dvije zelene vate koje su je gledale. „Vjerujem da sam konačno našao način saobraćanja sa malom princezom dignutog nosa“, nasmiješio se Trejs, posegnuvši ponovo za njenim usnama. Sindi se ukoči i pokuša da se oslobodi Trejsovog zagrljaja, ali bez uspjeha. Bio je jači, čak i više nego što je izgledao. Od dodira njegovih brkova i senzualnih usana prolazili su joj žmarci. „Ne mrštite se“, mrmljao je Trejs, dodirujući njenu donju usnu. „Mislio sam, da pošto imate teškoća sa riječima, treba da vam pružim drukčiju mogućnost da mi zahvalite.“ „Velikodušno od vas“, procijedila je kroz zube. „Tačno.“ Rekavši to, Trejs izañe i zatvori vrata za sobom. Njegov glas opomenu Sindi da ima na raspolaganju samo petnaest minuta da sebe dovede u red. Ona zatvori oči i otvori tuš. Tanka struja hladne vode poteče. Pogledala je u svoju odjeću, slegnula ramenima i stala pod tuš. Radeći brzo, nakvasila je i istrljala sve na sebi, šamponom, isprala, onda se skinula u donji veš i ponovila proces. Dotle se i njena kosa isprala i ona se osjeti ugodno čistom. Isključila je vodu, ocijedila odjeću i pogledala u nju i svoje nekada bijele tenisice. Iako je sve
19
bilo čisto, imalo je i dalje zadah na smeñu mulj i po njemu su se vidjele zelene fleke od vegetacije. Uzela je peškir, brzo se obrisala, onda odjeću umotala u njega. Trejs pokuca na vrata. „Vrijeme je isteklo!“ „Čekajte!“ povika Sindi, navlačeći donji dio bikinija. „Nisam obučena!“ „Je li to poziv?“ „Da se niste usudili!“ viknula je, zakopčavajući grudnjak. Zatim je žurno počela da navlači bluzu na još vlažno tijelo, što nije išlo lako. „Opustite se“, reče Trejs, otvarajući vrata i ulazeći. Jednom rukom je otkopčavao košulju, a drugom držao čistu odjeću. „Nemate ništa što nisam vidio ranije, i obratno.“ Okačivši odjeću na klin i zalupivši vrata, Trejs se u maloj prostoriji našao na tridesetak centimetara od Sindi. Stajala je sa vlažnom odjećom i peškirom u rukama i zurila u njegove muške grudi koje su se pomolile iz košulje. Tehnički, ono što je Trejs rekao bilo je ispravno. Vidjela je i ranije muškarce bez košulje, a Džesona bez ičega. Ali, vidjeti Trejsa bilo je nešto drugo. On je zračio muževnošću, vitalnošću, toplinom i on je u njoj razgorio vatru jednim jedinim poljupcem onako kako Džeson nije uspio svim svojim ljubavnim umijećem. Nije shvatila da zuri u njega sve dok mu ruke nisu krenule ka pantalonama. Ona se naglo okrete licem zidu. Nasmijao se. „Vi ste…“, počela je ljutito i izgubila glas. „Poželjan?“ izazivao je Trejs. „A, evo, pomislih, razmažene, suviše civilizovane žene vole da ih prevrću seljaci.“ „Šta je to?“ upita Sindi. „Citat?“ „Da.“ „Odakle?“ „Iz 'Ljubavnik ledi Četerli' D. H. Lorensa.“ Kroz krajnji napor oćutala je i navukla svoje vlažne pantalone. „Naša soba je druga vrata lijevo“, obavijestio ju je. „I ne lutajte predaleko u toj odjeći, princezo. Ona ne skriva mokra ono što skriva suha.“ Vrata se zatvoriše za njom. Pogledala se i otrčala u sobu. Tek kad se našla u njoj sjetila se Trejsovih riječi: „Naša soba.“ Osvrnula se oko sebe. Rasklimani krevet, madrac koji je ležao na podu. Postojao je i čaršav, ali ne i pokrivač ili jastuk. Nije bilo ni tepiha, ni zavjesa, ni elektronike ni tekuće vode. A da o privatnosti i da ne govori. Vrata nije mogla da zaključa iz prostog razloga jer nije bilo brave, pa čak ni stolice da podmetne pod vrata. Kraj madraca na podu bili su Trejsova torba i njeni koferi. Sindi skide mokru odjeću i navuče suhu, žureći se jer nije znala kada će se Trejs pojaviti iz kupatila. Za to vrijeme, Trejs je proveo neuobičajeno mnogo vremena pod tušem, pokušavajući da odagna sliku djevojke kada je ušao u kupatilo. Raskošne linije njenog tijela su ga šokirale. Tanak struk i pune grudi i kukovi. Dugačke noge lijepo izvajane. Vidio je tolike žene i mnogo manje odjevene, ali nijedna od njih nije izazivala trenutno takvu reakciju njegovog tijela. Jeda krevet, mislio je. Ona je tako prokleto meka, a taj pod tako prokleto tvrd. Možda će se sažaliti na mene i pustiti me da spavam kraj nje… Nije nego! Kao što će se sav njen novac pretvoriti u travu i krava će ga pojesti i dati zeleno mlijeko. Dok se obukao njegovo tijelo je ipak prihvatilo poruku njegovog mozga da zaboravi na to. Ljut na sebe što se vezao u čvor zbog nje, ljut na svijet i pomisao na dugu noć na tvrdom podu, Trejs se vukao neosvijetljenim hodnikom ka spavaćoj sobi, pokucavši, ušao je. Suha odjeća na Sindi opet je bila za dva broja veća, široka. Znao je da treba da bude zahvalan što više nije u mokroj, pripijenoj i prozirnoj pamučnoj odjeći, ali nije. Ljutilo ga je to što se očigledno trudila da mu bude što manje izazovna i što je u tome uspjela. „Jeste li od one kelnerice nabavili tu odjeću?“ upita, bacivši u stranu svoje prljave stvari. Pogledala se. Ručni rad. Materijal od prirodnih vlakana, živih boja, vrlo elegantan i udoban.
20
„To je jedna od Suzaninih kreacija“, reče. „Nije čudo što se izgubila. Ona ne umije da prati ni linije ženskog tijela, a kamoli puteve ucrtane na mapi.“ „Uspjela je da stigne do Popokakstila.“ „To nije preporuka“, progunña Trejs. „Znate, za nekog ko je tako pretjerano odan Suzan Parker, vi ste baš naročito radoznali. Čak me niste pitali ni da li seljani znaju išta više o njoj sem činjenice da je otišla.“ „Znate da brinem za Suzan. Ako saznate još nešto i ako želite to da mi kažete, kazaćete. Moja molba u ništa ne može izmijeniti.“ Uprkos hladnoj neutralnosti njenih riječi, Sindi ga je nestrpljivo posmatrala. „Seljani su joj prodali nešto odjeće, hrane i benzina, a onda su se vratili svojim poslovima“, odgovori Trejs. „Rekli su da je jako lijepa i da govori rukama i osmjehom.“ Sindi snažno udahnu i opusti se, umirena prvi put otkako je njena prijateljica nestala. „To je ona“, reče, a u očima joj se pojavi osmjeh. „Kosa boje cimeta i vitko tijelo koje dobro izgleda u svemu. Ona svakome sve može da učini razumljivim pomoću svog osmjeha, i elegantnih ruku. Da je ona bila pokrivena blatom kao ja, ona bi od toga napravila novu modu.“ „Mogu li iz toga galantno da zaključim…“ „Galantno?“ prekinula ga je. „Vi?“ pomislila je kako je sjedio i gledao je kako se muči da izvuče svoj džip iz blata. „Šta vi znate o tome? Galantno bi, na primjer, bilo da kad postoji samo jedan madrac, jedan muškarac i jedna žena, taj muškarac…“ „Začepite bocu, princezo“, reče Trejs hladno. „Ja ću noćas spavati na podu, ali ne iz pogrešnog osjećanja galantnosti. Sa ženom kao što ste vi, ne vrijedi dijeliti grbavi madrac.“ Ne gledajući je više skinuo je s kreveta prljav vuneni čaršav i bacio ga u ćošak. Onda je stavio madrac i pokrio ga svojim šatorskim krilom. Kada je počeo da odvezuje njenu vreću za spavanje, ona nehotice poče da gunña. Bila je suviše svjesna Trejsa kao muškarca da bi udobno spavala u istoj sobi sa njim bez obzira ko će biti na madracu, a ko na podu. Trejs iznenada podiže svoj ledeni zeleni pogled. „Opustite se“, reče. „Ne namjeravam da zavučem ruku u vašu bluzu dok spavate. Niti ću se uspuzati u krevet kod vas. A puzanje je ono na šta navodite muškarca kad vam se približi, zar ne, princezo? E, ja to neću. Što prije to shvatite, to će naše putovanje biti lakše za oboje.“ Nestrpljivim pokretom, Trejs odmota Sindinu vreću za spavanje i stavi je preko madraca. Sačekala je dok se nije odmaknuo, a onda se sagnula i ponovo je smotala. Bez riječi se okrenula i pošla prema vratima, zgrabivši usput svoje šatorsko krilo. Jedva da ih je otvorila kad se njegova ruka pruži iznad nje i ponovo ih pred njenim nosom zatvori. „Planirate da spavate u hodniku?“ upita. Pogledala ga je preko ramena. „Ne, nego u džipu.“ „Bit će vam mnogo udobnije da ležite u krevetu nego da sjedite u džipu.“ „Već sam probala. A i dovoljno sam umorna da bih mogla stojeći da zaspim.“ Hladno se nasmiješila. „Sigurna sam da će vama više odgovarati madrac nego meni. I ne brinite, mister Rolings. To gdje ja spavam neće imati utjecaja na vaš honorar.“ Trejs promumlja nešto nerazumljivo i okrete joj leña. Nije se micao sve dok nije čuo kako su se vrata za njom zatvorila. Onda se skide, ugasi baterijsku svjetiljku koju je donio iz landrovera i leže na madrac.
21
6. Bio je još uvijek budan kad je počela da pada kiša. Svjetleće kazaljkama njegovom satu kazivale su mu da je na grbavom madracu ležao skoro čitav sat. Brojao je ovce, koze, lame, alpske miševe i kišne kapi, ali uzalud. Nije bio bliže snu nego kad je legao. Skočio je sa madraca i počeo da zuri u vrata. Princeza nije bila dovoljno odrasla da prizna grešku i skloni se sa kiše. To bi značilo da bi on trebao da bude dovoljno odrastao da joj ukaže na njenu grešku i dovuče je ovamo. Obukao se, pipao po mraku dok nije našao svjetiljku u obliku olovke i upalio je. Obuo je čizme i tiho izašao. Iako po gradskim standardima nije bila kasna noć, u krčmi i u selu vladala je potpuna tama. Opsovavši, zakoračio je na kišu i otišao do džipa. Platneni krov bio je podignut, ali Trejs je znao da mora da negdje propušta, jer mu se to uvijek dogaña. Čim je otvorio vrata kola znao je gdje. Svugdje. Voda je klizila po stropu i niz stranice platna, kapljući mu tu i tamo za vrat dok je s nevjericom zurio u djevojku. Podmetnula je lonac tamo gdje je najviše curilo – s lijeve strane vozačkog sjedišta. Ostale barice nastajale su s druge strane od vode koja je klizila po stropu i niz stranice platna, kapljući mu tu i tamo. Ispod je bila vreće z spavanje koju je koristila kao čaršav. Iako se zgrčila, bose noge su joj virile ispod šatorskog krila. S vremena na vrijeme, voda je kapala na njene prste. Ali, ona je zaspala. Trejs je zurio u nju ne znajući da li da kune ili da uzme svoju tvrdoglavu princezu u naručje. Na kraju je našao slatko rješenje, jer nije bilo drugog izbora. Ako bi Sindi ostala u džipu do jutra bi se ukočila i razboljela. A bila je dovoljno iscrpljena da spava čak i kad bi potoci vode tekli preko nje. Uzalud je sjedio, gledajući je kako se muči u blatu, danas popodne. Lekcija je bila naučena. „Princezo“, prošaputao je. „Šta, do ñavola, da uradim sa tobom?“ Jedini odgovor bilo je monotono udaranje kišnih kapi. Psujući, zadjenuo je svjetiljku-olovku za uho, nježno skinuo mokro šatorsko krilo i izvukao Sindi iz njenog neudobnog, mokrog ležaja. „Mogla si bar da spavaš u landroveru“, mrmljao je. Uzeo ju je u naručje. „Tamo ne bi prokišnjavali i mogla bi lijepo da se ispružiš. Ali ne, ti ne bi čak ni toliko tražila od jednog prostaka, je li?“ Uzdahnuo je. „Jedno od nas mora da bude bar malo pametnije, princezo, jer, ako i dalje budeš suviše gorda da prihvatiš prostakov savjet, naškodit ćeš sebi prije nego što budem mogao da te zaustavim. Počećemo da se raspravljamo i onda ćeš pokušati da izañeš na kišu ili nešto jednako tako glupo, pa ćemo biti tamo gdje smo bili prije pet minuta: ja ležeći budan, a ti na putu da dobiješ zapaljenje pluća u mokrom džipu.“ Sindin jedini odgovor bilo je mrmljanje koje on nije razumio. Štiteći je od kiše što je bolje mogao, odnio ju je do krčme, pa mračnim hodnikom u sobu. Zalupio je nogom vrata i položio Sindi na madrac. Ponovo je počela da se vrti. Kada je htio da se povuče, njeni prsti ga stegnuše. „Rej?“ promrmljala je. Ukočio se usred pokreta na ugasi malu svjetiljku. „Rej?“ ponovila je glasnije. „Da“, lagao je Trejs kroz stisnute zube. „Ja sam.“ Ugasio je svjetiljku i ispružio se na madracu. „Spavaj, ljubavi. Ja sam tu. sve je u redu.“ Sindi promrmlja opet nešto što nije razumio. Sanjivo je pružila ruku pod njegov potiljak, a obraz naslonila na njegove gole grudi. On navuče njenu laku vreću za spavanje preko oboje. Uzdahnuvši, Sindi se s povjerenjem pribi uz njega i potonu opet u dubok san. Stegnuo je pesnice i pitao se ko je, do vraga, taj Rej, kome se ona predaje s povjerenjem, bez borbe i oklijevanja? I zašto taj Rej sada nije ovdje s njom u Ekvadoru. Osjećao je kako njena toplota struji kroz njegovo tijelo. Koji bi normalan muškarac pustio ovakvu ženu da sama krene u divljinu? „Ti si lud“, reče glasno sam sebi. 22
Imao je pred sobom cijelu noć da misli ko je zapravo lud: taj Rej, Sindi ili Trejs Rolings. Žena u Trejsovom naručju je mirno disala, a sa svakim udisajem njene grudi su dodirivale njegove. Tijela su im se dodirivala. Lijevom rukom ju je obujmio oko tankog struka i ona je upola ležala na njemu. Njena desna ruka je bila ispružena preko njegovih grudi, a prsti su joj bili zariveni u njegovo pazuho. Jedna njena noga bila je meñu njegovima. Jedva su usuñivao da diše. Glad za njom bjesnila je u njemu cijelu noć. Spavao je malo i probudio se tako nadražen da ga je boljelo sve od vrata do koljena. Tako je proveo duge časove u tami. Ali noć ipak nije bila potpuno izgubljena. Konačno je saznao ko je lud. On je lud. Pažljivo s odmakao od Sindi. Nikada nije proveo noć sa ženom koju je želio a da je nije uzeo. Zašto to ne uradi sada? Ako je njen poljubac u kupatilu bio pravi, neće joj biti krivo. To ti je najgluplja ideja u posljednjih mjesec dana, rekao je sam sebi, odmakavši se od ivice madraca i ustavši. Griješiš. Najgluplja ideja je bila što si učinio Inversu uslugu time što si Velikog Edija natovario na svoja leña. Uzdahnuo je i protrljao lice dlanovima, poželjevši da obuhvati Inversa za vrat. Ali to je bilo nemoguće. Jedino je mogao da dohvati tvrdoglavu princezu čije su oči i tijelo gorjele tamnom vatrom, koju mu nije dala da dotakne. Psujući Inversa i Velikog Edija i sve, sem zaspale žene koja je bila i preblizu i predaleko, Trejs jače protrlja lice. Pitajući se i sam zašto se brije u ovoj divljini, on uze pribor i tiho napusti sobu. Sindi se probudila trenutak kasnije. Zatvorenih očiju, protegnula se. Iznenada, zapanjeno viknu, sjede i divlje se obazre u polutami. Sjećala se da je zaspala u džipu i ničega više. Ali ovo očigledno nije bio džip. „Trejs!“ Nije bilo odgovora. Polako je Sindi inventarisala svoju okolinu. Soba joj je bila dovoljno poznata. Njeni koferi su još bili na starom mjestu. I Trejsova torba. Njegova baterijska svjetiljka i sandale bile su kraj kreveta. Bila je pokrivena sopstvenom vrećom za spavanje, koju je ona rastvorila prošle noći kao čaršaf u džipu. A ležala je na Trejsovoj vreći koja je takoñe bila rastvorena. Nije vidjela nikakav krevet ni bilo šta na čemu je Trejs mogao da spava. Jedini mogući zaključak bio je da je provela noć, ili bar dio noći spavajući sa Trejsom Rolingsom. Sjetila se njegovih riječi da neće zavući ruku u njenu bluzu dok bude spavala. Suviše sanjiva da bi aktivirala svoju odbranu, priznala je sebi da ništa više ne bi voljela nego da se probudi uz Trejsovu ruku koja joj miluje grudi. Na tu pomisao, zadrhtala je i uzbudila se. Ironija njene situacije tjerala ju je da poželi da se istovremeno i smije i plače. Već je izgubila nadu da će naći muškarca koji će željeti nju a ne njen novac. Onda je naišao Trejs Rolings, muškarac za kojeg je otkrila da ga jako želi… muškarac koji ju je poljubio samo jednom i očigledno zaključio da to izaziva više problema nego što vrijedi. Neće puzati pred njom, rekao je. Zar mu ona izgleda tako, kao žena čije je najveće zadovoljstvo da ponižava muškarce, da ih tjera da mole za poljubac ili osmjeh? Vrtjela je glavom, odbijajući Trejsovu tvrdnju. Ona je upravo tako bila ponižen od muškarca i nikad ne bi drugo ljudsko biće podvrgla takvoj surovosti, kao što ne bi ni sebe da puzi pred drugim muškarcem. Možda bi, ako bi mu to objasnila, ona i Trejs mogli poeti iz početka. Možda bi je tada poželio umjesto što bijesni na nju. „Nije nego“, promrmljala je, ustajući. „On je pun razumijevanja i želje za opraštanjem! Vidjela si to po kvarnom osmjehu na njegovom licu kad si podigla pogled iz blata.“ Smrknuta, počela je da se pakuje. Umotala je vreće za spavanje, prljavu odjeću stavila je u veliku plastičnu kesu koju je ponijela za takvu svrhu. Tenisice su joj bile vlažen, ali uz suhe sokne moći će da se izdrži. Izvukla je malo putno ogledalo iz kofera. Jedan pogled rekao joj je više nego što je željela da sazna. „Nije čudo što je Trejs jedva dočekao da se jutros izvuče iz kreveta“, obratila se
23
namršteno sama sebi. „Vidjela sam žene koje su bolje izgledale jašući na metli za vrijeme karnevala.“ Mala četka i mnogo strpljenja doveli su njenu kosu u nekakav red. Stavila je jedva malo šminke, ne želeći da privlači pažnju nečim tako beskorisnim u džungli. I, da bude iskrena, nije željela da izgleda spektakularno za Trejsa već samo da mu dokaže da može da bude poželjna. „Hej, princezo! Probudili ste se?“ Sindi sakri ogledalo u vreću s prljavim rubljem. „Da“, odvrati. Stajao je pred njom u staroj crnoj majici, savršeno pripijenoj uz njegovu muskulaturu i širokim pantalonama. Crna kosa mu je blistala, mokra od tuša, a na svježe obrijanom licu blistale su kao i uvijek zelene oči. Sindi nikada nije vidjela muškarca koji je više djelovao na njene osjećaje. Uzdržavala se da ne ispruži ruku i dodirne njegove obrve, usne, bradu i da ga konačno poljubi kao onda pod tušem. Ovaj put ne bi prestala da ga ljubi sve dok ne bi zadrhtao kao ona juče. Ako je to moguće. „Hej!“ Trejs se čudio zašto Sindi zuri u njega kao da je stranac. „Sjećate li me se? Vašeg neustrašivog vodiča?“ Sindi se, rumenih obraza, žustro skloni s vrata. „Dabome. Uñite.“ „Evo“, rekao je, držeći tacnu na kojoj su bili ibrik s kafom, gomila jaja i brdo tortilja. „To će istjerati paučinu iz vaše glave.“ Sindi bez riječi prihvati tacnu, zureći u Trejsa kao da je čarobnjak. „Kafa“, reče joj on, opazivši da ne pokazuje namjeru ni da jede ni da pije. Zurila je i dalje u njegove mišice, njegov tamni ton. Željela je da dodirne njegove mišice prstima, usnama… Da li bi ga to natjeralo da je gleda kao poželjnu ženu, a ne kao beskorisnog albatrosa koji mu se ovio oko vrata? „Jeste li dobro?“ upitao je vidjevši kako je stegnula tacnu da su joj zglobovi pobijelili. „Ne“, zatvorila je oči, pokušavajući da smiri oluju u sebi. „Mislim, jesam. Samo malo rastresena.“ Trejs se osvrte, očekujući da ugleda sobu u istom takvom haosu kakve su bile i njene misli. Ali sve je bilo spakovano i poredano pored vrata, spremno da se odnese u landrover. Očigledno je žurila da se makne iz prisilne intimnosti male sobe. Osmjeh se pojavi ispod Trejsovih brkova. Ni landrover nije bio prostraniji. Neka. Otkriće to na vrijeme.
24
7. Landrover udari u masivno korijenje drveta, zaljulja se i nastavi da vozi. Sindi otvori usta da upita Trejsa da li je siguran da je ova bijedna staza put za San Huan de Kekstil, ali odustade. Na polasku sve je strpao u ovo vozilo, saopštivši mirno da je uredio da se džip odveze nazad u Kito. Bila je zbunjena i ćutala je kao i Trejs, osim u nekoliko izuzetnih situacija. Jedna im se dogodila već na pola sata od Popokakstila. Palo je mnogo riječi ali sve sa Trejsove strane i nijedna nije bila za uši lijepo vaspitane djevojke. Kada je zastao da uzme vazduha, Sindi upita: „Mogu li da pomognem?“ „U psovanju? Sumnjam, princezo. Ja znam više jezika nego vi.“ „Sa gumom.“ „Naravno da možete. Sklanjajte mi se s puta.“ Zalupio je vratima. Sindi se obuzdala i spremila se za dugo čekanje. Trejs je zamijenio točak za petnaest minuta. „To je bilo brzo“, pohvalila ga je Sindi kad je ušao u kola. „Onaj ko ne može da promijeni gumu“, progunñao je, „nema šta da traži na ovim putevima.“ „Ja sam promijenila točak na džipu.“ „jeste. Desni prednji.“ „Otkud znate?“ upita ona začuñeno. „Zavrtnji su bili tako labavi da se točak klatio. Sretni ste da se nije otkačio, inače biste otišli u ponor.“ Gledala je u svoje ruke zgrčene u krilu i nije imala šta da kaže u svoju odbranu. Trejs je bio u pravu. Skrenula je pogled kroz prozor u gusto zelenilo kroz koje se landrover probijao. Možda će, pomislila je, ako se jako potrudim stvari sada krenuti kako treba. Možda će Trejs tada prestati da me gleda kao još samo jednu nevolju u svom životu. Lišće svih oblika, široko, perasto, sabljasto, dizalo se prema bisernobijelom nebu. Sindi zaboravi na svoje nesretne misli obuzeta panoramom okoline koju ranije nije primjećivala koncentrirana na vožnju džipom. Na pojedinim mjestima, slapovi lišća činili su svod nad putem ostavljajući ga u potpunoj tami. Sunčevi zraci probijali su se samo kroz uske pukotine. Sada se suočila sa džunglom u potpunosti. Vidjela je i one nebrojene biljke koje su uspjele da prežive u sjenci visokog drveća. Uprkos tome što se uzak put dizao i spuštao, planinski lanci se od gustog zelenila nisu vidjeli. Vlaga je bila treća dimenzija džungle. Magla, sitna kiša, kapljice vode svih veličina na površini lišća koje se čudno svjetlucalo kad bi naišao vjetar. Planine su bile tamni neprovidni nebeski zamkovi u kojima se sve više osjećalo nego vidjelo, zemlja je treperila u valovima topline kao da je neki džin dunuo u ogledalo i iskrivio sve odraze stvarnosti. Oblaci su bili svugdje, prodirali u sve, čak i u njihov dah. Bujica riječi prenu Sindi iz njenog sanjarenja. Landrover stade. Pogledala je upitno u Trejsa. „Guma“, reče odsječno. Kada su se vrata zatvorila za njim, pogledala je na sat. Bilo je već skoro podne. Kako je sve relativno, pomisli. Da je ona vozila, vrijeme bi se vuklo daleko sporije od mašine, a ona bi malaksala, prešavši polovinu ovoga puta. Nije bilo sumnje, putovanje sa Trejsom je u svemu bilo bolje nego kad je putovala sama. Riješila je da rizikuje Trejsov bijes i da potraži nešto za ručak. Znala je da ima nešto u prtljažniku. Miris pečenih pilića i svježih kukuruznih tortilja nije se mogao sakriti. Napolju, Trejs je zamijenio gumu, ali onda odluči da zamijeni i oštećene, jer ako mu se slijedeći defekt desi na kiši, gotovo je s vožnjom. Psujući u bradu, krenuo je na posao. Iveri su ovdje znali biti tvrdi i oštri i bilo ih je posvuda. Čuo je kako su se otvorila i zalupila vrata vozila. Kad mu se Sindi nije pridružila, zaključio je da ide na izlet u šumu iz očiglednih razloga. Pozvao ju je ne dižući pogled s posla.
25
„Ne gubite iz vida landrover! I pazite na biljke kao što je ona blizu lijevog prednjeg blatobrana. U njima se gnijezde jako opaki mravi.“ Sindin odgovor bio je prigušen ali pomirljiv, pa Trejs usmjeri svoju pažnju na lijepljenje gume. Čuo je kad se vratila ali mu nije prišla. Provjerio je benzin i vodu. O čemu ona sada misli, pitao se. Šta je iza tih divnih crnih očiju? Nije progovorila ni deset riječi otkako su napustili Popokakstil… Možeš li da je kriviš? Kad je posljednji put otvorila usta, navalio si na nju… Nikada nisam vodio ljubav u kolima, ali bolje ikad nego nikad… Pogrešno. Sve je pogrešno! Ne budi gluplji nego što te je bog stvorio. Idi do Raula. Pokaži Sindi da je Suzan dobro, a onda idi i reci Inversu da su njegovi problemi sa Velikim Edijem riješeni, a zatim počni da piješ sve dok ne zaboraviš tamnu vatru koja je gorjela u Sindi. Poželio je kafu i tada je osjetio njen miris u vazduhu. Pitao se da nije poludio, a onda je počeo da prati miris koji ga je vodio ka prednjem kraju landrovera. Hauba se pretvorila u sto. Na papirnoj vreći ležali su komadi pečene piletine i tortilje. Kraj toga, komadi lomljene čokolade. Od mirisa hrane probudio mu se želudac, ali pažnja mu je bila usmjerena na lončić koji se pušio. Posegnuo je za njim i osjetio poznati okus kafe. „Nisam znala da li pijete sa šećerom ili mlijekom“, primijeti Sindi, nagnuta nad malim plinskim rešoom. „Ovako je dobro. Više nego što sam očekivao.“ Trejs coknu od zadovoljstva. „Dobra i jaka. Baš kao što volim.“ Sindi se nasmeši sa olakšanjem. „Procjenjivala sam po boji. Rej me je učio da je pravim jaku da okrepljuje u planinskim vijavicama.“ Trejsu njeno objašnjenje kao da umanji njeno zadovoljstvo. Pitao se čemu ju je još u zadovoljavanju muškaraca naučio taj Rej. „Pored njega zavoljela sam da je pijem“, nastavila je. Onda je na svoj užas opazila kako je Trejs stavio zajedno piletinu i lomljenu čokoladu izmeñu dvije tortilje i počeo da jede sa očiglednim zadovoljstvom. „Sve to završava na istom mjestu, princezo“, objasnio joj je podrugljivo, opazivši njeno zaprepaštenje. Vidio je kako je napućila usne. Znao je da joj se taj nadimak nije dopadao, jer ju je podsjećao na porijeklo. Ali, ona jeste razmaženo bogato dijete, iako bi radije umrla nego to priznala. Trebalo bi da prestaneš da je tako nazivaš, savjetovao je Trejs sam sebi. Ti ne bi trebalo da znaš ko je ona, pamtiš li to? A ona bi bila luda da okolo proglašava svoje bogatstvo. Južna Amerika je poslije Italije druga kidnaperska prijestolnica svijeta… Ali ako Sindi mrzi taj nadimak, treba samo da me zamoli da ga ne koristim. To bar nije teško… Osim za nju. Gledao ju je kako sa uživanjem pije iz svog lončića. „Dopada li vam se ta aroma?“ upitao je. „Božanstvena je. Ista je kao za moj roñendan.“ „Sigurni ste da je to ista kafa?“ „Apsolutno. Tako sam se obradovala kad mi ju je tata poslao.“ „Onda vaš otac mora da zna nekoga ko poznaje Raula.“ „Koga?“ „Raula Almedu. To je njegova privatna sorta, koja raste samo na njegovim plantažama i koju poklanja samo svojim prijateljima i poslovnim suradnicima. Raul ima hacijendu pravo pred nama gdje se put penje iz ravnice u džunglu.“ Oprezno je dodao: „Ako Suzan nije u slijedećem selu, bez sumnje je sa Raulom, ispružila se na ležaljki, a posluga joj ispunjava svaku želju.“ „Zvuči dosadno“, odbrusi Sindi. „Samo za one koji su dovoljno dugo bili bogati da bi znali kako je to. Većina nema šanse da to ustanovi, kao i vi, zar ne?“ „Kakva je razlika ako bih i znala?“ „Ne znam, princezo. Novac ne može da učini sve, a oni sve cijene vrijednošću novca.“
26
Sindi ne odgovori. Trejs je rekao čistu istinu. Novac ne može da kupi samopoštovanje, inteligenciju, talent, pravo prijateljstvo… ljubav. Ljubav je sasvim sigurno ono što se ne može kupiti. Ni izmoliti. Ljubav je dar koji se od svoje volje daje. Ali nitko taj dar nije dao kćerki Velikog Edija. Trejs je porazgovarao u slijedećem selu, a onda se vratio u vozilo. „Suzan je otišla prije nekoliko dana, tik pred prvu veliku oluju“, rekao je Sindi. „Otišla je s jednim od Raulovih radnika.“ Stisnuvši usne, Sindi se zagleda kroz prozor, ne želeći da oda svoju brigu Trejsu. „Ne gledajte tako smrknuto. Raulova hacijenda je samo nekoliko sati vožnje pred nama. Kad je počelo da lije, kladim se da su utrčali u jednu od lovačkih kućica koje je Raul posijao po planinskoj padini. One su uvijek dobro snabdjevene zbog ovakvih slučajeva.“ „Imaju li telefon?“ „Kućice? Teško. Uprkos zelenilu, princezo, ovo nije Central Park u Njujorku.“ „Stvarno? Mora da je zabavno.“ „Možda, ako ne razmišljate o naličju te zabave. Nemati telefon znači nemati mogućnost da pozovete i kažete ljudima da ste dobro. Tako je to u džunglama Anda. Nedostatak veza.“ „Tačno. I ako je nešto krenulo loše po nju…“ „Ne izmišljajte probleme“, progunña Trejs dok je selo ostajalo za njima. „Imamo dovoljno sopstvenih.“ Prije nego što je Sindi uspjela da ga upita na šta misli, vlaga koja ih je okruživala pretvorila se u pravu kišu. Slijedećih časova, Sindi je vidjela i kišu i Trejsa Rolingsa u novom svjetlu. Počela je s nervozom, da bi nju zamijenila nevjerica, zatim divljenje i najzad bezgranično poštovanje dok je gledala kako se Trejs bori sa uskim, razmekšanim putem punim vode. Ona po njemu ne bi prešla ni pola kilometra i završila bi negdje postrance, zaglibljena u blatu. Ako bi se i iskobeljala poslije nekoliko metara ponovilo bi se isto. Ovo više nije bio put. Bila je to klizava smeña staza izmeñu dva zelena zida koja je vodila u pakao. Siva kiša je lila iz neba bez prekida i sada joj se činilo da nije čudo što okeani prekrivaju tri četvrtine planete. Već je zaboravila brojati koliko je puta Trejs izlazio, vezivao sajlu o stablo i izvlačio landrover iz mulja. Izgubila je pojam o vremenu, razdaljini i pravcima. Uprkos kiši vazduh nije bio hladan. Čak nije ni osvježavao. Dabome, za pakao se kaže da je topao i oni su, beskonačno se spuštajući, išli pravo u njega, mislila je. Sve je imalo istu temperaturu: prozorsko okno, kiša, krov, njeno tijelo. Posmatrala je kako je Trejs otišao pješke da ispita put pred njima. Bez njega bi bila bespomoćna.To saznanje niti je uplaši niti uznemiri. To je značilo da se kiša i blato u džungli ne pokoravaju nikom. Čak ni Trejsu Rolingsu. „Tako je to“, reče Trejs, vrativši se u kola i isključivi motor. Treptala je kao da se budi iz transa. „Gdje smo? Tamo?“ „Ako 'tamo' znači Raulova hacijenda, onda nismo. Ako znači mjesto gdje ćemo provesti ostatak oluje, onda jesmo. Nema više smisla da se probijamo. U ovim uslovima nećemo stići do hacijende prije ponoći. Mnogo bi nam bolje bilo da krenemo pješke.“ „Oh!“ Sindi je zurila kroz vjetrobran, pokušavajući da nazre gdje su. Vidjela je samo slapove kiše. Ništa. Ako je Trejs rekao da ne mogu dalje, onda ne mogu. „Nema rasprave?“ upitao je podsmješljivo. Zavrtjela je glavom. „Iskreno, ne vidim odakle vam ovolika snaga da idete tako daleko.“ „To je prosto. Nisam želio da cijelu noć budem zarobljen s vama u landroveru. Ali ipak smo tu.“ „Zarobljeni“, ponovila je njegove riječi.
27
Ako je Sindi imala ikakvih sumnji kako Trejs gleda na nju, sad su se one raspršile. Vodio je satima po nemogućem putu u nadi da će izbjeći priliku da ponovo provede noć sa njom. Trejs ugleda nesretan izraz njenih usana i reče hladno: „Ne brinite, ja…“ „Znam“, prekinula ga je s gorčinom. „Nećete zavući ruku u moju bluzu dok spavam.“ Ne kladi se na to, mislio je. Želim te više od svega. Zbog toga sam nastavio da vozim satima nakon što sam već uvidio da nema šanse da se probijemo. Nadao sam se da ću biti suviše umoran da bih te i pogledao. Ali nije uspjelo. Iz čistog ponosa zadržao je te misli za sebe. Uzgred, šta žena da počne s muškarcem pokrivenim blatom koji vonja kao da je tri sata nosio ovaj landrover na leñima? „Idem da se istuširam“, rekao je naglo. „Šta? Gdje?“ Sindi pogleda u slapove kiše i shvati. Trejs se ispruži preko sjedišta, nañe kutiju sa sapunom i nestade u kiši. Sindi spusti oba prozora da bi se unutrašnjost vozila izračila bez obzira što je kiša padala unutra. Zatim je otvorila spremište i počela da priprema sastojke za večeru. Upalila je plinski rešo u kolima, stavila na njega posudu s vodom i kada je voda provrela, ubacila u nju komadiće šunke, sušeni krompir, mrkvu i grašak. Preostali komad čokolade je sakrila, bojeći se da je Trejs ne ubaci u čorbu. Kada se Trejs vratio već je bila skuhala i kafu i pripremila tortilje. Natočila mu je lončić kafe i obavijestila ga da će i ostalo biti gotovo za nekoliko minuta. Trejs bez riječi uze lončić. Zurio je u površinu kafe kao da gleda u budućnost. Bilo je to bezbijednije nego zuriti u Sindi. Posebno što joj je kroz otvoren prozor kiša natapala bluzu dok je kuhala i sada su se kroz nju ocrtavale napete grudi. Trejs mrmljajući pokuša da razmišlja o nečem drugom. Da broji, na primjer, kišne kapi. „Može?“ upita djevojka. Pogledao ju je. Potištena, Sindi se pitala da li će biti bolje raspoložen poslije jela. Ćutke mu pruži tanjir. Znala je da to nije vrhunska kuhinja, ali ipak je zaslužila više od mrkog pogleda. Slijedećih nekoliko minuta čulo se samo zveckanje kašika i kiša. „Još kafe?“ upitala ga je najzad. Trejs joj pruži svoj lončić. „Da, molim.“ A zatim nježno: „Hvala.“ Zbunjena, Sindi podiže pogled i nasmiješi se. „I drugi put, Trejs.“ Od njenog osmijeha i njegovog imena na njenim usnama kroz Trejsovo tijelo prohuja plamen. Iznenada je znao da više neće moći da izdrži u intimnosti landrovera, a da je ne ščepa. Ali više od toga je brinuo šta će ako ga ona odbije. A očekivao je da će učiniti baš to. „Pogledajte“, javi se djevojka, okrenuvši se ka prozoru. „Prestalo je da pada. Ne sasvim, ali…“ Trejs okrete glavu. Sindi je bila u pravu. Iznenada, kako je i počeo pljusak je stao. Ali put se do kraja dana neće poboljšati, jer će mrak pasti prije nego što se bare isuše. Blijedi odsjev u tamnom zelenilu šume privuče njegov pogled. Polako, on otkri seriju zasjekotina na stablu jednog od najviših drveta. To su bile poruke koje su Raulovi radnici usjekli mačetama u stabla. Nekoliko stotina nizbrdo treba da je čista staza koju koriste Raulovi ljudi. A malo dalje tom stazom naišli bi i na put koji bi ih odveo do glavne Almedine rezidencije. U toj rezidenciji ima više nego dovoljno prostorija da se posebno smjeste dva neočekivana gosta. Tako ne bi morao ni da gleda Sindi, a ne da se stalno češe o nju. „Čim završite s jelom, otići ćemo pješke do Raulove kuće“, rekao je djevojci, ispivši kafu. „Pješke?“ blijedo ga je gledala Sindi. Zažmirio je. „Tačno tako, princezo. Hodat ćemo. To je oblik transporta koji često koriste svi seljaci svijeta.“ Savladala se i upitala samo: „Je li daleko?“ „Nekoliko kilometara niz brdo. Četiri ili pet puta duže putem. Ostavićemo prtljag ovdje. Raulovi ljudi će dovesti landrover do velike kuće.“
28
Sindi bez riječi završi s kafom, i pokupi suñe. Trejs joj tutnu njenu torbu u ruke, zadjenu mačetu za pojas, izañe i poñe ka obilježenom drvetu. Ubrzo mu se i Sindi priključi. Nije bilo staze, ali hodanje u početku nije bilo previše teško. Bili su u gustom sjenovitom predjelu koji je ličio na park usred džungle. Jedino je morala da pazi na korijenje i močvarno tlo. Koračajući pažljivo ali brzo, uspijevala je da drži krak sa Trejsom. Jedva. Baš kad je zbog toga čestitala sebi, noga joj kliznu na mahovinu i ona pade. Nadajući se da Trejs to nije primijetio, ona se podiže i obrisa ruke o pantalone. Iza označenog drveća pojavi se neka vrsta staze, bolje reći klizišta. Sindi se hvatala za granje, žbunove, za bilo šta što joj je pomagalo da održi ravnotežu. Izmaglica se ponovo sklopila oko njih. Trejs je bio zauzet krčenjem zelenila da bi primijetio kako Sindi jedva uspijeva da održi korak sa njim. Kretao se naprijed čvrstim ritmičkim pokretima tijela čovjeka koji je navikao na uslove u džungli. S vremena na vrijeme, osvrnuo bi se preko ramena, ali nije vidio ništa sem tamne siluete uvijene u oblak vlage koji se valjao tlom. Malo zatim zastade, obazre se ponovo, ali ne ugleda nikoga. Htio je da zapita Sindi dali on korača prebrzo, ali je odustao. Da je tako sigurno bi ona rekla nešto. Ili ne bi? Dabome da ne bi, pomisli, kad je školovala tvrdoglavost kod mazgi sa Misurija. „Je li sve u redu?“ upitao je. „Jeste“, odvrati Sindi kroz stisnute zube, napredujući, hvatajući se za korijenje. Trejs je oklijevao. Nije mu se dopala zadihanost u njenom glasu. Pogledao je na sat. Ako misle da stignu do hacijende prije mraka, moraju nastaviti. „Javite mi kad morate da stanete“, doviknu joj. Sindi promrmlja nešto što je n shvatio kao odgovor. Usmjerio je ponovo pažnju na put pred sobom. Nesvjesno je ponovo uhvatio polagani ritam: sijeci, hodaj, sijeci, hodaj… Izgledalo je da to čini bez napora, ali je više bio rezultat iskustva i snažne grañe. Tek kada se nova šumska staza ukrstila s putem prema hacijendi, Trejs stade. Dišući duboko, shvati da je koračao brzinom koja je za njega bila podnošljiva, ali preteška za ponosnu princezu. „Sindi?“ Iz bijelih vlažnih struja nije dolazio odgovor. „Sindi!“ Tišina. Trejs se vrati uskom stazom, udvostručivši brzinu i psujući. Sindi ga je čula da dolazi daleko prije nego što ga je ugledala u sivobijeloj magli. Posljednje što je željela bilo je da je ugleda kako se ispružila koliko je dugačka. Žustro je pokušala da stane na noge, ali je ponovo izgubila ravnotežu. Počela je da se probija četveronoške. Trejs stade i zagleda se u priliku koja je klečala pred njim na uskoj stazi. Olakšanje i ljutina borili su se za primat na njegovom jeziku. Ljutina je pobijedila. „Šta to, do vraga, radite?“ Sindi nije imala problema sa sukobljenim osjećajima. Njeno primirje s Trejsom bilo je prekinuto. Preostao je rat. „Ljubim zemlju po kojoj hodate“, odbrusila je. „Na šta drugo to, do vraga, liči?“ Suprotno njenim namjerama, glas joj je zvučao više iscrpljeno nego sarkastično i ona je to znala. Stegla je zube i počela opet da se uspravlja, bijesna na sebe što je za to briga i što želi da u Trejsovim očima vidi i nešto drugo, a ne samo nestrpljivost i ljutnju. Trejs opsova kroz zube i pruži ruku da pomogne Sindi. Ne dotiči me, bila je poruka koju je pročitao u njenim jarosnim crnim očima. Bila je kao životinja pritjerana u ugao, koja se ustremila na svog progonitelja. Osjetio je bol. Nije htio to da joj uradi. Zašto zaboga ne može da otvori usta i od njega zatraži šta želi? „Ja nisam čitač misli!“ ponovio je. „Zašto niste tražili da usporim ili stanem? Zaboravio sam da biste radije umrli nego upitali seljaka kao što sam ja koliko je sati.“ Brzim pokretom zadjenuo je mačetu za pojas, a onda uhvatio Sindi za mišicu i postavio je na noge. „Da znate“, nastavio je oštro,
29
„da ste me zamolili da vas ne dotaknem, ja ne bih ni prst stavio na vas. Ali niste me zamolili. Vi činite samo ono što vam izgleda prirodno. Nareñujete.“ Okrenula je gnjevno lice i nije rekla ništa. „Tako sam i mislio“, nastavi Trejs, prezirući i nju i sebe što brine zbog toga što ga Sindi toliko ne trpi da neće da zatraži od njega ništa ma koliko joj to bilo potrebno. Usmjeri je prema stazi. „Hodajte. Biću odmah iza vas.“ Sindi krenu. Poslije tri koraka ona bi pala da je Trejs nije uhvatio čim je kliznula. Držao ju je dok njena noga nije našla stabilan oslonac. Kada je poslije nekoliko koraka opet posrnula, ponovo ju je uhvatio i više je nije ni puštao. Kada su izbili na blatnjavi put koji je vodio ka Almedinoj kući, Trejs poče da korača usporedo sa Sindi, čvrsto držeći lijevom rukom njenu desnu mišicu.
30
8. Hodali su tako i kad su Raul i Suzan naišli na njih. „Suzan? To si stvarno ti? Jesi li dobro?“ upita Sindi žustro, jedva vjerujući svojim očima kada je ugledala ženu kose boje cimeta kako opušteno sjedi u džipu. „Upravo si mi otela riječi iz usta“, odvrati njena prijateljica, gledajući je iskreno zabrinuta. „Šta se, zaboga, dogodilo s tobom? Jesi li imala udes?“ Sindi ju je gledala. Bila je u odjeći od ledenoplavičaste svile koja se savršeno slagala sa njenim očima. Onda Sindi pogleda sebe. Njena bezoblična odjeća bila je mokra, umrljana blatom i tragovima zelenila. Pokušala je da objasni šta joj se dogodilo, ali su joj riječi zastale u grlu. Krajičkom oka uhvatila je Trejsov pogled. Zurio je u Suzan kao drogiran. Nije to bilo prvi put da Suzan vidi kako muškarac tako reaguje na Suzan. Bilo je to, meñutim, prvi put d ju je to zaboljelo. „Pitaj Tarzana“, odvrati kratko. „Tarzana?“ Suzanine krupne plave oči nepogrešivo se usmjeriše prema Trejsu. „To se odnosi na vas, zar ne?“ Na tvrdom Trejsovom licu pojavi se smiješak. „Govorio sam vam, princezo, da je Suzan dobro. Raul je veoma dobar prema ženama. Je li tako, Raule?“ Tada prvi put Sindi usmjeri pogled prema muškarcu koji je sjedio za upravljačem džipa. Oči joj se raširiše. Raulova kosa je bila svilenkastoplava. Ten mu je bio tamnozlatast, a oči crne kao i njene. Bila je to očaravajuća kombinacija, naročito u kombinaciji sa muškim, koščatim licem. Trejs je skoro cinično posmatrao Sindinu reakciju na Raula. Ne bi bila prva žena koja bi mu na jedan pogled pala pred noge. Ni posljednja. To nije značilo da Trejs uživa u tome. Mislio je da Sindi ima bolji osjećaj za stvari i da je izgled jednog muškarca ne može ošamutiti. Bez teškoće je uspjela da ignoriše njega, a mnoge žene su mu rekle da je zgodan. Sindi nije. Možda kojim pogledom iskosa. „Vi mora da ste senjor Almeda“, obrati se Sindi muškarcu za volanom. „Ja sam Sindi Rajan, Suzanina partnerka.“ Raulove kao katran crne oči se razrogačiše dok je gledao u izgužvanu, blatnjavu, razbarušenu priliku pred sobom. „Veliko mi je zadovoljstvo, senjorita Rajan“, odgovorio je. „Suzan mi je pričala mnogo o vama.“ „Izostavila sam da spomenem njeno oduševljenje blatnim kupkama“, upade Suzan u čijim se očima i dalje ogledala nevjerica. „Jesi li stvarno dobro?“ obrati se ponovo prijateljici. „Nije mi ništa što topla kupka i pristojan krevet ne bi izliječili.“ „O, razumije se“, reče Raul odmah. „Izvolite u džip!“ „Mislio sam da nikada nećete zamoliti“, primijeti Trejsi suho i prije nego što je Sindi uspjela da primijeti, podiže je i stavi na zadnje sjedište džipa. „Baš smo provjeravali most preko Uvale orhideja“, objasni Raul vozeći blatnjavim putem. „I?“ upita Trejs. „Ne bih ga iskušavao u ovom trenutku“, odvrati Raul. Trejs uperi svoj kao džungla zelen pogled na Suzan koja se smiješila Raulu. Kada bi Sindi gledala njega kao što Suzan gleda Raula, ni on ne bi pojurio nazad u civilizaciju. „Onda ćete izgleda ostati zarobljeni ovdje s nama dan-dva“, zaključi Trejs. „Mi smo došli pješke novom stazom koju su tvoji ljudi prosjekli sa one strane Razvoña hiljadu izvora.“ „Kažeš 'mi'? Senjorita Rajan je s tobom?“ začudi se Raul. „Sve vrijeme.“ „Jadnica“, promrmlja Raul. „Ja sam muškarac, a ne bih poželio da taj put preñem sa tobom.“ Sindi se kiselo osmjehnu. „Ni Trejs nije bio oduševljen idejom da mu se pletem pod noge.“
31
Raulov smijeh bio je tih, promukao, intiman. „Jako sumnjam u to. Moj prijatelj nikad nije odbijao društvo šarmantne i lijepe žene.“ „Vrlo je ljubazno što to kažete, čak i ako je to krupna laž.“ Raul zažmiri pa se ponovo nasmija. „Sad vjerujem da ste prava Sindi Rajan.“ „Ljuta zolja“, složi se Trejs. „Što vrelija žaoka, to slañi med“, nasmiješi se Raul sa izrazitim muškim zadovoljstvom. Sindi se ujede za jezik i oćuta. Suzan joj namignu i poče da izvlači obavještenja sa suptilnošću stare pouzdane prijateljice. „Šta radiš ovdje u divljini? I kako si se srela sa Trejsom?“ „Došla sam da te nañem. Trejs mi pomaže.“ „Zašto?“ „Zato jer ga plaćam.“ „To znam. Mislila sam zašto si krenula za mnom? Zar nisi primila moju poruku u kojoj sam ti saopštila izmjenu planova?“ „To je bilo prije skoro dvije sedmice. Bila sam… zabrinuta.“ Suzan promrmlja nešto što je zvučalo i skeptično i melodično u isti mah. „Ako to prevedem, to znači da si otišla jer su Rej i Lajza zaposleni pravljenjem druge bebe, a Veliki Edi je jurio okolo pokušavajući da ti ponovo kupi pastuha.“ „Suzan!“ problijedjela je Sindi. „Šta? Znaš isto tako dobro kao i ja da je posljednjem uspaljeniku ponudio deset hiljada dolara bonusa ako zatrudniš s njim. vidite“, obrati se ona ljubazno Trejsu, „njen otac odnedavno vjeruje da je ženi potreban muškarac samo da bi zatrudnjela. Brak nije neophodan. Čak je i zgodnije ako se Sindi ne uda, jer će njena djeca nositi njeno prezime, koje je i Edijevo. Bio je sasvim zadovoljan tim otkrićem, jer želi čopor unuka, pa makar i po cijenu života sopstvene djece. Krivite li Sindi što je rekla starom buldožeru da se tornja do ñavola i umjesto svega pojurila za mnom?“ „Oh, bože“, Sindi zaroni lice u šake iako su joj one bile zelene od lišća. Trejs pogleda u Suzan, pa u Sindi. Tražio je objašnjenje o najsumnjivijem dijelu priče. „Raj i Lajza, kažete? Je li ona ta koja je pristala na to?“ „Na šta? Na trudnoću?“ javi se Suzan, svjesna da Sindi neće odgovoriti Trejsu. „Ne radi se o konkurenciji. Rej i Lajza žele djecu.“ „A Sindi ne?“ upita Trejs. „Ona je staromodna. Želi prvo muža.“ „Šta nije u redu sa Rejem?“ „Isti roditelji, o je. On je njen brat.“ Trejs je ukapirao. „Oh!“ reče samo. „Ona me je jednom mamila na Reja, ali bilo je prekasno“, nastavi Suzan. „Već je ugledao Lajzu.“ Raul se nasmiješi. „Ne mogu da zamislim da je to moglo da utiče kad je ugledao tebe, srce.“ „Trebate vidjeti Lajzu“, rekoše Suzan i Sindi u isti glas. „Ona je mala, nježna, oči su joj boje ametista, a prirodna kosa boje platine dopire joj do kukova“, nastavila je Suzan da reda Lajzine vrline. „I nevina. Kunem se bogom da je bila nevina. Tako nešto možete da nañete još samo u specijalnim izdanjima nacionalnog geografskog instituta. Ona je, naime, odrasla sa jednim rijetkim plemenom koje strogo poštuje običaje.“ „Trebalo je nju da pošaljem da te traži“, primijeti Sindi. „Ko zna da napravi oštar noć od paroščića i komada stakla bio bi kao kod kuće u džungli. Ona bi bila Trejsu od pomoći, a ne na teretu.“ „Siguran sam da vi niste bili na teretu“, umiješa se Raul.
32
„Vrlo ste ljubazni.“ Sindi zatvori oči. Nasmiješila se tužno. „Sigurna sam da ste vi bili taj koji me je vodio, ne bih se osjećala kao teret. Ali bih ipak to bila.“ Suzan zabrinuto pogleda prijateljicu, a onda Trejsa. On joj uzvrati. „Samo si umorna, Pepeljugo“, reče Suzan nježno, naže se preko sjedišta i pogladi mokre pramenove Sindine kose. „Svijet će ti izgledati drugačije kad se osušiš, opereš i odmoriš.“ Sindi promrmlja nešto što je ličilo na odobravanje, ali po izrazu njenih usana, Trejs je posumnjao da to misli. Namrštivši se, Suzan ispitivački pogleda prijateljičino lice i sklopljene oči prije nego što se okrenula i pogledala u vjetrobran. Nekoliko minuta kasnije džip udari u džombu. Sindi nije otvorila oči. Samo joj je uvojak kose pao preko lica. Nježnim pokretom prstiju, Trejs joj zagladi kosu iza uha. Pošto se uopšte nije makla, zaključio je da je zaspala. Kada je džip pogodio u drugu džombu, on je povuče preko svog krila. Kada je promrmljala upitno jedno ime, Trejs je imao spreman odgovor. „Da, to je Rej. Spavaj, Sindi, sve je u redu.“ Suzan naglo okrete glavu i vidje kako Trejs jednom rukom polako i nježno miluje Sindinu kosu, a drugom je pridržava uz svoje grudi. Sindi promrmlja nešto i utisnu se dublje u njegovo naručje. Poslije nekoliko trenutaka, Suzan progovori: „Sindi je bila još dijete kada joj je majka umrla. Rej bi čuo njen plač usred noći, došao bi kod nje i držao bi je dok ne bi ponovo zaspala.“ Trejs podiže kapke, ali ne reče ništa. „Šta ste joj uradili?“ upita Suzan. „Ništa strašno. Ja prokleto loše čitam misli, pa sam pokušavao da naučim Sindi da zamoli za ono što joj treba. To je sve.“ „To je sve?“ Suzanine oči se raširiše u duboka, zamagljena plava jezera. „Ona nikada nikog nije molila ni za šta. Nikad. Ni mene. Ni boga. Čak ni Reja. Ali ona će vam dati srce iz grudi ako misli da vam treba… ili ako je zamolite za to“, dodala je. Trejsova usta se iskriviše u zajedljiv osmjeh. „Jedino što bi mi ona s voljom dala bio bi nož u rebra.“ „To ne liči na Sindi.“ „Možda je ne poznajete tako dobro kao što mislite.“ „A možda je poznajem“, odbrusi Suzan. „Ako uspijete da se uvučete Sindi pod kožu time što je ljutite, čestitam. Nijedan muškarac nije podigao njenu tjelesnu temperaturu ni za četvrt stepena otkako je onaj hodajući užas, Džeson, ušao u njen život. Vi biste se dobro slagali s njim.“ Trejs skeptično podiže obrve. „Kao i vi“, nastavi Suzan hladno, „Džeson je tjerao Sindi da moli za svaku stvarčicu – od hamburgera do poljupca za laku noć.“ „Velika je razlika izmeñu pitanja i moljenja“, procijedi Trejs. „Pokušajte to da objasnite Sindi.“ „Pokušao sam.“ „Nije išlo, je li?“ „Nije.“ „Ali niste odustali, je li?“ nastavi Suzan ledeno, gledajući u Sindino blijedo lice. „Nastavljate da je udarate u glavu dok je ne utučete. Kao što rekoh, vi i dragi, slatki Džeson imate mnogo zajedničkog.“ „Dušo“, promrmlja Raul, „Trejs nije takav. Podcjenjuješ ga i ne shvataš…“ „Reče krokodilov brat radoznaloj ribici“, prekide ga Suzan prezrivo. „Jedini razlog što krokodil ima puna usta zuba je da bi mogao lijepo da se smije, je li?“ Trejs se nasmiješi. Suzan odmahnu rukom i ne reče ništa više sve dok se džip nije zaustavio pred lijepom kućom sa više odjeljenja koja kao da je izrasla usred džungle. Sindi se promeškolji. Trejs je pomjeri
33
na sjedište kraj sebe i, ne čekajući nikog, iskoči iz vozila. Kada se na ulaznim vratima pojavilo široko, nasmijano žensko lice, on joj uputi nekoliko riječi na španskom, pomiješanom sa riječima iz jezika Indosa. Krupna žena mu uzvrati smijehom. „Koliko vidim, Trejs je prijatelj porodice“, uzdahnu Suzan. „On je član porodice“, ispravi je Raul. „Moj roñak.“ „Još uvijek mislim da je suviše grub prema Sindi.“ „On je takav.“ Suzan ga zapanjeno pogleda. Prije nego što je išta mogla da smisli, Trejs se vratio. „Tia kaže da možemo da se uredimo i večeramo ovdje, ali onda ću uzeti džip i odvesti Sindi u moju kućicu.“ Raul podiže obrve. „Nećete spavati ovdje?“ „Ne.“ Smiješeći se, Trejs preñe na španski. „Tia želi da ti pruži više vremena da upoznaš svoju… gošću. Pazi dobro, roñače! Tia u svojoj glavi već pravi spisak zvanica za vjenčanje.“ Raulovo lice se smrači, a onda on sleže ramenima i odgovori takoñe na španskom. „Kao i uvijek, s Tiom je lakše biti šuma koja se povija na vjetru.“ „Ti si uvijek bio uspješniji u tome“, složi se Trejs. Naže se ka zadnjem sjedištu džipa, podiže Sindi u naručje i preñe na engleski. „Probudite se, princezo, ili će vas poljubiti žabac.“ „Tak ne glasi bajka“, požali se Sindi sanjivo i zari lice u Trejsov vrat. Zažmirio je osjetivši slučajan dodir njenih usana na svojoj koži. Jedino je tako mogao da zadrži samokontrolu. „Tako je to u životu“, odgovorio je promuklo. „Sve je tako prokleto neočekivano.“ Nije, na primjer očekivao da će provesti još jednu noć sam sa Sindi. U stvari, vukao ju je preko pola planine samo da bi to izbjegao… da bi se našao u prijatnoj tišini kućice u džungli. Jedan muškarac. Jedna žena. Jedan krevet. „Jedna ñavolska zbrka“, promrmljao je.
34
9. Sindi je lutala pogledom od tamnog zida šume sa strane džipa do Trejsovog lica poluosvijetljenog svjetlom ploče sa instrumentima. Iznad njih nije bilo ni mjeseca ni zvijezda. Srebrne pruge magle titrale su u snopu farova. „Nije više daleko“, reče Trejs. Glas mu je bio ravan i tvrd. Sindi uzdahnu. Očigledno je bio ljut što nije mogao da ostane u velikoj kući. „Ne krivite Raula“, obratila mu se. „On nije mogao znati da ćemo doći, pa nije mogao ni pripremiti sobe za nas.“ Trejs je podrugljivo pogleda. „Sobe su pripremljene. Raul prosto hoće da bude sa Suzan. On je želi.“ „Kao i svaki muškarac koji ju je ugledao.“ „Ja ne.“ „Da, naravno. Zao ste i gledali u ju kao da nikada ranije niste vidjeli ženu.“ Sindi se iznenada nasmija, sjetivši se kao je sama izgledala prije nekoliko sati. „Ili bar nekoliko dana“, dodala je. Pogledala je sebe i namrštila se. Bila je u Suzaninoj suknji i bluzi, koje su joj odgovarale po dužini, ali ne i po širini. Osjećala se kao da se uvukla u tuñu, tijesnu kožu. Svaki put kada bi udahnula, to bi je podsjetilo da je Suzan vitkija. „Ponovo mamite komplimente?“ Osmjeh joj se ugasi. Nije više rekla ni riječ, čak i kad se Trejs zaustavio da navuče platneni krov pošto je počela da pada kiša. Htjela je da mu ne bude na teretu, ali znala je da jeste. Trejs doveze džip tik do kućice, isključi svjetla i motor. Obrati joj se odsječnim tonom. „Reći ću vam odmah tri stvari. Prvo – tamo je samo jedan krevet. Drugo – vi ćete spavati u njemu. Treće – ja ću spavati na podu ili u džipu, gdje mi bude zgodnije.“ Uzalud je pokušavala da smisli šta će da kaže. Mislila je samo na to da će Trejs zbog nje provesti vrlo neudobnu noć. „To nije potrebno“, rekla je mirno. „Možemo da dijelimo krevet. Ja znam da vi ne želite… da ne biste…“ „Zavukao ruku u vašu bluzu?“ Sindi bespomoćno raširi ruke. „Tačno. Znam da me ne želite i zato nema razloga da… Loše sam to rekla, zar ne? Trejs ja nisam dovoljno jaka da vas odnesem do udobnog kreveta kad zaspite.“ Udahnula je vazduh i brzo nastavila. „Nisam vam čak ni zahvalila za to, kao i za druge stvari koje ste učinili za mene. Trebalo je da vam zahvalim. I željela sam to. Ja prosto… nisam mogla. Zahvaljivanje vama značilo bi da ne mogu sama da učinim ono što treba, pa ste mi vi potrebni. A prije godinu dana klela sam se da mi nikada niko više neće biti potreban.“ Smijeh joj je zvučao tužno i surovo i Trejs poželje da je uzme u naručje, ali se nije ni pomakao. Ako bi je dotakao, bojao se da se neće moći zaustaviti. „Ali, potrebni ste mi“, nastavi Sindi. „Potrebni ste mi kao što mi niko nikada nije bio potreban. To je strašan teret za vas da ste na taj način potrebni, ali je i vrlo neugodno za mene. Vidite, ja godinama sama vodim svoje bitke. Sama.“ Spustila je prozor, promolila ruku i pustila da joj kapi kiše kvase prste. Trejs je stiskao zube, gušeći svoje riječi u grlu. Njena spontanost, prirodna čulnost dotukla ga je, a ona to nije ni znala. „Pokušavam da kažem“, nastavi Sindi, držeći i dalje ispružene prste niz koje su se slivale kapi kiše, „da mi je žao što sam vam na teretu. Kada se budemo vraćali u Kito, obećavam da ću se bolje truditi da vam ne stojim na putu. A za noćas, nema nikakvog razloga zašto ne bismo dijelili postelju.“ „Kompletno griješite.“ Trejsov glas čula je sasvim blizu pa se iznenañeno okrenula. „U čemu?“ 35
„U ovome.“ Njegove snažen ruke uokviriše Sindino lice. Njegova usta se spojiše s njenima i od toga poljupca ona zadrhta. Onda shvati da i Trejs drhti. Onda se naglo odvojio od nje i vozačka vrata se tako zalupiše za njim da je Sindi poskočila. Jedva je mogla da povjeruje da je poljubljena sa takvom snagom. Mokrim prstima dodirnula je vrele usne koje su bridjele. Trejs – to je bila strast i glad, vrelina i snaga. Osjeti kao se i u njenom tijelu rasplamsava tamna vatra. Jako žuto svjetlo pojavi se u kućici, zatim se malo priguši kada je Trejs stavio stakleni cilindar na svjetiljku. Otvorena vrata predstavljala su zlatan četverougao koji je Trejs svojim tijelom cijeli ispunio izlazeći iz kućice. Sišao je sa trijema, prišao svojoj strani kola, otvorio vrata, ugasio svjetla i posegnuo na zadnje sjedište. Tamo je ležao samo jedan kofer. Bio je Raulov. U njemu su bile stvari koje je Suzan dala Sindi. Trejs ga zgrabi i ponovo izañe na kišu. Sindi je pratila svaki njegov pokret. Ovaj poljubac nije bio lagan, lepršav, kao onaj u kupatilu. Ovaj je kazivao da je želi. Najzad se Trejs vrati do džipa i otvori Sindina vrata. „Izlazi“, reče ravnim glasom. Sindi zinu. „Za tvoju informaciju, princezo, ja nisam nimalo srećniji što te želim nego ti. Zato ti savjetujem da odmah izañeš iz džipa i uñeš u kućicu.“ Suviše je bila iznenañena da bi progovorila, a još manje se pomakla. Trejs se saže, poduhvati je jednom rukom pod koljena, a drugom pod leña i iznese je iz džipa. „Sporo učiš, je li?“ reče grubo. Onda je ponovo poljubi. Ovaj put njegova strast je nije iznenadila. Njene ruke mu se oviše oko vrata i ona mu s jednakom glañu uzvrati poljubac. Trejs jeknu i steže je da je skoro izgubila dah. Nije se bunila. Nije čak ni opazila da je Trejs ispunio njene osjećaje toliko da nije ostalo mjesta ni za šta više. Najzad je odvojio svoje usne od njenih, držeći je i dalje dok je topla kiša lila po njima. Kriknula je nerazgovjetno, okrenula lice ka kiši i ponovo potražila Trejsove usne. „Sindi, princezo“, dahtao je, „znaš li šta si mi obećala?“ Ovaj put joj nije smetalo što je tako zove. Iz žudnje u njegovom glasu i po izrazu njegovog lica, znala je da misli iskreno. Prošaputala je njegovo ime, skidajući usnama kišne kapi s njegove brade. Kada je vrh njenog jezika dotakao ugao njegovih usana, on zadrhta. Njene ruke su mu stezale vrat i privlačile njegova usta. Bila je gladna vreline i okusa njegovog poljupca. Nije znala tačno kada je Trejs pustio da joj noge kliznu niz njegovo tijelo. Znala je samo da su njegove ruke odjednom slobodne i da je miluju po kukovima, privlačeći je uz sebe i prenoseći svoje uzbuñenje na nju. Iskrenost Trejsove žudnje obuze je svu. Nikada nije tako nešto osjetila kod muškarca. Uzvraćala mu je milovanja, rasplamsavajući još veću vatru u njima. U tom trenutku Trejs shvati da Sindi želi njega isto koliko i on nju, šaputao je njeno ime ponovo i ponovo izmeñu vrelih poljubaca, želeći da se priljubi uz njenu satensku kožu… Ali, ne još. Ne ovdje. Ne odmah. Sada, znajući da ga Sindi neće odbiti, uspio je da uspostavi kontrolu nad svojom divljom žudnjom. Želio je da dožive nešto mnogo više od brzog spajanja na kiši. Želio je da upozna svaki djelić njene kože, da okusi njenu žudnju, da je upije u sebe. Samo tako će ublažiti žudnju koja se kupila u njemu od trenutka kad ju je prvi put ugledao. Neodlučno, Trejs pusti Sindi da stane na meku, mahovinom prekrivenu zemlju. Zaljuljala se nesigurno, jedva se držeći. Ne shvatajući zašto ju je pustio, držeći se za njegove mišice, pogledala ga je ošamućeno. „Trejse?“ prošaputala je „Zar ne želiš…“ Pitanje se pretvori u prigušeni krik kad su njegove ruke krenule po njenoj natopljenoj bluzi, milujući joj, od uzbuñenja očvrsle, gudi. „O, i te kako želim. Želim te do ludila. Želim da doživim sa tobom ono što sam ranije samo zamišljao i ono o čemu do sada nisam ni maštao.“
36
On, koji je uvijek mogao da kontroliše svoju strast, sada to više nije. Uz nju je otkrio nekontrolisane dubine svog bića, želju da bude s njom jedno – želju koja je bila stara kao džungla i nova kao svaki njegov dah. Polako je digao Sindi dok njene grudi nisu bile u ravni njegovih usta. Onda je počeo da ih ljubi. Talas za talasom vreline i uzbuñenja strujao je kroz Sindi. Počeo je da otkopčava njenu bluzu, a onda je svukao s nje. Pod odsjajem svjetiljke u kućici na njenim bujnim nagim grudima zlatile su se kišne kapi. Nikada nije vidio ništa tako divno. Sindi, instinktivno, topeći se od uživanja, privuče njegovu glavu na grudi. Sada su njegove rudi klizile niz njene kukove, butine, koljena. Najzad je skinuo sa nje i posljednji komad odjeće. Osjećaj tople kiše koja je klizila niz njeno nago tijelo bio je neopisiv.. i mogao se usporediti možda jedino s osjećajem kada je njegova ruka nježno krenula nagore i zaustavila se. „Neću te povrijediti. Želim samo da te dodirujem.“ Sindi izvuče stopala iz odjeće koja je već bila kliznula do dole. Drhtala je dok su njegovi prsti nalazili put do najskrivenijeg dijela njene ženskosti. „Trejse“, prošaputala je. „Trejse, ja…“ Ona se privi i usnama i cijelim tijelom uz njega. Obuzdavao je svoje uzbuñenje ne želeći vrhunac dok se ne spoje. Sindi je dotle drhtavim prstima otkopčavala dugmad na njegovoj košulji i uz njegovu pomoć svukla je sa njegovih širokih i maljavih grudi. Sada je, mrmljajući zadovoljno, prstima lutala po njegovim grudima, ramenima, a onda su njene usne počele da pokrivaju svaki njegov djelić. Ruke su joj se spuštale niz njegov mišićavi torzo dok se nisu zaustavile na pantalonama. Zastao je malo a onda toplim, vlažnim prstima povukla cipraz nadolje. Desna ruka joj kliznu unutra i njen dlan se ovi oko njegove snažen i vrele muškosti. „Stani“, jeknu Trejs. „Oh, dušo, stani.“ „Ne mogu.“ Sindin glas je drhtao. „j nikad do sada nisam željela da dodirujem muškarca. Ja nikad nisam željela… ovo…“ „Sindi“, šaputao je Trejs držeći njenu ruku pritisnutu uz svoje tijelo. „Potrebna si mi toliko da ne mogu…“ „Ako me želiš, uzmi me“, promrmlja Sindi. „Ne ovdje. Ne sada. Ne na kiši.“ „Da, ovdje. Sad, na kiši. Znaš li da kiša ima okus na vino kad je pijem s tvoje kože?“ Trejs je pusti i skide sve što je još ostalo na njemu, zatim sjede i izu čizme. Onda povuče Sindi na sebe. Jeknula je kada je osjetila prvi dodir njegove muškosti. Trejs ju je polako milovao, pustio je da ga polako upoznaje, pripremajući je svojim primicanjem i odmicanjem za vrhunsko zadovoljstvo koje ju je čekalo. Izbezumljena od strasti, ona instinktivno pokuša da se jače pribije uz njega. „Polako, princezo“, šaputao je Trejs, napredujući u njenom tijelu. „da li te boli?“ Zatresla je glavom. „Osjećam se tako fino… nevjerojatno… skoro se plašim…“ „Čega?“ „Ne znam… kada te osjećam u sebi… kao neku slatku vatru…“ „I ja se osjećam isto tako na tvoje pokrete… sve gori u meni… mogao bih umrijeti od slasti…“, glas mu zamre. Više nije mogao da se savlañuje. A ona je odgovarala na divlji ritam, usklañujući svoje pokrete s njegovim dok grčeviti trzaji bezmjernog zadovoljstva nisu prostrujali i njegovim i njenim tijelom. Spavala je dugo nakon što je svitanje ispunilo kućicu difuznom srebrno-zlatnom svjetlošću. Pobudila se samo na tren kada je Trejs ustao. Njegove usne i riječi ljubavi ponovo su je uspavali. Nasmiješio se i pokrio joj grudi čaršafom, znajući da ako nastavi da je gleda, morat će je i dotaći. A ako je dotakne, onda će opet voditi ljubav s njom sve dok bude duše u njemu.
37
Obukao se i pogledao se u ogledalu. Izgledao je sam sebi grub, primitivan, potpuno u skladu sa divljom zemljom koja ga je okruživala. Namrštio se. Okrenuo je glavu i pokušao da se oslobodi osjećanja da je bezvrijedan i bez korijena, koje ga je pratilo cijelog života. On i Raul bili su roñaci, ali samo zato što je Raulov stric imao osjećanje odgovornosti prema divljoj američkoj ruži čije dijete vjerojatno nije bilo njegovo. Megan Rolings je umrla nekoliko sedmica po roñenju Trejsa. Iako je njegov pasoš tvrdio da je on Amerikanac, niko od porodice nije nañen u Sjedinjenim Državama. Niko nije htio da uzme siroče. Konačno je sveštenik uzeo Trejsa i odnio ga na hacijendu Almeda. Tamo je mirno objavio da je Bog uslišio molbe Estebana Almede. Sin je roñen. Estebanova žena nerotkinja prihvatila je pretpostavljeno dijete svog muža i prigrlila ga sa miloštom istinskog anñela. Ali, uprkos Marijinoj ljubavi i Estebanovom ponosu, Trejs je rastao sa saznanjem u duši da on ne pripada tu. On nije bio pravi Almeda. Almede su bili aristokracija Ekvadora, a on je bio vanbračno dijete Amerikanke koja nije imala ni porodicu ni muža. Rastao je pola u Sjedinjenim Državama, a pola u Andima koje je toliko volio. Bile su mu potrebne decenije opasnog življenja prije nego što je prihvatio da je dostojno ljudsko biće. Danas se osjećao neobično. Sindi mu je pružila toliko mnogo, podvrgla i svoje strahove i sebe njemu, svoje tijelo, svoje povjerenje… a nije bilo ništa što bi joj mogao dati zauzvrat što već nije bilo njeno od roñenja. Zatvorivši tiho za sobom vrata kućice, izašao je u sjajnu sumaglicu koja je obavijala džunglu. Kiša je stala još noćas, ostavljajući za sobom malo tragova nevremena, i to samo tamo gdje su ljudi narušili prirodu. Pronašao je skoro nevidljivi trag koji je vodio u široku dolinu koja je ležala neposredno iza kućice. Znao ga je od ranije. Vodio je do niza vodopada i jezera koja su posjećivala samo magla i divlje životinje. Tamo su se ugnijezdile orhideje čiji su se izuzetni vjetrovi lelujali u tišini. Taj vrt bio je tajno mjesto, kraj u kome vrijeme nije postojalo. Odlazio je tamo često u svojim najšašavijim godinama kada se borio protiv svega, a najviše protiv samog sebe. Sve je bilo kao i ranije. Jedva da je pri probijanju i koristio mačetu. Nije želio da načini stazu koju bi drugi mogli da koriste. Želio je da to mjesto ostane za druge nepoznato. I netaknuto. Nikada nije ubrao nijedan cvijet iako je znao da se, kad bi ih ubrao i hiljadu cvjetova, to ne bi primijetilo. Nije bilo razloga za to. Sada je bilo. Dolje u magli i tišini rasla je orhideja koja nije imala ime, cvijet koji nikada nije krasio ni botaničke bašte u civilizaciji, i nakitom pokrivene grudi krunisanih glava. Bila je najljepša od svih, savršeno čulna i elegantna kao biser. Nijedan novac nije je mogao kupiti jer je za nju samo Trejs znao i ništa ga ne bi moglo natjerati da otkrije tajnu. Ali sada ga nije vodilo tamo iskušenje prema novcu već što je konačno našao ženu vrijednu orhidejine ljepote. Bila je već prošla polovina prijepodneva kad se Sindi probudila. Napipala je ležaj kraj sebe i, osjetivši da je prazan, otvorila oči. „Trejs?“ „Ovdje sam, princezo!“ Okrenula se prema zvuku glasa i pomislila da još uvijek sanja. Njegovo snažno nago tijelo više nije prekrivala tama, i od njegove ljepote zastajao je dah. „Ali ja nisam princeza“, rekla je meko. „Za mene jesi.“ Sagnuo se, dodirnuo joj usne i prošaputao: „Ti si suviše lijepa za prostog čovjeka kao što sam ja, ali je te toliko želim da mi ruke drhte. Hoćeš li da vodiš ljubav sa mnom čak i ako nisam princ?“ „Ti si muškarac“, odgovorila je muklo. „Više nego iko koga sam poznavala. To je sve do čega mi je stalo. I ako te brzo opet ne osjetim ja ću umrijeti.“ Noževi čežnje proboli su mu tijelo.“Sindi, ja…“ prošaputao je, prinio sklopljene šake njenom licu i rasklopio ih. „Donio sam ovo za tebe.“
38
U prvi mah, pomislila je da je to leptir koji je sletio na njegov dlan. Onda je osjetila prijatan, nježan miris i shvatila da je to najljepša orhideja koju je ikada vidjela. Satenske latice bile su dugačke i krem boje sa tankim ružičastim linijama koje su pri dnu cvijeta tamnjele dok nisu postale crne. „Pomislio sam na nju kad sam te skinuo“, rekao je. „Tvoje grudi su kao njene latice.“ Skinuo je prekrivač s nje i položio cvijet na njene grudi. „Savršena si. Suviše savršena za prostog čovjeka kao što sam ja.“ „Trejse“, prošaputala je Sindi tužno. „ja nisam princeza i daleko od toga da sam savršena. Nos mi je predugačak, oči su mi previše razmaknute, a moja figura izašla je iz mode još prije sto godina. Imam slomljene nokte i ogrebotine posvuda, a moja kosa…“ Prekinula se naglo. „Trejse? Šta nije u redu?“ Prvi put je primijetio tragove koje je džungla ostavila na njenoj koži: ogrebotine, modrice. On je, dabome, za to kriv, jer ju je tjerao da pješači, bojeći se da ostane u vozilu sam sa njom. „Boli li te?“ upitao je, ljubeći ta mjesta. „Ne. Ja… uzmi me, Trejs…“ Plamen strasti proñe njegovim tijelom. Leže pored nje. Ona ga privuče i u ekstazi zari mu nokte u leña. Milovala ga je rukama, riječima, poljupcima. Trejs ju je grlio, znajući da je dotakao njenu dušu i da je ona dotakla njegovu i da ništa neće biti isto kao ranije.
39
10. „Pa, ne moraš da izgledaš tako srećno što me vidiš“, reče Suzan, kada je Sindi otvorila vrata kućice i ugledala goste na trijemu. Sindi bezuspješno pokuša da ukloni s lica izraz krivice. „Naravno da mi je drago.“ „Pričam ti priču.“ Raul se nasmija, obraćajući se Trejsu: „Pozvao bih, roñače, ali znaš da imamo problema.“ „Da, telefoni su još u kvaru, je li? Ili je most taj koji drži svijet podalje od nas?“ dodao je podrugljivo. Osjetio je da je vrijeme koje je proveo sa zarobljenom princezom nepovratno prošlo, ali nije znao kako će reagovati kad taj kraj doñe. „Tia bi voljela da doñete na večeru“, reče Raul. „Možda će biti i drugih gostiju ukoliko se put prosuši. U tom slučaju oni bi mogli biti nesrećni ako i vi ne prisustvujete.“ Iako Raul nije rekao ništa više, Trejs je vrlo brzo shvatio sve. Spoljni svijet nije više prihvatao ćutanje Raulove radio stanice. Ako komunikacije sa Almedinom hacijendom nisu uspostavljene, neko iz Kita će se dovesti 'srediti' stvar. Taj neko će vjerojatno biti Invers, praćen Velikim Edijem. Sindi nije primijetila Trejsov smrknuti izraz. Bila je obuzeta Suzaninim savršenim izgledom, usporeñivanjem sa sobom i Trejsovim jučerašnjim pogledom upućenim njenoj prijateljici. Primijetivši njen pogled, Trejs je rekao: „Ne moramo da idemo nikuda, Sindi, ako ne želiš.“ „Bilo bi bolje ako biste pošli i to brzo“, upade Raul prije nego što je Sindi mogla da odgovori. „Pošto su radio veze bile u prekidu pretpostavljam da se neko brine za senjoritu Mek… ovaj, senjoritu Rajan.“ „Pretpostavljaš?“ upita Trejs muklo. „Aha. Pa to je logično, zar ne? Senjorita Rajan je žena, sama u stranoj zemlji. Naravno da će se njena porodica zabrinuti nad činjenicom da nije stupila u kontakt s njima devet dana.“ „Devet?“ zatreptala je Sindi. „Pa to je nemoguće. Ne može biti da je toliko proteklo.“ „Izvinite što to tvrdim“, nasmiješi se Raul dobacivši Trejsu veseo pogled, „ali već je počeo i deseti dan.“ Sindi u sebi poče da broji dane od svog izlaska iz aviona u Kitu… Onda joj pred oči izañe slika Trejsa kako je svlači, kako je miluje, vodi ljubav s njom. „Izgledalo mi je da smo kraće ovdje“, rekla je tiho. „Drago mi je što vam se toliko sviña s nama“, reče Raul. „Posebno sa Trejsom, kao vašim domaćinom. Moj roñak, inače, više pažnje obraća džungli nego većini ljudi.“ „Sindi nije muškarac“, podsjeti ga Suzan. „Naravno.“ Raul se trudio da se ne nasmije. „To objašnjava sve.“ Trejs je mrmljao . izraz nezadovoljstva na Sindinom licu kad je otvorila vrata kućice i shvatila da je došao kraj njihovih dana u kojima je vrijeme stalo u njihovoj meñusobnoj ljubavi i strasti i saznanje da više nije bila spremna da se pridruži spoljnom svijetu, sve je to u njemu izazvalo duboko zadovoljstvo, ali stvarnost se nije mogla odupirati. „Reci Tii da ćemo doći na večeru“, reče Raulu. „Bilo bi lijepo ako bi u meñuvremenu nešto učinio na uspostavljanju radio veze. Čak i ako ne bi mogao da primaš poruke, mogao bi da ih pošalješ. Pokušaj sa američkom ambasadom, na primjer. Reci im da je Sindi dobro, tako da niko ne treba da se brine zbog činjenice što se neće probijati kroz džunglu dok se put ne prosuši.“ Raul podiže obrve i okrete se ka djevojci: „Hoćete li da tu poruku pošaljem vašoj porodici?“ Sindi je neodlučno ćutala. „Je li to ono što želiš?“ prošaputa Trejs. „Samo mi kaži. Obećavam ti, princezo. Sve što treba da učiniš je samo da zatražiš. Pustiću te da odeš, ako to želiš, ili ću te zadržati ovdje i voditi ljubav s tobom meñu orhidejama i na kiši.“ Iznenada se meñu Sindinim dugim crnim trepavicama pojaviše suze. Stala je na prste i pritisnula svoje usne uz njegove. Zatvorila je oči i zagrlila ga. 40
„Senjorita Rajan neće ovdje biti zadržana protiv svoje volje“, reče Raul suho, obrativši se Suzan u maniru nekog ko nastavlja svañu. „Trejs možda ponekad nema onog spoljnog šarma, ali on ima više uljudnosti u sebi nego regimenta uglañenih aristokrata.“ Skeptičan pogled Suzaninih plavih očiju lutao je od Raula do Trejsa. Vidjevši svoju prijateljicu šćućurenu u Trejsovom naručju, uzdahnula je. Nije bilo sumnje. Ako je Sindi bila zarobljenica, onda je to bila svojom voljom. Susrela je Trejsov sijevajući zeleni pogled i primijetila odbojno: „Njoj nije potreban drugi Džeson.“ „Vi me ne poznajete“, odvrati Trejs hladno, ravnim glasom. „Poznaje li vas Sindi?“ „Suzan, nemoj“, umiješa se njena prijateljica. „Sve je u redu. Trejs nije kao Džeson. Vjeruj mi. Ovo je sasvim drukčije.“ „Nadam se.“ Suzan je dotače po ruci. „Ti zaslužuješ da budeš voljena nego iko koga znam.“ Njen osmijeh bio je i lijep i tužan kad se okrenula ka Raulu. „Kako to vi, Španci, kažete: šta će biti – bit će?“ „Da, šta će biti – bit će“, promrmlja Raul. „Primitivan pogled na život“, reče Suzan, gledajući u Trejsa. „Ne grdi primitivizam dok ga ne probaš“, umiješa se Sindi. „Ja sam otkrila da mi se on više sviña. Kao i mom bratu. On je proveo cio život tražeći ženu koja će ga željeti samo zbog njega samoga. A onda je našao Lajzu i sada izgleda kao da sunce sija iz njega.“ Trejs je slušao Sindin glas i shvatio zašto je putovala i živjela pod drugim imenom. Nije se bojala kidnapovanja. Nadala se da će biti sretna kao i njen brat i da će je neko željeti zbog nje kakva je a ne šta jeste. „Nadala sam se“, potvrñivala je djevojka njegove misli, „da ću naći muškarca koji će željeti samo mene, Sindi Rajan, a ne moje porodične veze ili izglede na buduće bogatstvo. I sada se osjećam kao da i iz mene sija sunce. Ali ja neću ponoviti Rejevu grešku. Moj brat nije želio da Lajza zna za njegovu porodicu, jer se bojao da će to unijeti promjenu u njihov odnos. Bojao se da će početi da gleda njegov novac umjesto njega. Nije joj do kraja vjerovao i zbog toga ju je zamalo izgubio.“ Sindi pogleda u Trejsove osjenčane, zelene oči. „Želim da znaš da ti vjerujem.“ Zaćutala je. Kad je nastavila, njen glas je bio jasan, kao da želi da bude siguran da Trejs razumije svaku njenu riječ. „Moje puno ime je Sintija Edvina Rajan Mek Kol. moj otac je jako…“ „Odvratno bogat, tako se kaže, zar ne?“ upita Suzan Raula. „Veliki Edi Mek Kol. sindi je njegova jedina kćerka.“ Sindi je istraživala Trejsove oči, tražeći neki znak promjene u njima. Ništa od toga. Samo se pojavio izraz bola i gorčine. „Ja sam oduvijek znao da si ti princeza“, rekao je dodirnuvši joj usnama lice. „To nije važno“, odvratila je skoro ljutito. „Ne, nije“, složi se Trejs. „Ne za mene. Vjeruj mi.“ Sindi mu se nasmiješi. Oči su joj zračile. Poljubila ga je nježno, skoro ne vjerujući svojoj sreći. Trejs je znao ko je ona i to ništa nije izmijenilo. Nasmijala se s olakšanjem. „Sad smo prebrinuli brigu. Spremna sam za večeru.“ „Mrzim i samu pomisao da te vratim svijetu, princezo“, prošaputa Trejs. Onda pogleda u Raula. „Dovešću Sindi na hacijendu prije mraka.“ „Povezite se s nama. Jedan od mojih ljudi može dovesti džip.“ „Ne“, prekide ga Trejs. „Preostalo mi je još nekoliko sati s mojom princezom. Ne želim da ih dijelim ni sa kim.“ Ne čekajući na Raulov odgovor, Trejs uvuče nazad Sindi u kućicu i zatvori vrata. „Voli me, Sindi“, jeknu. „Voli me kao da je posljednji put.“ Parkirao je landrover pred velikom kućom, isključi motor i pogledao Sindi. Ona t nije primijetila. Bila je obuzeta posmatranjem čudesnog preobličavanja šume kad je vjetar
41
rastjerao oblake i zlatni zraci sunca obasjali kapljice vode na lišću, koje su zasijale kao briljantini. Vrata na kući se širom otvoriše i Suzan pritrča kolima, otvarajući vrata na Sindinoj strani. „Mislila sam da se nikada nećete pojaviti!“ rekla je. „Rej zove svakih pola sata otkako je Raul uspostavio vezu sa ambasadom.“ „Rej? Šta hoće? Nešto nije u redu?“ upita Sindi izlazeći. „Rekao je da su to 'porodične stvari' i da mora da razgovara sa tobom što prije da bi se uvjerio da je sve tako. Znači li ti to nešto?“ „Ne baš…“ „Onda mi je lakše. Mislila sam da sam ja ovdje jedina luda. Zdravo, Trejs. Izgledaš kao i uvijek zadovoljan sobom.“ Trejs je pogleda iskosa zatvarajući vrata iza Sindi. „Brrr! Pogledao me je kao da će zalediti sunce.“ Nagnula se ka Sindi i šapnula: „Misliš li da bi te ikada zavezao za stolicu ne bi lite zadržao u onoj kućici? Najzad, muškarac koji izgleda i kreće se ko šumska zvijer, teško može da probudi povjerenje u civilizovanoj ženi.“ Sindi se nasmija. „Ja sam otkrila da nisam previše civilizovana. Zato, ne brini za mene.“ „Pokušavam, ali poslije Džesona…“ Rafinirana maska spade sa Suzaninog lica i na njemu se pokaza iskrena briga i ljubav za Sindi. „Nisam mislila da ćeš to uraditi.“ Prije nego što je Sindi uspjela da odgovori, Raul je pozva iz kuće. „Senjorita Rajan, vaš brat želi da razgovara sa vama.“ Sindi pogleda u plavo nebo, uzdahnu i reče: „Pretpostavljam da je bolje da vidim šta je tata sada smislio.“ „Tvoj otac?“ upita Trejs oštro. „Na šta misliš?“ „'Porodične stvari' su naša šifra za probleme s ocem ili onima oko njega“, objasni Sindi i potrča uz stepenice. „Otkako je mama umrla, Rej i ja ponekad mislimo da smo nas dvoje jedino zdravi i razumni stvorovi koji su ostali u porodici.“ Raul je otprati do radio-stanice i, uvjerivši se da joj ništa više nije potrebno, izañe, diskretno zatvorivši vrata za sobom. „Zdravo“, javi se Sindi. „Zdravo, Pepeljugo. Gdje si, do vraga, bila?“ Nasmiješila se čuvši bratovljev glas. „Uživala sam u obilasku raja s vodičem.“ „Nemoguće. Raj je vlasništvo Lajze i mene. Zove se Mek Kolova livada.“ „Svako ima svoj raj. Desilo se da je moj džungla gdje se u brdima kriju orhideje.“ „Je li to tamo gdje se i Suzan sakrila?“ „Ona se nije krila, ali je ovdje. I dobro je.“ „A ti? Jesi li i ti dobro?“ „Nikad bolje.“ „Hvala bogu! Bojao sam se da te je tata po drugi put izigrao.“ „Kako to misliš?“ „Letio je ovuda kao Petar Pan, trljao šake, smješkao se i pričao o unucima koje će konačno dobiti od tebe. Izgleda da je platio nekom ždrepcu po imenu Trejs Rolings hiljadu dolara na dan da bi te držao na oku u Ekvadoru i duplo toliko ako doñeš kući trudna. Sad znam da si pametna djevojka i da umiješ da se brineš o…“ Rejov glas poče da se gubi i pojačava čudno kao i svjetlo u sobi. Sindi slomljeno klonu u naslonjaču kraj radija, nasloni se na kožne jastuke i poče da iščekuje da li će da preživi. „Ipak“, Rejev glas nastavio je da dopire do nje, „razmišljao sam o tome i bojao sam se da ćeš biti mnogo ranjivija u tuñoj zemlji nego kod kuće. Nisam želio da ti se dogodi isto kao sa onim bijednim kučkinim sinom…“ Sindi se borila za vazduh, a bol joj je presijecao tijelo. Jedva je uspjela da pritisne dlanom mikrofon da Rej ne bi čuo njeno jecanje. Ali do trenutka kada se ponovo nekako sabrala, njen brat je već počeo da se pita da li je sve u redu s vezom.
42
„Sindi, sestrice! Jesi li još uvijek tamo?“ Sindi je zurila u mikrofon. „Još sam tu, Rej“, rekla je okrećući dugme za jačinu glasa, „ali je veza loša. Čuješ li me?“ „Da, iako se veza stalno pojačava i slabi.“ „Da. ponovi, kako je njegovo ime?“ „Trejs Rolings. Sudeći po tati, on je stručnjak za džunglu.“ „Jedva te čujem.“ Sindi je zatvorila oči. „Polijećem iz Ekvadora sutra. Mogu li da doñem na neko vrijeme kod tebe i Lajze?“ „Pa, naravno, uvijek si dobro došla, sestrice. Znaš to. Lajza te voli koliko i ja.“ „I ja vas volim oboje.“ Sindi je stezala mikrofon, a onda ga je isključila. Sjedila je dugo nepokretno u naslonjaču. Nije bila u stanju ni da ustane ni da misli. Kako sam mogla tako da se prevarim u Trejsa, pitala se. Pitanje je bilo bolno, ali ne koliko saznanje da se dala muškarcu čije je tijelo bilo – najamljeno. Trejs nije mogao tako divno da je voli ako je sve vrijeme mislio samo na novac, ubjeñivala je sebe, umirući iznutra. Zar joj se ponavlja Džeson? Trejs nije bio tako surov, ali krajnji rezultat bio je isti. Dvaput je učinila istu grešku. Oči su joj bile suhe. Kao da je Trejs ubio u njoj svaku sposobnost da zaplače. Nije bilo tih suza koje bi mogle sprati takvu ranu. „Nešto nije u redu, princezo?“ Trejsov glas do nje je dopirao kao iz velike daljine. Polako je otvorila oči i pogledala muškarca za kojeg je mislila da nema cijene, samo da bi otkrila kako je i on još jedan od gramzivih najamnika Velikog Edija. Željela je da može da iskali bijes na njemu, da joj to ublaži bol u tijelu i bol u glavi. Ali nije mogla. Pomisli na to kako je želio da produži boravak s njom u džungli. Nije ni čudo, kad je bio plaćen hiljadu dolara na dan. Plus bonus za trudnoću. „Sindi?“ Duboko je udahnula i pokušala razumno da misli. Ako kaže da treba da krene, Trejs će znati zašto. A nije mogla da mu kaže. Ne još. Ne dok ne bude sigurna da može da mu se nasmiješi i mirno ga napusti. Nije znala kada će to biti. Vjerovatno nikad. U meñuvremenu, mora da stigne u Kito. Mogla bi da zatraži vozača od Raula, ali je znala da on ne bi išao protiv Trejsove želje bez dobrog razloga. A sumnjala je da povrijeñeni ženski osjećaji kotiraju visoko na njegovoj skali. „Ljubavi?“ Trejs je prišao naslonjaču i sjeo na naslon. Nježno je rukom podigao Sindinu bradu i čekao da ona otvori oči. „Reci mi šta je. Dozvoli mi da ti pomognem.“ Gledala je u njegove nježne zelene oči, vjerujući da je njemu zaista stalo više do nje nego do novca njenog oca. Uprkos onome što je znala i uprkos ranijim iskustvima, ona je željela da vjeruje u Trejsa. Čak ni sada nije mogla da se brani o Trejsa. Bila je beznadežno zaljubljena. Od tog saznanja uhvati je panika. Prije deset dana zgrabila bi ključeve landrovera, izjurila iz kuće, odvezla se i zaglavila u prvu kaljugu gdje bi ostala dok Trejs ne bi došao i izvukao je – ali ne prije nego što bi zatražila od njega pomoć. Lijepo. I rekla mu prethodno zašto je bila u tolikoj žurbi. Duboko je udahnula. Ne vrijedi gubiti vrijeme praveći se gluplji nego što jesi. Nije imala ni vještine ni snage da se sama vrati u Kito. Trejs je imao. Ali ona ne bi mogla da kupi njegovu vještinu. Mogla bi samo da bude pametna i zatraži to od njega sada. Polako je usmjerila oči ka čovjeku o kome je saznala previše, prekasno. „ovog jutra…“, grlo joj se stegnulo. Nakašljala se. „Rekao si mi… ako želim nešto, sve što moram da učinim jeste da pitam. I ako budeš mogao, ti ćeš mi to uraditi. To si mi rekao, zar ne?“ Klimnuo je glavom i dodirnuo joj obraz. Lako je ustuknula. „Moram da idem kući“, nastavila je. „Hoćeš li me odvesti u Kito?“
43
Gledao ju je ćutke nekoliko trenutaka. Bila je jako blijeda, a oči su joj bile unezvjerene. Zgrčila je prste snažno. „Zašto?“ upitao je. „Da li to znači 'da' ili 'ne'?“ „Sindi…“ Glas mu zamre dok je gledao u njeno uznemireno lice. „Stvarno želiš da odeš?“ „Da.“ „Kada?“ „Sada. Ovog trenutka. Molim te, Trejse. Ja te prekli…“ „Nemoj.“ Nije mogao da sluša njeno moljenje. „Sve je u redu, princezo.“ Držao ju je pitajući se šta se dogodilo kad ona napušta džunglu. Kad odlazi od njega. „Krenut ćemo odmah. Možeš li mi reći šta nije u redu?“ Zatvorila je oči i prošaputala: „Je li to cijena vožnje do Kita?“ Ustao je. „Bit ćemo u Kitu do podneva.“ Trejs je bio pouzdan kao i njegova riječ. Od Almedine hacijende uputio se pravo prema najbližem asfaltnom putu, a odande je vozio kao da ga ñavoli gone. Sindi je spavala kad je mogla, a pravila se da spava kad nije i nije rekla ništa što nije bilo u vezi sa putovanjem. Trejs je ionako pažnju morao da usmjeri na vožnju. Gonio je landrover do granica njegove izdržljivosti, nemilosrdno. Time je istovremeno sprečavao samo g sebe da ne zgrabi Sindi i ne zatraži da mu da objašnjenje. I smirivao je svoj gnjev. A nije stigao ni da zapita sebe zašto je bio toliko uznemiren nad krajem jedne veze koja je trajala manje od deset dana, a znao je da mora da se okonča. Nije ga, meñutim, napuštao osjećaj da je on na neki način uzrok Sindinog bola. Nije bilo drugog objašnjenja što se ona držala na distanci od njega. A ako je tako, onda je za to mogao postojati samo jedan razlog : nekako je otkrila da je on od početka znao ko je i šta je ona. Kada se zaustavio pred njenim hotelom, odlučio je da stavi tačku na njeno držanje na distanci i njeno ćutanje. Isključio je motor i okrenuo se ka njoj. Sindi ga pogleda i stavi ruku na ručicu vrata. Bila je prespora. Trejs ju je već držao u rukama i prikovao je za sjedište. „Pošto ne želiš da pričaš sa mnom“, spustio je usne prema njenima, „pokušat ću s drugim načinom komuniciranja sa tobom.“ Nekoliko trenutaka Sindi se borila i protiv Trejsove snage i protiv svoje divlje želje, ali uzalud. Njeno tijelo ga je vrlo dobro poznavalo, odgovaralo mu, tražeći njegov plamen, želeći da otopi ledeni oklop kojim se ovila. Kada su se njene usne rasklopile, osjetio je strast koja ga čeka, koja mu je bila potrebna kao disanje, želeći nešto čemu nije mogao da nadjene ime. Počeo je nježno da je ljubi po licu i da šapuće. „Vidiš, princezo? Nije važno što sam znao ko si, prije nego što si došla u Kito. Pošto sam te ugledao, ja bih te poželio i kad bi tvoj otac raskinuo s tobom i kad bi hodala u dronjcima. Kao što nije važno ni što sam prost čovjek, kopile bez prave porodice. Ti goriš kad te dodirnem. Ja gorim kad ti dodirneš mene. To je sve što je važno. Sve ostalo su samo riječi bez značenja.“ Sindi zatvori oči. Posljednji plamičak nade da Rej nije u pravu, ugasio se Trejsovim sopstvenim priznanjem. „Sindi?“ reče Trejs promuklo, osjećajući promjenu u njenom tijelu. Napetost je nestala ne ostavljajući ništa za sobom. Držao ju je, ali ona više nije bila tu. ne na onaj način, drhteći od zadovoljstva na njegov dodir. „Reci mi, princezo.“ „Hvala ti što si me dovezao u Kito“, odvratila je učtivo. „Zar mi ne vjeruješ?“ upitao je, stežući joj ramena. „O, da. riječi bez značenja. Vjerujem ti. A sada, ako dozvoliš…“ Vidio je kako su joj oči ugašene i bezizražajne i uhvatila ga je jeza. „Molim te“, dodala je.
44
Osjetio je strašan bol, sklanjajući ruke s njenih ramena. Zakleo se da će natjerati Sindi da ga zamoli za nešto i uspio je. Dvaput. A svaki put je tražila da se odvoji od nje. „Ti mi ne vjeruješ!“ rekao je divlje, a gnjev mu se osjećao u glasu. „Ne možeš da dozvoliš sebi da vjeruješ prostom čovjeku, je li?“ Riječi bez značenja, pomislila je, i iznenada osjećaj poniženosti dade joj snage da ga ostavi. „Ja ne poznajem proste ljude“, rekla je, otvarajući vrata. „Poznaješ mene.“ „Ti si ždrebac za iznajmljivanje. Ždrepci i prosti ljudi su dva različita pojma.“ „šta?“ „Veliki Edi te je unajmio.“ „Tvoj brat je bio izvor informacija, je li?“ „Je li te moj otac unajmio?“ „Tehnički, da. ali šta to ima sa…“ Vrata se zatvoriše usred njegove rečenice. Ostao je sam u kolima. Htio je da izañe, ali se predomislio. Sindi je sada ljuta. I on je. Suviše bijesan da bi se riješilo išta. Bolje da sačeka da se ona ohladi. Onda će shvatiti da je ono što su imali predobro da bi ga odbacila samo zato što je Veliki Edi bio taj koji ih je sastavio. Bijesno je ubacio u brzinu i odvezao se govoreći sebi da mora da bude strpljiv i da razumije kako se Sindi osjeća. Imajući, zbog svog oca, ružna iskustva s muškarcima, morala je biti očajna kad je otkrila da on zna sve o njoj. Ali sigurno joj neće trebati dugo da shvati kako on ipak nije neki lakomisleni žigolo. Kada je proñe gnjev, shvatit će da ljubav koju su vodili nije bila dio Trejsovog posla sa Inversom i Velikim Edijem. Znat će da je njihova uzajamna strast nešto što novac ne može da kupi. Te su mu misli još prolazile kroz glavu kad je te noći Invers zakucao na vrata njegovog stana. „Šta ćeš ti ovdje?“ upita ga Trejs. „Da isporučim poštu.“ „Šta?“ „Imaš li malo ovoga i za mene?“ upita Invers, pokazujući prema čaši u Trejsovoj ruci. Trejs ga pusti u sobu i natoči mu viski. „Hvala“, reče Invers. „Ako ništa drugo, umrijet ću sa okusom viskija u ustima.“ Izvukao je koverat iz unutrašnjeg džepa. „Ovo je stiglo u moju kancelariju po specijalnom donosiocu. Bojim se da je ovo za tebe.“ Trejs ga pogleda. Na koverti je bilo ime Sindinog hotela. Na njemu je pisalo: 'Za ždrepca Rolingsa, najboljeg muškarca koji se može kupiti'. Promrmljao je nekoliko opakih riječi. Poderao je koverat. Svežanj novčanica pade na pod. Američke. Veliki apoeni. Toliko veliki da se Invers zagrcnuo. Trejs ne smo da ga ne pogleda već ni ne pokaza namjeru da ga pokupi. Njegove oči su bile prikovane za priloženu poruku. Veliki Edi me je učio da je radnik vrijedan svoga najma. Priloženo pokriva oboje: i naš prvobitni dogovor i dane koje nismo proveli u džungli, čekajući da se put osuši. Priložila sam i bonus za trudnoću, jer, ako nisam ostala trudna, to sigurno nije nedostatak zalaganja s tvoje strane. Sumnjam da bi Veliki Edi bio toliko velikodušan ali, kao što si me učio, čovjek nikad ne zna dok ne pita. Šteta što nisam postavila prava pitanja ranije. Poruka se pretvori u gužvicu u Trejsovoj snažnoj ruci. Inversa je probo pogledom. „Bonus za trudnoću?“ upitao je sa opasnim prizvukom u glasu. Invers poželje da je negdje drugdje. I to odmah. Pogledao je ka vratima. „Nemaš šanse“, upozori ga Trejs. „Nećeš otići nikuda dok ne kažeš ono što si ispustio kad si me nagovarao da ti skinem Velikog Edija s leña.“ „To je duga priča“, reče Invers.
45
„Bila je i Šeherzadina. Ako budeš srećan kao ona, preživjet ćeš kad je završiš.“ Mnogo kasnije Trejs je sjedio u svom stanu sa pićem u ruci i hiljadama dolara rasutih po podu pred njegovim nogama. Nije više čekao da zazvoni telefon, niti da čuje Sindi kako mu kaže da mu vjeruje i da želi da mu se vrati u zagrljaj. Odletjela je iz Kita prije dosta sati, ne ostavljajući ništa iza sebe, osim kovertu u kojoj je objasnila zašto mu ne vjeruje. Nije je krivio. Da je bio na njenom mjestu osjećao bi se isto kao i ona.
46
11. Jesen je obukla jasike u žuto, očekujući dolazak zime. Granitni vrhovi uzdizali su se veličanstveno u vedro, plavo nebo. Tamnozeleni borovi pokrivali su padine kao zeleni ćilimi koji su se povijali pod ledenim vjetrom. Sindi od sve te veličanstvenosti koja ju je okruživala nije primjećivala ništa, stojeći sa Lajzom i Rejem na trijemu njihovog ranča. U svojoj duši, ona je bila usred džungle zavijene u izmaglicu, meñu orhidejama, a Trejsovo srce je mirno kucalo pod njenim obrazom dok je spavala u njegovom naručju. „Divno je, je li?“ upita je Lajza, zagledavši se u obzorje očima boje ametista. Rej je stajao kraj nje, gledajući u svoju ženu, a ne u pejzaž. Njegov nježni osmjeh bio je neobičan za njegovu mišićavu pojavu, kao i način na koji je dodirivao Lajzu. Nježnost koja se nije očekivala od muškarca njegovog robusnog izgleda. „Ti si veličanstvenija od pogleda“, rekao je, sagnuvši se da je poljubi, a zatim i svoju kćer koja ga je dirala ručicama po ustima. Gledajući ih, Sindi je osjećala smjesu tuge i zadovoljstva. Činjenica da sama nije ostala trudna, toliko ju je deprimirala da nije htjela to nikome da kaže. Bojala se da će razgovor o tome raznijeti njen mir. Osim toga, dok god otac vjeruje da je uspio, neće joj više postavljati zamke. Zazvonio je telefon i Rej uñe u kuću. Poslije nekog vremena se vrati. „Ko je bio?“ upita Lajza. „Otac.“ Okrenuo se neodlučno prema sestri. „Hoćeš li da ga pozoveš?“ „Ne“, odgovorila je, ne skrećući pogled sa obzorja. „Ne krivim te, sestrice.“ Rej provuče prste kroz kosu. „Ako to išta pomaže, kad otkrijem šta je uradio, održat ću mu bukvicu da će je pamtiti.“ „Ništa se neće promijeniti. Znaš to isto tako dobro kao i ja. Otkako je naša mama umrla, on čini samo ono što on hoće.“ „Sada hoće da razgovara s tobom.“ „Ni govora. Hoće samo da sazna da li sam trudna.“ „Pa, reci mu.“ Borila se sa suzama koje su je gušile. Zavrtjela je glavom. „Rekao je da je onaj Trejs Rolings na putu za Sjedinjene Države i želi da zna da li treba da mu plati bonus za trudnoću. Ako ga ne pozoveš, kladim se da će doći ovamo iz Teksasa prvim avionom.“ Za trenutak, Sindi izgubi ravnotežu, kao da se Zemlja naglo zaustavila u svojoj rotaciji. Onda je obuze novo razočarenje ovom ponovnom potvrdom da je Trejs bio iznajmljeni ždrebac. „Može da čini šta ga je volja“, rekla je bezizrazno. Trejs se zaustavi pred kućom na ranču. U dvorištu je bilo parkirano pet automobila. Pitao se koji od njih pripada Velikom Ediju. Vjerojatno mercedes, kome sigurno nije prijala vožnja po grbavom putu od auto-strade do ovde. Niko nije izašao da vidi ko je stigao. Trejs uze malu kutiju sa sjedišta i izañe iz iznajmljenih kola. Popeo se na trijem i pokucao. Doletjevši u Teksas saznao je da je Veliki Edi otišao u Jutu da posjeti svog sina. Onda je doletio ovamo. Sanjao je da propusti kroz šake čovjeka koji ga je stajao žene njegovih snova. Vrata se otvoriše. Trejs vidje da to nije čovjek kojeg traži. Ovaj je bio njegovih godina, malo niži po visini i slabije grañe, ljubaznog pogleda koji je Trejs volio: direktan, povjerljiv i samouvjeren pogled. „Rej Mek Kol?“ upitao je. Čovjek klimnu glavom. „Tražim Velikog Edija.“ „Našli ste ga. On vas očekuje?“ 47
„Da, ali ne ovdje.“ Rej se nasmiješi i odmače se. „Sklonite se sa vjetra.“ Trejs uñe u kuću. „Jeste li dugo putovali?“ upita Rej. „Dva dana.“ „Duga vožnja.“ „Samo za pilota. Ja sam oba puta spavao od uzlijetanja do slijetanja.“ Rejeva sumnja se obistinila. Odmjerio je sivim pogledom muškarca pred sobom. „Vi ste Trejs Rolings.“ Oštrina njegovog glasa nije promakla Trejsu. Nije uopšte dobrodošao. „Ne brinite“, odgovorio je. „Moj posao je kratak.“ „Imate pet minuta.“ Trejs je znao šta to znači. Nije želio da uzmakne, ali je znao da fizički obračun koji je Rej nudio ne rješava ništa. „Da niste njen brat“, rekao je mirno, „prihvatio bih vaš izazov. Ali ona vas voli i, povrijediti vas, značilo bi povrijediti nju.“ Po Trejsovom pogledu Rej je shvatio da on misli sve što kaže. Zašto bi čovjeku kakav je Trejs Rolings bilo do toga stalo? Od kretanja na vratima dnevne sobe, obojica se okrenuše. „Vi ste muškarac koji je Sindi oduzeo osmijeh?“ upitala je Lajza Trejsa. „Da, ja sam. A vi ste sigurno Lajza., žena koja izrañuje noževe od stakla.“ „Želite da vidite Velikog Edija?“ prečula je njegovu primjedbu. „Zbog bonusa za trudnoću?“ „Vi koristite taj nož da siječete čovjeku srce“, primijeti Trejs, prolazeći pored Lajze ka poluotvorenim vratima. „To ne treba da vas brine.“ „U pravu ste. Ja nemam srca. Ja sam moje dao. Ali ona ga nije željela. Ne krivim je. Srca izazivaju više bola nego zadovoljstva.“ Ušao je u kancelariju i zagledao se u čovjeka koji je sjedio za stolom. Prišao je stolu izvadivši iz džepa novčanice i stavio ih pred njega. „Šta je to?“ upita starac. „Vaš i njen novac.“ „Čiji?“ „Vaše kćeri, Sindi. Sjećate li je se? Ili ste toliko obuzeti svojim snovima da i ne znate šta joj radite?“ „Ko, do ñavola, vi mislite da ste…“ „Ja sam Trejs Rolings, čovjek koji je odveo Sindi tako daleko u džunglu da se nije čuo ni šum od dvadesetog vijeka. I odvest ću je ponovo ako je ne ostavite na miru. Dugo ste jahali na svom zlatnom konju, ali sad je dosta. Ona je moja žena. Ako je trudna, ja ću se brinuti o njoj.“ Začuo je šum iza sebe i vidio Lajzu i Reja kako ga posmatraju. „Da, ja želim da moje dijete, kada se rodi, prihvatim svojim rukama. Ali, vi mi ne vjerujete. Ni Sindi mi ne vjeruje.“ Rej se naglo okrete i izañe. „Ja želim samo unuke“, reče starac poslije dužeg ćutanja. „I po onome što sam čuo od Almede, mislim da ste pravi čovjek za nju. Ali, to ona mora da odluči. Zar ne, Sindi?“ obrati se nekome iza Trejsa. Trejs se osvrnu. Sindi je stajala i gledala ga. Opčinjeno ju je gutao pogledom. Onda se trže i pruži joj kutijicu koju je donio. „Otvori“, reče. Oklijevajući, odvezala je traku s kutije, podigla poklopac i kriknula. U kutiji je bila ona neusporediva orhideja, koja je rasla sakrivena u divljini džungle hiljadama kilometara odavde. Susreo je njen pogled. Opet je bio onakav kao u kućici u džungli. Bojao se da se nada. „Princezo…“, prošaputao je. „Volim te“, izustio je drhtavim glasom, držeći orhideju kao najveću dragocjenost.
48
Ne vidjevši nikoga više oko sebe, on je nježno uze u naručje, ljubeći suze koje su se pojavile na njenim trepavicama. Kada se uspravio, nekoliko suza kapnuše na latice orhideje. Bili su u svom svijetu izvan stvarnosti i izvan vremena.
KRAJ
49
